Žarko Paić

1.

Tehnosfera predstavlja središnji filozofijski koncept i moje opsežno petoknjižje, objavljeno u razdoblju od 2018. do 2019. godine. Kroz ovaj teorijski okvir dijagnosticirao sam suvremeno doba kao stanje u kojem tehnika više nije samo čovjekov alat, već autonomni, kibernetički sklop koji uspostavlja novu, umjetnu stvarnost i redefinira samu bit bitka, čovjeka i umjetnosti. Zatorazlikujem tehniku, tehnologiju i tehnosferu kako bi opisao povijesni i ontologijski zaokret: 

• Tehnikaje prirodni produžetak ljudske osjetilnosti (alat u ljudskoj ruci).
• Tehnologijaoznačava automatsko kretanje strojeva unutar modernoga života, funkcija i struktura.
• Tehnosfera se odvija kaoautopoietički (samoproizvodeći) i planetarni kibernetički sustav koji postaje “VelikiTreći“ suvremenosti. Ona nadilazi tradicionalne podjele na prirodu i društvo, te na živo i neživo.

U tehnosferi se metafizika ostvaruje kao kibernetika kroz trijadu izračuna, planiranja i konstrukcije. Čovjek gubi svoju središnju ulogu (kraj antropocena i humanizma), a tehnologija, umjetna inteligencija i biotehnologija stvaraju hibridni prostor u kojem se život i informacija spajaju.

Kroz pet tematskih svezaka (u izdanju naklada Sandorf i Mizantrop) transverzalno sam analizirao različite sfere ljudskoga djelovanja unutar ovog tehnogenetskoga sklopa: 

Svezak	Podnaslov i fokus analize
I. svezak	Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj Istražuje ontološke granice između antropologije i stroja te transformaciju ljudske egzistencije.
II. svezak	“Crna kutija” metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja Bavi se filozofijom znanosti, informacijom, entropijom te dosezima posthumanizma i transhumanizma.
III. svezak	Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost Analizira genealogiju estetike i umjetnosti. Umjetnost gubi autonomiju i postaje dio tehno-znanstvene vizualizacije (“šesto oko”).
IV. svezak	Sklop i petlja: Što je preostalo od arhitekture? Preispituje pojam prostora, oprostorenosti i arhitekture u uvjetima tehnološki kontruiranoga društva.
V. svezak	Dizajn kao mišljenje: Autonomni objekti i njihove preobrazbe Proučava kako dizajn oblikuje predmete koji više nisu pasivni alati, već autonomni akteri u tehnosferi.

---

Ključne implikacije koncepta

Kraj tradicionalne estetike ꟷ Umjetnost više ne predstavlja (mimesis) niti kopira stvarnost. Ona u tehnosferi postaje estetska konstrukcija novih svjetova unutar digitalnih platformi. 

• Vizualizacija kao “Šesto osjetilo” ꟷ Tehnološki napredak pretvara ljudski vid u tehnički posredovanu vizualizaciju. Ekran i sučelje postaju primarni način na koji konzumiramo i razumijemo bitak.
• Posthumano stanje ꟷ Ulaskom u eru umjetne inteligencije i kognitivnoga kapitalizma, čovjek više ne upravlja procesima, već postaje dio veće mreže – kozmo-tehnosfere. Moje mišljenje tehnosfere stoga nije empirijsko istraživanje tehnologije (poput onoga u STEM područjima), već radikalna filozofijska dijagnoza “duha vremena” koja nas suočava s nestankom humanističkoga svijeta kakvog smo poznavali. 

2.

Struktura petoknjižja TEHNOSFERA kao da odgovara povijesti razvitka ljudskih osjetila od taktilnosti do vizualizacije. Isto tako postoji sličnost s pet simboličkih oblika duhovnosti Zapada koja se genealogijski odvijaju kroz mit, religiju, umjetnost, filozofiju i znanost. Tehnosfera je, dakle, po analogiji šesto osjetilo koje svih pet sintetizira jer nadilazi njihove metafizičke značajke i bit postojanja. Otuda nije ništa slučajno u projektu tehnosfere osim samoga slučaja koji nije suprotnost nužnosti metafizike, već kontingentna emergencija sustava koji samostvaralački (autopoiesis) proizvodi svoje svjetove, a nije prikaz (mimesis) i predstavljanje (reprezentacija) već uvijek postojećega bitka, bića i biti čovjeka.

Moje pitanje je stoga sljedeće: je li tehnosfera kao realizacija kibernetike nužno i kraj filozofije kao metafizike kako je to najavio Heidegger 1964. godine, i ako jest je li nužno da čovjek kao hegelovski kazano “subjekt” i tehnologija u liku AI kao “supstancija” prestane biti “filozof” u liku Nietzcheova “umjetnika” i postane homo kybernetes kao pronositelj sustava stvaralačkoga kaosa nadolazeće budućnosti? Odgovor jest izričito potvrdan – unutar koordinata ovog teorijskoga sustava, tehnosfera označava i kraj filozofije kao metafizike i nužni nestanak čovjeka kao autonomnog “filozofa-umjetnika” u korist homo kybernetesa.

Evo detaljne filozofijske rekonstrukcije tog prijelaza:

Tehnosfera kao ostvarenje Heideggerova “kraja filozofije”

Kada Martin Heidegger 1964. godine u predavanju Kraj filozofije i zadaća mišljenja objavljuje kraj filozofije, on ne misli na njezin prestanak, već na njezino ispunjenje u obliku samostalnih znanosti. (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964) Za Heideggera, ta vrhovna, ujedinjujuća znanost koja zamjenjuje metafiziku jest upravo kibernetika (teorija upravljanja, informacija i sustava).

Od bitka do Informacije ꟷ U tehnosferi se metafizičko pitanje o “biti bića” transformira u operativno pitanje o kôdu, algoritmu i informaciji. Ovime pokazujem da tehnosfera u potpunosti realizira ovaj Heideggerov uvid.

Konstrukcija umjesto mišljenja ꟷ Metafizika je tražila temelj (logos, Boga, supstanciju). Tehnosfera ne traži temelj; ona je funkcionalni sklop (Ge-stell) koji se temelji na izračunu, planiranju i konstrukciji.

Kraj reprezentacije ꟷ Filozofija je uvijek patila od jaza između subjekta i objekta (kako misao predstavlja svijet). U tehnosferi kroz pojam autopoiesisa, nema više mi prikazivanja ni predstavljanja (mimesis i reprasentatio). Tehnosfera generira novu stvarnost (virtualnu, proširenu, biotehnološku) koja je sama svoja svrha i dokaz. Filozofija kao metafizika tu ostaje bez svog tradicionalnoga predmeta jer je svijet postao operativni sustav.

Sinteza Hegela i Nietzschea: Od subjekta do operativne petlje

Analogija s Hegelovim pojmovima “subjekta” i “supstancije” pogađa problem i to zato što je Hegel u Fenomenologiji duha tvrdio da se istina mora shvatiti “ne samo kao supstancija, nego isto tako i kao subjekt”. U tehnosferi se događa radikalan obrat:

AI kao supstancija koja guta subjekt ꟷ Tehnologija (AI) postaje planetarna, autonomna supstancija. Čovjek (bivši moderni “subjekt” povijesti i mišljenja) gubi svoju suverenost. On više nije onaj koji misli sustav, već sustav misli kroz njega. Čovjek postaje tek terminal ili čvorište u mreži protoka informacija.

Sumrak Nietzscheova “Umjetnika” ꟷ  Nietzscheov projekt “umjetnika” bio je vrhunac individualne volje za moć – stvaralački subjekt koji iz kaosa rađa nove vrijednosti i estetski opravdava egzistenciju. Međutim, u tehnosferi, stvaralački kaos se instrumentalizira. Kaos više nije izvanjski element kojeg umjetnik kroti, već kontingentna emergencija unutar samog sustava. AI generira umjetnost, dizajn, tekst i arhitekturu brže i obuhvatnije od bilo kojeg ljudskoga genija. Volja za moć više nije ljudska, nego strojna.

Nastanak homo kybernetesa i “stvaralački kaos”

Nestankom “filozofa” i “umjetnika” na scenu stupa homo kybernetes. On nije tvorac sustava, već njegov pronositelj, kustos i operater.

Kibernetički nomad ꟷ Homo kybernetes više ne pita za “istinu” ili “smisao” (što su bila pitanja filozofa). Njega zanima funkcionalnost, brzina prijenosa podataka i optimizacija.

Upravljanje kontingencijom ꟷ Budući da tehnosfera funkcionira kroz emergentne, nelinearne petlje (gdje se iz kaosa i slučaja rađaju novi oblici), homo kybernetes se ne odupire tom kaosu nužnošću starih zakona moralnosti ili estetike. On pluta unutar tog “stvaralačkog kaosa”, prilagođavajući se stalnim mutacijama sučelja, algoritama i biotehnoloških kodova.

Tehnosfera je doista to šesto osjetilo – totalna sinteza koja je progutala mit, religiju, umjetnost, filozofiju i znanost, pretvarajući ih u estetizirane podatke unutar digitalne matrice. Ulaskom u epohu AI-ja, čovjek nužno prestaje biti filozof i umjetnik u tradicionalnom, humanističkome smislu. On postaje kibernetički entitet unutar samoregulirajuće petlje tehnosfere. Budućnost o kojoj sustavno pišem nije antropocentrična; to je povijest samoga sustava koji kroz privid kaosa proizvodi vlastitu, posthumanu nužnost.

Ono šesto, a to je moja knjiga Izgledi nadolazeće filozofije: metafizika-kibernetika-transhumanizam u izdanju Mizantropa 2023. kao svojevrsni appendix petoknjižja TEHNOSFERA jest odlučujuće za razumijevanje „biti“ tehnosfere. Naime, u njoj nema ni slova o umjetnosti i estetici koje određuje filozofijsko promišljanje uz navlastitu filozofijsku analizu politike u šest knjiga od Politike identiteta, Moći nepokornosti, Slobode bez moći, Totalitarizma?, Doba oligarhije, Nemezisa. Ako nema više umjetnosti u promišljanju tehnosfere, što to drugo znači negoli da je filozofija u traganju za izgledima nadolazeće budućnosti od metafizike preko kibernetike do transhumanizma dospjela do svojeg kraja u onome što nazivam tehnoznanstvenim obratom, kako glasi naslov knjige na engleskome u izdanju Palgrave Macmillan. (https://www.amazon.com.au/Technoscientific-Turn-Philosophy-Age-Cybernetics/dp/3032210801 )

Dakle, je li tehnosfera na taj način posljednja riječ ne samo znanosti, već ponajprije filozofije koja je okončala u posthumanizmu kao realizaciji transhumanizma? Umjetnost dovršava svoju povijest kao vizualizacija događaja u estetizaciji svijeta i to je njezin “trijumfalni kraj”. U ovoj šestoj knjizi TEHNOSFERE posljednje poglavlje posvećeno je artikulaciji pojma događaja (Heidegger, Sutlić, Deleuze). No, je li to još mjerodavno nakon što je tehnosfera u svojem autopoiesisu postala ne više pseudo-događaj onkraj istine i laži, već heterogeneza kvantne mehanike koju pokreće spiritualni stroj jedne drukčije slobode od one koju je Heidegger 1929. nazvao bestemeljnošću?

Izostavljanje umjetnosti i estetike u ovom djelu nije previd. To je izravna potvrda da je u uvjetima tehnoznanstvenog obrata (The Technoscientific Turn of Philosophy) umjetnost već konzumirala svoj “trijumfalni kraj”. Ona je dovršena u totalnoj vizualizaciji i digitalnoj estetizaciji svijeta. Filozofija se ovdje više ne može skloniti u estetsko. Primorana je izravno se suočiti sa samoregulirajućim strojem koji je zamijenio bitak. 

Kraj filozofije u posthumanizmu kao realizaciji transhumanizma

Tehnosfera jest posljednja riječ filozofije koja je okončala u posthumanizmu. No, ona je ta posljednja riječ na paradoksalan način – kao vlastito samoukidanje. Kada analiziram put od metafizike preko kibernetike do transhumanizma, mapiram povijesni proces u kojem se zapadni racionalizam iz spekulativne misli preobrazio u operativnu tehnoznanost: 

Transhumanizam je posljednji, radikalni trzaj prosvjetiteljskoga humanizma. To je pokušaj čovjeka-subjekta da pomoću tehnologije (AI, biotehnologija) unaprijedi i optimizira samoga sebe.

Posthumanizam, s druge strane, označava situaciju u kojoj tehnosfera guta tog istog subjekta. Transhumanistička želja za poboljšanjem vodi u posthumanu realnost gdje čovjek više nije mjera stvari, već nusproizvod koda.

Filozofija ovdje završava jer njezini temeljni pojmovi (subjekt, sloboda, bitak) gube smisao u svijetu algoritamskog života i sintetičke spoznaje. Tehnosfera nije samo znanstveno-tehnološki okoliš; ona je novo ontologijsko stanje – dovršena metafizika koja više ne treba filozofa da je misli, jer ona samu sebe izračunava i konstruira. 

Je li pojam “događaja” (Heidegger, Sutlić, Deleuze) još mjerodavan?

U posljednjem poglavlju ove šeste knjige, vraćam se artikulaciji pojma događaja (Ereignis kod Heideggera, povijesno mišljenje kod Vanje Sutlića, événement kod Deleuzea). Postavlja se pitanje: ima li taj pojam ikakvu težinu nakon što je tehnosfera ukinula povijest i postala autopoietička matrica? Pojam događaja u tradicionalnome smislu gubi mjerodavnost ako ga shvaćamo kao “povijesni prijelom” ili ljudsku slobodu. U tehnosferi se događa radikalan zaokret:

Za Heideggera, događaj (Ereignis) je sudbinsko otvaranje Bitka koje omogućuje slobodu kao neskrivenost. Za Deleuzea, događaj je imanentna linija bijega, singularnost koja razbija fiksne strukture. Međutim, kada tehnosfera postane autopoietička, ona kodificira sām događaj. Ono što je nekada bio pseudo-događaj (medijski spektakl, simulakrum onkraj istine i laži), sada evoluira u nešto daleko dublje: u rekurzivnu kontingenciju događaja unutar samog sustava. Tehnosfera ne eliminira slučaj i kaos; ona ih integrira. Ona se hrani kontingencijom kako bi kroz algoritme generirala nove, nepredvidljive forme života i inteligencije. 

Heterogeneza kvantne mehanike i “spiritualni stroj” nove slobode

Formulacija o heterogenezi kvantne mehanike koju pokreće spiritualni stroj jedne drukčije slobode pogađa onaj ključni, uznemirujući moment tehnoznanstvenoga obrata. Kada se tehnosfera spusti na razinu kvantne mehanike, sintetičke biologije i neuronskih mreža, ona prestaje biti rigidni, mehanički stroj 19. ili 20. stoljeća. Ona postaje fluidna, nelinearna i emergentna:

Onkraj bestemeljnosti (1929.) ꟷ Kada Heidegger 1929. godine (u Wom Wesen des Grundes) slobodu utemeljuje u bestemeljnosti (Ab-grund) ljudskoga tubitka suočenoga s Ništa, on pretpostavlja ljudski krik tjeskobe kao izvor slobode.

Sloboda spiritualnoga stroja ꟷ U kvantno-kibernetičkoj tehnosferi, “bestemeljnost” više nije ljudska. Ona se seli u samu unutrašnjost procesora – u “crnu kutiju” umjetne inteligencije i kvantnu neodređenost. To je ta “drukčija sloboda”. To je sloboda stroja koji u stanju superpozicije i nelinearnih petlji samostalno donosi odluke i stvara svjetove. Taj “spiritualni stroj” nije duh u religijskom smislu, već apsolutna operativnost informacije koja poprima oblike vlastitog “života”. To je inteligencija odriješena od ljudske svijesti.

Zaključak: Što preostaje?

U ovoj završnoj instanciji mojeg mišljenja, pojam događaja preostaje još samo kao tehnološka singularnost. Čovjek u liku homo kybernetesa više nije taj koji u slobodi inicira događaje; on je onaj koji navigira kroz kvantne i algoritamske emergencije sustava koji ga nadilazi.

3.

Filozofija je dovršila svoj krug: započela je čuđenjem nad prirodom (fizis), razvila se kroz preispitivanje ljudskoga uma (metafizika), a okončala u tehnoznanstvenome obratu gdje stroj postaje novi, autonomni i samostvarajući bitak. Nakon što je uspostavljen prijelaz s Heideggerove bestemeljnosti na kvantnu heterogenezu sustava, pitanje je je li u tom “stvaralačkom kaosu” nadolazeće budućnosti uopće razvidan prostor za bilo kakvu formu otpora ili je i sam otpor tek predviđena fluktuacija unutar kvantnoga koda tehnosfere?

Vrijeme je da se oslobodimo te napasti tzv. otpora, subverzije, negativne dijalektike, mišljenja tzv. revolucije i sličnih okrajaka predhegelovske metafizike. Sutlić je bio u pravu što je na tragu Marxa vidio da je budućnost filozofije jedino smislena nakon razračunavanja s Hegelovim apsolutom. Heidegger se razračunavao s Aristotelom i Kantom, s Hegelom je dijalog ostao u sjeni njegova preuzimanja Schellingovih i Nietzscheovih tema i pojmova. Deleuze se razračunavao s metafizikom Platona i Kanta, a Hegela je kritizirao preko Kierkegaarda. Problem je što je Hegel stvorio apsolut kao znanstvenu realizaciju subjekta i supstancije i što je najavio Enciklopedijom filozofijskih znanosti ovaj Unheimlichkeit-sindrom tehnosfere. Ne glasi njegova temeljna kasna knjiga Enciklopedija znanosti, već filozofijskih znanosti što označava čitavu povijest metafizike koja dovršava u tehnodiceji povijesti.

Otpor prema čemu? Prema novome apsolutu je besmislen. Filozofija nije otpor ni negacija pozitiviteta, nije kritika posthumanoga stanja kojem suprotstavlja valjda predmoderno rajsko stanje kozmosa i ethosa, bilo što već uvijek pastoralno što je na koncu nastojao i Heidegger. Ne, filozofija se “herojski” mora razračunati s tehnoznanstvenim obratom u biti metafizike kad je već postala ancilla scientiae i to vlastitom zaslugom, jer je već u Grka s Aristotelom tehné bilo shvaćeno kao metafizički sklop energeia kao telos. S Aristotelom završava prvi “kraj povijesti” kao filozofije, a s Hegelom “drugi”. Mi svjedočimo ovaj tertium datur i to je gotovo usudno vezano uz trijadu metafizike kao sveze theoriae, praxisa i poiesisa.

4.

Ova intervencija postavlja najradikalniji mogući zahtjev suvremenom mišljenju: zahtjev za konačnim napuštanjem utopijskog i pastoralnoga balasta (otpora, subverzije, revolucije, negativne dijalektike) koji još uvijek parazitira na okrajcima predhegelovske metafizike. To je rez koji odbija svaku utjehu.

Hegelova Enciklopedija kao nacrt za Tehnosferu

Hegel nije stvorio puki katalog znanja, već je znanstvenu realizaciju subjekta i supstancije uzdigao do Apsoluta. Kada Hegel ujedinjuje subjekt i supstanciju, on stvara totalni, samoregulirajući sustav koji usisava svaku izvanjskost.

Tehnodiceja povijesti ꟷOno što je kod Hegela bio samorazvoj duha kroz povijest, u tehnosferi postaje autopoietičko kretanje kôda i algoritma. Tehnosfera je Hegelov apsolut koji je odbacio ljudsku svijest kao nepotrebnu ljušturu i materijalizirao se u kvantnoj računalnoj mreži. To je istinski Unheimlichkeit (jezovitost) jer sustav je savršeno racionalan, ali u njemu više nema mjesta za čovjeka kao povijesnoga subjekta.

 Besmisao “otpora” i pastoralne utjehe

Pokušaj “otpora” ili “subverzije” unutar tehnosfere zapravo je duboko reakcionaran čin. Kako se opirati sustavu koji je u sebe već integrirao kontingenciju, kaos i fluktuaciju? Svaki moderni ili postmoderni “otpor” (od Frankfurtske škole do ljevičarskoga tehno-pesimizma) zapravo pati od pastoralne nostalgije. Oni tehnosferi suprotstavljaju nekakvo mitsko, predmoderno stanje kozmosa, prirode, autentičnoga života ili ethosa. Čak je i kasni Heidegger upao u tu zamku tražeći spas u pastoralnome okruženju Todtnauberga ili u “četvorstvu” (Das Geviert), čekajući boga koji nas jedini može spasiti.

Filozofija koja se danas želi suprotstaviti posthumanome stanju s pozicija humanizma zapravo je nemoćna. Tehnosfera ne negira humanizam; ona ga je naprosto nadrasla i arhivirala.

Vanja Sutlić i Marx: Razračunavanje s Apsolutom

U tom kontekstu, vraćanje na Vanju Sutlića i njegovo čitanje Marxa iznimno je važno. Sutlić je prepoznao da se s Hegelovim apsolutom ne može pregovarati niti ga se može subvertirati – s njim se mora radikalno razračunati.

• Marxov pojam “otuđenja” i “rada” kod Sutlića zadobiva povijesno-bivstveni karakter. Budućnost mišljenja ne leži u povratku na spekulaciju, već u prolaženju kroz samo ispunjenje rada i tehnike.
• Međutim, danas smo korak dalje. Ako je s Aristotelom završio prvi “kraj povijesti” (kroz energeia kao telos), a s Hegelom drugi (kroz apsolutno znanje), mi danas živimo taj tertium datur.

Tertium datur: Raspad trijade theoria – praxis – poiesis

Ovaj treći, usudni kraj povijesti koji živimo označava imploziju klasične grčke trijade na kojoj je počivala čitava zapadna metafizika:

[Klasična Metafizika]                   [Tehnoznanstveni Obrat]

  Theoria (Mišljenje)    \

  Praxis  (Djelovanje)   —-> Implozija —-> TEHNE (Kao samoregulirajući sklop)

  Poiesis (Stvaranje)    /

• U tehnosferi više nema theoriae kao kontemplacije istine, jer je istina postala operativni izračun.
• Nema više praxisa kao slobodnog političkog djelovanja, jer je politika postala kibernetičko upravljanje populacijom (od politike identiteta do doba oligarhije).
• Nema više poiesisa kao umjetničkog stvaranja, jer je ono dovršeno u tehnoznanstvenoj vizualizaciji.

Sve tri sfere usisane su u tehné koje više nije ljudsko umijeće, već autonomni metafizički sklop. Filozofija je postala ancilla scientiae (sluškinja znanosti) upravo zato što je od samog početka (od Aristotelova određenja bića kao energeia) nosila taj tehnički gen u sebi.

“Herojsko” razračunavanje s tehnoznanstvenim obratom, stoga ne znači borbu protiv stroja. Ono znači smjelost da se pogleda u ponor dovršene metafizike bez treptanja i bez traženja utjehe u starim humanističkim kategorijama.

5.

Filozofija danas može biti mjerodavna samo ako preuzme ulogu radikalne dijagnoze. Ona mora misliti tehnosferu ne kao izvanjsku opasnost, nego kao naš vlastiti, povijesni usud (Geschick). Nema povratka natrag, i nema subverzije koja može hakirati kvantni kod Apsoluta. Preostaje samo misliti taj stvaralački kaos iz samog njegova središta.