Žarko Paić

1.

Drevni su narodi vjerovali u neizbježnost usuda. Bez fatuma nema grčke tragedije. No, Albert Camus će u eseju „Nada i apsurd u djelu Franza Kafke“ (v. Albert Camus, Mit o Sizifu: Ogled o apsurdu, Matica hrvatska, Zagreb, 1998. S francuskoga preveo Stojan Vučičević) ustvrditi kako su i usud ali i sreća podjednako fatalni, pa to vrijedi za Odiseja koji se unatoč gnjevu bogova i privremenoj odsutnosti njegove spasiteljice Atene bez koje nikad ne bi bio najpametniji od svih helenskih heroja, ne i najmudriji jer to bijaše Sokrat, spašava od nesreće vlastitom spretnošću i „nužnošću slučaja“. Ono što Camus ovdje naglašava na prvi se pogled čini apsurdnim, a to i jest na kraju, jer apsurd je bezrazložnost. Jednostavno, čovjek u antičkome svijetu, koliko god ga mi nakon Nietzschea i Heideggera neprestano uzdizali do najviše razine refleksivosti u povijesti metafizike, nije dospio do apsolutne slobode koju određuje ljudska samosvijest kao volja za stvaranjem vlastita „usuda“ što ga nazivamo slobodom.

Tragedije se temelje na tom povijesno-epohalnome stanju u kojem sloboda kao samosvijest postaje uvjet mogućnosti da se „usud“ prevlada vlastitim udjelom u borbi protiv božanske kazne kad čovjek, kako to pjeva Hölderlin u jednom fragmentu, prelazi zadanu mjeru odnosa između bitka, bića i biti čovjeka. Uostalom, tragički svijet Grka paradigmatski zrcali usud jedne žene, a ne muškarca. Riječ je, naravno, o slučaju Antigone u Sofoklovoj tragediji. Onog trenutka kad se samosvijest kao tzv. etička savjest pojavljuje u području subjektivnosti čovjeka s kršćanskom religijom kao temeljnim referencijalnim okvirom svjetske povijesti, tragedija iščezava jer više nema herojske smrti u suočenju s fatumom božanske kazne za prelazak ljudsko-prirodnih granica.

Nije mi jasno kako to ne vide u svojim analizama ni mnogi suvremeni filozofi nadahnuti Grcima i romantičnim obratom u biti metafizike od Hölderlina do Nietzschea. Kako, za Boga, ne vide ono tako jednostavno i neporecivo da je „kraj povijesti“ eshatologijski postavljen već s „krajem filozofije“ u doba vladavine „prazne transcendencije“ u srednjovjekovnoj teologiji. Ona je, posve neuspješno, nastojala prevladati grčku misaonost u filozofiji i umjesto otvorenosti bitka kao tragične igre čovjeka i bogova dospjela jedino do zatvorenosti povijesti u ideji Boga kao vrhovnoga Označitelja koji stvara svijet iz Ničega i oblikuje ga prema pet transcendentalija (jedno, dobro, istinito, biće i lijepo).

Tragedija je, dakle, završila s Euripidom i njegovim „fatalnim događajem“ u kojem glavni akteri/subjekti tragedije postaju ljudi koji se nalaze u sukobu sa samim sobom i Drugima i nitko ih više ne vodi na njihovu putu u bezdan, u „mrtvo more“ fatalne slobode. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/teror-kao-tragedija/ i https://zarkopaic.net/blog-post/epoha-sokratskih-sjena-euripid/)

2.

Zato je uistinu „sreća“ u moderno doba sekularni ekvivalent s grčkim fatumom. I Camus je u pravu što u eseju o Kafki naizgled humorno postavlja mogućnost da čak i lik Gregora Samse iz pripovijesti „Preobražaj“ može, u načelu, imati posve drukčiji „usud“. Ako ste mislili da se neće u snu preobraziti u kukca, to je isključeno, Ne, Camus razmatra pitanje o modernoj faktičnosti koja pretpostavlja vladavinu slučaja (kontingencije). Egzistencija je upravo slučaj fatalne slobode kojoj se čovjek ne može izmaknuti, kako je to posve ontologijski moderno izveo njegov prijatelj u misaonoj blizini s njegovim postavkama, a kasnije onaj s kojim se posve razišao zbog ideologijsko-političkih razloga ꟷ Jean-Paul Sartre. U drami Muhe Sartreslobodu uspostavlja kao vrhovni apsurd jer se ne može ne izabrati u svijetu etičkoga odlučivanja o dobru i zlu. Zanimljivo je da Camus tvrdi da se u Kafke ono tragično nalazi u sjedinjenju „logičnoga i svakodnevnoga“, što znači da je glavni lik zapravo u samome snu opterećen time što preobrazbom u kukca dovodi svojeg šefa tvrtke za koju radi kao trgovački putnik u nezavidni položaj zbog svoje odsutnosti s posla.

Kontingencija označava carstvo slučaja. Ali tako da se sve događa u mreži „slučajnih nužnosti“, kao što je upravo to da je subjekt umjetničkoga djela u Kafkinoj priči zaposlenik u sustavu korporativnoga kapitalizma. Fatum postaje kontingencija. A to znači da je tragedija ne samo pogrešna riječ/pojam za sve što će se događati s ljudskim „usudima“ u suvremenome svijetu baš zato što je apsurd postao slobodni izbor sudbine kroz pristajanje na sudjelovanje u preobrazbi društva u korporativni stroj neljudske mašinerije.

3.

Na tragu Camusova promišljanja razloga zašto u Kafkinim književnim djelima, osobito romanima kao što su Proces i Dvorac,unatoč posvemašnjem apsurdu kao bezrazložnosti svijeta i svijesti o ljudskoj egzistenciji, postoji očito uz suprotnost fatuma i kontingencije i ono što je zapravo krajnje „iracionalno“. Riječ je o pojmu nade. Iako u samome eseju nije dosljedno izvedena filozofijska razlika između onog što čini bit zapadnjačke metafizike kao što je to ono spasonosno (soteriologija) nakon događaja apokalipse u kršćanskome shvaćanju povijesti i nade kao onoga što je i u neomarksizmu Ernsta Blocha nasljeđe upravo kršćanske vjere u „novi život“, ono što je još više apsurdnije proizlazi iz egzistencijalnoga događaja prevladavanja nužnosti kao slučaja.

Kafkini romani na koje se naslanja Albert Camus nemaju, doduše, nikakav kršćansko-židovski eshatologijski naboj, iako je Dvorac za razliku od Procesa pokušaj da geometar K.  svojom borbom protiv nepravde i neslobode pruži nadu Drugima da je otpor sustavu i mreži nasilja i besmisla vjerodostojan, stvari stoje ovako. On na kraju ne gubi nadu u konačan smisao svoje borbe, ali umire od tjelesne i duhovne iscrpljenosti. Nada nema dostatno kondicije da bi se s njom pobijedio vjekovno izdržljivi sustav represije, moći, laži, prevare, obmane, privida.

Što je, dakle, nada u biti jedne negativne eshatologije moderne povijesti gubitka ljudskoga uopće ako ne „greška u sustavu“, ono što se ne može razumjeti ni iz kontingencije koja ukida puki fatum samoga života u svijetu bez božanske kazne za autentične heroje i subjekte/aktere „pobunjenoga uma“. No, kao ni sreća koja je u svojoj biti preokrenuti fatum, tako ni nada ne može probiti ovaj krug metafizike kao nihilizma pukom željom za preživljanjem egzistencije na razini onoga što Kafkina književna djela ponajbolje ostavljaju bez konačnoga odgovora.

Biti sretan i nadati se da će sve na kraju biti dobro (ali za koga i kako?) znači vjerovati u „ovaj svijet“ što je ono najteže uopće. Čak je i Gilles Deleuze, filozof koji je možda i najuvjerljivije proniknuo u tajnu rizomatskoga kapitalizma onkraj uma i apsurda u Kafkinu djelu, u razgovoru s Claire Parnet na jednom ključnome mjestu zagovarao „vjeru u svijet“, iako zacijelo nije mislio pod time nikakav religiozni obrat u suvremenoj filozofiji.

Problem nije ni u fatumu, ni u kontingenciji, ni u nadi kao nadomjesku za ono spasonosno što nužno ima karakter povijesno-epohalne otvorenosti, već u tome što je vrijeme fatalne nade postalo vrijeme čiste kontingencije i njezina carstva kaosa.