Žarko Paić

Pisac bez moćno uzvišenih likova jest kao drevno grčko vino bez mirisa amfore. Pamtimo samo zamišljena lica i njihov sjaj u tami iz romana koji su uvijek iznad svake moguće zbilje, istodobno iz onog odavno izvrtjeloga vremena i onog koji će tek doći i proći. Ali, likovi zauvijek ostaju u duhovnome životu više od bilo kakve monumentalne građevine, prirodnoga krajolika ili izuma koji je promijenio tijek povijesti poput japanskoga samurajskoga mača u Mishiminome Zlatnome paviljonu. Pojam lika kao duhovnoga simbola povijesnoga vremena razvio je u svojoj hermeneutici Wilhelm Dilthey, a posebno je u 20. stoljeću to zasluga Oswalda Spenglera, koji je čitavu povijest shvatio polazeći od ideje morfologije. Lik se, dakle, pojavljuje, prema Spengleru, kroz simboliku slike svijeta i to kao problem prostora. Ono što Grci nazivaju eidos-morphé nije tek oblikovanje fizičkoga tijela, nego ponajprije duhovnoga očitovanja intenziteta i ekstenzivnosti pojavljivanja ljudske duše u prostoru. Zanimljivo je stoga kako Spengler koji je zapravo pravi misaoni prethodnik Sloterdijka i njegove sferologije govori o antičkome prasimbolu tijela, arapskoga u pećini i zapadnjačkoga kroz ideju beskrajnoga prostora. (Oswald Spengler, Propast Zapada: Obrisi jedne morfologije svjetske povijesti, sv. Prvi, Demetra, Zagreb, 1998., str. 202-203. S njemačkoga preveo Nerkez Smailagić, prijevod redigirao Dimitrije Savić.) Kad bismo htjeli primijeniti špenglerovsku morfologiju u tkivo modernoga romana vidjeli bismo da je najistančanije likove uopće u književnosti 20. stoljeća na ovim tzv. prostorima stvorio Miroslav Krleža i to u njegovim romanima, novelama i dramama. Od svih ionako već interpretacijski dobro obrađenih likova za moje je shvaćanje biti stvari lik Sergeja Kiriloviča Kyrialesa iz Povratka Filipa Latinovicza definitivno najgenijalniji lik uopće, koji zaslužuje posebnu pozornost.

          Kao što znamo, on je negacija ili protuteža dekadentnom i melankoličnome, beskrvnome i idealistički nastrojenom slikaru impresija i popasti jednog provincijalnoga svijeta kao što je to pasivni i introvertirani Filip Latinovicz. Usput, po svemu sudeći, glavni je lik u potrazi za ocem kao Ocem-Zakonom u lakanovskome smislu, a Krleža kaže gotovo misteriozno i u maniri književnoga trača da se pričalo kako je on sin nekog važnog velikodostojnika s Kaptola. Najvažnije u svemu tome jest da lik slikara, koji sebe neprestano omalovažavajući priznaje kao modernoga umjetnika prepunog sumnje u smisao umjetnosti i svijeta kao takvog, ima manijakalno-depresivnu crtu utonuća u posvemašnju ravnodušnost spram događaja u njegovu životu nakon povratka u agramerski i potom seosko-ladanjski život svojevrsne morbidne arkadije. Što će se do kraja romana događati s Filipom i njegovim solilokvijima i pasivnom sintezom impresija o ženama, hrvatskoj očajavajućoj kulturi simulakruma Mitteleurope, to nije za ovo što kanim izvesti odlučujuće. Važno je da se odjednom u narativnu strukturu prustovski intoniranoga romana, ali sa stalnim negacijama svih temeljnih ideja ili transcendentalija svijeta, upliće najmoćniji subjekt dijaloške otvorenosti zbivanja na rubu svijeta. Pojavljuje se, naime, Moć kao takva, lik Kyrialesa koji je sve suprotno od Filipa-umjetnika, sve što ničeanski izgovara DA životu, ali na navlastit način latentnoga gubitnika koji to javno ne priznaje. Liječnik, nihilist, vulgarni materijalist, snažan tijelom i još snažniji duhom, prepun samopouzdanja, racionalne argumentacije i dijalektičkih sofisterija, onaj koji secira ne samo hrvatsku i europsku kulturnu laž koja se survala u krv i pepeo nakon Prvoga svjetskog rata, već do prezira dovodi i samu ideju moderne umjetnosti kao Kyrialesa možete, dragi moji antikrležijanci, slobodno narisati na zid kao sablast i gnostičkoga okrutnog demijurga i vikati na njega – Apage Satanas ili ne maljajte Vraga na zid! Tko je takve likove najbolje utjelovljavao u dramskim ulogama ako ne Ljuba Tadić i Jovan Ličina. Sjetite se kako je Tadić maestralno odigrao Marinkovićeva ‘Maestra’ u Vrdoljakovoj TV-seriji Kiklop, a kako je istu ulogu uzdigao do neslućenih visina Ličina u kazališnoj predstavi Koste Spaića, koja je do danas ostala najupečatljivijim događajem u drugoj polovici 20. stoljeća na ovim prostorima. Špenglerovski rečeno, to su likovi prasimbola Alfa-muškarca u ruhu dekadentnih luzera koji ne plaču nad svojom zlehudom sudbinom, već se dostojanstveno izruguju otmjenim cinizmom svakome tko im stane na put, pod uvjetom da ne zna njihovu tajnu.

          I što se zbiva s Kyrialesom kad nas posve obuzima i kad smo začarani njegovom pojavom, iako znamo da je bez melankoličnoga slikara Filipa Latinovicza čitav slučaj misterioznog ljubavnika, anatoma, fiziologa, bjegunca iz Rusije, zapravo nebitan. On postoji samo kao Hegelova dijalektika gospodara i sluge, u odnosu Moći i ne-moći, odnosno protu-moći. Bez slabosti Drugoga Kyriales je oduzet, i on to dobro zna, kad u jednom unutarnjem monologu duševno shrvanome Filipu priznaje da je valjda istinski umjetnik, a on, Kyriales, obična ništarija koji uživa u ponižavanju zdvojnih i depresivnih osobnosti. Gubitnik koji spravlja veličanstveni grog, o kojem Krleža u romanu dolazi do najviših vrhunaca hedonizma, odjednom, bezrazložno, nestaje u zagorskim maglama i kalu, i pitamo se što više može ostati od svijeta u kojem život nalikuje odvratnosti i zazornosti lošeg i mutnog vina i posvemašnjoj žabokrečini jedne kulture koja nikome više ne znači ništa, ako je ikad kome nešto i značila. Kyriales je pad u bezdan beskonačne protežnosti zapadnjačke duše, kako bi to rekao Spengler, simptom jedne dvoznačne sudbine onih koji su propali u živome blatu povijesti, ali na gotovo autodestruktivno herojski način. Kyriales je borbeni aktivni nihilist u noćima i maglama krležijanski oslikanoga krajolika na rubu svijeta.

Pisac koji je stvorio takav moćan lik ne može biti drugo negoli dijagnostičar jedne osobite morfologije propasti Zapada s kojom smo zbliženi u potpunosti jer je to naš svijet, čak i kad ga odbacujemo kao ono čudovišno strano i tuđinski opasno. Sergej Kirilovič Kyriales je fantom iz podzemlja, genij i zloduh, utjelovljenje najuzvišenije tajne ljudske drame ‒ da je, naime, sve golo ništavilo, puka taština i luč spasonosnoga u okusu prokleto dobrog groga u toj gluhoj tisućgodišnjoj zagorskoj Noći koja nikad neće okončati….baš nikad.