Ekstaza gologa života

Što s egzistencijom u doba tehnosfere?

October 13, 2024
Sören Kierkegaard
Sören Kierkegaard

Krenimo odmah izravno u glavu. Već sam u knjizi Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu (Matica hrvatska, Zagreb, 2017.) ustvrdio da je pojam egzistencije koji je zapravo religioznoga podrijetla i otuda na paradoksalan način bit modernosti kao singularnoga življenja individuuma izgubio svoju vjerodostojnost u doba tehnosfere. Dakle, zbogom Kierkegaardu i njegovim „strepnjama i strahovima“, jer je upravo on u svojim djelima „izumio“ ovaj pojam i podario mu estetsko-etičko-religioznu transcendenciju. No, budimo dokraja pošteni i kažimo i ovo: zbogom i Heideggeru i njegovoj glavnoj postavci iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita) o tome da je bit tubitka (Dasein) u njegovoj egzistenciji. Ne okolišajmo: tubitak je destruirani izraz tradicionalne ontologije i stoji „tu“ umjesto čovjeka koji je već od Aristotela i skolastike, a osobito od Descartesa do filozofske antropologije u 20. stoljeću mišljen svagda kao subjektnost subjekta. Bit egzistencije nije ništa drugo negoli sloboda. Ali, problem je u tome što je bit slobode u bezrazložnosti egzistencije, pa i Jaspers i Sartre (filozof egzistencije i egzistencijalist) moraju neprestano ukazivati na kontingentne mogućnosti i ograničene nužnosti ozbiljenja ove slobode u izvanjskome svijetu. U suočenju s biti moderne tehnike, koju Heidegger 1950ih godina naziva  njemačkim izrazom za postav (Gestell), postaje razvidno da ta toliko opjevana oda slobodi moderne egzistencije, koja dakako prethodi esenciji ili biti čovjeka, više nije mjerodavna za ono što se događa u relaciji čovjeka i svijeta. Heidegger 1970. godine u protokolu seminara o Heraklitu sa svojim fenomenologijskim učenikom Eugenom Finkom zaključuje da je suvremenost realizacija filozofije kao metafizike u kibernetici. Na taj način odnos čovjeka i svijeta gubi bilo kakvu subjektno-objektnu bit transcendencije i sve se svodi na „kibernetiziranje“ onoga što omogućuje odnos čovjeka i svijeta, a to može biti samo ono što je Heidegger, doduše, naslutio, ali ne i više od toga. Posrijedi je vladavina tehnosfere kao autopoiesisa kroz trijadu računanja-planiranja-konstrukcije događaja, a ne više eshatologijsko poslanstvo „smisla bitka“ u otvorenosti povijesnih epoha.

          No, što je to „egzistencija“? Kakvo je njezino pravo značenje? Židovski teolog i filozof Jacob Taubes u svojem životnome djelu Zapadna eshatologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009. S njemačkoga preveo Dalibor Davidović) o tome govori na pregnantan način sljedeće.

„Egzistencija znači, na jednoj strani, isto što i ekstaza, ova grčki, ona latinski. No, egzistencija također znači, u izrazu ‘gola egzistencija’, i minimum vegetiranja. Između maksimuma, ekstaze, i minimuma, gole egzistencije, prostire se interval ljudskoga života. Gore Hegelove ekstaze unižava se u dolje gole egzistencije u Marxa i Kierkegaarda. Ekstazu Hegelove ljubavi rastjerala je nužnost egzistencije ꟷ tjeskoba i krivnja (Kierkegaard), glad i bijeda (Marx), očaj i smrt. Maksimum i minimum apsolutne su veličine, i kao takve kraj. Hegelova filozofija i Marxovo i Kierkegaardovo proroštvo završavaju razderani u suprotnosti između gore i dolje, unutar i izvan. Povijest vremena proživljuju kao napetost prema ovome kraju.“ (str. 242)

Čak i ako Taubesu otklonimo da u Marxa, pa ni u Kierkegaarda nije posrijedi „proroštvo“, već prije ono što bi Alan Badiou nazvao „antifilozofijom“, a Vanja Sutlić bi u pogledu Marxa rabio izraz ozbiljenje filozofije kao metafizike, u smislu re-filozofikacije jer se u strukturi njegova tzv. znanstvenoga diskursa (kritike političke ekonomije) skriva eminentno filozofijski patos prevladavanja kapitalizma i postojećih društvenih odnosa, jedno je neporecivo. Egzistencija je uvijek medijalno određena, jer je ona „između“ ekstrema, naime ekstaze i gologa života. Izraz „goli život“ nije Taubesov, već Agambenov iz Homo Sacera i pogađa bit biopolitičke proizvodnje unutar sustava dehumanizirane egzistencije čovjeka danas. No, egzistencijalno je polje događaja slobode svagda singularno iskustvo čovjeka, nekog određenog tog-i-tog pojedinca poput Sartreova glavnog lika Antoninea Roquentina iz njegova romana Mučnina. Otuda ovaj izraz označava moderno iskustvo individuacije čovjeka, njegove osjetilnosti, doživljajnosti i promišljanja bitka kao fakticiteta i kontingencije, jer svijet je sve što je slučaj, da to kažemo u maniri Wittgensteina iz Tractatusa. Nije nimalo slučajno da je Kierkegaard u svojem neprestanome napadu na Hegelov spekulativno-logički sustav kao modernu verziju skolastičkoga realizma kategorija branio teritorij konkretne želje samstvenoga pojedinca nalik skolastičkome nominalizmu. Hegel je, dakle, bio sinonim za tvrđavu apsolutnoga pojma koji život podjarmljuje Ideji i stoga je njegova dijalektika carstvo apstrakcije kao otuđenja iskonskoga života. Kao religiozni pisac, a ne filozof, a tako ga je ironično nazivao Heidegger u Bitku i vremenu, Kierkegaard je stvorio sliku modernosti kao iskustva tjeskobe, očaja, bolesti-na-smrt i nikakva ironija najvećeg mislioca suvremenosti kao što je to bio Heidegger neće izbrisati iz arhiva metafizike da je Kafka pisac koji se jedino može misaono osloniti na Kierkegaarda, baš kao i pjesnik Rainer Maria Rilke, a u slikarstvu to vrijedi za Edvarda Muncha. Sva trojica su savršeno ocrtali bit egzistencijalnoga događaja slobode kao univerzalne tjeskobe i napuštenosti ovoga svijeta od izvornoga osmišljavanja.

Kad egzistenciju uzimamo hegelovski, kao pojam koji pripada onome što se ekstatički pojavljuje u okružju apsolutne ideje s razlikovanjem subjektivnoga, objektivnog i apsolutnog duha, onda se susrećemo s vladavinom transcendencije koja se spušta „dolje“, tako što apriorno i logički-povijesno nadređeno stvarima određuje što jest bitak, bića i bit čovjeka. Tada je egzistencijalno ustrojstvo svijeta već uvijek obogotvoreno s pomoću eshatologijskoga sustava i ništa se ne događa „slučajno“, već jedino onako kako Hegel određuje bit slobode u Spinoze: sloboda je spoznata nužnost. No, kad egzistenciju uzimamo marksovsko-kjerkegorski (a svakako bi ovdje trebalo dodati i ničeanski), tada se pojavljuje vladavina imanencije koja pokazuje da onoga „gore“ više nema, već je sve ozbiljeno u pojavi kao „imanentna transcendencija“, te se sada ljudske potrebe za svijetom u mediju „gologa života“ (hrana, piće, seksualnost, ugoda i blagostanje) uzdižu do nove ekstaze: osmišljavanja života kao stvaralačkoga događaja u kojem sloboda postaje eksperiment nove zajednice, a ne više samo sebeljublja narcističkoga pojedinca. Drukčije rečeno, egzistencija kao „goli život“ u težnji vlastita prevladavanja postaje kreativna ekstaza performativne tjelesnosti kao načina zbivanja samoga života u suvremenim društvima spektakla. Vidjeli smo da na jednom mjestu Taubes spominje da su ekstaza i gola egzistencija „apsolutne veličine“ i otuda najavljuje kraj.

Kraj čega ꟷ transcendencije ili imanencije, onoga „gore“ ili onoga „dolje“, ekstaze ili gologa života? On misli na kraj zapadne eshatologije koji se počinje zbivati s Hegelom. No, ono što je istinski problem naše suvremenosti nije nikakav „kraj filozofije“ u smislu onog što je „prorokovao“ zapravo Nietzsche kad je govorio o nihilizmu i nužnosti njegova prevladavanja nakon smrti Boga, a na tom tragu je u 20. stoljeću 1964. godine Heidegger zapečatio stvar s krajem filozofije u predavanju u okviru međunarodnoga kolokvija „Kierkegaard vivant“ u kojem je tvrdio da se filozofija kao metafizika realizira u kibernetici. Problem je, kako ja mislim i pokazujem u svim knjigama koje prethode petoknjižju Tehnosfera i izričito u transverzalnome mišljenju, u tome što mi više uopće nemamo nikakav dualizam u pojmu egzistencije i što je taj pojam postao neoperabilan u srazu s autopoietičkim mišljenjem koje danas suvereno vlada. Tehnosfera podjarmljuje estetsko-etički i sinestetički pojam egzistencije na taj način što ga poput Duchampova ready-made SUŠILO ZA BOCE desupstancijalizira, a to znači da ga neutralizira i suspendira. Ni ekstaza ni „goli život“, već „ekstaza gologa života“ kao posljednji čin postmetafizičke Odiseje u beskonačnome virtualnome prostranstvu svega i ničega, to je preostalo od Kierkegaarda i njegova projekta dekonstrukcije Hegelove „tvrđave apsoluta“.

Dođe tako vrijeme kad svi uzvišeni pojmovi jedne fundamentalne strukture našeg mišljenja ne znače više baš ništa, osim „utjehe filozofije“, što je najgora stvar koja se mišljenju može dogoditi jer tako pada ponovno pred koljena religije, ali ovaj put bez nužnosti da bude ancilla theologiae, već ancilla scientiae. Tehnoznanstveni „zloduh“ suvremenosti sve što je bilo čvrsto pretvara u dim, kako to stoji u jednom političkome spisu 19. stoljeću kojeg nitko više ne čita, a tamo se nalazi ta savršena metafora našeg „ekstatičnoga golog života“ i pogađa u bit stvari bolje od svih drugih osuvremenjenih kritika svega postojećega. Spis se zove MANIFEST KOMUNISTIČKE PARTIJE, a napisali su ga Marx i Engels. Nije problem u samome spisu, već u nemisaonosti današnjih tzv. radikalnih kritičara ničega i apologeta marksizma. Ni jedni ni drugi ne vide da je stvar s filozofijom i egzistencijalnim bezdanom življenja naprosto zastarjelo mišljenje i da ga treba neodgodivo napustiti i reći jednostavno da ono što određuje ovaj svijet leži u njegovu posvemašnjem transformiranju u „umjetni život“ (AL) kojeg više ništa ne može zaustaviti na putu spram tehnološke singularnosti.

Što drugo preostaje od egzistencije negoli „gola sloboda“ kao jedina alternativa pretvaranju života u ekstazu ništavila.

Similar Posts

O nemogućnosti budućega društva

         Postoji li još uopće ono što je bila stvarnost i utopija moderne tzv. društvene teorije od sociologije do prava, od ekonomije do političkih znanosti ꟷ društvo (society, Gesellschaft)? Ako je već Max Weber, otac-utemeljitelj moderne sociologije smatrao pojam društva, a to samo nastavlja njemački sociolog tzv. društva rizika u globalnome poretku Ulrich Beck, naime […]

December 26, 2024

Ljubav kao mudrost milosti i iskupljenja

          VIII. Simfonija Gustava Mahlera praizvedena je 12. rujna 1910. godine u Münchenu. Prema svim mjerodavnim izvješćima bio je to veliki trijumf skladatelja i dirigenta koji uvelike nadmašuje sve njegove izvedbe gotovo svih napisanih simfonija. Od kurioziteta koji se spominju oko izvedbe ovog remek-djela simfonijska glazbe valja navesti kako su Otto Klemperer zajedno s Oskarom […]

December 25, 2024