Žarko Paić

      Slušam kako uznevjereni hiperdomoljubni malograđani koji su uvijek na braniku pronevjerene časti i istinskog društvenoga licemjerja komentiraju hrvatsku politiku uz obligatnu dozu zgražanja nad „padom duhovne razine“. Eto, čak nam ni lokalni masoni izgledaju jadno i nakaradno po svojim intelektualnim diskapacitetima, pa i po junačkome izgledu nedostojnome naroda ratnika, duhovnika i nogometaša, ako ih se usporedi s veličajnim grofovima i generalima, fiškalima i kamarili povjesnika što se smucahu uz uzglavlja kardinala i prepošta poput karikaturalnih vitezova s crvenom lentom oko ramena pod kaptolskim kipom crne Djevice, uvijek prvi na službenome klečalištu prestiža.

Pa, zar su to naši dični slobodni zidari, prosim lepo, jedan pod zemlom i s ukradenom bistom Franje Tahija jr. u maznutome dvorcu velikog hrvatskoga modernog slikara-aristokrata, drugi pod međunožjem dvije malodobne misice i njihova wellness-ispovjednika, a treći kojeg svi zovu „mali“ ulazi na zadnja vrata za služinčad poput kumordinera Žorža i sjeda za biljarski stol pored kojeg ekipa sitnih akademika kriminala raspreda o tome je li izraz „duboko grlo“ nastao na Veleučilištu u Krivome dolu i odnosi li se na „duboku državu“ koja, gle slučaja, ima više ministara u Remetincu od utvrđenih kapaciteta dvokrevetnih apartmana ovog simpatičnog resorta na rubu grada. Najgora stvar nije u tome što je uistinu „pad duhovne razine“ naše male masonerije takav da naliči slučaju onog cinično-napuhanog lika Boycieja iz kultne britanske humoristične TV-serije Only Fools and Horses, koji, naravno, pripada visokoj loži Peckhama kao ugledni diler rabljenih jaguara i ukradenih rolls-royceva treće vrste, te u jednoj epizodi prenosi odluku Velikog Meštra recimo to po naški Kozari Boka i cijele Dubrave da glavni lik serije, genijalni luzer i sitni poduzetnik bez portfelja Del Boy Trotter nije ispunio uvjete za prijam u „časnu službu engleskome narodu, kruni i imperiju“.

Nekoć ne tako davno barem su bratovštine prolupalih zmajeva postavljale neke spomen-ploče zaslužnim lokalnim velikanima na periferiji i na javnim površinama parkova, a danas? Možda griješim dušu, jer nije li skrivena definicija „slobodnoga zidarstva“ još od Fichtea da je to nužno skriveno od javnosti pa čak i od samih masona koji gledajući sebe u zrcalu neprestano govore da ne smiju odati tajnu ni samima sebi jer bi to onda bio kraj svijeta i povijesti, ali takav da to nitko drugi ne smije znati osim Platona, Lea Straussa i maloga meštra sviju hulja. Što? Pa, da je istina „plemenita laž“ i da se narodu servira samo kao medijska trakavica s mnoštvom tumačenja koja su sva istinita i lažna, pa neka svatko izabere onu koju mu ponajviše odgovara po svjetonazoru i boji kuhinjskih zastora. Uvijek me je nasmijavala ova tzv. mistična glupost moderne politike u znaku iluminata, slobodnih zidara (valjda na tržištu ima i neslobodnih majstora drugih profesija poput krovopokrivača i drvodjelja) i drugih tajnovitih kandidata za glavnog kuhara dottorea Machiavellija iz našeg sokaka.

Filmove o mafiji naprosto obožavam. Ali samo iz jednog razloga. Zato što u svim takvim uratcima tražim uskrsnutog Velikog Drugoga kako Slavoj Žižek na tragu Lacanove psihoanalize naziva Boga u smislu Oca/Zakona, jer je nakon smrti Don Corleonea u izvedbi besmrtnoga Marlona Branda potražnja za njegovim fotokopiranim odljevima veća od istog slučaja s kraljem rock & rolla koji je u svojem Memphisu na Gracelandu dnevno ispaljivao po desetak šaržera iz svoje zlatne kubure na poredane televizore u nizu. Mediji su poruke, zar ne McLuhani iz globalnih selendri. A kao što ne znate, prvo izdanje njegove slavne Understanding Media imalo je na zaslovnici knjige posebno istaknuto mjesto glavne postavke, ali krivo napisane: The Medium is the Massage.

Dakle, umjesto message iliti poruke, dobili smo čistu jezično-slikovnu ideologiju koja svakodnevno svojom „masažom“ ispire mozgovlje masovne publike u društvima spektakla kasnoga kapitalizma, ali i šire, da se ne govori o totalitarnim sustavima paranoje i histerije napaljenoga naroda na „istinu“ koja uviijek dolazi iz nekog „dubokoga grla“ još „dublje države“, koja je po definiciji slučajna. Ako će po ičemu sadašnji predsjednik ove države ostati upamćen za vječnost, onda je to po tome što je iako nije o tome čuo ništa, baš ništa, i nehotice ispalio fundamentalni pojam našeg vrlog posthistorijskoga doba vladavine determinističkoga kaosa, entropije i umreženih događaja.

Riječ je o kontingenciji, a sve počinje s Wittgensteinom i njegovom izrekom da je svijet slučaj. U zlatno doba mafije, bila ona crnorukaška iz Palerma ili ona ndraghetanska podno Vezuva i okolice, mogao si biti umjereno spokojan u granicama onog što su politolozi od Carla Schmitta do Franza Neumanna još uvijek zvali nacijom-državom, neovisno je li riječ o tzv. demokratskoj i liberalnoj ili naprosto ustavnoj državi svagda na rubu pada u bezdan ove ili one diktature. Mafija je savršeni model sekularizirane negativne masonerije i s njom otpočinje povijest dekadencije zapadnjačke modernosti još mnogo prije negoli je taj modni društveni i estetski pojam zarazio građane Pariza i Londona, Berlina i Velike Mlake. Razlog leži u tome što mafija oponaša način organiziranja svih tajnih društava i crkvenih institucija i zato je njezin univerzalni codex takav da čak ima i svoju „etiku“. Zar to nije izvrsno prikazano u TV-seriji „Soprano’s“ koja predstavlja tzv. postmoderni simulakrum one klasične mafije s „Kumom I-III“, jer nema veće tautologije i ideološkoga auto-cinizma negoli kad James Gandolfino i drugovi sjede u svojem noćnome brlogu i komentiraju scene s Al Pacinom iz „Kuma II“ i s Ray Liottom iz „Dobrih momaka“ (Goodfellas).

Usput, najmoćnija definicija ideologije nakon Marxa jest ona Sloterdijkova iz Kritike ciničkoga uma. Ona kaže da je ideologija prosvijećena lažna svijest koja sebe zna kao takvu. Umjesto istine kršćanstva na Križu koju iskazuje Isus riječima: „Oprosti im Bože, jer ne znaju što čine!“ ꟷ na djelu je spoznajno-teorijski i praktički obrat: „Oprosti im Bože, jer znaju što čine!“ Ako mafija oponaša strukturu i ustrojstvo masonerije bez iluminata i Velikog Meštra prosvjetljenja svijesti koji djeluje izvan sustava i institucija moderne države i društva, onda je istina masonerije ista kao i laž transcendentalne mašinerije koja predstavlja uvjet mogućnosti ljudske egzistencije u ovom jedinome svijetu kao globalno-planetarnome kapitalizmu.

Budući da je njegova „bit“ u tome da nema nikakvu bit izvan logike proizvođenja profita kao viška vrijednosti, onda je posrijedi Moć koja potrebuje iluziju vladavine ljudske slobode kao čiste fikcije u trijadi političkoga i politike u suvremenosti: (1) neoliberalizma (ekonomije kao kibernetičkoga sustava protoka informacija), (2) fundamentalizma (kulture kao ideologije koja umjesto univerzalnosti ustoličuje partikularnost kao Narod-Naciju-Rasu) i (3) populizma (svođenja politike na univerzalnu laž bez odgovora u proizvodnji fake-news, kako to ustvrđuje Guy Debord u Društvu spektakla, a ja u konzekvencijama razvijam u svojim knjigama Sloboda bez moći, Dobu oligarhije i Nemezisu).

Ključ za razumijevanje procesa stvaranja sustava kao vladavine onog što kasni Foucault naziva upravljaštvom (gouvernementalité), odnosno stanja u kojem umjesto tradicionalno shvaćene razlike između vladanja i vladavine u kapitalizmu diobe na građansko društvo i političku državu jest u nastanku logike djelovanja u kojem više nema nikakve razlike, jer je i društvo i država samo mreža kibernetičkoga upravljaštva korporativno ustrojenoga života postmodernoga Levijatana/Behemota bez „Velikog Meštra“ i bez ontologije monizma s Jednim, jedinstvenošću i jednokratnošću kao pravilom.

Masonerija je uvijek bila sluga transcendentalnoj znanosti Jednoga. Zato nije začudno da baš filozof klasičnoga njemačkog idealizma kakav bijaše Fichte iskazuje svojevrsnu mesijansko-soteriologijsku „vjeru“ u smisao pripadništva ovoj „graditeljskoj udruzi“ u popravku svijeta iz duha zidarske lopatice. (Johann Gottlieb Fichte, Filozofija zidarstva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.) Kao pripadnik slobodnozidarske lože Fichte stoga afirmira jednakost svih ljudi s obzirom na njihove duhovne mogućnosti: »Što se nahodi u jednome, nahodi se u svima; što jedan može razviti iz sebe, to mogu razviti svi drugi« (str. 1), naglasio je on u pristupnoj besjedi slobodnozidarskoj loži u Rudolstadtu 1794. godine. Čovjek ne može doseći savršenstvo, no može i mora se stalno usavršavati kao što mora nastojati da se neprestano oslobađa od vladavine slijepe prirodne sile nad njime. Svrha svake udruge koja okuplja časne ljude mora biti na tragu konačne najviše svrhe čovječanstva, one nikad dosežne (ali stalno dosezive) slobode. U tome je ujedno sadržano i udruženo suprotstavljanje zlu, kojega na svijetu ima daleko više nego dobra, pa je stoga potrebno ujediniti snage dobrih pojedinaca, kako bi se razvila učinkovita sila otpora zlu.

Eto, borba protiv zla, demonologije, užasa u ljudskome svijetu zahtijeva ulazak u Partiju, pardon Ložu, sorry Klub, pa jedino ako ste Groucho Marx koji ne želi biti u sva tri modela organiziranja stupova društva i željeznoga zakona oligarhije jer ga upravo ova trojka želi za svojeg člana, onda ste lišeni „mudrosti“ brige za spas duša Drugih po uzoru na Boyciea iz „Mućki“ i naših malih provincijalnih kumordinerskih žorževa. A oni postupaju u načelu isto onako kao slavna francuska kurtizana uhićena i optužena na sudu u Parizu da je za vrijeme francusko-pruskoga rata 1870.-1871. godine bila više na usluzi Teutoncima od domaćih joj Gala, koja je u svojoj nezaboravnoj obrani junački izjavila:

„Draga muška gospodo Suci, moje srce uvijek kuca i kucat će samo francuski, ali moja je p…a univerzalna.“

Što se zbiva kad umjesto Jednog imamo Mnoštvo kao u Deleuzeovoj ontologiji postajanja, a kad umjesto prvog uzroka i posljednje svrhe (zakon kauzalnosti i načela teleologije) nastupa mreža bez središta i ruba, samo s beskrajnim čvorištima fraktala i transverzalnih kretanja kao u Kafkinu nedovršenome romanu Amerika gdje se iza svakih vrata nalaze nova vrata i tako u beskonačnost? Ništa osim što je mafija kao i masonerija postala poput „imanentne transcendencije“ ono što bismo nazvali pseudo-sintezom i što ponajbolje svjedoči posljednji treći nastavak Coppoline filmske trilogije. U umjetničkome smislu to je totalni promašaj, ali u idejnome čista filozofijsko-kinematička genijalnost jer je Vatikan središte Mafije i Masonerije, a sve se tajne aktivnosti Don Corleonea II (Al Pacina) preobražavaju u javno upravljaštvo bankama i humanitarnim zakladama od bolnica do zaštite spomenika kulture. Sve naravno završava općim pokoljem u Operi kao Gesamtkunstwerku života, umjetnosti i politike. Mafije, dakle, više nema kao ni masonerije. I čemu onda to medijsko stvaranje junaka našeg doba od blagoglagoljivih odvjetnika/odvjetnica s desnice i ljevice? Čemu sva ta suluda opsesija s Eliotom Nessom iz pakla koji se čitavu noć vozika s Al Caponeom po mrklim avenijama agramerskim i čavrlja o seksu i gradu, transferu novih grla na tržište UEFE i šire, o trgovini i utjecaju, kad je sve to tako savršeno prikazano u ideji i praksi najznačajnijeg Krležina lika iz njegovih monumentalnih Zastava.

Ako mislite da su to možda Kamilo Emerički, Joja, uz Anu Borongaj, ili nihilistički luzer Guido Glanz koji se zgađen općim ishodom svjetsko-povijesnoga „kretenizma“ baca u Dunav s peštanskoga mosta, u krivu ste. Ne, to je Amadeo Bogoljub Trupac ꟷ veličanstveni oportunist, kameleon politički i socijalni, advokat koji ima samo jedan etičko-politički imperativ: take money and run! Onaj koji se prilagođava svih režimima, jučer monarhist danas republikanac, jučer Jugoslaven danas Hrvat, tajkun i političar bez svojstava, gotovo ideal-tipski predstavnik onog što bismo nazvali post-ideološkom „gadošću“. Inače, smatram da se Krležine drame „danas“ uopće ne može više vjerodostojno postavljati na scenu ni u kakvome aktualnome „ključu“. Nije on pisac plakatiranja i etiketiranja, unatoč zavodljivosti njegova angažiranoga „simbolizma“ za koji se mogu pronaći brojni primjeri iz svih njegovih djela, od figura već spomenutih luzera i winnera, pa do figure koja već u naslovu njegove jedne novele ima naprosto čudesnu funkciju prepoznavanja Onog tko je tu Broj Jedan.

Riječ je o figuri „Velikoga Meštra sviju hulja“. Krležine su drame kao i Kafkina književnost, da paradoks bude potpun, posve kinematički ustrojene jer imaju više od dramske napetosti likova kao utjelovljenih ideja i ideologija. Film je njihova prirodna okolina i svi promašaji dosadašnieg ekraniziranja njegovih romana i drama padaju u vodu pred postavkom da mi još nismo imali dostojnog redatelja koji bi taj silni neobarokni stilizam njegovih tekstova sveo na mjeru silke-pokreta i slike-vremena, kako bi to kazao neizbježni Deleuze. No, o tome jednom drugom prigodom. Vratimo se u bit razloga zašto su i masonerija i mafija i partijsko-korporativno organiziranje jedno te isto u razlikama pod uvjetom vladavine Mnoštva, a ne Jednoga, Spinoze a ne sv. Tome Akvinskoga, Deleuzea a ne Hegela. Evo zašto.

Upravljaštvo više nije, kao u slučaju kasnoga Foucaulta, samo biopolitički model informacijskoga kapitalizma s društvom nadzora umjesto građanskoga društva. Ono je neljudska vladavina tehnosfere koja pretpostavlja IT-kapitalizam mreža i umrežavanja kao u Kafkinom tehno-zoopolisu bez subjekta. Sama je struktura vladanja kao upravljanja objektima masovne tehnologije za potrebe tjelesne održivosti ono što nužno potrebuje da se u društvima kontrole inscenira Moć onoga što je izvan sustava i pokreće ga svojim mističnim djelovanjem na „daljinu“ jer mali meštar sviju hulja nije više Jedan, već umnožen nitko kao supstancija bez subjekta. Otuda ni mafija ni masonerija nema svojeg stvarnoga SUBJEKTA. To je samo i jedino ono što Deleuze u jednom razgovoru o biti informacijsko-kognitivnoga kapitalizma određuje ovim riječima:

„U kapitalizmu je sve racionalno, osim kapitala samoga.“

Ah, to zlatno doba kad je željeti još pomagalo jer je jezik bio glavni označitelj tajne samoga života, a ne varljiva i transparentna Slika. Sada je tako kako jest, čista pornografija svijeta kao vizualizacije onog što svi znamo da jest, ali nam je draže vjerovati u zlatne patuljke i vječnu milost dobra i pravednosti bez granica, te će biti još više gore od gorega, brutalnije od brutalnoga, ekstremnije od ekstremenoga, jer je pojavna transparencija mafije i potreba za novom masonerijom onkraj dobra i zla daleko od „srozavanja duhovne razine“ ili želje za smirujućim efektima medijske bitke protiv kriminala.

To je odavno shvatio Woody Allen u svojim humoreskama kad u jednoj od njih opisuje samoga sebe/Drugoga kao univerzalnoga detektiva koji jedini ima otvorenu liniju i s papom i s bossovima mafije u New Yorku i pritom se pravi da je Veliki Meštar bez portfelja s posljednjom istinom smisla života. Detektiv, naravno, po definiciji traga za subjektom kriminala/zločina. Ali kako subjekata odjednom ima preko glave, onda se siroti Woody naposljetku odlučuje ipak da uvede i treću otvorenu liniju kao rješenje ovog slučaja vladavine dubokoga grla slučajne države. Ako se pitate tko je s druge strane „treće linije“, onda se samo to i dalje pitajte, jer je ta linija kao i usluge T-coma stalno u kvaru.