Žarko Paić

Bruno Latour, francuski suvremeni filozof, antropolog i sociolog autor je brojnih knjiga koji tematiziraju probleme tehnoznanosti, društva i ljudskoga položaja u globalnoj civilizaciji. Posebno je utjecajan na području tzv. studija o znanostima, tehnologijskih studija i promišljanja o krizi modernoga projekta. Uz Petera Sloterdijka mnogi ga smatraju jednim od najiventivniji suvremenih mislilalca koji na hibridan način povezuje humanističke znanosti s estetskim paradigmama našeg vremena. Studiji o znanosti (science studies), kako to ističe Latour, ne razdvajaju ova područja u vlastitim istraživanjima, a primjeri koje navodi su mikrobi, elementarne čestice DNA koje su istovremeno prirodni i društveni čimbenici, te su zbiljski, ljudski i semiotički entiteti. Teoriju koju je ponudio Latour razvili su Michel Callon i skupina znanstvenika na sveučilištu École des mines de Paris. Na početku se pokazuje zašto je značenje pojma mreže (network) uglavnom pogrešno što stvara nepotrebne poteškoće u proširenju ove riječi kao metafore za tehničku i društvenu globalizaciju. Ukratko, budući da je mreža postala metaforom za kompjutorski stvoreni prostor slikovnih informacija potrebno je reducirati sva značenja koja pritom ulaze u horizont mišljenja (tehničko i društveno prije svega) kao izvedena iz nečega što nije ni tehničko niti društveno o-sebi, da se poslužimo Hegelovim pojmom. Mreža nije ništa ni stvarno niti fiktivno, već konceptualni model shvaćanja stvarnosti. U isto vrijeme je apriorna i aposteriorna, prirodom stvorena i čovjekom konstruirana. No, u distribuciji, homogenosti i blizini kojim ljudski akterri djeluju na mreži, ona se pokazuje otpornom na procese subjektivnoga označavanja stvari i pojava. Utoliko se mreža sastoji od djelovanja u odnosima između aktora i aktanata, govoreći jezikom studija o znanosti, u odnosu spram ne-ljudskih i pojedinačnih entiteta. Latour u knjizi ISTRAŽIVANJE O MODUSIMA EGZISTENCIJE na jednom mjestu ustvrđuje:

“Na početku ovog istraživanja bilo nam je teško uočiti jedan sloj subjektivnosti koji se na taj način nadovezivao na sve ostale: ukorijenjenost u neki iskonski subjekt bila bi prejaka; ali sada je subjekt potpuno „potkopan“, iščašen, raspodijeljen, razdijeljen. Više ne služi kao spojnica. Više se nikada ne polazi od njega. Naprotiv, do njega dolazimo sa svih strana kako bismo ga zahvatili, posjeli ili osigurali. Ako se drži, drži se zbog toga što je pronašao put zasnivanja svijeta koji dolazi ne iz njegove nutrine, već iz njegove izvanjske suštine. Više nas, dakle, ništa ne sprečava da prepoznamo druga bića koja nose druge slojeve subjektivnosti, bića čija bi odlika bila ne da proizvedu ili da posjeduju, već da spase osobnosti preobražavajući ih u osobe. Za ta bića karakteristično je što dovode osobe iz daljine u blizinu, iz smrti u život. Recimo, da se poslužimo neposrednijim jezikom, da te riječi uskrsuju one kojima su upućene – u onom uobičajenom smislu, da ih „vraćaju u život“. (str. 289)

Latourova „simetrična antropologija“ nije nastavak Derridaine dekonstrukcije ideje temelja drugim sredstvima. Kao što se isto tako ne može reći da je posrijedi nastavak Foucaultovih dijagrama moći nakon „kraja čovjeka“. Doduše, ipak je posrijedi jedan drugi kraj. S njime Latour otpočinje misaonu pustolovinu sustavno izvedenu u knjizi Politika prirode: Kako unijeti znanosti u demokraciju (Politiques de la nature: Comment faire entrer les sciences en démocratie) iz 2004. Ekološka kritika modernosti poprima stoga zadaću stvaranja znanstvene paradigme koja pretpostavlja prožimanje prirode i tehnologije na drukčijim osnovama. Pozivajući se na radove filozofa i antropologa Michela Serresa, a upućujući na konzekvencije Callonove teorije o mrežnim aktorima u društvenome kontekstu informacijsko-komunikacijskih tehnologija, Latour iznosi smionu tvrdnju: mreže se uopće ne nalaze u-prostoru i nisu nigdje „između“ (in-between). Štoviše, nisu ni u što „uronjene“ (immersion). Paradoks je ove teorije hibridnosti ljudskoga i neljudskoga u tome što ona u epistemologiji pripada i ne pripada podjednako redukcionizmu i relativizmu. A to znači da mreže ne možemo opisivati izrazima kategorije kvantiteta „malo“-„veliko“, nego tek relacijskim pojmom sveze između odnosa.

Budući da Latour polazi od pretpostavke da su tehnika i znanost u značenju modusa života, što je modifikacija kasnoga Deleuzea i naravno Wittgensteina o „formama života“,  „kvazi-subjekti“ a ne subjekti, tada se pitanje o mogućnostima modernosti za razumijevanje ljudske egzistencije ne svodi više na opreke pojedinac-društvo ili čovjek-tehnika. Sve se umnožava i nalazi svoj „identitet“ u procesima hibridizacije. Iako sam Latour svoje istraživanje provodi unutar sociologijskoga diskursa, njegove su analize antropologijske i filozofijske, a pripadnost nekom disciplinarnome smjeru humanističkih znanosti vidi u onome što se naziva studijima o znanosti (science studies). Očito je da se otuda i studiji dizajna (design studies) kako ih on razumije mogu dalje razviti tek iz premještanja/razmještanja svega onog što se tradicionalno nazivalo znanostima o čovjeku (antropologiji).

Knjiga o “modusima egzistencije” uistinu je kompleksno istraživanje razloga zašto toliko slavljeni postmoderni subject i pitanje identiteta valja iznova postaviti u središte teorijske konceptualizacije. Razlog očito leži u tome što se zapadnjačka projekcija ovog “kolektivnoga sebstva” ne može više održati nosivim pojmom za nastupajuće razdoblje. Sve su institucije modeernosti ili antropocena na putu vlastita prevladavanja iz jednostavnog razloga njihove nesukladnosti s temeljnim pitanjima egzistencije čovjeka u situaciji s onu stranu dosadašnjeg horizontal značenja. Utoliko se Latourova “simetrična antropologija” pokazuje uvjetom mogućnosti nove znanstvene rekonstrukcije pitanja identiteta, društvene odgovornosti i holističke usmjerenosti spram čovjeka kao integralnog bića koje iziskuje drukčije “utemeljenje” od modernih utopija industrijalizma i progresizma.

Latour je autor teorije mrežnih aktora (actor-network theory). Čini se da je to ono najznačajnije glede njegova doprinosa suvremenome shvaćanju društva, kulture i, umjetnosti. Odmah valja reći da je ova teorija svojevrsna „ontologija mreža“ s kojom se digitalno doba može otvoriti kao pitanje o odnosima u kojima se pojavljuju objekti kao nositelji informacija i kao označitelji drukčije komunikacije. Latour polazi od tri izvora s kojima se susrećemo u našem djelovanju. To su: (1) priroda i prirodnost,; (2) društvo i društvenost i (3) semiotička konstrukcija i odnos djelovanja/posredovanja (agency) u izgradnji značenja.

U ovoj knjizi Bruno Latour je razvio čitav niz teoretskih mapiranja problema modernosti i “modusa egzistencije” sa stajališta objektno usmjerenoga mišljenja i nastojanja da se shvati naše vrijeme kao „parlament ili internet stvari“, kao „hibridno stanje“, kao funkcioniranje „mrežnih aktora“ u prostoru koji se čak više ne može delezovski shvatiti iz pojma rizoma u odnosu na temelje i utemeljenost. Umjesto toga ponudio je iznimno složeno čitanje oprostorenosti (spatializing) kao umreževanja raznolikih ljudskih i neljudskih tvorevina s kojima se bitno mijenja globalni/lokalni poredak regulacije životnih procesa.