Žarko Paić

Može li filozofija imati neku drugu i drukčiju moć utemeljenja za razliku od znanosti i religije ako je znanje uvjet mogućnosti znanosti, a objavljena vjera u Boga uvjet mogućnosti religije?Od samoga početka ta je razlika prisutna u jezgri mišljenja kao razlika između bitka i boga u grčkoj predplatoničkoj metafizici. Znati i vjerovati kao da su ponorom razdvojena područja mišljenja. Pritom znanje počiva na razlici između znanja o fenomenima empirijskoga svijeta i onog znanja koji pripada kantovski govoreći području noumenona. Bez ove razlike nije moguće ni zamisliti sukob u stavovima između, primjerice, fizikalnoga kozmologa i teologa.  Dok prvi govori na osnovu činjenica o zakonitostima poretka tvari u svemiru, potonji uvijek polazi i završava s vjerom u božanskoga stvaratelja svijeta. No, metafizika se uvukla u svakodnevni jezik kroz teologijski shvaćen sinonim za mišljenje, pa tako čak i Nijemci kažu da misle u jezičnome obratu Ich glaube. Dakle, ne da vjerujem da nešto jest, već da mislim kako vjerujem da znam kako to što jest uopće jest.

Znanost apriorno, doduše, postavlja svoj predmet znanja. Ali pritom polazi od mogućnosti da krajnji rezultat može biti i ne-znanje. Drugim riječima, ne postoji u tom apriorizmu apsolutna izvjesnost istine bez onog što pripada modernoj filozofji od Descartesa kao sumnja, a što s druge strane pripada religiji kao vjerski dogmatizam. Očigledno, filozofija uspostavlja svoje legitimno postojanje traganja za istinom bitka polazeći od nečeg što je između znanstvenoga znanja i posljednje istine vjere. U komentarima uz postavke oca-utemeljitelja modernoga empirizma i skepticizma Davida Humeaiznesenih u njegovu glavnome djelu An Enquiry Concerning Human Understanding te uz francusko izdanje Humeove knjige Dialogues sur la religion naturelle, Gilles Deleuze izvodi nekoliko uistinu ključnih misli o odnosu između skepticizma i dogmatizma mišljenja.

          Ponajprije, Deleuze tvrdi da Hume u njegovoj teoriji znanja postavlja vjeru kao utemeljenje znanja. Vjera, međutim, za njega postoji samo na bazi znanja. Otuda je svako znanje vjerovanje, odnosno postavljanje onog što nije dano iz onog što je dano poput izreke ‘sunce će sutra izaći’. Kad ovo imamo u vidu, onda je problem religijskoga znanja za Deleuzea prema Humeu još veći jer se ne može pouzdati na heterogenost dvaju područja kao što su to znanje i vjera. Naime, budući da je poimanje vjerovanja univerzalizirano i sekularizirano, religijsko znanje otuda nužno postaje predmet radikalne kritike. No, budući da je istodobno sve ujedno i vjerovanje, pitanje je li znanje pod određenim uvjetima vjera čini se legitimnim i naposljetku formom istinskoga znanja. Deleuze pokazuje kako je skepticizam u modernome smislu upravo to što čini u mišljenju Hume, naime kritičko rastemeljenje vjere kao temelja svekolikoga našeg znanja. Zbog toga za Humea slijede dva stava.

Prvi je ironičan, prema kojem skepticizam nije opasan jer praktično ništa ne mijenja i od dogmatizma se razlikuje samo po stupnju. To znači da je dogmatizam onaj koji tvrdi da je znanje samo vjerovanje drugim sredstvima, dok skeptik smatra da sumnja ne poriče vjeru, već smatra da je između znanja i vjere nužno stvoriti savez na temelju drukčijeg shvaćanja znanja kao stupnja vjere. Drugi je da sam život kao priroda zahtijeva od skeptika da vjeruje. No, Hume naglašava izvornost modernoga skepticizma kao stila života jer on razotkriva vjeru kao temelj svih postupaka i zna kako odrediti koji je od njih legitiman, a koji nije. (Gilles Deleuze, Letters and Other Texts, Semiotext(s), New York, 2020., str, 184-185. Ed. By David Lapoujade)

Poznato je kako je Deleuze zagovarao Humea protiv Kanta i to zapečatio tvrdnjom o ‘transcendentalnome empirizmu’ kao spoznajno-teorijskome stajalištu koje dokida svaku mogućnost Božje intervencije u ljudsku povijest. Vidimo kako u tumačenju Humea naglašava ovaj paradoks modernoga skepticizma kao misaone pozicije koja zapravo nije drugo negoli nekovrsna ‘slaba misao’ empirizma s tragovima kartezijanstva. Da bi znanje kao znanost u potpunosti postala ‘modernom vjerom’ u istinu nije potrebno tek izbaciti zakon kauzalnosti i model svrhovitosti prirode kao preostatak Božjega stvaralaštva u prirodi i povijesti. Potrebno je napustiti uopće ovu subjekt-objekt ‘transcendentalnu iluziju’ kako apriorno, iako u ruhu sekularnoga Uma, shvaćamo odnose između pojava i njihovih uzroka i posljedica. Deleuze nije nikakav poklonik znanstvenoga pozitivizma kao nove vjere koja od Augusta Comtea postulira vječni napredak čovjeka u povijesti. Upravo suprotno, filozofija je samo jedan od načina konceptualne tvorbe svjetova, uz umjetnost i znanost. Skepticizam koji bi odgovarao suvremenoj epistemologiji otuda ne može biti nipošto hjumovski zasnovan, iako je neporecivo da je na njegovu tragu Richard Rorty otvorio mogućnost ironijskoga rastemeljenja ne više aposlutne izvjesnosti objavljene religije, nego upravo mogućnosti da relativizam u filozofiji postane nova dogma kao što je to bilo s mnogo razina prigovarano tzv. postmodernome mišljenju ponajprije Derride, pa onda u konzekvenciji i Deleuzea.

U doba vladavine tehnosfere kao ‘biti’ suvremenih tehnoznanosti pitanje skepticizma i dogmatizma, da paradoks bude veći, nije postalo nevažno pitanje. Naprotiv, kako pokazuju masovni otpori univerzalnoj istini o postojanju COVIDA-19, ono s čime se susrećemo danas ima karakter pseudo-sinteze skepticizma i dogmatizma na višoj razini refleksije. Naime, kad neki vrhunski znanstvenici iz područja biomedicinskih znanosti iskazuju sumnju u učinkovitost cjepiva protiv ovog zlogukoga virusa, onda je to korak ne samo do masovne paranoje kako je posrijedi kozmičko-politička urota ‘duboke države’ protiv ‘naroda’, već i do najveće moguće perverzije mišljenja uopće. Skepticizam, naime, postaje dogmatizam i to uistinu na perverzni način. Sada se iz horizonta epistemičkoga znanja o virusima i njihovu podrijetlu stvara dogmatizam vjere kako je upravo znanost i njoj primjerena politika u liberalno-demokratskim društvima razlog posvemašnje opasnosti. Kao da je Humeova postavka o ironičnome skeptiku koji ništa ne mijenja na stvari realizirana u 21. stoljeću na uistinu ironičan način.

          Mišljenje koje počiva na znanju o uzrocima i posljedicama stvari kao empirijskih pojava u svijetu ne može nikad odstraniti dogmatizam vjere ako radikalno ne raskine s vlastitim dogmatizmom znanstvene istine kao uvjeta mogućnosti promjene same prirode života. Zašto? Naprosto zbog toga što nije stvar u sumnji kao preokrenutoj vjeri u Boga, već u mišljenju koje nadilazi i znanje i vjeru kao ono isto u razlikama. Misliti znači pitati o događaju koji stvara mogućnost da svijet ima smisao tek iz horizonta istinskoga znanja bez logike kauzalnosti i modela teleologije. Takvo znanje zahtijeva više od ‘transcendentalnoga empirizma’. Jer sumnja kao i vjera nisu izvorni fenomeni mišljenja. Oni su samo izvedeni iz bestemeljne slobode mišljenja kao konceptualne heterogeneze svjetova u vječnome postajanju i preobrazbi onog istog u razlikama.

Zašto je Deleuzeu uopće bilo potrebno da Humea uzdigne do prijestolja nove epistemologije života kao imanencije? Zbog života samoga i njegovih ‘istina’, a ne zbog aposteriorne spoznaje svijeta zasnovane na empirizmu bez prvog uzroka i posljednje svrhe.