Žarko Paić

1.

Znamo da se čovjek u svojim povijesno-tjelesnim promjenama od svojeg nastanka usmjeravao sa svojih pet osjetila spram onoga šestoga koji mu prethodi jer ga određuje u bitnome smislu kao „neopskrbljenom životinjom“, kako to tvrdi Nietzsche. Pet su osjetila miris, dodir, okus, sluh i vid. No, što je šesto osjetilo? Uobičajeno je kazati da to posjeduju samo vrhunski grabežljivci od samoga iskona zemlje i svijeta poput krokodila i morskih pasa. Biologijska je evolucija nastavak kozmičke evolucije drugim sredstvima i pripada joj pojam organskoga u onome neorganskome. Život se, dakle, ne može razumjeti bez povijesnoga čina nastanka bitka bića u njihovu kretanju prostorom-vremenom kroz procese vegetativno-animalnoga „razvitka“ od najjednostavnije elementarne čestice (DNA kao informacije + koda života) do najsloženije operacije uspostavljanja mreže interaktivne komunikacije koju simbolički i realno danas predstavlja autogenerativnost i autopoietika tehnosfere.

Možemo je nazvati i realizacijom „spiritualnoga stroja“ kojemu je njegova bit u sintezi kognitivnosti i emocionalnosti. Uostalom, u mojem prvome svesku Tehnosfere naslovljenim Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) posljednje poglavlje bavi se analizom kibernetičkih istraživanja ne više samo razvitka tzv. AI ili umjetne inteligencije, već AI ili umjetne intuicije. To je sinteza onoga što Heidegger u djelu Što znači misliti? Iz 1952. godine naziva računanjem (Rechnen) i kazivanjem (Dichten). „Računajuće kazivanje“ ili „racionalna intuicija“ je posljednji stadij realizirane kibernetike u onome što više nije „svijet“, već se određuje kao stanje permanentnoga događaja u procesu postajanja „novoga“ kojim se trijada životinje-čovjeka-stroja usmjerava postbiološkom evolucijom do Omega-točke kraja povijesti uopće, a to Ray Kurzweill, američki kibernetički futurist, naziva tehnološkom singularnošću.

Standardna fizikalno-kozmologijska teorija nastanka svemira govori o primordijalnome prolomu ili „Velikome prasku“ (Bing Bang) kojim se stvara svijet iz biti eksplozije iznutra spram vani. Dakle, prvo bijaše u teologijsko-ateologijskome smislu (Bog ili ono što ima značajke autopoiesisa bez izvanjskoga uzročnika nastanka svega što jest) ꟷ eksplozija ili širenje elementarnih čestica svemirom i to se širenje tendencijski može zbivati do „konačne beskonačnosti“ onoga što filozof znanosti i matematičar Alfred N. Whitehead naziva „kozmičkom epohom“. U ovome modelu stvaranja postoji i suprotnost eksploziji koja se identificira s tzv. krajem svijeta ili svemira njegovom kozmičkom entropijom kojoj je temeljni pojam ꟷ implozija. Sažeto kazano, to je anti-eksplozija ili usisavanje materije i energije u veliko „crno“ Ništa (izvana spram unutra).

Implozija svemira može se odnositi na nekoliko koncepata: Veliko sažimanje, hipotetsku budućnost u kojoj se svemir urušava natrag u sebe zbog gravitacije, i imploziju masivnih zvijezda u crne rupe ili supernove. Iako univerzalna implozija velikih razmjera trenutno nije potkrijepljena dokazima (jer se širenje svemira ubrzava), implozije zvijezda su dobro shvaćene pojave. Ovo je hipotetski scenarij u kojem se širenje svemira usporava, zaustavlja, a zatim preokreće, uzrokujući da se sva materija i energija skupe u jednu točku. To je suprotno od Velikog praska i nekoć se smatralo mogućim krajem svemira. Neki modeli predlažu ciklički svemir, gdje bi “Veliko sažimanje” moglo dovesti do novog “Velikog praska”. Ovo se događa vrlo masivnim zvijezdama kada njihova jezgra više ne može generirati vanjski tlak iz fuzije kako bi se suprotstavila unutarnjoj gravitaciji. Jezgra se brzo urušava, što dovodi do eksplozija supernove ili stvaranje crne rupe. Ovo je uobičajen i dobro dokumentiran događaj u astrofizici. Pojam implozije je u suvremenoj kibernetičkoj teoriji mediji razvijen u Baudrillarda i njegova pojma simulakruma na tragovima oca-utemeljitelja komunikologije McLuhana. Kad govorimo o „imploziji medija“, tada je posrijedi intemedijalnost i transmedijalnost poruke koja više nije razumljiva sama o sebi u procesu dekodiranja njezina sadržaja, već dovodi do gubitka svih metareferencijalnih značenja. To znači da implozija informacija ubrzava proces komunikacije kao sažimanje značenja na elementarne čestice razumljivosti, a to danas u potpunosti preuzima djelatnost umjetne inteligencije kroz dinamiku ChatGPT-ova.

No, postavimo ključno pitanje: kako odrediti fenomenologijski i estetički je li ono što se autopoietički događa kad tehnosfera sama stvara nove svjetove i sama rukovodi njihovim prostorima-vremenima umrežavanjem „interneta stvari“, kako to definira Bruno Latour, i nadalje nastavak ljudskoga (tijela) i pet osjetila u generativnom procesu onoga što je hipotetski analogno tzv. šestome osjetilu s njegovim ubrzanjem posljednja dva osjetila: sluha i vida ili audio-vizualne semiotike apsolutne implozije informacija? Ima li tehnosfera u svojoj „racionalnoj intuiciji“ još uvijek tijelo i tradicionalno metafizički određenu osjetilnost ili je riječ o nečemu što nadilazi svekoliku povijest ljudske civilizacije prelaskom u posthumano stanje za koje više ne vrijede naslijeđeni pojmovi i kategorije koje smo primjenjivali u filozofiji, umjetnostima i znanostima? Mit i religija je ovdje izvan igre jer je povijest medija, rekao bi McLuhan, nužno suspendiranje i neutraliziranje onog osjetila koje je za pragmatiku znanja u novoj povijesnoj situaciji ireverzibilnosti kozmičke evolucije out of joint.

2.

          U knjizi White Holes and the Visualization of the Body (Palgrave Macmillan, London-New York, 2019.) nastojao sam pokazati upravo da čitav problem s prijelazom u ovo stanje u kojem tehnosfera preuzima j svoje ovlasti konstrukciju novih virtualnih svjetova ne više kao privida i iluzije, već kao uvjeta mogućnosti nastanka novoga događaja kojim se sve ubrzava i prelazi na „višu razinu“ kozmičke evolucije jest u nemogućnosti nastavka mišljenja koje je metafizički imalo moć ustrojstva samoga ljudskoga života tijekom dosadašnje povijesti. Ljudsko tijelo postalo je zastarjelo u odnosu na razvoj kibernetike i umjetne inteligencije, pa se ono ne može shvatiti ni kao gola stvar ni kao stroj, već kao događaj. Koncept „bijelih rupa“ preuzet iz teoretske fizike pritom mi je poslužio i kao metafora i kao vodič za razumijevanje konstelacija poput vizualizacije tijela, tjelesnoga obrata, fascinacije digitalnom slikom i tehnosfere. Kroz vizualizaciju tijela dopiremo do prostora singularnosti misli koji nije opis stvarnosti, već njezina estetska konstrukcija.

Tragajući za istinskom promjenu paradigme nakon kraja metafizike u kibernetici, tvrdio sam u ovoj knjizi da fenomenologija i psihoanaliza više ne mogu biti vjerodostojne teorijske orijentacije za duboki uvid u ono što se događa kada umjetni život preuzme ono što je ostalo od imanencije tijela. Naravno, filozofijski tragovi ove postavke vode unatrag do Artauda i Deleuzea i to je u knjizi ekstenzivno i eksplicitno izvedeno. Ipak, obratimo pozornost na sam naslov knjige koji je sveza pojma-metafore iz teoretske fizike i onog što po mojem sudu pripada današnjim interdisciplinarnim istraživanjima odnosa znanosti o slici (Bildwissenschaft ili image science) i konstrukcije nove tjelesnosti čovjeka bez koje ne možemo više misliti odnos mišljenja i bitka kako smo to još nedavno činili fenomenologijski i psihoanalitički, jer su to dvije orijentacije u suvremenoj filozofiji koje su ponajviše bile zaokupljene onim što nazivam u spomenutoj knjizi pojmom corporeal turn (obrat spram tijela).         

Bijele rupe su hipotetski objekti u astrofizici koji su teorijska suprotnost crnim rupama, odbijajući materiju i svjetlost umjesto da ih privlače. Predviđa ih Einsteinova opća teorija relativnosti, ali nisu opažene, što znači da ostaju isključivo teorijski. Iako ništa ne može ući u bijelu rupu, vjeruje se da energija i materija struje prema van. Za razliku od crnih rupa, koje zarobljavaju sve što u njih upadne, teoretizira se da su bijele rupe područja prostor-vremena iz kojih izlaze materija i energija. Baš kao što ništa ne može pobjeći iz crne rupe, ništa ne može ući u bijelu rupu. Bijele rupe su matematičko rješenje jednadžbi opće relativnosti, slično crnim rupama. Neke teorije sugeriraju vezu između crnih i bijelih rupa kroz crvotočinu, hipotetski tunel kroz prostor-vrijeme, pri čemu crna rupa djeluje kao ulaz, a bijela rupa kao izlaz. Mogu se smatrati vremenski obrnutom crnom rupom, gdje se materija spontano pojavljuje i eksplodira prema van, a ne implodira i nestaje. Unatoč njihovom teorijskom predviđanju, ne postoje izravni dokazi za postojanje bijelih rupa te one ostaju tema stalnih znanstvenih rasprava i nagađanja.

Vizualizacija tijela je tehnoznanstveni postupak kojim se tijelo u prostoru-vremenu pojavljuje kao sveza događaja i kontingencije i time odriče vjerodostojnost svim metafizičkim teorijama o tome da je tijelo samo rezultat duhovno-duševnih procesa transformacije samoga života koji nema materijalistički temelj, već kao u Bergsona i Ortege y Gasseta višak vitalizma kao pokretačkoga dinamizma elementarnih čestica u svemiru. Stoga tijela „svijetle“ kao stanja, a ne osebični entiteti koje netko Drugi pokreće iza njihove inercije i beživotnosti u smislu puke mehanike gibanja. Vizualizacija je uz kvantifikaciju drugi temeljni pojam tehnoznanstvenoga obrata u samoj biti suvremenih znanosti koje se svode na pojmove emergencije, kontingencije i singularnosti. Ni fenomenologija koja pretpostavlja razliku horizonta svijeta i njegove pojavnosti u jeziku, a isto tako ni psihonaliza za koju je Lacan točno kazao kako se ono nesvjesno artikulira kao jezik ne mogu dospjeti do misterija faktične konstrukcije objekta X koji nije ništa tek puko neljudsko, već sintetički dovodi do kozmičko-postbiološke evolucije svemira time što sada pojam tijela (ne kao corpus, leib, body) postaje misaona vibracija umjetne inteligencije i umjetne intuicije kao HAL 9000, superinteligentno računalo iz SF-filma Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru.       

Tehnosfera je „istina“ bitka suvremenoga svijeta, njegov simulakrum koji prethodi svim drugim simulacijama tijela uopće. Nestanak vjerodostojnosti psihoanalize kao „velike priče“ imanentizma tijela-slike-života dogodio se mnogo prije no što je uopće formalno nastupio bilo kakav zaokret spram tijela (corporal turn). U petodjelnom književnome ispitivanju svih granica forme kazivanja u decentriuranome svijetu relativnosti vremena Lawrencea Durrella Avinjonskome kvintetu, u posljednjoj, završnoj knjizi-romanu začudnoga gnostičkoga naziva Quinx s podnslovom Trbosjekova pripovijest,na jednom se mjestu iskazuje bit cjelokupnoga „korporalnoga obrata“.

„Svijet kao gušter u limenome oklopu, s mozgom insekta i zakašnjelim perjem – nemarnost koju gnostici osuđuju, ali koja vlada svijetom. Zvijer! Što bi se moglo poduzeti da se to čudovište zamijeni nečim čovječnijim? Očigledno baš ništa.“ (Lawrence Durrell, Quinx or Ripper’s Tale, Faber and Faber, London-Boston, 1984, str. 122.)

Podsjetimo, realnost u suvremenoj fikciji je fikcionalna hiperealnost ili nemogućnost dosezanja bilo kakve odredbe što je to uopće „realno“. Kao u Lacanovoj odredbi realnoga u susretu imaginarnoga i simboličkoga u nekom jazu ili pukotini u samome realnome, tako se i u Quinxu radi o tome da je posve poremećen odnos između tzv. subjekta pripovijedanja i svijeta teksta. Roman, naime, otpočinje prisjećanjem Brucea Drexella, ali uskoro saznajemo da je to prisjećanje „lažno“, jer ne pripovijeda ni o kakvoj realnosti. Posrijedi je zapravo roman čiji je autor stanoviti Robin Sutcliff. Ali uskoro se pokazuje da je i on fiktivan lik romana kojeg piše Aubrey Blanford, jedan od glavnih likova cijelog Avinjonskoga kvinteta. Svi su oni realni utoliko što njihova realnost nije tzv. objektivna realnost, nego ona koja i proizvodi realnost samu – fiktivna realnost romana. Tako je i tijelo u svojem nestanku u čistoj vizualizaciji svijeta slikom vlastite ništavnosti postalo „imanentnim logorom“ onog što je preostalo od duha.        „Zvijer“ koja vlada svijetom jest transhumana. Posthumana sveza čovjeka, životinje i stroja, pak, podaruje  toj „zvijeri“ značajke nečeg posve drukčijeg negoli što je to imao u sebi pojam zvijeri u smislu grabežljive okrutnosti spram čovjeka i pitomih životinja. Njezin lik nije ništa „čudovišno“. Ono čudovišno je samo u tome što se u njezinu liku konstruira realnost samoga svijeta. Kad iščezne imaginarna i simbolička „vrijednost“ upisivanja u tijelo-sliku svih mogućih referencija iz raspadnutoga sklopa društva i kulture, tek tada je očigledno da taj „gušter u limenom oklopu“ nije simbol niti fantazma o životu kao biopolitičkome stroju bez svijeta. S onu stranu imaginarnoga i simboličkoga, ta je „zvijer“ najrealnija realnost uopće. Zato je istinsko pitanje suvremenoga mišljenja, suvremene umjetnosti i suvremenoga života ovo: kako još misaono živjeti u doba nestanka i samoga života u tehnologičkoj biti svijeta kao biopolitičkoga stroja? Znači li zaokret spram tijela i posvemašnju odsutnost onog što se nazivalo duhovnim bitkom čovjeka? Kultura je humanizam samo u smislu vrijednosti koje nisu, nego trebaju biti. Ona je upravo stoga nihilizam jer „živi“ u trajanju opreka subjekta i objekta. Da je tome tako svjedoči konfuzija s uporabom tog pojma kao i s (zlo)uporabom pojma identiteta.

          Već je s Hegelom i njegovom konstruktivnom dijalektikom pitanje tijela riješeno. Tijelo je pojavni oblik očitovanja apsoluta u subjektivnome i objektivnome duhu. Svaka destruktivna dijalektika kao što je Marxova, a dekonstruktivno mišljenje nadilaženja granica Hegela-Marxa u djelima Derridae i Deleuzea osobito bio je pokušaj izlaska iz začaranoga kruga prevladavanja i prekoračenja u smislu uzdizanja na viši stupanj, završava s idejom društvene strukturiranosti čovjeka u njegovu duhovno-tjelesnome ustrojstvu. Sve ono što se dogodilo u suvremenoj umjetnosti i filozofiji nakon toga zbivalo se u smjeru tjelesne vizualizacije istovjetnosti bitka, bića i biti čovjeka. Problem otuda nije u tzv. diferenciji čovjeka i životinje, jer je u biopolitičkome (antropologijskome) stroju dokinuta razlika obojega (humanoga i animalnoga). Što preostaje jest zagonetka u samome pojmu onoga živoga, životnosti života na kojem su izgrađeni svi mogući zaokreti suvremenoga mišljenja i umjetnosti od 60-ih godina 20. stoljeća do danas.

          Kad je u samome početku povijesne avangarde izrečena ultimativna zapovijed da život mora prevladati razliku umjetnosti i društva, umjetnosti i svijeta, postavilo se u samo središte umjetničke intervencije pitanje o realnosti onoga što se događa s umjetničkim djelom u „živome“ prostoru i realnome vremenu. Život je imao moć nečeg čudovišnoga. Realnost života proizlazila je iz ideje da je riječ o neiscrpnoj moći nepokornosti života svim oblicima sustavnoga disciplinuranja. Artaudovo kazalište okrutnosti od svih pojmova metafizike jedino je očuvalo pojam umjetnosti i životnosti života. Nije li baš to „čudovišno“? Zar je život nešto toliko moćno i otporno na sve konstruktivno-destruktivne zahvate tehnologije i znanosti? Biogenetika nam je zatvorila prostor da se još uopće može govoriti o nekom djevičanskome humanizmu i subjektu. Ali, na posljetku, o kakvom se to životu još radi ako ne o reproduktivnome, artificijelnome, životu već uvijek konstruktivno spravljenom iz nečega što je upravo samome životu imanentno – njegovoj nadomjestivosti „drugim životom“?

3.

          Slika je takvog „drugoga života“ prisutna u tijelu „ovog“ života ovdje. Za njega sam Isus Krist apokaliptički kaže da je Kraljevstvo Božje ovdje. Ono se ne nalazi negdje tamo, nego jest ovdje i sada. Drugi je svijet radikalno drukčiji drugi život samo onda kad je ovaj svijet i ovaj život svjetovno-životno otvoren ljudskim mogućnostima istinskoga života. (Giorgio Agamben, Infancy and History: On the Destruction of Experience, Verso, London-New York, 2007.i Giorgio Agamben, Die Zeit, die bleibt: Ein Kommentar zum Römerbrief, Suhrkamp, Frankfurt/M.,  2006.) Iza praznine, komunikacije, vizualnosti i tijela ne nalazi se nikakva društveno-kulturna zgoda mogućnosti napuštanja tijela izvan tijela samoga. Kad kažemo životnost života mislimo na nešto posve drukčije negoli što je fiziologijska, psihologijska, pa i filozofijska „slika“ o životu kao takvom. Mislimo na život kao istovjetnost bitka u njegovom događanju u vremenu izvan pukog beživotnoga trajanja u stabilnosti promjene (nihilizam loše beskonačnosti istoga). Istinski zaokret je radikalan misaoni preokret života u biopolitičkome stroju bivanja. To je izlazak iz prostora-vremena „transcendentalnoga logora“ (Deleuze) i ulazak u svjetlo jednokratnoga svijeta, u njegove „bijele rupe“ života bez neprestane žudnje za prevladavanjem i pregorijevanjem/prebolijevanjem svijeta.

          Više se, naime, ne može govoriti o tome da je staro nestalo, a novo se još ne nazire. Staro i novo su vremenske oznake prošlosti i budućnosti dobivene iz vremenske ekstaze sadašnjosti kao aktualnosti. Kad je sve samo aktualno, onda je sve beživotno novo-staro, puko istrajavanje „novoga“ koje ne može sebe očuvati drukčije negoli kao staro-novo u vječitom krugu retroizama kao retro-futurizma već odavno realizirane ideje „novoga“. Što slijedi iz takve situacije?   Povratak tijelu već je dogođen i odigran. Kao što je opscenost, erotika i pornografija svoje odigrala, tako isto možemo reći i za umjetnost, religiju i filozofiju na kraju povijesti. Pred dosadom beživotnoga trajanja moguć je samo neprestani revival (oživljavanje) ideja koje su odavno beživotne jer su u pojmu i realnosti ozbiljene. O čemu se ovdje i sada uistinu još radi? O iskustvu da je redukcijom svih metafizičkih kategorija na tijelo u njegovoj imanenciji realizirana povijest slike kao vizualne fascinacije tijelom?

          Valja odlučno kazati da se upravo to ne odnosi tek na problem oživljavanja „estetike“, „filozofije umjetnosti“, „teorije umjetnosti“, „sociologije globalizacije“ i „vizualne metateteorije“ suvremenoga svijeta. Problem o kojem govorimo jest u samome „srcu“ onog što nazivamo horizontom suvremenoga svijeta kao sklopa mišljenja i bitka u njegovom životnome samopotvrđivanju. Redukcija svijeta na životni svijet već je od Husserla bila redukcija mišljenja na okolni svijet ili na nešto što se nazivalo „regionalnom ontologijom“. Krajem 60-ih godina 20. stoljeća cjelokupni se patos preobrazbe filozofije u teoriju u znaku zaokreta spram jezika, slike, prostora, složenosti, tijela odvija kao mnoštvo „malih priča“ o raspadu cjelovitosti svijeta na njegove fragmente.

          Sada se više ne može dalje nastaviti u istom tonu lažne novosti obnove subjekta. Neobnovljivost je života druga strana njegove biopolitičke nadomjestivosti. Život je moć jednokratnosti događaja koji se igra samo jednom kao projekt vlastite slobode. Hoće li se taj projekt još istinski umjetnički igrati u događaju istinskoga vremena, pre-okreće sve te teorijske zaokrete spram jezika, slike, prostora, složenosti, tijela u ono jedino životno uopće – otvorenost događaja samoga. Bez mogućnosti otvorenosti druge i drukčije epohe od ove, koja se zbiva u biopolitičkome stroju života, nema više ništa osim bezizglednoga istrajavanja jednog te istoga. Tijelo je više od zatočenosti duše i duha unutar vlastite bestemeljnosti. Ono se u svojoj slobodi „ima“ samo onda kad se vodi duhovni bitak tog tijela i kad se njime rukovodi u smjeru ispunjenja vlastitoga života kao projekta u kojem više ništa nije samo na čovjeku, niti samo na bitku, nego u izgledima otvorenosti događaja s kojim nastaje i nestaje život kao svijet. Najveći zaokret suvremenoga mišljenja kao najveći mogući preokret samo je u tome da iz duhovnoga života bitka u trenucima najveće moguće ugroženosti bitka samoga bljesne otvorenost „novoga“ svijeta. Tijelo je svoje odigralo. Vrijeme je za jednokratnu životnost života „novoga“ svijeta.

          U 458. fragmentu Pessoine Knjige Nemira,ispisane rukom pomoćnoga knjigovođe Bernarda Soaresa u gradu Lisabonu, stoji i ovo:

„Ovo sada više nije Stvarnost: jednostavno je Život.

            – Da, život kojemu također pripadam i koji mi također pripada: ne više Stvarnost koja pripada samo Bogu, ili samoj sebi, koja ne sadrži tajni ni istinu, koja, jer je stvarna ili tako hini, postoji negdje učvršćena, oslobođena bivanja privremenom ili vječnom, aspolutna slika, izvanjska ideja duše.“ (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, 2001., str. 378. S portugalskoga prevela Tatjana Tarbuk.)

Apsolutna slika života nadilazi tijelo kao svoju usputnu postaju na putu. To je slika apsoluta kao događaja koji se već odavno dogodio. Preostaje još jedino preokrenuti život iz preokreta mišljenja života samoga, Sve drugo je bezizgledno i ništavno lutanje u krugu praznih znakova.