Žarko Paić

1.

20. stoljeće bilo je u znaku suprotstavljanja liberalne demokracije i totalitarnih političkih poredaka u svijetu. Tzv. Hladni rat ideologijski se vodio, Hayekovim riječima, između ideja ‘slobode’ i ‘ropstva’. Naravno, ovaj maniheizam je konstrukcija za potrebe jedne linearne dijalektike povijesti kakva je, uostalom, bila ona koju je izveo Fukuyama 1992. godine u knjizi The End of History na tragovima Kojèvea i njegovih analiza Hegelove Fenomenologije duha. Je li 21. stoljeće, a nalazimo se u njegovoj trećoj dekadi, nastavak iste binarne logike drugim sredstvima ili možda ipak nešto drugo? Moj je odgovor podastrijet eksplicitno u knjizi The Return of Totalitarianism – Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022. U posljednjem poglavlju, koje je naslovljeno ‘Power, Mass, and Brutality: Putin’s War Machineʺ, str. 197-218., nastojao sam pokazati da je narav tzv. autokratske vladavine Putinovoga ratnoga stroja neoimperijalnoga karaktera ono što nije ni obnova nacizma niti staljinizma drugim sredstvima, osim na simboličko-imaginarnoj strani patchworka ideologije kao terora i totalne kontrole prema vani i unutra, odnosno koloniziranjem tzv. vazalnih država i državnom represijom prema političkim protivnicima u formalno demokratskome djelovanju države i društva. Umjesto toga, riječ je o novome političkom fenomenu izgradnje autoritarno-autokratskoga poretka koji, doduše, po analogiji ima totalitarne značajke, ali ono što ga navlastito odlikuje jest trijada nove ideologije, terora i totalne kontrole.

Što to znači? Ništa drugo negoli da se susrećemo s ‘praznim središtem moći’, pa autokratski Vođa za razliku od totalitarnoga diktatora, u ovome slučaju Putin ili kineski vladar Xi Jinping, ne vladaju više tako što im je potreban kolektivni um i organizacija komunističke partije kao sekulariziranoga božanstva na zemlji. Partiju zamjenjuje nacionalno-ideologijski sustav terora i totalne kontrole države kao novoga imperija koji konstruira subjekt vladavine, dakle ‘narod’, ili populistički ili fundamentalistički. U Putina je to neotradicionalni savez ikone i sjekire, ruskoga nacionalizma i pravoslavlja, a u kineskome slučaju nastojanje da se evolutivno ideja velikog kineskoga carstva od razdoblja drevnih dinastija preko komunističke izgradnje nacije s Mao Dze Dongom do danas pokaže kao kontinuitet povijesti u eshatologijskome smislu. Vladavina je, dakle, u znaku logike i-i, a ne ili-ili.

2.

Autokratski poretci su trijada hibridnosti, eklektičnosti i sinkretičnosti. U njima se zbiva ono što bismo nazvali fašizmom 2.0 i staljinizmom 2.0, ali ne više tako da bismo poput Marxa mogli kazati da se povijest ponavlja prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Ono što čini poteškoću u određenju ovog ‘novoga totalitarizma’ 21. stoljeća svodi se upravo na njegovu političku ‘bit’. Naime, svi mjerodavni klasični teoretičari totalitarizma od Hanne Arendt, Franza Neumanna, Carla J. Friedricha, Raymonda Arona tvrde da je autokracija u načinu vladanja državom i društvom s onu stranu liberalno-demokratskih načela novovjekovlja poput odvojenosti države i društva, države i religije, trodiobe zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, ono što uspostavlja logiku Moći uz pomoć trijade Vođe-Partije-Vojske odnosno represivnoga aparata izvršenja. No, problem proizlazi otuda što je totalitarizam u 20. stoljeću bio u znaku totalnoga pokoravanja Drugoga njegovim uništenjem i istrebljenjem u koncentracijskim logorima. Nacistički sustav logora za deportaciju Židova i staljinistički Gulag za deportaciju unutarnjih ‘neprijatelja’ zasnivali su se na ideji permanentnoga terora i destrukcije svih oblika liberalnih odnosa u onome što Hegel naziva strukturom objektivnoga duha od obitelji, društva do države. 21. stoljeće nije više stoljeće koncentracijskih logora za prokazane Druge, već totalna kontrola Drugoga uz pomoć tehnosfere, spoja umjetne inteligencije i biopolitike u agambenovskom značenju te riječi, što znači da je umjesto eksterminacije Drugoga na djelu njegovo neutraliziranje i suspendiranje. Progon i izgon manjina, etničkih skupina, političkih protivnika zbiva se kao strategija čišćenja geopolitičkoga prostora suptilnim metodama, delezovski rečeno, deteritorijalizacije/reteritorijalizacije.

Da bismo još više pojasnili ovu bitnu razliku, koja je doduše kako bi rekao Freud u duhu ‘narcizma malih razlika’, vratit ćemo se analizi političkoga autoriteta u Hanne Arendt. Ona, naime, kaže da svi

ʺoni koji moderne diktature nazivaju ‘autokracijama’, ili zamjenjuju totalitarizam za autoritarnu strukturu, implicitno su izjednačili nasilje s autoritetom, a ovo uključuje one konzervativce koji pojavu diktatura u našem stoljeću objašnjavaju potrebom da se pronađe zamjena za autoritet.ʺ (Hannah Arendt, ‘Što je autoritet?ʺ, u Politički eseji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1996., str. 18-19. S engleskoga prevela Tatjana Sekulić.)

Uglavom, Arendt razlikuje između tiranskoga, autoritarnog i totalitarnog sustava. No, ono što određuje svo troje povijesno-epohalno uspostavljenih političkih poredaka vladavine od starih grčkih tiranija do nacizma i komunizma u 20. stoljeću te do Putina i Jinpinga, nije ništa drugo negoli samo-vladanje vladara s bezuvjetnim prerogativima Moći. Autokracija je, dakle, bit vladavine uz pomoć neograničene uporabe nasilja i različitih tehnika pokoravanja i koloniziranja Drugoga. Njoj u temelju očito stoji autoritet, ali ne kao tradicijom prenesena poslušnost podanika Vođi, nego kao svojevrsna transcendentna forma Moći koja pretpostavlja vertikalnu strukturu njezina izvršenja. 20. stoljeće bilo je u znaku apsolutnoga reza spram prosvjetiteljske eshatologije Uma i kozmopolitskoga poretka vladavine znanja i racionalnosti. Usto, totalitarizam je bio poredak političke vladavine koji nazivamo singularnim i nesvodivim, jer nema pandana u povijesti. Zato su mnogi teoretičari pod svaku cijenu nastojali pronaći bilo kakve, pa makar i hermetične i misteriozne veze s tradicijom da bi logika kauzaliteta u znanstvenom smislu mogla biti od koristi i u objašnjenju Auschwitza i Kolime. Arendt je najadikalnije postavila stvari drukčije time što je totalitarnu vladavinu odredila pojmovima kontingencije, emergencije i nadilaženja okvira prosvjetiteljske vizije budućnosti. Ključ za uspon totalitarizma je raspad novovjekovne ideje suverenosti nacije-države i prelazak u ono stanje koje, usput, najbolje definira Carl Schmitt u Nomosu zemlje kad koristi moćan njemački izraz ‒ Groβraum.

3.

Zašto je autokracija bit totalitarizma i ujedno ono što nužno ne mora dospjeti do njegove forme i prakse realizacije radikalnoga zla u povijesti? Zato što je riječ o modusu kojim se Moć uspostavlja kao političko stanje vladavine nad Drugim bez izvanjske legitimnosti države i društva. Autokratski vođe su tirani i diktatori bez tiranije i diktature. U 21. stoljeću njihov je okvir djelovanja u hibridnosti i fluidnosti mreža kojim tri temeljne ideologije kao politička artikulacije ideja vladaju Groβraumom. To su fundamentalizam, populizam i neoliberalizam. Pogledajmo kako Putin vodi ekonomiju Rusije, a kako je to u Kini. Naravno, kapitalistička industrijalizacija i tehnologiziranje provodi se uz pomoć oligarhije i državno-partijskih managera. Zbog toga je struktura vlasništva korporativno-imperijalna, kako to ponajbolje svjedoči kineski div HUAWEI. Ono što autokratskome vladanju u 21. stoljeću daje komparativnu prednost pred svim fomama tradicionalno ‘slabih’ liberalnih demokracija jest upravo ono što Arendt odriče kao glavnu značaju autoriteta. Riječ je o normaliziranju nasilja i svekolike represije u svrhu pragmatičkih interesa Vođe i njegove vizije vladavine svijetom. Drugim riječima, hibridni autokratski poretci u 21. stoljeću su umreženi međusobno i nalaze se, paradoksalno, u neprestanom ‘konfliktnome dijalogu’ i konsenzusu s liberalnim demokracijama jer je korporativni kapitalizam sve drugo a ne apoteoza tolerancije i povjerenja. Naprotiv, korporativni kapitalizam zasniva se na Vođi koji je narcističko-patološki autokrat, kao što je to Donald Trump. Stoga bit autokratske vladavine danas u trijadi ideologije, terora i totalne kontrole pretpostavlja dekonstrukciju tradicionalnoga pojma autoriteta. Nije to više nikakva izvanjska niti unutarnja moć kojoj se bezuvjetno i razumno pokoravaju Drugi, nego Moć brahijalne vladavine s pomoću strukturnoga nasilja koje spaja ekonomiju-politiku-kulturu kao autopoietičke sustave umrežene u Groβraumu.

4.

Bit je autokracije u bezuvjetnoj volji za moć u granicama totalne kontrole koja se ne može srušiti smrću ili nasilnim svrgavanjem Vođe zato što je poredak u stanju, rekao bi Gilbert Simondon, metastabilne ravnoteže. Jamči ga upravo misteriozna moć Tradicije. Uz pomoć političke religije kao duhovne supstancije vladavine ona nastavlja sa savezom ‘ikone i sjekire’ i kad je Vođa neutraliziran i suspendiran, jer je bit autokracije u 21. stoljeću u uspostavljanju logike djelovanja izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand) na globalno-planetarnoj razini. To vrijedi i za demokracije i diktature.

Ima li uopće izlaza iz ove no-way-out situacije?

5.

Odgovor ne može biti ni afirmativan niti negativan iz jednostavnog razloga što ne postoji nikakva naznaka prevladavanja ovog posthumanoga stanja kojemu u temelju ne leži voljna odluka djelatnoga subjekta zbivanja. Umjesto toga, problem se pokazuje u onome što proizlazi iz „biti“ nihilizma suvremenosti koji nadilazi sve već viđeno uključujući i sve dosadašnje likove aktivnoga i pasivnoga nihilizma koje je imao u vidu i Nietzsche. Razlog je u tome što je ono političko u doba tehnosfere samo i jedino nemoć slobode koja nema ni svoj temelj niti svoje „subjekte“, jer se pojavljuje u bezdanu aksiomatike totalne mobilizacije onoga što čini trijadu našeg tzv. doba nemezisa.

To su kaos, entropija i kontingencija koji određuju zbivanje potaknuto trijadom računanja, planiranja i konstrukcije. Prvo se odnosi na tradicionalno govoreći BITAK, a drugo na Vrijeme. Razvidno je, dakle, da je „bitak“ postao obesmišljen i rasvjetovljen stoga što više nema nikakve povijesti na horizontu i sam je život umjesto otvorenosti perspektiva sveden na probabilizam raznih opcija, a ne na izvornu mogućnost nesvodive slobode događaja. Isto tako, „vrijeme“ je postalo računajuće iskustvo planomjerne konstrukcije umjetnoga života koji se produljuje u „lošu beskonačnost“ istoga. Politika kao institucionaliziranje kaosa, entropije i kontingencije usisava u sebe svaku mogućnost političkoga upravo zato što je tehnosfera nadmoćna svakoj društvenoj formi vladavine globalno-planetarnoga kapitalizma. Svi oni koji u svojoj lakomislenoj nemisaonosti tvrde da smo ušli u tzv. fazu „tehno-feudalizma“ ne mogu razumjeti ono što je prvi vidio Marx još u tekstu njegova nabačaja Grundrisse iz 1857/1858. godine. Što? Da doba automacije kapitalizma ne znači samo kraj tradicionalnoga rada u modernome kapitalizmu, već i onoga što je čudovišnije od svake čudovišnosti otuđenoga i postvarenoga svijeta. Riječ je o „ljudskoj prirodi“ koja i samu prirodu denaturira, a ideju „čovjeka“ dokida u svim njegovim tzv. humanističkim atributima i to ne iz sebe same, već iz onog što pripada području neljudskoga.

Ono što je preostalo od političkoga i politike jest upravo ovo doba nemezisa koje nije stvar samo grozomornosti koja nastaje iz zla u samoj strukturi ljudske „uzvišene banalnosti“ vođenja egzistencije. Kapitalizam je posljednja apokaliptička forma ljudske društvenosti koja počiva na iskorištavanju i porobljavanju Drugoga i čitav je njegov paradigmatski horizont pojavljivanja ono što je sam Marx u Kapitalu odredio transcendentalnom idejom vladavine kapitala kao stvari/društvenoga odnosa nad životom zbiljskoga čovjeka u povijesti.

Tehnosfera nadilazi i kapitalizam i formu kapitala zato što je posrijedi autopoietička logika djelovanja kao „umjetnoga mišljenja“ koje računa, planira i konstruira svjetove kao događaj kaosa, entropije i kontingencije. (v. o tome: Žarko Paić, The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics, Palgrave Macmillan, Cham, 2026.) Kad više nema mišljenja koje proizvodi mogućnost da ono političko i politika ostaju posljednji teritorij slobode kao otvorenosti smisla bitka u događaju, tada je sve „ovo“ što se zbiva „sada“ ništa drugo negoli začarani krug apsolutnoga nihilizma koji postaje utoliko gori što je svijet kojemu podaruje svoju ništavnost „najbolji od svih svjetova“ na kraju svoje metafizičke „velike priče“ o prvome uzroku i posljednjoj svrsi povijesti kao veličajnoj „eshatologiji bitka“, kako je to odredio Heidegger u svojoj raspravi „Izreka Anaksimandra“ iz 1942. godine. (v. Martin Heidegger, Der Spruch des Anaximander, GA, sv. 78, V. Klostermann, Frankfurt a. Main, 2010.)

          Ako više nema povijesti u njezinoj otvorenosti perspektive događaja, onda je samorazumljivo da su i političko i politika svedeni na varijacije u formi autokratske totalne kontrole kao preklapajuće logike vladavine u ovo doba nemezisa bez obzira je li riječ o despocijama ili tiranijama autoritarnih ili demokratskih sustava izvedbe političke moći. Ništa drugo ne može se pojaviti na horizontu bez prevladavanja čudovišnoga prvoga uzroka i posljednje svrhe ljudskoga života u prostoru-vremenu ove zemlje i njezinih planetarno-globalnih granica.