Žarko Paić

Pikanterije ili ljubavni eksces tzv. nevjere kad je riječ o životima velikih mislioca i umjetnika kao što je to bio austrijski kompozitor Gustav Mahler, nisu ništa izvanjsko za stvar glazbe, već čini se da je katkad gotovo nemoguće ovu tjelesnu fiziognomiku izbjeći u pokušaju razumijevanja umjetničkoga djela. Tako je i s nedovršenom 10. Simfonijom. Autor priloga o tome, Jörg Rothkamm, dočarava nam vrlo koncizno i živopisno okolnosti u kojima je Mahler radio na ovoj simfoniji i moguće razloge zašto ju nije doveo do ostvarenja, već samo do ‘izvedbenih verzija’. (Jörg Rothkamm, ʺFarewells’ and new beginnings in the Ninth Symphonyʺ u The Cambridge Companion to Mahler, prir. Jeremy Barham, Cambridge University Press, 2007., str. 150-151.)

                Ponajprije, osobna kriza u bračnome životu s Almom Mahler dosegla je vrhunac njezinom nevjerom i upuštanjem u ljubavni odnos s tada mladim arhitektom Walterom Gropiusum, koji će uskoro postati teorijski vođa i programatski otac-utemeljitelj slavnoga Bauhausa. Naime, Gustav Mahler je u ljeto, srpnja 1910. godine otišao u svoju ladanjsku kuću pored Toblacha na Dolomitima da bi u miru skladao novu simfoniju. Njegova je supruga Alma ostala u Beču pod izlikom da se mora odmoriti od svih napora koji su je iscrpljivali tijekom niz godina braka s genijem postimpresionističke glazbe. Oboje, i Alma i Gropius sporazumno su tajili svoju vezu znajući koliko je Mahler impulzivan i histeričan i znajući da bi ga ta spoznaja o brakolomstvu slomila. Izmjenjivali su pisma u najstrožoj diskreciji. No, Gropius je unatoč ovoj pogodbi s Almom, krajem srpnja adresirao jedno pismo izravno na Mahlera koji je doživio šok ovim činom brutalnoga priznanja da je dotični arhitekt ljubavnik njegove obožavane supruge i tako je rad na 10. Simfoniji ubrzo prekinut. Svo troje, ne samo po malograđanskim moralnim uzusima mitteleuropskoga Carstva Habsburgovaca, već i po posve ljudskim i traumatskim regulama odnosa između prevarenoga i mogućeg raspada braka, nastojali su izgladiti situaciju sa što je manje moguće psiho-društvenih lomova. Alma je dala do znanja Gropiusu da neće napustiti Mahlera, ali istodobno je bila i dalje ljubavnica funkcionalističkoga arhitekta.

I sada slijedi ono najbizarnije, najčudovišnije i najznačajnije uopće u čitavoj ovoj melodramatskoj storiji između velikih duhova još veće bečke modernosti. Umjetnost je jača od muškoga ponosa i taštine. 10. Simfonija nadilazi sve zamislive nevjere i brakolomstva, te Gustav Mahler nastavlja s komponiranjem i završava simfoniju početkom rujna, doduše, preliminarno, s nastojanjem da se u bitnim aspektima mora na njoj i dalje raditi osobito u izvedbi Adagia i Scherza. U međuvremenu kompozitor odlazi do oca psihoanalize Sigmunda Freuda po bračne savjete i očito je sve urodilo plodom. Trojstvo ljubavnika, supruga i supruge je izbavljeno od traumatskoga raspada svih veza, a 10. Simfonija je u nedovršenome stanju dospjela do izvedbe. Kad bih htio biti cinik, rekao bih da je Mahler morao posvetiti ovu simfoniju samo i jedino Velikome Drugom, onom sublimnome uopće, prof. dr. Freudu i psihoanalizi. Ona mu je spasila duhovni život, a ljubav je ionako pitanje koje nadilazi erotske vježbe iz zlatnoga doba slavne Carevine koja je, eto, bila i liberalnija od mnogih toliko slavljenih skandinavskih zemalja. No, znamo što je o tome mislio Ingmar Bergman. Dovoljno je pogledati njegov film Fanny i Aleksander iz 1982. godine, pa da se uvjerimo što je pozadina ovog mita o ženskoj emancipaciji u modernih Hiperborejaca. Ništa drugo osim čudovišne traume i užasa pokornosti strogom poretku militantne ćudorednosti, ne katolicizma, već protestantizma.

Jörg Rothkamm uvjerljivo je pokazao da je Scherzo iz 10. Simfonije čak i prije Stravinskoga i njegova Posvećenja proljeća ʺstvaranje avangardnih ritmičkih idejaʺ. Ali, ipak je nešto ovdje mnogo važnije od svekolikih postavki današnje mahlerologije kako je tragični kompozitor bio prethodnik avangarde, postmoderne i suvremene glazbe kao takve. Riječ je o Purgatoriju, u kojem sam kompozitor pokušava unijeti i upisati svoju traumu spoznajom da mu je voljena žena ona koju dijeli s Drugim. Tamo se nalaze zapisane verbalne crte performativnoga sloma koje variraju od zapisa poput posljednjih riječi Krista na križu ʺO Bože, zašto si me napustio?ʺ, pa sve do izjava o smrti i do toga da mnogi misle kako je u četvrtom skupu zapisa-performativa s uskličnicima na notnome zapisu posrijedi i jedna Almina pjesma naslovljena ʺErnteliedʺ, koju mu je poslala nekoliko dana prije formalnoga završetka ove simfonije. Kako god bilo, čini se da je sve to u službi umjetničkoga i životnoga puta između samokažnjavanja i samospasa s pomoću jedine preostale duhovne moći kojom život poprima kozmičko-ljudski smisao. Ta je moć sadržana samo u glazbi. Život je ionako ili pakao nad-realnoga ili raj i-realnoga. Ostaje samo ars musica izvan melodrame i tragike kraja povijesti koja više i ne uznemirava nikoga zato što je postala finale jedne nedovršene Simfonije kao njezin svečani arhajski torzo.