Žarko Paić

Čileanski književnik Roberto Bolaňo poput svojevrsnog anti- Borgesa i njegove cinično-nihilistične sjene u Nacističkoj književnosti u Americi izmislio je čitav niz pisaca koji u svojem veličanju Hitlera, nacizma i rasizma spajaju zloduh Latinske Amerike i native-Europe odakle je taj dijabolički izvor zla i potekao. Njegovi su pisci iz te naci-kozmogonije u enciklopedijsko-leksikonskoj formi zapravo užasno nakaradne narcističke kreature zato što su ustvari totalni luzeri. Osim toga, njihova je literatura zloćudna kopija ovog totalitarnoga poretka koji je zaludio svojom zločinačkom retorikom milijune ljudi željnih, što bi Nietzsche rekao, ressentimenta protiv Židova i Drugih. Čak i kad su najveći mislioci i književnici 20. stoljeća i prihvatili nacizam i fašizam kao svoju ideologiju, poput Ezre Pounda i Knuta Hamsuna, problem je u tome što ih ni Hitler ni Mussolini nisu smatrali svojim kućnim piscima, kao što isto tako Hitler uopće nije mario za Martina Heideggera i Carla Schmitta. Za njega su jedino dostojni milosti Trećeg Reicha bili mrtvi pisci tradicije poput Goethea i njegova Fausta i kompozitor poput Wagnera i njegovih Prstenova Nibelunga. Nietzsche u preradbi njegove sestre zbog biologistički shvaćene volje za moć i nadčovjeka kao Arijevca tu se podrazumijeva. Aura Vođe kao trijumfa vladavine organski pojmljenoga naroda nadilazi i filozofiju i umjetnost, pa je stoga jasno zašto nacizmu ne trebaju veliki živi pisci, ali mu trebaju narodni heroji koje pronalazi u sportu i na grobnicama frontova u Rusiji i na užarenome pijesku Sahare. Ono što Bolaňo ne tematizira u svojoj fiktivnoj genealogiji zla na tlu Južne Amerike, gdje su se inače sklonili nakon 1945. godine brojni naci-zločinci iz SS-a, Wehrmachta, čuvari konclogora ili najveći organizatori i izvršitelji Holokausta poput Eichmanna u Argentini ili Mengelea u Paragvaju, jest zapravo to da je naci-književnost kao original i kopija, kao arché i simulakrum, ordinarno smeće i da ne vrijedi baš ništa. Ali, baš zato je napisao svoju puknutu knjigu koja ima metaliterarna značenja. Pada mi na pamet po začudnoj analogiji nešto posve drugo. Naime, Igor Mandić objavljivao je 1990ih u Feralu kolumnu „Dranje i oranje“, u kojoj je kritički „oderao“ uglavnom književnu produkciju hrvatske ustaške i neoustaške dijaspore nakon što su te knjige preplavile zaštićeni fond hrvatskih narodnih knjižnica u tzv. zemlji i inozemstvu. Majko Božja prekoBistrička, alal sam se načitao tog „oderanog dranja“ kao u to doba narodni knjižničar i nisam mogao vjerovati da osim onog što sam i prije znao, a to su izvrsne pjesničke knjige Viktora Vide i Borisa Marune, sve drugo je bilo toliko užasno i grozno loše da su i notorni Opanci dide Vidurine Mile Budaka prema toj naci-U-literaturi naše dijaspore bili čista lička avangarda futurističkoga tipa diskursa.

U Nacističkoj književnosti u Americi Bolaňo se znalački poigrava s dvije antinomične postavke ozbiljne literature za potrebe uzvišenoga sloja akademske elite. Prva je da su enciklopedije i leksikoni, a tu valja ubrojiti i pjesničke antologije (najzloćudniju i najrašireniju formu minorne važnosti nacionalne literature u nas Hrvata, jer nema nikog koga poznajete s nekih glupih domjenaka ili još tupljih portala a da mu se ime ne kočoperi u nekoj takvoj kupusari za vječnost prvog javnoga smetlišta), pouzdan znak ulaska u Pantheon na mala vrata za služinčad povijesti. Druga je da je nacizam zbog svojeg ezoterično-mističnoga podrijetla i opsesije sa Sv. Graalom, kosturima i egipatskom Knjigom mrtvih idealna razbibriga za netalentirane pisce koji vjeruju u zagrobni život i svojih petnaest minuta slave samo zato da u tom svetome mesijanskom času Osvete sami ili uz pomoć novih video-tehnologija pobiju svu tu kržljavu i slabu ljevičarsku bagru, Židove i tapire koji im godinama ometaju ionako lobotomiziran posjed u bolesnoj glavi. No, ta je imaginarna literatura Bolaňovih antijunaka latino-protuprosvjetiteljstva  kao i ona naše opanačke naci-U-dijaspore zanimljiva samo zbog placebo-efekta jedne novije pojave koju u politologijskoj uporabi nazivamo od Gramscija Kulturkampf. Taj izraz koji označava ideologijsku borbu uz pomoć kulture kao hegemonije u 21. stoljeću radikalna desnica preuzela je od ljevice i podarila mu novo eksplozivno značenje za budućnost. U svojim knjigama od Politike identiteta: Kultura kao nova ideologija do Totalitarizma? i Nemezis: Aporije političkoga i politike pokazao sam na svim razinama kako ova „stvaralačka aproprijacija“ i zlokobna travestija funkcionira kao uvod u nova batinanja, teror i mržnju spram Drugoga koji više nisu nužno Židovi, ali je logika progona samo dekoriranje Protokola Sionskih mudraca drugim sredstvima. Zato je Bolaňova knjiga zapravo kritika ciničkoga uma zamrznute ljevice. Osim svojeg starog ideološkoga filma ona nema ništa novo na repertoaru u borbi protiv ovog literarno luzerskoga barbarogenijstva.  

Povratak korifeja „dranja i oranja“ u nacionalni kanon književnosti naizgled nema ništa s onim mahnitim likovima iz Nacističke književnosti u Americi. Hrvati su sentimentalan narod gubitnika, pa su na povratku iz „svoje“ Argentine iz sfere imaginarnoga odmah zabludjeli u pakao realnoga revizionizma, dok Čileanci i nadalje muku muče s fikcijom, poput onog Ramíreza Hoffmana, Beščasnoga, koji je iz skuta Allendeove ljevice dospio do tajnoga egzekutora Pinochetove desnice. Ono što je jedino utješno sa stajališta neke univerzalne književne povijesti beščašća, tako mi Borgesa Časnoga, jest to da su i hiperrealni naci-U-opančari i imaginarni latino-SS-poete očajno, grozno i nesvodivo loši pisci. Ali, koga više briga za to. Knjige se ionako više ne čitaju da bismo uživali u stilu napisanoga, već jedino zato da bismo imali razlog za novo dranje i oranje.