Žarko Paić

U teorijama književnosti 20. stoljeća postoje mnogi nespretni, nepromišljeni i krajnje neprimjereni pojmovi. Skovani su da bi naizgled precizno pokazali epohalnu novost nekog književnog smjera, odredili rez s prethodnim književnim modelima ili jednostavno znamenovali neku novu vrstu unutar roda, primjerice, romana. Zaboravit ćemo metodički nelagodu s određenjem postmodernizma u ovom slučaju i vratiti se na nešto naizgled samorazumljivo. Riječ je o takozvanom romanu ideja. Znamo kako je paradigmatski slučaj tog izraza za nelagodu s uvođenjem filozofijskih iskaza, problema i pitanja koja su odredila bit francuskoga egzistencijalizma roman Jean-Paul Sartrea Mučnina.

Nije problem u odsutnosti izvanjskih „događaja“. Još manje je stvar u nemogućnosti tradicionalnog pripovijedanja u vremenu radikalnog reza s metafizičkim pojmom vulgarnoga vremena (bilost – sadašnjost – budućnost). Već je s Bergsonom i njegovim pojmom trajanja vrijeme postalo intersubjektivno protjecanje koje se može istinski razumjeti tek „stvaralačkom evolucijom“. Proust stoga nije tek romaneskni bergsonist kao što nije ni romanopisac ideja. No, pounutrenje događaja iz tzv. realnoga svijeta u svijest pripovjedača, koji traga za „izgubljenim vremenom“, moguće je tek kad pisac samosvjesno misli o svojoj književnoj poziciji iz aspekta vremena u kojem djeluje. Sartre je doista jedini istinski filozof koji je roman pretvorio u tekstualni prostor-vrijeme umjetničkog oživljavanja temeljne postavke egzistencijalizma kako egzistencija prethodi esenciji. Antoine Roquentin utjelovljuje misao o konačnosti vremena, faktičnosti slobode i bačenosti u svijet bez Boga.

Kad se želi kazati, a za što je i sam Sartre za svojeg posjeta Zagrebu i Krleži odgovoran onom glasovitom kurtoaznom izjavom o romanu Povratak Filipa Latinovicza kao prethodniku egzistencijalističke književnosti, da su Krleža, Gombrowicz, Musil, Broch, Shulz i mnogi drugi, nezamislivi kao autori bez uronjenosti u nekovrsni svijet romana ideja, onda se ne čini tako velika epistemologijska greška, kao što je to slučaj sa samim pojmom romana ideja. To je jednostavno neodrživi pojam. No, on će i dalje to ostati kao što je to bilo s mnogim prije njega.

Roman je od svojeg začetka u Cervantesovu Don Quijoteu upravo pronalazak novog načina kazivanja, a tek potom nove forme. Ono što je bit romana jest svijest o slobodi umjetničkog stvaranja koja može biti omogućena tek iz sfera novih ideja. Roman je moderni oblik života ideja kao doživljaja, osjećaja, nesvodive pojedinačnosti osobnosti i jezika oslobođenog disciplinarne strogosti filozofije. Roman ideja jest dakle contradictio in adjecto i nešto posve samorazumljivo. Već je Ortega y Gasset na tu okolnost odavno upozorio u slučaju početka romana kao priče koja potrebuje idejno opravdanje. Stoga ulazak filozofije u formi eseja ili eksplicitno romana koji drugim diskurzivnim sredstvom želi filozofijski govor učiniti samorazumljivim modernome čovjeku nije blasfemija, nego nužnost koja ne potrebuje svoje opravdanje teorijom, premda je književni rezultat „romana ideja“ u cijelom 20. stoljeću uglavnom porazan.

          Cjelokupno književno stvaralaštvo Vladana Desnice, njegov roman Proljeće Ivana Galeba i nekoliko eseja koji nadilaze vrijeme svojega nastanka i još uvijek plijene svojom misaonom snagom, više se od svih drugih modernih hrvatskih književnika – pa čak i Krleže i Marinkovića – može čitati kao pokušaj refleksivne avanture književnosti. Njegov je amblematski roman uistinu refleksivno-kognitivni proboj u bit egzistencijalnog nabačaja čovjeka u svijetu bez Boga, morala, odgovornosti i ljubavi. Stoga je riječ o jedinom vjerodostojnom romanu egzistencije kao ideje nesvodive životne avanture čovjeka koji samo umjetnošću može preboljeti ništavnost svijeta.

Desnica nije egzistencijalist niti Sartreov sljedbenik, nego autentični romanopisac moderne svijesti o vremenu kao vremenovanju ljudske i konačnosti svijeta iz iskustva refleksivnoga subjekta pripovijedanja. Njegovi su eseji o umjetnosti istodobno suptilni književno-filozofijski fragmenti mišljenja o granicama moći umjetnosti u svijetu koji neizbježno postaje pozornica masovnog kolektivnog ludila ideologija i nečeg mnogo trajnijeg i utoliko opasnijeg – banalnosti zabave, sentimentalizma, doživljajnosti.

Paradoksalno je da je vjerodostojni pisac iskustva egzistencijalne tjeskobe, bačenosti i patnje čovjeka u svojim esejima ozbiljnost mišljenja baštinio iz klasične i moderne tradicije europskog univerzalizma (antika, francuska i talijanska kultura, ruski realisti, Kierkegaard i Croce) da bi ispisao kriptosubverzivnu, književno-teorijsko-društvenu kritiku suvremenika i otvorio nekoliko sklopova problema s kojima se upravo danas istinski suočavamo u njihovoj čistoći. To su pitanje istine umjetnosti, slobode, ozbiljnosti egzistencije, vladavine laži kao sveopće banalnosti književnosti, ideja, modernosti i granica kulta „novoga“.

   Prije no što imanentno pokažem ključna mjesta u kojima Vladan Desnica u svojim esejima nadilazi ograničenost ideologijske, književno-teorijske i kritičke svijesti vremena u kojem je mislio, pisao i živio, osvrnut će se ukratko na postavke Stanka Koraća u predgovoru Sabranim djelima Vladana Desnice (Prosvjeta, Zagreb, 1974.). Poznato je da je Korać imao sklonosti da pripovijedanje Vladana Desnice i Ive Andrića tumači u svojevrsnom ključu kierkegaardovski shvaćene egzistencije. To nije uopće prijeporno. Metafizička otvorenost pitanja o moralnoj odgovornosti, tjeskobi, strahu, umjetničkome prebolijevanju granica faktičnosti ljudske egzistencije u susretu s ništavnim svijetom bez Boga uistinu jest opsesivno traganje Desnice u romanu Proljeća Ivana Galeba i u Andrićevoj ranoj lirici Nemiri i Ex ponto. Instruktivan i mjestimice korektno filozofijski upućen književni esejist i kritičar, međutim, neprestano nastoji oko nekog novog razumijevanja realizma unutar Desničinog novelističkoga opusa. Znamo da je i sam Desnica pod tim spornim književno-teorijskim pojmom mislio dvije stvari: književnost francuskog i ruskog realizma kao uzor za istraživanje granica modernosti u hrvatskoj i srpskoj knjižvnosti uopće, ali i ono više od puke „zbilje“ u značenju društvenih, psiholoških, religijskih, kulturnih činjenica.

Kad Korać nastoji biti su-misliocem Vladana Desnice, onda se pokazuje temeljni problem, koji više pogađa Desničine interprete negoli samog refleksivnog majstora književnosti kao ozbiljne discipline ideja i imaginacije u tekstu. Riječ je o pojmu doživljaja i estetici doživljaja. Nije realizam „sve ono što je doživljeno“, kako Korać nastoji Desnicu uzidići iznad vulgarne marksističke estetike od Lukácsa do ruskih soc-realističkih dogmata, nego doživljaj nije nikakvo metafizičko uporište njegova književnoga imaginarija. Već je kao prevoditelj Crocea pisac ušao u najizazovnije probleme moderne estetske teorije nakon Hegela. Zato mu se nikako ne bi moglo dogoditi da u tekstovima realizam u metafizičkome smislu nadograđuje „doživljajem“. Desnica je prevladao tu naivnu doživljajno-impresionističku estetiku prema kojoj pisac doživljajno (kao neki bolećivi „subjekt“ promatranja) spoznaje svijet raspadnut na krhotine metafizičkih ideja. Nadalje, Desnica ne razvija nikakve ontologijske ideje u „romanu ideja“, jer ideja od Platona označava samo onu primarnu otvorenost bitka koji se temporalno događa kao ideja (dobra). Korać je kao i mnogi književno-teorijski lucidni analitičari djela Vladana Desnice, uključujući i Radomira Konstantinovića, pokazao novost njegova književnoga postupka, stilističku jedinstvenost i tematsko okružje. No, problem je ostao nerazriješen.

Da bi se pristupilo odgonetki smisla Desničina refleksivno-egzistencijalnog uvida u moć i granice moderne književnosti, mora se misliti zajedno s njim i preko njega, a ne biti ispod razine jednog Crocea, još manje Kierkegaarda kao temelja za razumijevanje ključnih riječi književnoga opusa Vladana Desnice. Zašto ovaj kritički osvrt? Nema ovdje nikakvog razloga umanjivati vrijednost jednog analitički korektnog prikaza Desničina književnoga stvaralaštva. No, zbog ozbiljnosti problema o tzv. romanu ideja i njegovu razvitku danas, kad je on jedini način unutarnje obrane književnosti od banalnosti „doživljaja realizma“ kao hiperreality show spektakla privatnosti, koju sam Desnica ironično kritizira na primjeru naknadnog objavljivanja Stendhalovih brojnih pripovjedaka i novela koje upravo klize rubom trivijalnosti, potrebno je konačno misaono artikulirano i precizno pokazati veličinu i autentičnost jednog pisca refleksivne egzistencije umjetnika kao zatočenika slobode i istine. Sve drugo je informativnost, eklekticizam s pokrićem ili bez njega, upravo sve ono što je Desnica nepogrešivo iskazao u eseju o prosvjetiteljstvu Dositeja.

Esejistika Vladana Desnice obuhvaća različite tekstove koje sve povezuje ideja umjetničke odgovornosti i discipline mašte. Književnost je disciplina i metoda. Ona je „teoretsko stanje duha“, kako kaže u eseju o umjetnosti (Zapisi o umjetnosti). Ako je književnost u svojoj igri i stvaralačkoj imaginaciji metoda i disciplina, onda je posve jasno da je Desnica i esejistiku tretirao kao autonomno i nesvodivo područje misaone avanture čovjeka, a ne tek pomoćnim sredstvom ili znanstvenim (književno-teorijskim) poligonom tzv. fluidnoga diskursa. Poznavatelj esejistike Montaignea nije mogao ni ironiju zamisliti drukčije negoli kao figuru uma u retoričkome dokazivanju istine da ne odlučuje stil o mišljenju, nego mišljenje o stilu. Desnica je u polemici s Milanom Selakovićem (esej Riječ na „vrhu jezika“, Sabrana djela, Eseji, kritike, pogledi, Knjiga IV, Prosvjeta, Zagreb, 1975.) pozornost usmjerio u bit stvari, citirajući Montaignea i Ivu Andrića: „Ja ne brusim riječ, ja brusim misao.“ U tekstu Desnica razvija misao da je pisac koji piše nemuštim jezikom tek puki izraz nemuštoga mišljenja. Ta ontologijska gramatika kao da je prijepis Wittgensteinovih stavova o granicama jezika i o misticizmu alogičnosti. Misticizam nije ovdje drugo negoli oznaka za besmislenost pisanja i govora kao ornamentalne kićenosti koja ne kazuje ništa o biti stvari.

Najznačajniji esej Vladana Desnice objavljen je u časopisu Krugovi 4-5/1952. Naslovljen je Zapisi o umjetnosti (Iskustva i refleksije) i sam se autor mudro ograđuje od toga da se ideje izložene u njemu shvate kao „konačna istina“ zbog nedostatka vremena za razradu. To nas uopće ne treba brinuti. Skepticizam i obzirnost spram stvari same o kojoj je riječ u eseju – ideji o biti umjetnosti, osobito književnosti i vremenu – otvara mogućnost da se Desnica čita imanentno kao refleksivno-kritički mislilac-esejist. Već u zapisu o iskrenosti pogođen je sadašnji (zlo)duh vremena.

Riječ je o njegovoj kritici književnosti trivijalizacije zbilje u tzv. emocionalnome prolomu sentimentalizma. I tu se Desnica eksplicitno razračunava s estetikom doživljaja. Nije tzv. povratak emocija kod teoretičara nove psihologije emocija Damasia danas i književnosti osjećajnosti, intimizma i subjektivizma kritika tzv. objektivizma, racionalizma i književnosti ideja. Posve suprotno, riječ je o prizemnome otkriću da emocija ima svoj navlastiti, nesvodivi život i da ju nije moguće tretirati kao drugorazredni entitet. Dobro, samo je pitanje zašto uopće emocionalizam i doživljajnost razdvajati od mišljenja kao takvog? Odnosno, čemu novi dualizam ili tiranija jednog oblika književnoga svijeta u kojem vlada hiperrealizam emocija i ništa više? Desnica je uvjereni anti-ničeanac, što samo znači da mu je Kierkegaard ipak zamutio bistri pogled u ono što je otvorio Nietzsche za duhovnu situaciju vremena – kritiku nihilizma i kolektivnih mahnitosti mase.

Vladan Desnica na jednom mjestu spomenutog eseja kaže: „Banalnost je smrt umjetnosti. Jedna sama stvar je još gora od nje: tražena originalnost.“ Njegova ironijska kritika pomodnosti u kojoj cvate tisuću cvjetova demokratskog ukusa prosječnosti, a znamo kad je i u kojem kontekstu pisao esej (doba soc-realističke moralke i ideologije novog socijalističkoga čovjeka), naizgled ima obrise kultrurpesimističke kritike modernoga doba. To je uobičajena strategija pisaca nesklonih izvanjskim efektima avangarde ꟷ od logike spektakla do kolektivizma i kulta „novoga“. Brochovi eseji su uz Ortega y Gasseta i Franza Werfela vrhunac mišljenja da alternativa nemilosrdnom duhu visokog modernizma i avangarde ne može biti bijeg u prošlost (pasatizam i tradicionalizam). Ali da terapeutski djeluje vjera u ideale staromodonosti poput ljepote, istine, vjere, sklada i mjere.

Kritika duha banalnosti kao smrti umjetnosti, čime Desnica varira Croceove misli na temu Hegelove ideje o „kraju umjetnosti“, kulminira u postavci da je iluzija svaka bezobzirnost spram tradicije u ime rušiteljske moći Novoga. Prijelomnost reza modernosti nije ništa prijelomno. Ono nije ništa „novo“. Desnica se mora kritički odnositi spram zbilje i književnih suvremenika jer je njegov modernizam i refleksivno iskustvo egzistencije čin drukčijeg razumijevanja vremena. Eshil, rimski pjesnici i retoričari nisu nešto zauvijek minulo. Njihov duhovni život nije nešto pohranjeno u imaginarni muzej kulture. To je oživljena tradicija koja Novome podaruje istinski smjer spram budućnosti.

Vladan Desnica književnost misli kao ozbiljenje istine, a ne laži. To je antiničeanska misao. U njoj dokaz slijedi iz povjerenja u čin slobode koji omogućuje književnost uopće. Svi su despotski i tiranski režimi proganjali istinsku književnost i pokušavali je nadomjestiti lažnim alternativama. Od državnih kultova do kulta nove banalnosti – emocionalizma i sentimentalizma – vodi isti put. Totalitarizam je za Desnicu u ideji romana Proljeća Ivana Galeba bio zastarjeli pojam i nešto nedostojno promišljanja. No, njegovi su nevidljivi i nečujni znakovi ostali i nakon njegova nedavnoga realnoga rušenja. Banalnost originalnosti masovnoga ukusa očuvao je kulturalne izvore totalitarizma: masovnu zaslijepljenost  vođama, neobrazovanost, lagodnost uspjeha i narcističko-voajerski sindrom društva spektakla. U književnome smislu Desnica je autentično naslutio ono razarajuće u tvorbi svijeta kao kolektivne sreće i kiča egzistencije.

Esejistika Vladana Desnice u mnogim je aspektima suvremena. Ona je  štoviše i „aktualna“, što i nije kompliment za Desnicu, nego poražavajuća činjenica za naše doba. Nije li zapanjujuće da se pisac takvog uzvišenog osjećaja smjernosti spram tradicije, kovač i alkemičar smisla u riječima kao kazivajućim posrednicima između mišljenja i onog što se događa u zbilji, počesto u eseju o kojem je bilo riječ „populistički“ sklanja u žurnalizam i kolokvijalizam. Pridjev strahovito u njegovu kazivanju blizak je današnjem semantičkom kaosu s riječi užasno, kad se i ono što je suprotno izvornom smislu onog strahovitog i užasnog određuje upravo kao ono strahovito i užasno. Npr. kao kad bih bez refleksije o jeziku rekao u skladu s ulično-medijskim jezikom: Desnica mi je „užasno“ bitan pisac. Na jednom mjestu naići ćemo i na pleonazam i tautologiju, što je vjerojatno posljedica miješanja hrvatske i srpske varijante za bit/esenciju (bit i suština, kaže prevoditelj Crocea!). Sve to ne umanjuje značenje i vrijednost njegove esejistike.

U vremenu kad je banalnost od zla do dobra prisutna kao naša kultura svakodnevice, kad se riječi poput slobode, istine i umjetnosti kao ozbiljnoga iskustva težine egzistencije čine filozofijskom patetikom koja više nikoga ne obvezuje, Desnica je iznova naš suvremenik, možda i više od toga. Tko je u književnosti danas istinska i gotovo jedina velika „zvijezda“ kulturnoga spektakla u čijim djelima ideja, egzistencija, sloboda, umjetnost ne zvuče sablažnjivo upravo stoga što su utjelovljene u svijetu metafizike seksualnosti, hiperrealnosti i društvene perverzije globalnoga kapitalizma? Tko se nametnuo kao masovni propovjednik ekstaze ništavila u društvu realiziranoga nihilizma ako ne posljednji autentični predstavnik tzv. romana ideja – Michel Houellebecq!?

Desnica i Houellebecq? Ne, uopće ovdje o tome nije riječ. Svaka usporedba je, naravno, neumjesna. Ali ono što ovdje jest problem proizlazi iz mogućnosti govora ideja u doba perverzne realizacije filozofije u ideologijama i praksama banalnosti tzv. života. Vladan Desnica ostaje kao vjerodostojni suvremenik književnosti otpora takvoj opsjenarskoj moći zavođenja primitivizmom intime kojoj nije mogao odoljeti ni pisac prvog modernoga „romana ideja“ Crveno i crno. Za Desnicu te boje nisu bile mjerilom njegove refleksivno-kritičke metode. Bio je odveć uronjen u probleme tjeskobe čovjeka i metafizičku moć smrti da bi pisao o prolaznim ideo-logikama moderne. Njega su uostalom, spisateljski proganjale ideje, a ne ideologije. Vladan Desnica otmjeni je pisac moderne svijesti o vremenu. On ne pripada sablastima prošlosti, premda je sudbina modernih klasika odveć bliska sveprožimljućoj metafori o „sablastima“ koje vladaju našom suvremenošću iz dalekih grobova i sarkofaga. Desnica ne vlada našom suvremenošću. On je jednostavno nesvodivi slučaj književnika koji je na tragu Kierkegaarda i filozofije egzistencije umjetnost, smrt i iskustvo egzistencijalne tjeskobe uzdigao do stupnja refleksivne modernosti.     

Objavljeno u časopisu Književna republika, br. 11-12, 2006.