Žarko Paić

1.

Pronađite mi nekoga u modernoj poeziji tko je znao pisati o nebu bez zemlje a da to nije možda Friedrich Hölderlin ili Stephen Mallarme? Ne treba se dalje truditi. Mogao bi to još samo biti Fernando Pessoa u 75 svojih heteronima, ali 20. stoljeće u kojem njegova genijalnost nadilazi sve svoje izmaštane i književno stvorene Druge/autore ionako je nebo pretvorilo samo u totalitarnu kozmopolitiku i poligon za igru raketnih sustava. Nebo je zasjalo svojim velebnim poetskim sjajem na svojem izmaku i to u 19. stoljeću. Heideggerovo kasno mišljenje „drugoga početka“ u znaku je četvorstva neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika, a to nije moguće prispodobiti nikakvim drugim jezikom osim onim mitopoetskoga kazivanja ne više „o“ nečemu što postoji samo o-sebi, već se uzdiže i spušta „gore“ i odlazi „dolje“ što naše ptolomejsko orijentiranje u prostoru pra-zemlje i pra-neba jasno može sebi predočiti. Nebo je, dakako, uvijek ono „gore“, a zemlja je „dolje“, te je samorazumljivo da su besmrtnici „dolje“, a smrtnici „gore“, zar ne?

Hm, ne biste se složili, jer zašto onda i nadalje u ovome nesvetome razdoblju svjetske povijesti gledamo uvijek „gore“ kad se opraštamo od nekog bližnjega i voljenoga, te nam suze teku „dolje“ iz neba u zemlju? Za Hölderlina je stvar nakon što je poludio i katkad svirao klavir u svojim dnevnim obavljanjima ničega u onoj kuli ponad rijeke bila jasna kao dlan: bogovi Helade su napustili zemlju i nastanili se zauvijek na nebu i stoga poezija više nema smisla jer nema kome više držati himne i ode, pa je svako moguće i buduće kazivanje samo u znaku elegija i melankolije. (v. moj ogled naslovljen „Kronika mitopoetske mahnitosti“ o knjizi Giorgija Agambena, Hölderlin’s Madness: Chronicle of a Dwelling Life, 1806-1843, Seagull, London-New York-Calcutta, 2023. Prijevod s talijanskoga Alta L. Price.  – https://radiogornjigrad.blog/2024/12/26/zarko-paic-kronika-mitopoetske-mahnitosti/

U Hölderlinovu Hiperionu o tome svjedoče ove riječi:

„Onaj tko je kao ti pretrpio bol u cijeloj duši ne može više počivati ​​u samotnoj radosti, onaj tko je kao ti pretrpio plitko ništa oživljava samo u najvišem duhu, onaj tko je pretrpio smrt poput tebe liječi se među bogovima.“

(Hiperion Berlaminu LVI. Hiperion)

2.

Iz ovoga postaje očito da je nebo ispražnjeno od bogova i božica i da je poezija postala nešto što mi zapravo po nekoj metafizičkoj navici i nadalje tako nazivamo, premda stvari stoje posve drukčije, jer bez neba ili s njegovom prazninom od azura i drugih eternalija ono poetsko može biti samo zemaljski smrtopis kojemu, doduše, već od Rilkea pripada sveta melankolija umjesto „nostalgije za apsolutom“ (Georg Steiner). I jedino u tom procesu dovođenja jezika do posljednje svrhe autopoiesisa postoji još samo Pessoa kao istinski čarobnjak mito-heterogeneze s kojim poezija prelazi u svoj najslobodniji i najdostojniji teritorij uopće kojeg nikad u povijesti nije znala zauzeti svim svojim bićem i s njime ovjekovječiti jezik od propadanja.

To je područje snova, sveti onirizam svih mogućih stanja i preobrazbi duše i duha, koje tijelo ostavljaju u lebdenju između različitih sfera i od svega preostaje samo nauk pretkazanja budućnosti, velika semiologija nadolazećih događaja. Pjesnici su, kako je to najbolje znao Arthur Rimbaud, vidovnjaci i čuvari intuicije od srozavanja na duh pukoga računanja sa stvarima i pojavama u ovome svijetu. Ipak, vratimo se mi onome koji je od svih spomenutih autoriteta nenadmašiv, jer bez njega nema mogućnosti da se još nebo kao sveta riječ i znak uzvišenosti pojavi u poeziji i drugim srodnim disciplinama imaginarnoga.

3.

U svojoj poeziji, Stéphane Mallarmé koristi nebo, posebno azurno plavo nebo, kako bi predstavio uzvišeni, nedostižni ideal ili “vječno”. To je u suprotnosti s pjesnikovom svakodnevnom, materijalnom stvarnošću, koja se često prikazuje kao izvor patnje, frustracije i “mrtvoga neba“. Nebo postaje simbol čistog, poetski onostranog svijeta kojem je pjesnik istovremeno i privučen i kojem ne može u potpunosti pristupiti ili ga stvoriti. Azurno nebo simbolizira apstraktno, savršeno i vječno carstvo koje postoji izvan svakodnevnoga iskustva. Mallarméove pjesme često prikazuju snažan unutarnji sukob, gdje pjesnika proganja ovo idealno plavo nebo, ali je paraliziran i ne može ga primjereno izraziti ili dosegnuti u svojoj poeziji. Pjesme poput “Azura” (L’Azur) i “Prozora” („Les Fenêtres“) izravno suprotstavljaju uzvišeni, nedostižni “azur” s banalnom stvarnošću obilježenom patnjom i “smrću” ljepote. Nemogućnost hvatanja ili utjelovljenja idealnoga neba središnja je tema, što dovodi do osjećaja nemoći i očaja pred ovim savršenim “azurom”.

Evo, uvjerimo se u izrečeno u njegovoj amblematskoj pjesmi koju je Zvonimir Mrkonjić u knjizi/antologiji naslovljenoj Mallarmé Stephen: Faunovo Popodne (Meandarmedia, Zagreb, 2023.) preveo kao „Plavet“.

„ꟷ Umrlo je nebo. ꟷ Tebi, tvari, velim

            Zbriši spomen Grijeha i Ideal hudi

            Tome mučeniku koji ležaj dijeli

            Na kom mirno leži sretno krdo ljudi…

(…)

            Kud pobjeć u puste i nastrane bune?

            Opsjednut sam. Plavet! Plavet! Plavet! Plavet!“

Mallarmé je početak i kraj pjevanja o pjevanju, autopoiesisa kao biti jezika i onog što će postati unutarnjom logikom suvremenosti koju nazivam tehnosferom. Razlog je tako očit. Naime, s njime je nebo postalo ne više obezboženo kao u Hölderlina koji je nakon toga skrenuo u svoju agoniju mahnitosti kao pukoga trajanja na ovoj zemlji, već je izgubilo svoju supstancijalnu značajku koju svi, doduše, koji smo još uvijek s nogama na zemlji i snovima u eteru dobro vidimo.

Riječ je o riječi azur ili plavet, plavetnilo, a njegova suprotnost može biti samo sivilo ili tmurnost, kojemu se onda pripisuje turobnost ili sumornost. To ne znači da se i o sivilu ne može pjevati i kazivati o njegovim mutacijama koje dovode do oluja i proloma neba u teškim kišama i vjetrovima koji zemlju opsjedaju poput zlih sablasti. No, jedno je neporecivo. Nebo bez azura je više ili manje mrtvo nebo i svaka druga zemlja osim ove apsolutne i jedine, zemlje kojom se prolazi i odlazi zauvijek u podzemlje i nadzemlje bila bi isto tako jezivo dosadna i beživotna, u to nema nikakve sumnje.

          Pitat ćete se, možda, ima li ikoga na ovoj zemlji koji će Mallarméa pretpostaviti Hölderlinu i Pessoi i zašto? Možda i ima, i možda bi nam da je živ Jacques Derrida o tome mogao u živo više reći, ali ovo je moj blog koji se zove Kaos i ja sam njegov jedino ovlašteni glasnogovornik, te Vam kažem s izvjesnošću mjesečara i autoritetom prolupaloga sanjara:

          Nema! A razlog je taj što je poezija o poeziji već uvijek ionako mrtva poezija koja u jeziku pronalazi svoje prvo i posljednje utočište od pada iz „gore“ u „dolje“. Ne postoji ništa više „između“. Sve je samo sivo-azurno-bijelo-crno i sve je tako kako jest.

          Evo, na kraju, ne mogu odoljeti a da ne prizovem Derridu da nam ipak kaže zašto je bilo nužno „dekonstruirati“ nebo u poeziji i što je to donijelo samome Mallarméu i ideji apsolutne poezije kao takve. Derrida se ustrajno bavio Mallarméovim radom kako bi dekonstruirao koncepte poput “neba”, analizirajući kako Mallarméova poezija, posebno kroz simboliku i složenu sintaksu, stvara značenje kroz odsutnost jedne, stabilne stvarnosti. “Nebo” u Mallarméovoj pjesmi “Azur” nije jednostavna plava boja, već složeni označitelj, koji Derrida koristi kako bi ilustrirao kako jezik i opozicije unutar njega (poput prisutnosti/odsutnosti, govora/pisanja) stvaraju značenje kroz odgodu i nestabilnost, dovodeći u pitanje ideju konačne, temeljne istine. (v. Jacques Derrida, L’ Écriture et la différence, Seuil, Pariz, 1967.)

Eto. Mallarmé nije završio, doduše, u kuli pored rijeke, već u svojoj „kuli od etera“ i čitav je život proveo u sumornim turobnostima i dok je pisao „Azur“ i dok ga više nije pisao. Jer pisati o nebu mora dozvati u stvarnost banalnost zemlje koja u svojoj običnosti i bezbitnosti ostavlja samo tragove jedne drukčije uzvišenosti za koju suvremena poezija mora učiti jedino od Franza Kafke koji u svojim Dnevnicima na jednom mjestu proročanski kazuje:

          Jer treće zemlje za čovjeka nema!