Copyright ©2026 Žarko Paić

Filozofija filma ili film kao filozofija?

Iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja

Bijeli val, Zagreb, 2024.

May 11, 2026
Filozofija filma ili film kao filozofija?
Sedmi pečat (1957.)

Uvod

Otkako se pojavio film je obuzeo svojom magijom i slikovnošću cjelokupnu pozornost ljudske misaono-životne egzistencije. Odlazak u kino označavao je sve do kraja 20. stoljeća sekularizirani događaj svečano-radosnoga odlaska kao na crkvenu misu navečer i nedjeljom u doba tzv. matineje. Prvi veliki mislilac 20. stoljeća bez kojeg Gilles Deleuze ne bi nikad napisao svoje remek-djelo o filmu u dva sveska, vitalistički materijalist Henri Bergson kritički je opisao mehanizam filma kojim nastaje filmska iluzija sastavljena od pojave pokreta iz niza statičnih slika. Kako, pak, svjedoči u svojem Uvodu u knjigu Nove filozofije filma – misaone slike australski teoretičar Robert Sinnerbrink, najveći filozof 20. stoljeća Martin Heidegger spram fotografije i filma u smislu dispozitiva tehnički proizvedenih slika pokazivao je kritički otklon stoga što je film kao estetski događaj modernosti uspostavljao logiku onog što čini postav (Gestell) kao bit tehnike.

Egzistencijalni fenomenolog Maurice Merleau-Ponty je fim shvatio iz odnosa intencionalnosti svijesti i tjelesnoga iskustva, što je značilo korak dalje u filozofijskome objašnjenju odnosa kretanja i doživljaja slikovne fascinacije s događajima na projekcijskome platnu. U taj niz velikih mislilaca 20. stoljeća i to njegove prve polovine pripada zacijelo i Walter Benjamin, koji, prema Sinnerbrinku, vidi u filmu potencijal estetizacije političkoga i politizacije umjetnosti, što su instrumentalno zagovarali totalitarni politički poretci poput fašima-nacizma i staljinističkoga komunizma. Usto, ne može se zaobići ni Wittgensteinova sklonost holivudskim mjuziklima, westernima i krimićima, iako nije o tome baš ostavio vidnoga traga u svojim promišljanjima logike i jezičnih igara.[i]

Nedvojbeno, Sinnerbrinkova je studija o „novim filozofijama filma“ kad je riječ o prekretnim misliocima u tom sklopu, a to su Stanley Cavell i Gilles Deleuze s kojima se i sam ekstenzivno bavim u ovoj knjizi, pokušaj promišljanja onog što je pitanje i problem odnosa između filozofije i filma. Iako je u posljednje vrijeme u okviru anglosaksonskoga pristupa fenomenima vizualne kulture, pa tako i filma, uobičajeno koristiti izraz teoretiziranje i filozofiranje (theorizing-philosophizing), odnos između uspostavljene metafizičke tradicije filozofije i njezina obrata u suvremenosti te tzv. sedme umjetnosti ili novog medija masovne kulture nije jednoznačan. U slučaju Sinnerbrinkove analize i jasne spoznajno-teorijske pozicije u ovome sporu između kontinentalne i analitičke filozofije, razvidno je zašto autor pristupa mišljenju o filmu iz horizonta analitičko-kognitivističke paradigme, koju, usto, smatra svojevrsnim „novim valom“ filozofijske analize filma.

Razlog je što osim Deleuzea i njegove „ontologije slika“ gotovo sve druge teorijske analize filma s filozofijskim diskursom pristupaju biti filma iz različitih, mahom srodnih iako često i suprotstavljenih ideja, koje pretpostavljaju da je filmska priča, slika ili događaj uvijek ona čiji smisao i značenje leži onkraj autonomne moći filmskoga medija. Drugim riječima, bit filma ne postoji u samome kinematičkome zbivanju, nego se skriva negdje izvan i onkraj vidljivoga, gledanog, doživljenog, bilo to u pojmu sublimnog kao moći fantazije ili ideologije, društvene participacije ili političke istine, univerzalne ili partikularne. Ovdje treba dodati još nešto. Kako ćemo to pokazati u kritičkome čitanju, primjerice, filozofijskoga pristupa filmu iz ontologije političkoga događaja francuskog neomarksističkog filozofa Alaina Badioua, film se često nastoji opisati kao „nečisti“ medij hibridnog karaktera, bez mogućnosti navlastite autonomije u estetskome i tehnološkom smislu. Uostalom, neki od važnih teoretičara filma i svojevrsnih utemeljitelja onog što se naziva „filozofijom filma“, poput Siegfrieda Kracauera i André Bazina, ustrajno su promicali postavke o fotografskoj slici koju fim razvija i realizira, a to je osobito bio doprinos i Stanleya Cavella u njegovu razumijevanju filma kao automatizma i skepticizma.

Možda je najznačajniji uvid o tome kakav je odnos filozofije i filma dao Deleuze kad je rekao da njegov način mišljenja jest radikalno rastemeljenje onog što pripada Hegelovu spekulativno-dijalektičkome shvaćanju odnosa mišljenja i bitka kao zbilje. To znači da više nije moguće film kao umjetnost, medij i tehnološki dispozitiv razmatrati iz ontologijsko-epistemologijske primjene filozofije na film u smislu metafizičkoga utemeljenja. Budući da Deleuze na tragu Nietzschea i Bergsona nastoji priječi metafizičke granice između „uma“ i „osjećaja“, onda se film ne može razumjeti kao umjetnost u smislu primjenjivosti filozofijskih pojmova, jer bi to bila temeljna pogreška s Hegelovim pečatom spekulativne dijalektike. Stoga Deleuze upućuje u čemu je problem:

„Nisam htio primijeniti filozofiju na film, već sam krenuo izravno od filozofije do filma. Obratno je također moguće, netko može poći od filma do filozofije.“

Film kao ni suvremena umjetnost u cijelosti ne trebaju nikakvog transcendentalnoga visokog pokrovitelja koji će im propisivati estetičke kategorije i pojmovnu mrežu da bi sam medij filma dobio danas priznanje u sklopu društveno-humanističkih znanosti. To isto vrijedi i za dizajn i modu, sport i spektakl. Spor između filozofije filma i filma kao filozofije nije moguće razumjeti na tradicionalno-metafizički način. Ovdje ću iznijeti svoje obrazloženje, a to je ujedno i kritika svih filozofijskih estetika i teorija filma koje polaze od uvida da je film samo nastavak povijesno-epohalno nastalih formi i diskursa umjetnosti od iskona do 20. stoljeća. Ponajprije, filozofija u metafizičkome sklopu povijesti se razdvaja na troje. Prvo je ontologija koja pita o bitku, biću i biti čovjeka polazeći od, rekao bi Heidegger, onto-teologijskoga ustrojstva vlastite zadaće mišljenja. Drugo je etika i politika koje promišljanju djelovanje čovjeka u nastojanju ozbiljenja njegovih svrha i ciljeva egzistencije, a to je unaprijed zajamčeno kao transcendentalni izvor pojma dobra i istine u praktičnome načinu zbrinjavanja u zajednici. Treće je estetika koja od novoga vijeka u svojem filozofijskome načinu promišljanja ljepote i uzvišenosti postavlja pitanje o svrhovitosti bez svrhe umjetničkog oblikovanja svijeta s obzirom na novovjekovni racionalizam i tehniku kao temelje spoznajnog iskustva čovjeka. Jasno je da je Kantova estetika kao kritika moći suđenja paradigma za moderno shvaćanje prirode i ljudske osjetilnosti.

Sve umjetnosti su, dakle, u ovom modelu mišljenja nužno metafizički utemeljene. Iz ontologije, etike-politike i estetike lijepoga i uzvišenog moguće je unaprijed i jasno i razložito protumačiti bilo koje djelo tzv. velike umjetnosti od renesanse do modernosti, bilo to Goetheov Faust, Bachove fuge, Hölderlinove tužaljke za iskonskom Grčkom ili Cézannove slike planine st. Victoire. Umjetnost je u ovom modelu mišljenja svagda, fenomenologijski kazano Husserlovim pojmovima, noema ili intencionalni predmet svijesti, a filozofija je noesis ili djelatnost intencionalne svijesti. S fotografijom već nastaje prvi obrat u logici ove tradicionalne estetičke misaone djelatnosti. Razlog je taj što je fotografska slika, kako to ekscplicitno tvrdi Vilém Flusser, ništa drugo negoli tehnička slika, a to znači da ona nije ni mimesis ni reprezentacija već uvijek postojeće zbilje, nego informacija „o“ zbilji koja nije ništa prirodno niti zauvijek nepromjenljivo u smislu statičnoga objekta fotografiranja. Tehnička slika nastaje zahvaljujući projiciranju analogne slike aparata u tamnoj komori na fotografski „film“, što znači da je uvjet mogućnosti moderne masovne kulture vizualizacije života neljudskoga karaktera. Priroda iščezava iz horizonta metafizičkoga mišljenja, a čovjek postaje oslikovljeni objekt konstrukcije tehničkog dispozitiva.

S filmom se sve još više rasprirodnjuje, dobiva značajke magije tehnološke konstrukcije zbilje iz jednostavnog razloga što je posrijedi dinamička procedura razvitka tehničke slike koja spaja kameru i montažu kroz logiku zbivanja pokretnih slika. Svaki daljnji napredak filma kao tehnologije prijenosa zvuka i slike na platnu ima izravni učinak na katarzu gledatelja kao mase u kino-dvoranama. Do danas je film ostao stoga ono što su i Antonin Artaud i Jean Epstein 1920ih godina jasno uvidjeli ‒ okultni događaj interkativnoga odnosa slike i mozga kao neurozofije, a ne neurologije. S filmom nestaje izvanjska stvarnost kao physis i nastaje unutarnji doživljaj proizvodnje novih svjetova kao kinematičkih krajolika imaginarno-simboličko-realnoga, da to kažemo lakanovskim pojmovljem. Stoga „filozofija filma“ ne može biti nikakva tradicionalna disciplina unutar matrice novovjekovne i moderne filozofije uma ili svijesti od Kanta do Hegela, od fenomenologije do psihoanalize, od semiologije do postmarksizma, od feminizma do kulturalnih studija i dalje, već samo i jedino legitimni diskurs onog što nazivamo filmskim studijima koji istražuju moć slikovno-narativnoga proizvođenja stvarnosti u suvremenom svijetu globalno-planetarne vladavine tehnosfere, kapitalizma, tehnoznanosti, politike, društva, kulture i estetiziranja života. Filozofija ne upisuje nova značenja u filmsku umjetnost i medijalnu praksu koja su skrivena ili onkraj vidljivosti, ovostranosti i imanencije života. Posve suprotno, filozofija filma nije spekulativna dijalektika i refleksija o filmu kao složenom sklopu estetičko-tehnoloških dispozitiva, već mišljenje koje film kao tehnološku sintezu mozga i okoline u racionalno-intuitivnome načinu izvođenja otvara kroz slike događaja onkraj svih granica prirode i povijesti ljudsko-neljudske egzistencije uopće. Zato filozofija više nije hegemonija Uma kao prvoga uzroka i posljednje svrhe povijesti svijeta, već mišljenje koje se upisuje i vizualizira u kognitivno-emocionalnome dispozitivu filma.

Nije, dakle, riječ o tome da neki filmovi ilustriraju tzv. filozofijske postavke i pojmovnu složenost, poput filmova Ingmara Bergmana, Andreja Tarkovskoga, Terrencea Malicka, već o tome da je odnos filozofije i filma sam postao pitanjem osmišljavanja stvarnosti kao filmske inscenacije i iluzije. Dovoljno je za ovu postavku uzeti bilo koji veliki film iz povijesti umjetnosti 20. stoljeća i kazati da sam naslov filma proizvodi apriorno novu situaciju u složenosti i kontingenciji života poput Hitchcockova Psycha, Fellinijeva Amarcorda ili Kurosawina Rašomona. Prvi uznemirava jer postavlja pitanje o shizofreniji i dvostrukome identitetu ubojice Normana Batesa s kojim se gledatelj ne može identificirati bez teških etičkih vratolomija; drugi nas mitopoetski vraća sjećanjem u tzv. imaginarni raj djetinjstva; treći artikulira pitanje o relativizmu i perspektivizmu istine o traumatskome događaju iz prošlosti Japana.Filozofija filma je otuda način promišljanja svijeta koji se unutar filmskoga vizualiziranja samoga života pojavljuje kao novi pristup samoj biti filma u digitalnome dobu, a koji proizlazi iz tehnogeneze slika događaja.

Jedno od važnih pitanja za nastanak disciplinarnoga mjesta filozofije filma u okviru filmskih studija (film studies) zacijelo je pitanje ničeanski govoreći, genealogije ovog pristupa koji nužno pretpostavlja artikuliranu složenost razumijevanja pojma filozofije kao takve i posebno filozofije koja iz horizonta estetike i umjetnosti, kao i uvida u problem masovne kulture i spektakla, nastoji misliti navlastitost filma kao novoga medija. Slažem se sa Sinnerbrinkom koji uzima za temelje i početak studije Stanleya Cavella i Gillesa Deleuzea o filmu.

Metaforično govoreći, uvijek svaka filozofijska ili znanstvena disciplina nužno polaze od svojih klasika, a kako je poznato od Grka, uvijek su u paru poput Platona i Aristotela. Tako je i s primjerice avangardnom umjetnošću u znaku Maljeviča i Duchampa, ili, pak, s psihoanalizom koju simboliziraju Freud i Lacan, da se ne govori o filozofskim majstorima-mišljenja 20. stoljeća kao što su to Heidegger i Wittgenstein. Uglavnom, problem s filozofijom filma proizlazi otuda što su i Cavell u maniri analitičke filozofije i Deleuze u diskursu poststrukturalizma zauzeli položaje „utemeljenja“ drukčije shvaćenoga ontologijskoga razumijevanja filma.

Stoga je očito da je njihov doprinos cjelokupnome mišljenju o filmu iz filozofijske perspektive dostojan onome što bismo mogli nazvati fundamentalnim istraživanjima polazeći od različitih uvida u bit filmske slike. Nije, dakle, film nastavak književnosti i drame drugim sredstvima jezika, govora, kazivanja, već je posrijedi autonomno polje djelovanja slike nastale artificijelno, odnosno s pomoću tehničkoga aparata kao učinka filmske kamere i montaže kadrova i snimaka u sliku (pokretnoga) događaja. Razlika je u tome što Cavell radikalizira shvaćanje o fotografskoj slici, odnosno o njezinoj „ontologiji“ koju je razvio André Bazin, dok Deleuze u cijelosti na tragu Bergsona film vidi kao stvaralačku sintezu slike-pokreta i slike-vremena.

No, postoji još nešto iznimno zanimljivo u ovoj analizi genealogije disciplinarnoga ustrojstva filozofije filma ili onog što Sinnerbrink naziva film-philosophy. To je ne samo u anglosaksonskim vizualnim studijama posve razvidno u 21. stoljeću, već i u prostoru vladavine njemačkoga jezika, a donekle i francuskog i talijanskog. Budući da je posrijedi uvođenje nove znanstvene discipline ili bolje kazano post-discipline u okviru humanistike, nužno je interdisciplinarno zauzeti akademski teritorij koji obuhvaća temeljnu literaturu za uvođenje u predmet na svim razinama sveučilišnoga obrazovanja.

Filozofija je ipak, unatoč svojim subverzivnim enfants terrible poput Spinoze, Nietzschea, Kierkegaarda i Marxa, a u 20. stoljeću i danas gotovo više nikog drugoga relevantnog, smještena u hermetičko polje akademskoga diskursa sveučilišnog pogona s jasnim pravilima igre kad je riječ o pisanju knjiga, zbornika, članaka u časopisima. Tako postaje izvjesno da će veliki akademski svjetski izdavači humanističke literature iz područjafilm studies jedva dočekati nastajanje novoga načina promišljanja filma kao medijskog spektakla i totalne kulturne industrije u svijetu koji k tome ima još status masovne umjetnosti i proizvodnje zvijezda ili slavnih (stars-celebrities). Filozofija filma danas dobro kotira u izdavanju referentne literature, osobito hrestomatija tekstova i tzv. čitanki (Reader) za potrebe stvaranja novoga studija cjelokupne vizualne kulture kakve objavljuju stručnjaci za ovo područje u izdanju Routledgea, Palgrave Macmillan, Springera, Cambridge University Pressa itd. To znači da se o filozofiji filma raspravlja ne samo stalnim čitanjem i analizom postavki klasika i njihovih „ontologija“, već i problematiziranjem svih dosad usvojenih pojmova i kategorija filozofije umjetnosti, estetike, vizualnih studija, znanosti o slici, teorija filma i filmologije. Tako, pimjerice, D. N. Rodowick tvrdi da su 1980ih godina filmski studiji doživjeli „tri razmještanja“ s prodorom povijesnih studija, kognitivističke psihologije i analitičke filozofije, a Sinnerbrink smatra da je to početak gubitka hegemonije tzv. Grand Theory u koju ubraja psihoanalitičku teoriju, semiotiku, francuski strukturalizam i poststrukturalizam.

Interes za filozofijskim uvidom u bit filma ne znači, međutim, da je tako nešto kao filozofija filma samorazumljiva činjenica uspostavljanja nove znanstvene discipline. U nastojanju da obrani mogućnost postavke, koja je istodobno suprotna intenciji filozofije filma, naime da sam film filozofira (doing philosophy) ili da film kao filozofija ima za razliku od svih drugih umjetničkih formi mogućnost, zbilju i nužnost postojanja kao svojevrsne filmozofije, Thomas E. Wartenberg poseže za obrazloženjem da neki filmovi posjeduju autentičnost filozofiranja o bitnim pitanjima ljudske povijesne egzistencije, kao što su to Kurosawin Rašomon, Bergmanov Sedmi pečat i Blade Runner Ridleya Scotta. Naravno, to ne znači da film u svojem narativno-vizualnome insceniranju događaja samo prikazuje i predstavlja izvanjsku stvarnost kao takvu, jer bi to bio puki učinak tzv. ontologije realizma. Umjesto toga, Wartenberg želi izvesti postavku da film kao umjetnost u tradiciji platonizma nije samo iluzija stvarnosti, već se upravo kroz ono čemu je Platon uskraćivao priznanje istine i moći ideje, a riječ je o slici i slici slike kao igri sjena u poznatoj alegoriji o špilji, pojavljuje mogućnost ozbiljenja ideja u drukčijem načinu diskurzivnosti negoli je to tradicionalan način filozofijskoga govora i kazivanja.

Nije stoga nimalo neobično da će u tom pogledu dodatni stimulans biti baš Nietzschev obrat u biti metafizike kao platonizma. Razlog leži u tome što je s ovim novim načinom mišljenja u prvi plan postavljena ekstatičnost tijela, život kao bivanje i moć privida, čime istina nije podudaranje mišljenja i bitka, već pitanje tumačenja i vrednovanja, čisti perspektivizam kojim estetski način vođenja života ima prednost pred onim koji se opravdava iz znanstvenih, religijskih i moralističkih naučavanja. Film u tom spoznajno-teorijskome obratu više nije puka ilustracija filozofijskih ideja, već po analogiji s književnošću 20. stoljeća, film kao ideja. Ovdje bih svakako u prilog vlastite filozofijske teorije filma rekao da nalik Wartenbergovu paradigmatskome uzimanju u analizu tri već navedena filma, treba ukazati na to da je velika književnost modernizma i dijelom postmodernizma i suvremenosti primjer kako filozofija „pripovijeda“, a da istodobno forma romana nije svedena na kvazi-filozofijski diskurs. Primjeri romana ideja su, dakako, Musilov Čovjek bez osobina, Brochovi Mjesečari, Sartreova Mučnina, Durrelov Aleksandrijski kvartet, Ecov Ime ruže, Houellebecqov Elementarne čestice. No, čini se da je jedan od najznačajnijih romana 20. stoljeća poput Kafkina Procesa najbolji primjer za filozofijsku analizu pitanja o bitnome karakteru svijeta kao mašinerije neljudskoga i onog što Deleuze i Guattari nazivaju rizomatskim kapitalizmom.

Analogija nije nikad tek potpomaganje iz drugog područja u kojem se mišljenje pojavljuje da bismo imali čvrste argumente za postavku o nužnosti, u slučaju Wartenberga, postojanja filma kao filozofije. Čini mi se da su mnogo prihvatljiviji Deleuzeovi stavovi koje je iznio u Predgovoru prvog sveska svoje studije o filmu. Ondje zorno pokazuje da filmski redatelji misle u slikama, a ne u pojmovno-kategorijalnim artikulacijama ideja. To isto vrijedi, u nastavku ove analogno-analitičke logike, i za arhitekte i dizajnere, ali i za glazbenike poput, primjerice, Gustava Mahlera i Iannisa Xenakisa. Naravno, postavlja se pitanje je li ovdje riječ samo o odnosu filozofije i filma kao umjetnosti. Ako nije, onda bi valjalo redefinirati pojam filma kako su to nastojali u svojim analizama i Cavell i Deleuze i kazati da je umjetnost moguće i nužno misliti izvan zadane metafizičke matrice platonizma. Na taj se način ne samo proširuje pojam umjetnosti na život kao bivanje, već se i omogućuje samome životu da poprimi kao u avangardnoj težnji za sintezom ideje i prakse navlastiti stvaralački karakter.

Dodajmo ovome da je već s Artaudom u ranoj povijesti filma bilo jasno da odnos između filozofije i umjetnosti zahtijeva radikalan performativni obrat. U Deleuzeovoj analizi korporalnosti filma kao slike-vremena upravo se uzima Artaudova ideja „duhovnoga automata“ za prethodnika onog što pripada kognitivnome obratu filma koji će imati svoje glavne predstavnike u djelima Stanleya Kubricka i Jeana-Luc Godarda. Ako, dakle, prihvatimo ovu Deleuzeovu intervenciju, onda filmsku autonomnost ne valja shvatiti izvan njegove eklektičke-sinkretičke hibridnosti, već unutar sklopa mišljenja koje više ne može biti transcendentalno utemeljeno. Uostalom, kako to pokazuje iskustvo svih post-disciplina ne samo filmskih studija, već i studija dizajna, vizualnih studija, kulturalnih studija, znanosti o slici, filozofija filma ne razmatra bit filma s nekom unaprijed zgotovljenom teorijom nalik kantovskoj dedukciji kategorija, već s pokušajem da se ovom složenome tehnološko-estetskome događaju podari novi način mišljenja kao trijade tumačenja, vrednovanja i osmišljavanja života u doba tehnosfere.

Tumačenje ne znači pritom nikakvo unaprijed određeno zauzimanje tzv. kritičkoga stava o filmu kao predmetu hermeneutičke analize poput književnoga ili dramskog teksta. Zato što film u sebi ima strukturu prožimanja jezika i slike u vizualnoj projekciji života kao događaja, jasno je da to uključuje sinesteziju svih umjetničkih i tehničkih djelatnosti koje se pojavljuju nužnim za neko filmsko djelo, od scenarija, montaže, fotografije, kamere, produkcije do režije. Stoga pojam tumačenja valja shvatiti iz promijenjenoga način razumijevanja filma kao slike događaja. Time filozofijski pristup ne ponavlja ono što pripada filmologiji, teoriji književnosti i različitim analizama teksta i jezika kojim se tzv. Grand Theory, osobito kroz psihoanalitičke pristupe filmu, uspostavila nekom vrstom hegemonijalnoga načina iskapanja na svjetlo dana tzv. simptoma onog sublimnog u referencijalnome okviru politike-religije-ideologije.

Problem s takvim tzv. transcendentalnim „pripovijedanjem“ o filmu jest da time tumačenje postaje kvazi-terapeutsko čitanje filmova u ključu „dobrih“ ili „loših“ prema modelu etičko-političkoga mesijanstva. Nije teško vidjeti kako se iza ove teorijsko-spoznajne logike skriva razmatranje filma kao repolitizacije umjetnosti, što je u filozofijskome smislu srž analize filma u djelima Badioua, Rancièrea i Žižeka, unatoč bjelodanih razlika. Tumačenje filma s filiozofijskim diskursom ove simptomatologijske kritike društva i politike ne nadilazi horizont razumijevanja suvremene umjetnosti kao onog što Carl Schmitt naziva sekulariziranjem teologije. Zato je zanimljivo da su mesijanstvo i subverzija ključne riječi ovog filozofijskoga tumačenja filmova iz perspektive političke ontologije događaja.

Vrednovanje označava, pak, prisvajanje filma kao diskurzivno-vizualnoga načina mišljenja u vlastite svrhe onog što nazivamo Kulturkampf. Film je od samoga početka u 20. stoljeću bio najmoćniji sustav organizirane propagande i oblikovanja javne svijesti. Razlika između holivudskoga komercijalnog modernizma i sovjetske revolucionarne ideologije prosvjećivanja proleterske klase samo je najzorniji primjer vrednovanja filma izvan autonomnoga estetskog horizonta „kvalitete“. Ovdje više nije stvar u razlikovanju umjetnosti i masovne zabave, jer je i europski eksperimentalni film, posebno njemačkoga ekspresionizma u slučaju Fritza Langa, bio masovna zabava i katarza s visokim udjelom perceptivnog šoka i provokacije. Svako vrednovanje filmova uz kriterije estetskoga ranga i oblikovanja javnog ukusa u smislu kantovskog sensus comunis pretpostavlja postojanje tzv. kritične mase sudionika u procesu prosuđivanja kvalitete. Film je, kako su to među prvima postavili Siegfried Kracauer i Walter Benjamin, pojam umjetnosti istodobno demokratizirao i unio u moderni svijet racionaliziranja života značajke novog načina proizvodnje magijske svijesti.

Svi do danas uviđaju kako je paradoks filma kad je riječ o vrednovanju njegova estetskoga statusa u tome što je njegov tehnološki dispozitiv istodobno i vizualna projekcija onog što fascinira gledatelja čudovišnom moći katarze u aristotelovskome smislu kao sveze straha i etičkoga suosjećanja s Drugim. Zato je proces kritičkoga vrednovanja u filmu rezultat onog duhovnog automatizma koji sučeljuje demokratsko načelo jednakosti u sudjelovanju u događaju masovne projekcije i načelo profesionalne kompetencije u kritičkome suđenju. Zanimljivo je da su i najvažniji teoretičari filma iz perspektive tzv. ontologije realizma ujedno i briljantni filmski kritičari poput Kracauera i Bazina, a slučaj časopisa Cahiers du cinéma kao teorijskoga glasila francuskog novog vala pokazuje kako je svako vrednovanje tumačenja istodobno i tumačenje vrednovanja kao u mnogim „tautologijskim“ filmovima Godarda u kojima se isprepliće autentična priča filma i film kao tekst-slika o onome što se u filmu „priča“. Još jedan argument za ovaj odnos prožimanja tumačenja i vrednovanja izvan granica hermeneutičke kritike teksta svakako je stav Jacquesa Rancièrea koji sebe ne doživljava kao filmskoga teoretičara ili filozofa filma, već kao amaterskog zaljubljenika u film, filmofila na distanci od profesionalne kritike i sustava vrednovanja koji je 1970ih-1980ih postao institucionaliziran.

Osmišljavanje života odnosi se na kinematičku tvorbu stvarnosti u svim aspektima suvremenoga društva, politike, ekonomije i kulture. Knjiga suvremenog američkoga teoretičara filma, kulturologa i mediologa Jonathana Bellera: Kinematički način poizvodnje – Ekonomija pažnje i društvo spektakla predstavlja nesumnjivo iznimno značajan prilog kritičke recepcije temeljnog djela mediologije danas te diskusiji o suvremenom svijetu medijske konstrukcije stvarnosti i društvenim mrežama globalnoga kapitalizma. Temeljna je teza ove knjige da se kinematički način proizvodnje odvija unutar kina i drugih srodnih medija digitalne kulture globalnoga kapitalizma. To su ponajprije svi oni mediji koje nazivamo novim medijima: televizija i audiovizualni mediji integralnoga spektakla priključenosti na „mrežu“. Na tragovima marksovske kritike ideologije otuđenja/postvarenja u fetiškome karakteru robne proizvodnje koja doseže vrhunac u kapitalističkom sustavu proizvodnje života, a osobito u dijalogu s Debordom i Deleuzeom te suvremenim kritičkim teorijama mediologije, Beller cjelokupni suvremeni svijet produkcije-reprodukcije stvarnosti kao prostora-vremena vizualnih komunikacija svodi na ekonomiju pažnje, koja upravlja društvom spektakla.

Umjesto tradicionalne diobe na fizički i intelektualni rad, jedinstvo nematerijalnoga rada i potrošnje zbiva se u novom „organu“ ili kognitivnome osjetilu suvremenog doba. Cijelo 20. stoljeće na putu je prema realizaciji percepcije u formi gledanja kao slikovne robe koja zadobiva status postvarenoga objekta postmoderne kapitalističke ekonomije. U čemu je radikalnost ovog mediologijskoga zaokreta u odnosu na dosadašnje moderne/postmoderne kritike kapitalizma kao kulturne industrije (Adorno i Horkheimer), društva spektakla (Debord), simulakruma bez referencije na stvarno (Baudrillard) ili virtualnog društva kontrole (Deleuze)? Umjesto očekivane djelatnosti teorijske kritike ili rekonstrukcije navedenih ideja kao pretpostavke za vlastitu novost u promišljanju našeg doba globalne umreženosti društava u kinematički način proizvodnje, Bellerova je ambicija naizgled skromna. On sintetizira sve dosadašnje kritičke teorije medija, s posebnim naglaskom na filmsku teoriju, da bi došao do zaključka o sintetičkoj teoriji suvremenoga svijeta koja dovršava marksovsku kritiku političke ekonomije kapitalizma s Debordovom i Deleuezeovom misaonom intervencijom u aporije suvremenog svijeta.

Kinematički način proizvodnje je kulturalna strategija odnosa gledanja kao strukturalne mreže odnosa između proizvodnje-potrošnje u totalno virtualiziranome svijetu globalne produkcije. Sam Beller želi ispitati kako funkcionira kinematizam čovjeka iz horizonta ekonomije pažnje u strukturalnome, psihološkom, libidinalnom, korporalnom adaptiranju gledatelja protokolima globalne proizvodnje. Ako masovni mediji, kako kaže Beller, djeluju (delezovski) kao deteritorijalizirane tvornice u transnacionalnome okružju, tada se kapital više ne može reducirati na društveni odnos između stvari, nego je posrijedi cjelokupna sinestezija stvarnosti koja u kinematičkom načinu proizvodnje postaje robom-informacijom-komunikacijom – svijetom. Kapital je slika i medij, a spektakl sama društvena uvjetovanost proizvodnje koja u kinematičkoj formi prožima sve sfere ljudske egzistencije.

Epistemologijski je pristup Bellera, dakako, sinkretički jer sjedinjuje antiesencijalizam postmoderne s materijalističkom kritikom ideologije. U modernoj verziji ona označava primat transcendentalnoga nad empirijskim ili ideje nad pojavom. Na taj način se od Marcusea do Deborda kulturna industrija ili spektakl pojavljuju kao totalno postvareni svijet kapitalističke proizvodnje koja počiva na logici razmjenske vrijednosti. No, uvodeći delezovske pojmove digitalnosti, rizoma, nematerijalnosti i virtualnosti gledatelja unutar cjelokupnog kinematičkoga načina proizvodnje mijenja se struktura odnosa između označitelja i označenog u digitalnome dobu. Pojava više nije izraz neke misteriozne biti, nego se sama digitalizacija svijeta kao novomedijske (de)konstrukcije kapitala pojavljuje u posthumanome obličju mreže. Sada mreža (network) sintetizira sve moguće ljudske odnose – od društvenih, ideologijskih, političkih, kulturalnih. Bellerova je kritika ideologije digitalnoga kapitalizma s onu stranu povratka na humanistička stajališta zagovornika konzervativne kritike medija. Nasuprot toj kakofoniji i patetičnome tonu tzv. Kulturkritik u novome medijskome ruhu, koja medije optužuje za apokalipsu humanističkih vrijednosti, u ovoj se knjizi zahtijeva ponajprije politička kritika perverzije digitalnoga kapitalizma kao medijske autoritarnosti koja uništava prostor javnosti korporativnim strategijama podjarmljivanja subjekta-gledatelja.

Podastirući iznimno zanimljivu rekonstrukciju ideja povijesne avangarde o oživotvorenju umjetnosti s argumentacijski vjerodostojnim postupkom analize u filmu (Dziga Vertov) i neoavangardnu kritiku društva spektakla u situacionističkome pokretu (Guy Debord), Beller uspijeva razviti kritičku teoriju mediologije za digitalno doba. To nije mediologija historijske preobrazbe svijesti od logosfere, grafosfere, videosfere i numerosfere (Regis Debray), već mediologija koja vizualnost izjednačava s tjelesnošću subjekta/aktera suvremene scene primanja poruka i kreativne intervencije u sam proces ekonomije pažnje. Nova digitalna interaktivnost gledatelja može poprimiti učinke neizvjesnosti događaja radikalne promjene. Bellerova je zasluga što je cjelokupnu vizualnu teoriju suvremenosti u sintetičkome duhu radikalne kritike modernosti/postmodernosti nastojao razumjeti u totalitetu moći i snaga, odnosa i struktura. Gledatelj nije tek pasivni objekt primanja i preuzimanja ideologijske konstrukcije medijske stvarnosti kao amorfna masa kulturne industrije ili slika-medij društva spektakla. Njegova je pozicija istodobno emancipacijska i komunikacijska samo onda kada je cijeli sustav produkcije doveden u pitanje. Ali može li se uopće dovesti u pitanje ono što je pretpostavka čitave kinematičke energije modernoga i suvremenog društva u globalnome kapitalizmu – želja za objektiviranjem vizualne informacije u tijelo bez organa, da to formuliramo sintagmom Artauda koji preuzimaju Deleuze/Guattari, ako je već početak povijesne avangarde iskazan preobrazbom samog života kao umjetničkog događaja u filmsku sliku, u kinematički način proizvodnje samog „novoga“ života?

Vratimo se onome što Robert Sinnerbrink na tragu analitičko-kognitivističke teorije filma Noëla Carrolla naziva paradigmom kraja tzv. Grand Theory. Vidjeli smo da su začetnici filozofijskoga obrata ove skupne teorijske priče koja uključuje psihoanalizu, semiotiku i strukturalizam-poststrukturalizam Stanley Cavell i Gilles Deleuze. No, Carrol zahtijeva jasan spoznajno-teorijski otklon od teorija filma koje po njemu „mistificiraju“ ono što film čini filmom, a to se ponajprije odnosi na psihoanalizu. Umjesto toga, znanstveni pristup nužno napušta hermeneutičko tumačenje filmova kao teksta, odnosno jezika. Kad to imamo u vidu, onda postaje bjelodano da je na udaru ove kritike ne samo filmska teorija proizašla iz poslijeratnog francuskoga kruga spoja Marxa i Freuda s Lacanom, Althusserom, Barthesom, Derridom, te u konačnici s Badiouom i Žižekom, već ponajprije tzv. kontinentalna filozofija u cjelini. Ovaj kognitivni obrat zaslužuje posebnu pozornost jer je ključan za razumijevanje onog što filozofija filma u kontekstu anglosaksonske tradicije od Cavella do Carrolla i Mullhama zagovara i nastoji na navlastit način legitimirati za daljnju budućnost ove post-discipline u okviru filmskih studija. Pogledajmo sažeto kako Carroll izvodi svoje kritičke stavove i dolazi do vlastite postavke tzv. dijalektičkoga kognitivizma. Za ovu prigodu valja se poslužiti izvrsnim Sinnerbrinkovim pregledom i analizom Carrollovih teorijskih postavki o filozofiji filma.

Ponajprije, on pokazuje pet problematičnih mjesta tzv. kontinentalne teorije filma. Prvo, monolitno shvaćanje filmske teorije iz jedne paradigme iz koje sve drugo slijedi kad je riječ o složenosti filmskoga medija. Drugo, stapanje filmske teorije s tumačenjem filma, npr. Lacanove psihoanalize. Treće, politička korektnost u smislu solidariziranja s emancipacijskim političkim pokretima ljevice 1960-1970ih. Četvrto, odbacivanje formalizma u smislu toga da je nepotreban za uvid u ideologijsko-političku strukturu filma. Peto, kritika postmodernističke relativizacije istine kao ideologijskoga konstrukta, iz čega proizlazi paradoksalna vjera u tzv. novi koncept istine kao esencijalizma, a to je osobito prisutno u badijuovskome dijalektičkom materijalizmu i Žižekovu povratku Hegelovu pojma totaliteta. Carroll stoga u suprotstavljanju fundamentalnim i esencijalističkim zahtjevima tzv. Grand Theory kreće u smjeru dviju osnovnih postavki ove nove analitičko-kognitivističke paradigme, a to su da je čovjek samosvjesno i racionalno biće kojeg ne vode nikakvi nesvjesni porivi i simptomi ili ideologijska zaslijepljenost u svim njegovim akcijama i da film nema temeljnu ulogu u ideologijskome začaravanju čovjeka. To istodobno pretpostavlja i kritiku avangardne ideje nastale za vrijeme sovjetskoga filma, Ejzenštejna i Vertova, kako je film dispozitiv apsolutne istine u funkciji komunizma. U svakom slučaju, ovaj polemički „gard“ kognitivizma polazi od Cavellove ontologije filma kao masovne kulture i priznaje da je Deleuzeov model razumijevanja filmske slike kao pokreta i vremena ishodište za ono što će u 21. stoljeću doista i postati odlučujuće, a to je da film postaje samorefleksija svekolikih zbivanja u svijetu polazeći od moći tehnosfere u racionalno-estetičkome smislu.

Carroll je, nesumnjivo, vodeći predstavnik analitičko-kognitivne teorije filma unutar post-discipline filozofije filma. Njegov začudni, i zbog toga problematični, način mišljenja nazvan „dijalektičkim kognitivizmom“ gotovo nalik po analogiji s Deleuzeovim „transcendentalnim empirizmom“ argumentacijski je iznimno važan prilog kritici trijade medijskoga esencijalizma filma, hegemonije tumačenja i nadasve kritike razumijevanja filma kao jezika. Problematičnost vidim u tome što je Carrollova post-teorija preuzimanje delezovstva s kavelovstvom za potrebe nove paradigme koja povezuje analitičku filozofiju i psihologiju. No, kao što je poznato, u 21. stoljeću analitička se filozofija s jezika preusmjerava na problem slike. Pritom psihologija više ne razmatra problem pragmatičnoga djelovanja polazeći od misterija svijesti, već od tajne funkcioniranja mozga. Carroll tako uistinu obnavlja analitičku filozofiju polazeći od uvida u film izvan horizonta psihoanalize i dijalektike neomarksizma. Tako postaje samorazumljivo da mu nastavak „ontologija slike“ u Cavella i Deleuzea označava i mogući „treći put“ u shvaćanju filma koji pretpostavlja da u doba novih digitalnih tehnologija film više ne može biti shvaćen ni umjetnički, odnosno estetski, niti medijski kao nešto samo o-sebi autonomno u analogiji s književnošću i dramom. To je vrijeme prošlo. Zato je nužnost u izgradnji jedne anti-esencijalističke teorije filma kao medija istodobno put spram nadilaženja svake apologije filmskoga jezika. To je ono što smatram ključnim za novu filozofiju filma, a ne nikakav novi obrat u biti kognitivizma. Ni Sinnerbrinkov pristup ovdje nije posve lišen problematičnosti iz jednostavnog razloga što je mixtum compositum Carrolla i Cavella, a to znači da nije posve jasno zašto bi tzv. filozofija filma unutar sklopa filmskih studija morala imati vlastitu autonomnost ako je već film kao medij sinkretičko-eklektički hibrid novih tehnologija informacija-komunikacija i estetizacije svijeta suvremenoga kognitivnog kapitalizma.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026