Žarko Paić

1.

Poezija Lawrencea Durrella, naravno, nije na razini i visini njegova prijatelja, T. S. Eliota, autora znamenite poeme Pusta zemlja koja već u naslovu asocira na bit metafizičkoga nihilizma 20. stoljeća. No, Durrellove pjesme su vrijedne svakog truda čitanja, prepune simbolizma i alegorijskoga višeznačja, a njihova ukorijenjenost u prostor mitske i moderne Grčke podaruje im i više od uobičajene mjere ravnovjesja ljepote i suzvučja kojim engleski jezik postaje eksperimentalni kaos i preplet motiva, tematskoga okružja i varijacija na grčke teme. U Aleksandrijskome kvartetu nezaobilazna je uloga koju za temporalno iskustvo relativnosti prostora-vremena ima Glas „ostarjeloga pjesnika“ kojeg likovi iz romana slušaju kako na grčkome govori svoju legendarnu pjesmu „Bog napušta Antonija“ na starom gramofonu čiji zvuk nužno izaziva spoj sjete i nesuglasja jer ploča škripi pri svakom okretaju i tako pridonosi još većoj akustičnoj kakofoniji. U pjesmi „Akropola“ koju donosim u prijevodu AI sa svojim malim redaktorskim zahvatom, Durrell pjeva:

AKROPOLA

Meki quem quam bit će Sova Škuba

konjugacija imenica, niz pitanja,

praškasta strništa sokratskoga zatvora

lovori pucaju poput pergamenta na vjetru.

tko ovdje hoda u ljubičastoj prašini noću

pored tornja vjetrova i vodenih satova?

svijeće dime na otvorenim lijesovima

sigurno će razbijeni vrčevi jednog dana

oživjeti u izljevu mramora koji diše?

ponovno tiho zovi, i opet.

svježi izvor se prazni poput vene

nijedno dijete ne pljuje po svojim odrazima lica

već s goruće tržnice ispod pasivni mirisi

kruha, urina, kuhanja, tiskarske boje

reći će vam što misle mrzovoljne rase

i među grobnicama glodanje mandolina

zbunjujući san pokoljem gdje

stranci dolaze poput pospanih bogova

silaze s konja u sumrak u puste gostionice.

Pjesma evocira osjećaj drevne povijesti i filozofskog istraživanja kroz reference na Sokrata, Toranj vjetrova i vodene satove. Slike raspadajućeg pergamenta i oživljavajućih vrčeva sugeriraju i protok vremena i potencijal za obnovu ili preporod. Međutim, pjesma također prenosi osjećaj melankolije i gubitka, sa stihovima poput “nijedno dijete ne pljuje po svojim odrazima lica” i “među grobnicama glodanje mandolina”. Uznemirujuće suprotstavljanje mirnih slika klasične Grčke s aktivnim mirisima i zvukovima moderne tržnice naglašava trajnu napetost između prošlosti i sadašnjosti te načine na koje prošlost nastavlja oblikovati sadašnjost. No, ono što iz pjesme metafizički i zvukovno emanira nije tek ovaj kontrapunkt uzvišenoga i banalnog, nedostižnoga svijeta ideja i okrutne stvarnosti svijeta koji se svodi na „mrzovoljne rase“ i njihova kretanja koja prizivaju dolazak „stranaca poput pospanih bogova“ koji „silaze s konja u sumrak puste gostionice“. Ne, mnogo je važnije nešto drugo. Naime, Durrell svojim stihovljem otvara pitanje o nemogućnosti pjevanja bez ovog „sraza svjetova“, jer postaje naprosto nužno tragati za smislom modernoga boravka unutar klasičnih fragmenata jednog iščezloga svijeta bez upravo one divne melankolije koju je Konstantin Kavafi donio svojim pisanjem u modernu književnost kao znak plodotvorne sveze otmjenosti i lascivnosti uvijek s mjerom koju sam grčki jezik ostavlja u nasljeđe svim drugim jezicima zapadnjačke civilizacije. Durrell, dakle, pjeva u „Akropoli“ o iskustvu rasapa i gubitka klasične slike svijeta uokvirene iluzijom veličajne povijesti koja je uvijek lijepa slika koja zauvijek ostaje u kolektivnome sjećanju, ali njezin je kaleidoskop sastavljen od krhotina razbijenoga zrcala.

2.

„Ono što ti zaista moram ispričati jest priča o Atičkim pijetlovima: ona će uokviriti tvoj portret Katsimbalisa koju još nisam pročitao, ali koja zvuči divno prema svim pričama. Riječ je o sljedećem: svi smo se sinoć popeli na Akropolu vrlo pijani i ushićeni vinom i poezijom, bila je vruća crna noć i krv nam je kipjela od konjaka. Sjedili smo na stepenicama ispred vrata, dodavali bocu, on je recitirao, a G. je malo plakao, kad je odjednom K.-a obuzeo nekakav napad. Skočivši na noge, viknuo je: „Želite li čuti Atičke pijetlove, prokleti modernisti?“ Glas mu je imao histeričan prizvuk. Nismo odgovorili, a ni on nije čekao. Lagano je potrčao do ruba provalije poput vilinske kraljice, teške crne vilinske kraljice, u crnoj odjeći, zabacio glavu, udario pregibom štapa u ranjenu ruku i ispustio najkrvaviji krik koji sam ikada čuo. Kukuri-kuku. Odjeknulo je cijelim gradom – neka vrsta tamne zdjele prošarane svjetlima poput trešanja. Odbijalo se od brežuljka do brežuljka i kotrljalo se pod zidinama Partenona…

Bili smo toliko šokirani da smo zanijemili. I dok smo se još uvijek gledali u mraku, gle, iz daljine, srebrno jasno u mraku, pijetao je pospano odgovorio – pa još jedan, pa još jedan. To je K-a izludilo. Uspravivši se poput ptice koja će poletjeti u svemir i mašući skutama kaputa, ispustio je strašan krik – i odjeci su se umnožili. Vrištao je dok mu vene nisu iskočile posvuda. on, izgledajući kao izudarani i opustošeni pijetao u profilu, kako maše krilima na vlastitoj hrpi gnoja. Histerično je vrištao, a publika u dolini se povećavala sve dok po cijeloj Ateni, poput truba, nisu dozivali i dozivali, odgovarajući mu. Konačno, između smijeha i histerije, morali smo ga zamoliti da prestane. Cijela je noć bila puna kukurikanja pijetlova – cijela Atena, cijela Atika, cijela Grčka, činilo se sve dok nisam gotovo zamislio kako se kasno u New Yorku budiš za svojim stolom i čuješ ove sjajne srebrne zvukove: Katsimbalis pjeva pijetlove u Atici. Ovo je bilo epsko – sjajan trenutak i čisto Katsimbalis. Da si mogao čuti ove pijetlove, frenetični psaltirij atičkih pijetlova! Sanjao sam o tome dvije noći nakon toga. Pa, na putu smo za Mikonos, rezignirani sada kada smo čuli atičke pijetlove s Akropole.“

[U pismu Henryju Milleru, napisanom na palubi trajekta iz Atene za Tinos. Kako je Durrell rekao: „Seljaci leže posvuda na palubi i jedu lubenice; Oluci su puni soka. Ogromna gomila ide na hodočašće Djevici Tinosskoj. Upravo smo nesigurno izašli iz luke i izviđamo horizont u potrazi za talijanskim sendvičem.)

3.

Pijevci na Akropoli i „smijeh i  histerija“ jedne epohe koja je od prava na slobodu užitka načinila psihogram svojeg identiteta misleći da je u tome originalnija od izvornika u Grka i dekadentnih rimskih imperatora…U Durrelovoj pjesmi „Akropola“ osjećamo titraj ove razuzdanosti i melankolije i to je ono što nas ostavlja prikovane uz svoju samoću, beskrajnu samoću u pogledu na užareno nebo koje se stropoštava nad morem. Kakva noć! Stranci nazdravljaju gostoprimstvu vina i razbijeni vrčevi ostaju na cesti koja se spušta s Atike na podnožja ovog grada koji se ogleda u agoniji vlastita sklada.