Aion i chrónos

Heraklit ili o igri vremena/vremenu kao igri

July 02, 2024
heraklit
Heraklit

U 52. fragmentu Heraklit kaže da je vrijeme dijete koje se igra kamenčićima ‒ kraljevstvo djeteta. Vrijeme je ovdje grčki aion, a ne chrónos, koje ima značenje objektivno izmjerenoga vremena kao trajanja trenutaka. Kaže Agamben u tekstu ‘Razmišljanja o povijesti i igri’ da je pritom ono mjesto iz Platonova Timeja od odlučujućega značenja za ovu metafizički mišljenu razliku iskonskoga vremena kao uzora ili izvora i njegove kopije u kojem sučeljuje te dvije grčke riječi, aion i chrónos. Nadalje, prvo je značenje ono koje će u latinskome jeziku biti u skolastici izvedeno kao vječnost ili aeternitatis, a drugo će biti uspostavljeno kao temporalitas u smislu protjecanja vremena. (Giorgio Agamben, Infancy and History – On the Destruction of Experience, Verso, London-New York, 2007.,str. 82) U rimskoj je religiji Aeternitas božanska personifikacija vječnosti i predstavlja se s imperijalnim kultom kao vrlina imperatora.

Ako ipak izostavimo ove težnje rimskih careva za dosezanjem vječnosti, ono što je u oba klasična jezika istoznačno jest svojevrsna onto-temporalna razlika onog iskonskoga vremena i onog uvjetno rečenoga vulgarnoga. Nije potrebno ovdje podsjećati da je i Heidegger na putu njegova povijesnoga mišljenja bitka iz otvorenosti događaja uvijek imao u vidu ovu razliku između vremenosti i vremenitosti. Problem je u tome što je za tzv. novovjekovnu metafiziku s osloncem na prirodno-znanstvenim istraživanjima Descartesa, Leibniza i Kanta pojam vječnosti kao ovjekovječenja stalne prisutnosti legitimiran kao teologijsko-kozmologijska potvrda onog iskustva vremena koje nadilazi ljudsku subjektivnu vremenitost. Otuda je Heraklitov aion nemoguće više misliti drukčije negoli kao otvorenost izvorne vremenosti kao vječnosti s onu stranu fizikalno-kozmologijskoga shvaćanja vremena koje se može egzaktno matematički izmjeriti. Prispodoba o djetetu koje se igra da bismo dokučili što jest vrijeme kao aion upućuje, međutim, na ono što vrijeme u svojem vremenovanju ‘čini’ kad se otvara ljudskome mišljenju. Aion je poput zaigranoga djeteta koje gradi i razgrađuje, stvara i razara, ali nije bog, već onaj koji nadilazi rođenoga boga vremena kao što je to bio mitski Chrónos. Ono prvo uvijek je uvjet mogućnosti drugoga, a ne obratno.

Što povezuje ova dva shvaćanja vremena od Platona do Heideggera, od Timeja do Sein und Zeita? Ništa drugo negoli ono što povezuje vrijeme u pred-metafizičkome i metafizičkome smislu. Ta sveza je iskonski povijesni odnos kao igra, ali ne u ljudskome smislu ontičkoga fenomena ili, pak, igre svijeta u trans-fenomenalnome smislu svjetovnosti svijeta. Ono povezujuće kao igra jest kontingencija ili slučaj stvaralačko-razaralačke događajnosti kojim se bitak u horizontu iskonskoga vremena uopće odigrava a ne zbiva, jer je zbivanje svagda kronologijsko vrijeme prolaznosti koje mjerimo egzaktnim kronometrima i tako historijski omeđujemo epohe. Ono što aion označava nije, dakle, moguće razumjeti polazeći od iskustva vremena modernoga subjekta čak i kad se on pojavljuje u svijesti djeteta.

Zašto? Zbog toga što je aion posve kronometriziran, misaono vulgariziran do te mjere da autentično iskustvo ‘vječnosti’ više nije dostupno čovjeku, posebice zato što je od skolastike pojam vječnosti obogotvoren, pa je to od sv. Augustina do Kierkegaarda gotovo istoznačno kad obojica nastoje razumjeti vrijeme polazeći od unutarnjega iskustva subjekta u očekivanju dolaska novoga, u strepnji i tjeskobi pred onim što je kontingentna nužnost smrti. Istinska vječnost postaje tako religiozna ekstaza onog temporalitas, a ne aeternitas iz sebe same. Vratiti se iskustvu aiona nemoguće je bez posvemašnjeg obrata u značenju chronosa. Ovaj obrat znači konačno napuštanje metafizičke sheme u kojoj i iskonsko vrijeme i njegova vulgarna vremenitost postoje kao onto-temporalna razlika. A što ako je čitava povijest ove metafizički shvaćene razlike samo zaborav onoga što prethodi razlici, što je Jedno te Isto u razlici i što ni Grci sami nisu mogli drukčije misliti, a Heraklit je tome najbolji svjedok, osim kroz prispodobu o djetetu koji se igra kamenčićima ‒ kraljevstvu djeteta?

Takve riječi nema u jeziku našeg mišljenja jer nadilazi glagol biti. Riječi su uvijek samo prispodobe o onome što se ima misliti i što je baš zato nedokučivo.

Efez
Efez

Similar Posts

Tehnosfera kao postdigitalna moda

1. Uvod Alcheringa je aboriđinski izraz za ono što Hesiod u Teogoniji naziva zlatnim dobom. Heidegger je analizom grčkoga pojma arché dospio do tzv. prvoga početka bez kojeg ne bi mogao kazati da nakon metafizike kao nihilizma slijedi spasonosni ‘drugi početak’ (andere Anfang). (Heidegger, 2005) Što nam sve to govori negoli da i u mitskoj […]

July 13, 2024

Sloboda kao eksperiment

1. Može li još zgoditi se istinsko iskrsavanje onog jedinstvenoga događaja koji se pojavio u mišljenju otvorenosti bitka iskonskim Grcima ili je ireverzibilnost povijesti fatalna sudbina kozmosa, prirode i čovjeka? Kad danas nemisaoni pozitivisti u ruhu kozmologije tvrde da je svemir nastao Velikim praskom i da će nestati vlastitim urušavanjem ili entropijom, pa je čovjeku […]

July 12, 2024