1.
Dragi moji slušatelji, tako Vas od početka ovih virtualnih predavanja nazivam jer pojam „profesora“ i „učenika“ nakon uspostavljanja autopoiesisa kao biti tehnosfere više nema nikakva smisla, dopustite da danas zajednički pokušamo promisliti što znači pojam simulakruma koji koriste tzv. postmoderni filozofi francuske suvremene filozofije, a očito je da je posrijedi jedan od fundamentalnih pojmova za shvaćanje onog što određujem kao stvaralački princip u doba tehnosfere. Prije no što krenemo ekstenzivno u razjašnjenje ovog pojma i gotovo začudne logike njegova djelovanja, valja se osvrnuti na gotovo masovno kvaziironično poricanje njegove važnosti u javnome diskursu. Taj postupak usmjeren je uglavnom protiv Baudrillardova korištenja pojmova simulakruma i simulacije u smislu vladavine onog što prethodi tzv. pravoj stvarnosti, a predmnijeva se da je to „sličnost“ s idejom kao virtualitetom. Nema nikakve dvojbe da je ovaj tzv. zdravorazumski „realizam“ religiozno-fundamentalističkoga smjera uvijek onaj koji „vjeruje“ u božansku objavu ovog svijeta kao biološki faktičnoga i zato se često događa da između teologa i pozitivističkih znanstvenika nema većih razlika u kritici postmodernista kao tzv. društvenih konstruktivista. Baudrillarda se nemilice napada kao postmodernoga „šarlatana“, uz to dolaze još i Derrida i Lyotard u paketu, ali nekako kao da Gilles Deleuze ostaje intaktan na ove besmislene objede. Zašto? Moj je odgovor uvijek sljedeći. Zato jer pozitivistički „realisti“ s vjerom u Stvoritelja ili bez njega jednostavno nisu dorasli u svojim refleksivnim sposobnostima vidjeti zašto simulakrum u Deleuezovoj „ontologiji postajanja“ prethodi svekolikoj opsesiji s tzv. stvarnošću. Zato završavam ovu kratku intervenciju u javni diskurs i kažem ono isto što su kazali i Hegel i Marx protiv „činjenica“ koje su suprotstavljaju njihovim dijalektičkim teorijama zbilje: utoliko gore po „teologijsko-realističke“ šarlatane!
Evo, ovako Deleuze već na počecima svojeg temeljnoga filozofijskoga djela Razlika i ponavljanje iz 1968. godine kaže o tom „fatalnome“ simulakrumu.
„Moderni svijet jest svijet simulakruma. Čovjek ne postoji od Boga, identitet subjekta ne proizlazi iz supstancije. Svi su identiteti samo simulirani, proizvedeni kao optički “efekt”, dubljom igrom koja je razlika i ponavljanje. Želimo misliti razliku u sebi-samoj i odnos različitoga s različitim,neovisnim oblicima predstavljanja koji se vraćaju u Isto i odlaze vraćajući se s negativnim. (…) Naš moderni život jest onaj koji se odvija s mnogo mehaničkih ponavljanja, stereotipa, izvan nas i unutar nas, iz čega neprestano stvaramo male razlike, varijante i modifikacije.“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 1968/2015, 12. izd., str. 1-29.)
Što je, dakle, stvarnost u moderno doba ako ne vladavina simulakruma kao stvaralačkoga principa što označava upravo misaono suočenje „s mnogo mehaničkih ponavljanja“. No, iz ovoga citata slijedi ipak nešto problematično. Što? Ponajprije to što ne vidimo razliku između modernoga i postmodernoga načina proizvodnje stvarnosti kroz razlikovanje onog što pripada biti tehnologije i biti tehnosfere. Iako, naravno, Deleuze ne izvodi ovu razliku koja je ključna za moje razumijevanje suvremenosti kao doba autopoiesisa, u njegovim ontologijskim razmatranjima odnosa između razlike i ponavljanja, ili „bitka“ i „vremena“ u drukčijoj verziji filozofije i njezina shvaćanja odnosa mišljenja i stvarnosti, bjelodano je da se ovdje radi o prodoru u svijet onkraj mehaničke reprodukcije tradicionalne moderne tehnologije. Ako tzv. moderni život pretpostavlja čitav niz ponavljanja i stereotipa, onda je njegova značajka krajnje paradoksalna i aporetična. Naime, njegova „novost“ u odnosu na sve prethodne povijesne epohe pojavljuje se kroz logiku ponavljanja u nizu beskonačnih reprodukcija „istoga“. Ali, nije stvar u ponavljanju „istoga“ kao što je to bilo samorazumljivo za modernu mehaničku reprodukciju koja izaziva dosadu u izvršenju radnih operacija, a to je savršeno komično pokazao Charlie Chaplin u paradigmatskome filmu Moderna vremena. Ono što ima karakter posve drukčije „novosti“ od ove stereotipne mehanike tjelesne ustrojenosti „života“ prema modelu moderne tehnologije i njezina stroja koji predstavlja bit mehanike uopće nadilazi logiku „reprodukcije prirode“ kao takve. To samo znači da se ono istinsko ponavljanje koje poprima karakter stvaralačkoga principa stvaralaštva „novoga“ ne više kao mimesisa i reprezentacije stvarnosti pojavljuje u jednoj posve drukčijoj verziji postmoderne tehnologije koja više nije ni mimetička ni reprezentacijska, već je bitno emergentna i kontingentna.
2.
Filozofijsko podrijetlo pojma simulakruma pronalazimo izvorno u Platona, te potom u Baudrillarda, Klossowskoga i Deleuzea. Dakle, prvotno u okrilju metafizike s razlikovanjem pojmova ideje i zbilje, a na kraju metafizike u njezinoj realizaciji u kibernetici simulakrum se iznova pojavljuje u francuskih postmodernista. U čemu je razlika između „izvora“ i „suvremenosti“ u znaku mehaničkoga i digitalnoga ponavljanja izvornika? Odgovor je vrlo jednostavan. Platon nužno kao i čitava zapadnjačka metafizika mora pretpostaviti postojanje i vladavinu Jednoga kao vrhovnoga identiteta (bitka i mišljenja) kroz pojmove bitka-boga-svijeta-čovjeka. Nietzsche je bio u pravu kad je stoga platonizam uspostavio temeljnom metafizičkom strukturom zapadnjačkoga mišljenja u kojem onostrano vlada nad ovostranim uz pomoć klasičnih ontologijskih pojmova kao što su supstancija, bitak, ideja, transcendencija itd. Unatoč bitnih razlika grčkoga filozofijskog mišljenja i srednjovjekovne teologije kršćanstva, ono „isto“ pojavljuje se kroz transcendentalije Jednoga (unum), dobrog (bonum), istinitog (verum), bića (ens) i lijepog (pulchrum). Tome usuprot, u suvremenoj uporabi ontologijskih pojmova, sve je u znaku još od Spinoze i posebno Nietzschea onog što se usmjerava u silazak s neba na zemlju, a pojmovno to nazivamo vladavinom „imanentne transcendencije“. Ako je u Platona simulakrum imao značenje fantazmatskoga, onda je razvidno kako se ovaj poredak između iluzije i zbilje preokreće. U Platona je, naime, na djelu razlikovanje između dvije vrste „slika“ (eidola): (1) „kopije“ (eikones) u kojima vidimo unutarnju nalikovinu s idejnim ili idealnim modelom i (2) „simulakruma“ (phantasmata) u kojima imamo prividnu nalikovinu s izvornikom, ali je posrijedi bitna devijacija u odnosu spram prvotnoga ili izvornog.
Gilles Deleuze na radikalan način izokreće ovaj ontologijski položaj simulakruma u suvremenosti. Evo, ovako:
„Simulakrum je ovaj sustav ili ono razlikovno koje se odnosi različito polazeći od same razlike. Ovi su sustavi intenzivni: oni se nalaze duboko u u naravi intenzivnih kvantiteta, koji ulaze precizno u komunikaciju sa svojim razlikama. (…) Ukratko, sustav simulakruma može se opisati uz pomoć shvaćanja, koji se sa svoje strane čine odveć različitim kategorijama reprezentacije: (1) dubina, spatium, ili organizirajući intenziteti; (2) disparatni nizovi koji oblikuju borbe individuacije koja crta (pojedinačne čimbenike); (3) „tamni prekursor“ koji se upoznaje u komunikaciji; (4) spojnice, unutarnje rezonancije, kretanja snaga u nastajanju; (5) konstitucija pasivnoga sebstva i subjekata „ličinki“ u sustavu, te formacija čistih prostorno-vremenskih dinamizama; (6) kvalitete i proširenja, vrste i dijelovi koji u dvostrukoj diferencijaciji oblikuju sustav i koji prekrivaju prethodne faktore; (7) središta zastiranja koja svjedoče ustrajno o trajnosti ovih faktora u razvijenome svijetu opsežnih kvaliteta. Sustav simulakruma potvrđuje divergenciju i decentriranje: samo jedinstvo, sama konvergencija svih nizova jest informacijski kaos…“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 355-356.)
Sve smo dobili što smo tražili. Simulakrum je informacijski kaos, a to ne znači više ništa „kaotično“ u smislu primordijalnoga nereda i raspada sustava života. Umjesto toga, u krajnje složenome sustavu divergentnih funkcija i ambivalentnih struktura društvenih odnosa suvremenoga kapitalizma kojemu legitimacijsko opravdanje podaruje sveza kibernetike i neoliberalizma, sve se akcije i transakcije, čitav poredak interakcija svodi na umrežavanje upravo tog i takvog „informacijskoga kaosa“ jer simulakrum više ničemu ne „nalikuje“ i nije nikakva funkcija nekog „fantazmatskog“ izvornika na koji se upravo „danas“ manijakalnom upornošću pozivaju novi ideolozi religioznog fundamentalizma u 21. stoljeću napadajući bezobzirno s pozicija tradicionalne teologije plus politički decizionizam Carla Schmitta bez njegovih posljednjih teorijskih konzekvencija iz Nomosa zemlje sve ovo što ste maloprije čuli iz citata Deleuzea. Budući da nema ni jednog autentičnoga mislioca u 21. stoljeću koji bi mogao obraniti ovu hrpu besmislica a da se ne poziva na objavu i logiku novoga „križarskoga rata“ protiv sekularizacije i antiesencijalizma, onda je posrijedi samo i jedino pad u bezdan onog što Nietzsche u Genealogiji morala naziva samoskrivljenom „kastracijom uma“.
Borba protiv ove jedine i prave stvarnosti koju ne određuje kvazi-subjektivna volja reakcionarne politike, već transklasična logika kibernetike i hibridni pojmovi Deleuzea i Simondona poput kaosmosa i metastabilne ravnoteže dostatan su dokaz da je čitava voljno-subjektivistička konstrukcija zaokreta povijesti naprosto puka tlapnja. Kad više nema Izvornika u smislu „fundamentalizma“ Jednoga, a Bog je mrtav, a ne Nietzsche koji je misaono življi negoli ikad kroz posthumanizam i transhumanizam, onda je nužno promisliti kako i zašto se u doba simulakruma kao stvaralačkoga principa sama tehnosfera odvija kroz uspostavljanje vladavine Razlike i Mnoštva, kroz „virtualnu aktualizaciju“ koja prethodi u svojem digitalnome konstruktivizmu svekolikoj „šupljoj“ stvarnosti i njezinim biologističkim mantrama o „životu“ i to u vrijeme kad procesi hibridizacije i konstrukcije sintetičkoga života omogućuju neslućeni procvat tehnoznanosti i njezinih boljitaka u produljenju „kvalitete života“ i čovjeka i drugih biljnih i životinjskih vrsta koje su evolucijski i biološki ionako osuđene na izumiranje.
3.
U mojoj knjizi Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea (Mizantrop, Zagreb, 2022.) nastojim pokazati kako se zahvaljujući mišljenju koje obuhvaća pojam klasične ontologije u njezinoj transformaciji kao što je pojam bivanje/postajanje (Werden, bevoming, devenir) mijenja i poredak kategorija koje su uobičajeno bile poredane u „sustavu“ polazeći od onog vrhovnoga do onoga podređenoga. No, nije bilo riječi o binarnoj logici A i B, već o dijalektici sinteze koja s Hegelom dosiže najvišu razinu spekulativnosti s pomoću pojma dokidanja suprotnosti njihovim prevladavanjem (Aufhebung). Ta je logika stoga tripartitna. U znaku je postavke, negacije i negacije negacije, I zbog toga se u njezinim okvirima ne može misliti nikakva stvaralačka mogućnost onoga što je nužno podređeno nečemu nadređenome. Drugim riječima, razlika je uvijek samo pitanje odnosa između onoga što ima karakter utemeljenja niza u kvantitativno-kvalitativnome smislu, te se pojavljuje kao razlika koja nastaje ne-autonomno.
Simulakrum može u Platona i Hegela biti samo ono što je drugotno i što je nečemu nalik po analogiji, dakle po sličnosti s izvornikom. Otuda je karakter simulakruma uvijek povezan u metafizici s patvorinom i krivotvorinom, te može imati svoju logičko-povijesnu vrijednost kao kopija neke već uspostavljene „prve“ i „jedine“ stvarnosti. Kad se umjesto pojma „bitka“ u njegovoj postojanosti i trajnosti uvede bivanje kao postajanje (devenir), što Deleuze stvaralački preuzima od Nietzschea, na djelu je prelazak u dinamički proces stalnoga nastajanja „novoga“, ali ne kao proizvodnje koja omogućuje svoju reprodukciju kao u doba mehanike, već kao autonomne proizvodnje same razlike iz duha simulakruma. A za to model mehaničke tehnologije nije više od koristi. Na njegovo mjesto nastupa model ili matrica kognitivnoga stroja kao emergentne i kontingentne stvarnosti koja stvara i razara samu sebe u procesu „vječnoga postajanja“.Ništa ne postoji bez postajanja (devenir). Nastajanje „novoga“ u procesu postajanja drugim i različitim proizlazi iz biti same razlike, a ne identiteta. Stoga se za razliku od slučaja Warholove Marilyn M. u nizu pojavljivanja uvijek radi o razlikama koje nemaju svoj „prvotni izvor“, već su virtualna aktualizacija stanja u sklopu, a nisu rezultat beskonačnoga niza onog „Istog“ kao puke modifikacije i varijacije. Posljednja rečenica koju smo naveli iz „Zaključka“ knjige Razlika i ponavljanje zaslužuje posebnu pozornost u ovome razmatranju.
Kada, dakle, Deleuze kaže da „informacijski kaos“ nastaje iz „konvergencije svih nizova“ to nije ništa drugo negoli problem s „logikom simulakruma“ koja djeluje posve drukčije i na drugim „temeljima“ od „logike bitka“ kao spekulativne dijalektike u Hegela. Simuliranje bitka nije, dakle, puko krivotvorenje „prirode“. Isto tako ne može biti svjesno ili nesvjesno zamagljivanje istine do posvemašnje ne-istine. Već je Nietzsche u jednoj od najznačajnijih izreka uopće kazao da imamo umjetnost da ne bismo propali od istine. Mogli bismo s Deleuzeom kazati kako imamo simulakrum da bismo mogli stvarati „nove“ svjetove. Ali ne više iz čiste mašte kao što je to bio san transcendentalne konstrukcije uma u Kanta. Umjesto toga, simulakrum jest „uvjet mogućnosti“ da se „načelo potencijalnosti“ uspostavi kao elementarni odnos u proizvođenju čistih singularnosti.
U čemu je čitav „misterij“ s logikom simulakruma u okviru Deleuzeove „ontologije postajanja“?
4.
Ni u čemu drugome negoli u „obogotvorenju“ novoga načina mišljenja u samome naslovu druge najznačajnije knjige suvremene filozofije u 20. stoljeću. Prva je Heideggerov Bitak i vrijeme s kojom nastaje „destrukcija tradicionalne ontologije“ jer se smisao bitka razumije iz izvorne vremenosti i time otvara mogućnost da se iz ekstaze ili dimenzije nadolazeće budućnosti pripremi „tlo“ za dolazak događaja/zgode (Ereignis) kao „drugoga početka“ onkraj granica metafizičkoga mišljenja. Druga je Delezeova Razlika i ponavljanje kojom se afirmira stvaralački princip postajanja „novoga“ onkraj granica tradicionalne ontologije. Time simulakrum postaje uvjet mogućnosti uvođenja „informacijskoga kaosa“ i to ne kao čudovišnoga nereda u cjelini zbivanja „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka, već kao „virtualne aktualizacije“ same potencijalnosti razlike koja nastaje iz sebe same, autonomno i tako briše metafizičke razlike u sklopu hijerarhije bića. Deleuzeova je ontologija stoga „demokratski pluriverzum“ svjetova koji implodiraju u kreativnoj heterogenezi u kojoj nema mjesta za „veliko“ i „malo“, već se odnosi između stanja i događaja određuju kontekstualno kao proizvodnja „novih“ singularnosti.
Sve što se još može kazati u obranu nastajanja simulakruma kao autentične novosti kojom stvarnost postaje složena mreža singularnosti jest da je stvar u bitnom „metafizičkome obratu“ ranga same dijalektičke logike. Umjesto pojma reprodukcije kojom moderna tehnologija umnožava predmete kao kopije jednoga izvornika, na djelu je pojam stvaralačkoga kloniranja bez izvornika kojim simulakrum sebe samoga proizvodi kao iznimku koja stvara nova pravila. No, to je moguće samo onda kada više tehnologija nije model reprodukcije „bića“ na temelju ljudske i prirodne tjelesnosti. Uostalom, sjetimo se da su i Marx i McLuhan imali ideju stroja i tehnologije kao proširene prirodno-ljudske osjetilnosti/tjelesnosti koja je uvijek otuda instrumentalnoga karaktera. Umjesto ovog načina mišljenja, susrećemo se s transklasičnom logikom tehnosfere koja samostvaralački proizvodi svoju „virtualnu aktualizaciju“ iz kloniranja onoga čega nema ni u prirodi niti u „ljudskoj prirodi“, već se nalazi u programu/viziji kognitivnoga matrixa kao autogenerativna „racionalna intuicija“ kojom se ono „novo“ autonomno „stvara“ bez posrednika, bez udjela prirode i čovjeka, dok je čovjek izjednačen s proizvođenjem misaonoga objekta koji poput onog Dionizova oka gleda svoje vlastito viđenje.
Zato sam i mogao u četvrtome i petome svesku svoje Tehnosfere nemilosrdno zapečatiti čitavu „veliku priču“ o realizaciji metafizike u kibernetici i jednostavno reći da je doba arhitekata prošlo i da isto vrijedi za tradicionalno shvaćanje dizajna. Sve odsada „radi“ tehnosfera u formi kognitivnoga stroja, ali ne kao napredak u pojmu instrumentalne tehnologije koja zamjenjuje „arhitekte“ i „dizajnere“, nego kao razvitak u autogenerativnome procesu dovođenja simulakruma do postajanja novoga kao stvaralačkoga principa aposlutne singularnosti.
I da budem još odrješitiji i „bezobzirniji“ u konzekvencijama mišljenja tehnosfere. I Heideggerovo je mišljenje događaja kao i Sutlićevo povijesno mišljenje time prestalo vrijediti kao mjerilo za kritiku metafizike grosso modo. Tehnosfera nije ono što Sutlić naziva sjajnom formulom za Marxovu realizaciju filozofije kao metafizike u praksi rada kao znanstvenoj povijesti čime tehno-logika postaje univerzalna realizirana teo-logika i mito-logika povijesti. Tehnosfera naprosto više „ne radi“ jer je rad metafizički izraz za borbu čovjeka sa prirodom i stvarnošću kao objektiviranom zbiljom. Umjesto „rada“ kao samosvrhe, na djelu je stvaralačka heterogeneza koja čovjeka transpovijesno dokida i prevladava s pomoću homo kybernetesa. Tko naposljetku još uopće „misli“ ono što se još ima misliti ꟷ čovjek kao prirodno biće u svojoj konačnosti ili kognitivni stroj onkraj granica živoga i umjetnoga?
Evo, ovo je moj vlastiti citat ili citat onoga što sam napisao u svojoj knjizi o Deleuzeu. Njime ću i završiti ovo predavanje i možete slobodno kazati da je „autor“ sam sebe „iskopirao“ ili je možda postao sam svoj „simulakrum“, kako Vam drago.
Misliti znači virtualno uspostavljati Ideju kao „mogućnost“ događanja događaja u kojem razlika kao ponavljanje označava obrat u „biti metafizike“. Sada, naime, vrijeme više nije samo jedno ili drugo, prošlo, sadašnje i buduće, pravo ili nepravo, već trostruka sinteza prošlosti-sadašnjosti-budućnosti s formalnim prvenstvom nadolazeće budućnosti koja se nikad ne zbiva onako kako je to zamišljeno u glavama ljudi, već kao ireverzibilna reverzibilnost iz koje nastaje „novo“, niti kao čista konstrukcija događaja, a niti, pak, kao čista virtualnost singularnosti. Ono „novo“ jest rezultat simulakruma i razlike u samome postajanju (devenir). Sve što se događa postoji samo u postajanju. Otuda nastanak stvari prethodi njihovim nepromjenljivim i vječnim „bitima“ kao što nestanak događaja dovodi do iščeznuća „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka u postajanju kozmički neosobnoga života kao imanencije.
