Žarko Paić

1.

Predavanja argentinskoga pisca Jorgea Luisa Borgesa na Sveučilištu Harvard održana su u sklopu prestižnoga ciklusa Charles Eliot Norton Lectures tijekom akademske godine 1967. – 1968. S obzirom na to da je Borges u to vrijeme bio gotovo potpuno slijep, sva je predavanja održao potpuno napamet, bez ikakvih pisanih bilješki. Snimke ovih predavanja godinama su se smatrale izgubljenima, no nakon što su ponovno otkrivene u harvardskim arhivima, prepisane su i objavljene kao knjiga pod naslovom “This Craft of Verse“ (Umijeće stiha).  (https://www.youtube.com/watch?v=YSLV7t9DvN8 i https://www.hup.harvard.edu/books/9780674302457 )

Ciklus se sastoji od točno šest predavanja na engleskome jeziku:

1. The Riddle of Poetry (Zagonetka poezije) – Razmišljanje o prirodi pjesništva i nemogućnosti njegova preciznog definiranja.
2. The Metaphor (Metafora) – Analiza klasičnih i univerzalnih metafora kroz povijest književnosti.
3. The Telling of the Tale (Pripovijedanje priče) – Rasprava o epskoj poeziji i korijenima pripovijedanja.
4. Word-Music and Translation (Glazba riječi i prijevod) – O zvučnosti jezika i (ne)mogućnosti vjernoga prevođenja stihova.
5. Thought and Poetry (Misao i poezija) – Odnos između filozofskih ideja i pjesničkog nadahnuća.
6. A Poet’s Creed (Pjesnikov credo) – Borgesovo osobno svjedočanstvo o vlastitome stvaralaštvu i cjeloživotnoj ljubavi prema književnosti.

Ključne značajke predavanja su izuzetna erudicija jer Borges s lakoćom skače s tema poput staroengleske i staronordijske poezije na klasike poput Homera, Dantea, Shakespearea i Jamesa Joycea, potom savršen engleski jezik, jer je zahvaljujući baki s očeve strane koja je bila Engleskinja, Borges govorio tečan engleski jezik s prepoznatljivim, šarmantnim naglaskom, te, naposljetku, intimni ton kazivanja o najtežim pitanjima književnosti.

Za Borgesa, svemir je, kako je rekao na čitanju svoje poezije u prosincu 1967. godine, “nestabilan svijet uma, neumorni labirint, kaos, san“. Sebe, kao umjetnika, ne vidi kao tragača za izlazom iz labirinta, već kao čovjeka izgubljenoga zajedno sa svima ostalima, koji može percipirati i prenijeti svojim bližnjima bljeskove jasnoće unutar zavoja labirinta. Bit harvardskih predavanja jest upravo proširenje takvih uvida.

“U vremenu koje dolazi, ljudi će mariti za ljepotu, a ne za okolnosti ljepote”, predvidio je Borges u svojem predavanju o umjetnosti prevođenja 28. veljače 1968. godine. Kada ljudi nauče prevladati svoje poštovanje prema činjenicama, vidjet će ljepotu bez utjecaja biografsko-povijesnih “slučajnosti” koje je okružuju: ignorirat ćemo pjesnikovo ime, podrijetlo, nacionalnost i doba.

Borges je tek polušaljivo predložio: „Možda će doći vrijeme kada nam neće trebati ‘originali’ u književnosti.“ Kreativni čin bit će priznat kao čin prevođenja – budući da je, kako Borges postulira, ograničen broj tema u književnosti (u životu) već obrađen. Umjetnikov je posao preoblikovati, razjasniti te teme, spojiti ih u nove kombinacije; a to je, zapravo, prevođenje. U ovome se, dakako, prevario, jer dolaskom tehnosfere u formi AI sve je pod pitanjem, pa tako i kreativnost i autorstvo. No, baš zato, nikad ga više nisam bio željan čitati i baviti se neprestano njegovim tekstovima, a ova su mi njegova predavanja pravi duhovni užitak.

U predavanju o “Glazbi riječi” od 20. ožujka, Borges je kazao: “Poezija ne pokušava uzeti skup logičkih novčića i pretvoriti ih u magiju. Naprotiv, ona vraća riječi njihovom pravome izvoru… Riječi su, u određenome smislu, započele kao magija” (u vrijeme kada je “svjetlo” zapravo bljesnulo, a “noć” bila mračnija nego sada), a kasnije su poprimile apstraktna značenja: “Jezik nije došao iz knjižnica”, već od ribara, polja i zore. “Znamo da su ljudi pjevali prije nego što su progovorili… Osjećamo da je posljednji redak prvog poglavlja Finneganova bdjenja mogao biti napisan tek nakon stoljeća književnosti. Ali bilo je vrijeme kada su riječi značile nešto jednako lijepo.”

Neću ništa komentirati izrečeno, jer je naprosto tako predivno kazano da valja iznova i iznova slušati njegov Glas i pustiti ga da se kreće postojbinama na kojima jezik „ribara, polja i zore“ odjekuje stoljećima poput glasa cikličkoga kretanja prirode i povijesti.

“Mnogo puta sam sumnjao”, nastavio je, “da je značenje nešto što se dodaje stihu.” Riječi imaju ljepotu koja nadilazi značenje; osjećamo ljepotu prije nego što pomislimo na značenje. „Stoga se ne moramo obvezati na značenje… Ideja da su riječi algebra dolazi iz rječnika. Ne želim biti nepravedan prema rječnicima… ali mislimo da objašnjenja iscrpljuju riječi.“

Jack Davies objavio je zapis o njegovim predavanjima na Harvardu, koji je neka vrsta bilješke o preslušanim stenogramima, a to je bilo uobičajeno za takve vrste usporednih analiza ključnih predavanja kasnije uobličenih u knjigu. Za razliku od recimo predavanja kasnoga Foucaulta koncem krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina na Collège de France, a mislilac je imao napisani tekstualni predložak za svoje kazivanje, dok je Borges govorio kao da čita vlastitu poeziju ili eseje naizust, susrećemo se s tajnom predavačkoga umijeća. U bilješkama uz Borgesova predavanja možemo tako pročitati a da ne slušamo sva, kako se struktura njegovih predavanja uvelike oslanjala na reference na neusporedivo širok raspon književnosti i umjetnika Borgesovog iskustva od orijentalnih filozofa do Homera, Tacita, Popea, Mossettija, Gongore, Schopenhauera, Spinoze, Baudelairea, Dantea, Yeatsa. Ovo nam sve može biti uputno da vidimo kako je sam Borges bio vrhunski predavač, jer je tako deset godina poslije,  1977. godine održao sedam predavanja o svojim glavnim temama u književnosti i to na španjolskome, na sveučilištu u Buenos Airesu. (v. Jorge Luis Borges, Seven Nights, New Directions, New York, 1977.)

 Sedam noći sabire sedam predavanja snimljenih tijekom ljeta 1977. godine u Buenos Airesu. Kasnije su piratizirana kao ploče, samo da bi ih Borges vratio i uredio za objavljivanje kao seriju u novinama u Buenos Airesu. U Sedam noći, Borges koristi svaku temu kao posudu kroz koju nečuvena tvrdnja postupno dobiva vidoviti smisao. „Božanstvena komedija“ je istinita priča; „Noćne more“ su, pak, prekrasne; „Tisuću i jedna noć“ nikada neće biti u potpunosti pročitane; „Budizam“ prkosi razumijevanju; „Poezija“ postoji samo da nas podsjeti na savršenstvo; „Kabala“ dokazuje postojanje Boga u čovjeku; a „Sljepoća“ je dar. Iza Borgesove razigrane duhovitosti skriva se impresivna erudicija stečena, unatoč slabljenju vida i na kraju sljepoći, tijekom cijelog života proučavanja. Kako je primijetio William Gibson, Borges je „proširivao osnovne paradigme jednako lako, činilo se, kao što bi neki drugi gospodin nagnuo šešir i namignuo.“

Lakoća kazivanja zahtijeva nepodnošljivu težinu postojanja unutar književnosti, ne života, da parafraziramo Milana Kunderu. Iako je svako kazivanje ništa drugo negoli kazivanje lakoće života pretvorenog u vlastite knjige. Zašto smo predavači po duhovnome pozivu vlastita mišljenja, a ne tek puki akademski profesori koji opetuju već viđeno bez dublje refleksije i mahnite strasti za uvidom u smisao svijeta? Zato što je predavaštvo tajna prenošenja i okultnoga i javnoga, i ezoteričnoga i svakidašnjega znanja o svijetu koji bez filozofije i književnosti nema smisla, ali vjerojatno ima neko drugo puko značenje koje nas na kraju krajeva ne treba posebno zanimati, jer je beznačajno da bismo mu posvetili svoj život i svoje vlastite životne promašaje.

2.

Daniel Balderstone sa Sveučilišta u Iowi sažeto nam pokazuje  kako Borges u drugome harvardskome predavanju o metafori ne samo što ponavlja svoju ideju koja je tako često izražavana nakon ultraističkoga razdoblja da postoji samo nekoliko bitnih metafora (rijeka = život, more = smrt, život = san, žena = cvijet i tako dalje). Umjesto konzervativnoga stava izraženoga drugdje (što je bila reakcija na njegov mladenački entuzijazam), ovdje se bavi funkcijom metafore u jeziku i beskrajnim mogućim varijacijama u načinima na koje metafora funkcionira. Citira zatim redak o „ružičasto-crvenome gradu, upola starom kao Vrijeme“ i komentira da je to „čarobna preciznost“ te „upola stare“. (Bilješke nas obavještavaju da Kipling ovdje citira pjesmu „Petra“ Deana Burgona iz 1845., koja pak odražava pjesmu o Italiji koju je napisao Samuel Rogers 1828.) Predavanje zaključuje napominjući da postoje stotine ili tisuće obrazaca u poetskoj metafori, mnogi od njih varijacije na manji broj obrazaca, ali da postoje i neke metafore (a „upola stare kao Vrijeme“ čini se kao primjer) koje se ne uklapaju u postojeće obrasce. I završava razgovor (duh mladog ultraiste još je uvijek vrlo živ u njemu) rekavši da „nam je možda dano i izmisliti metafore koje ne pripadaju, ili koje još ne pripadaju, prihvaćenim obrascima“.

          Već sam na ovome blogu zvanom Kaos pisao o „kraju metafore“ baveći se analizom filozofa Hansa Blumenberga i njegove znamenite Metaforologije. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/academia-virtualis-19/ ) Pogledajmo, međutim, što zapravo Borges u predavanju o metafori tvrdi. U „metaforičnome“ smislu riječ je o razlici između kanona i njegova rastemeljenja s obzirom na vladavinu ove kraljevske književne figure mišljenja. U drugome obratu, možemo čak reći da je to razlika između zakonitosti tradicije koju se prenosi na nove naraštaje pisaca bez radikalnih promjena. Obrasci se poetske metafore naprosto uvažavaju čak i nesvjesno, te se prihvaćaju u tisućama svojih modifikacija. No, ono što se ovdje čini navlastito iznimno jest što Borges, naizgled „tvrdokorni“ pristalica tradicionalnosti u modernoj književnosti kojemu je engleska poezija od davnina do modernizma paradigmatski primjer, dopušta slučaj aberacije ili čak i radikalne iznimke u pronalaženju novoga, metafora koje se ne mogu svesti na zadanu nužnost pjevanja kako tradicija i dobar ukus poučava suvremenike.

Što nam to drugo govori negoli da argentinski majstor svekolika znanja o književnosti zapodijeva i to naizgled krajnje „ležerno“ i „rubno“ pravi filozofijski prijepor o razlici stare i nove metafizike, one koja se zasniva na modalnoj kategoriji nužnosti bitka i onoj koja to niječe i nastoji pronaći razloge zašto upravo slučaj kao dijete kaosa ili kontingencija postaje uvjet mogućnosti izmišljanja novih metafora.

3.

Sjećam se, dragi moji slušatelji ovih predavanja iz ciklusa Academia virtualis, kad sam još u doba studiranja čitajući istodobno Platona i Borgesa slušao jedan njegov razgovor o suvremenoj književnosti na Trećem programu Radio Zagreba, koji je kasnije objavljen u istoimenom časopisu, a sada mi nije pri ruci da provjerim citate. Preostaje mi, kao i njemu u ovim harvardskim predavanjima, da po sjećanju pokušam doći do tzv. poante onoga što kanim reći. Razlika je samo u tome što on nije slijep za postojanost promjena u tekstu, a ja jesam jer sam dijete svojeg vremena koliko god se trsio prijeći onkraj njegovih razdobnih sjena. Uglavnom, Borges govori da je sudbina modernoga pjesništva nalik slobodi koju nazivamo apsolutnom i uvijek je poistovjećujemo s nepreglednom mogućnošću izbora puteva koji vode kroz „razgranate staze“ i dovode do cilja, ali pitanje je što je uopće cilj ili svrha putovanja. Je li on isti kao što to bijaše i za Pindara i za Lukrecija? Ili se možda uvelike promijenio dolaskom modernoga doba kojeg ponajviše obilježavaju francuski pjesnici poput Baudelairea i Rimbauda.

Analogiju koju dalje Borges uspostavlja valja posebno zapamtiti, jer se to od njega ne očekuje. Naime, on tvrdi da je poezija kao i prozna književnost kad je riječ o razlici tradicije i modernosti razlika između engleske i francuske književnosti s obzirom na njihove kulturno-povijesne razlike i još nešto što je možda i odlučujuće, a ne dolazi iz estetskoga područja, već iz političkoga sustava liberalne demokracije u Velikoj Britaniji i događaja velikoga obrata povijesti nakon Francuske revolucije. Novo nije na strani rojalističkih Engleza, što je razvidno u postavkama i metaforama jednog od najznačajnijih modernih pjesnika kao što je to Thomas S. Eliot i njegove Puste zemlje (The Waste Land), već kontinuitet koji se obnavlja u srazu s događajem radikalne novosti. Ono je, dakle, francuska izmišljotina i to je evidentno u poeziji i političkim idejama rušenja staroga režima kroz revolucionarno djelovanje naroda. Uostalom, dodat ću, Englezi nisu narod niti pjesnici avangarde, već su to Rusi i Francuzi.

Što, onda, Borges iz ove analogije koja povezuje estetiku i politiku u modernosti zaključuje? Ništa drugo negoli da je prijepor između pristalica soneta i slobodnoga stiha ujedno hermetična stvar sukoba tradicionalista i modernista, ali da pobjednika u tom ontologijsko-estetičkome prijeporu zapravo i ne može biti jer poezija je povijest metafora i njezinih obrazaca koji svoju „novost“ uspostavljaju, naizgled paradoksalno, tako što princip destrukcije „staroga režima“ (estetike i politike) kanoniziraju kao princip konstrukcije „novoga režima“ (politike i estetike).

Promjena u rangu između ovih temeljnih pojmova i današnje umjetnosti, a o tome, naravno, Borges ne govori, svjedoči da književnost za razdoblje vladavine suvremenosti i njezinih ideja više ne razotkriva „zagonetku poezije“. Ona ulazi u prostor-vrijeme totalne kontingencije kao kaosa za što apsolutna sloboda stvaranja više ne znači baš ništa. Zašto? Zato što je za snalaženje u pustinji ništavila potrebno znati više od toga kako se ne izgubiti u njezinom bespuću viška značenja. A za to više nije dovoljno biti imperativno „moderan“ i „inovativan“ kao što je to zahtijevao Rimbaud u Sezoni u paklu. Potrebno je za promjenu izdržati tiraniju ovog kaosa metafora i simbola i umjesto puke kontingencije pronaći novi pojam poetske sudbine kao naše jedine nove nužnosti preživljavanja u pustinji.

Je li to stvarno rekao Borges ili sam ja sve to „izmislio“ u svrhu zadobivanja veće vjerodostojnosti para-znanstvenosti koju citat oduvijek ima u povijesti književnosti kao racionalne mistike života?

4.

Zahvaljujem Vam što se niste još uvijek razišli i raspršili u mnoštvu mogućnosti što ih nudi ovaj svijet koji je došao do svoje točke sveopće implozije smisla i što ste saslušali ovo predavanje do njegova ishoda. A za one koje Borgesova predavanja, govori, razgovori imaju istu vrijednost kao i njegova poezija, proza i eseji, evo, možda će Vas zaintrigirati da posegnete za ovim naslovima.

          I dā, umalo da ne zaboravim, što sam zapravo ovim 25. predavanjem o Borgesovim harvardskim predavanjima zapravo htio reći? Sjetit ću se ako ne poslije, onda sada.

          Mišljenje je uvijek umijeće kazivanja koje se ne može nikad naučiti, ali se može usavršavati jer kao čitatelji Borgesa ꟷ sjetit ćemo se njegova Alepha ꟷ znamo da pred sobom imamo čitavu jednu, doduše, kratku povijest vječnosti, ali i ona je dovoljna da nas otrgne od povijesti zaborava.

https://www.academia.edu/2640504/_ed_Jorge_Luis_Boges_This_Craft_of_Verse