Žarko Paić

Uvod

Ovo predavanje predstavlja odgovor na iznimno važno pitanje koje mi je jedan uvaženi kolega uputio povodom analize mojeg teksta na ovome blogu zvanom Kaos od subote 4. srpnja 2026. https://zarkopaic.net/blog-post/orson-welles-ili-glas-koji-stvara-novu-sliku-svijeta/. Pitanje se odnosi na produbljenje ideje Glasa kao događaja koji nadilazi puku zvučnost i otvara novu sliku svijeta. Ako se prema promišljanjima Hansa Joasa o sakralizaciji iskustva sveto ne iscrpljuje u institucionalnim oblicima religije, nego se pojavljuje u intenzivnim iskustvima u kojima nešto postaje apsolutno vrijedno i mijenja naš odnos prema svijetu, kako se filozofijski može objasniti takvo iskustvo kao događaj u kojem se svijet pokazuje na bitno drukčiji način onkraj granica akustičkoga fenomena?

1.

Dopustite da predavanje posvetimo odnosu između glasa-pisma-slike i to polazeći od moje filozofijske analize pojma tehnosfere u genealogijskome i analitičkome smislu kako je to razvijeno u prvome svesku Tehnosfere koja je naslovljena ovako: Žrtvovanje i dosada: životinja-čovjek-stroj (https://www.superknjizara.hr/hr/tehnosfera-i-zrtvovanje-i-dosada-zivotinja-covjek-stroj-2018-zarko-paic) Odmah možemo nazrijeti da se po analogiji i strukturalnome postavljanju ovih pojmova u sklop pojavljuje trijadičnost koja ukazuje na povijesno nastajanje ljudske egzistencije u metafizičkome ustrojstvu mišljenja i to ne samo zapadnjačkoga koje otpočinje s mitom, razvija se s religijom i umjetnošću, doseže vrhunac s filozofijom i naposljetku uzdiže se u svemirski prostor sa dosezima prirodno-tehničkih znanosti koje su odredile ontologijski status modernosti i suvremenosti u promjeni same biti onoga što su Grci imenovali téhne.

Stoga je očito da je glas izvorno pojavljivanje onoga što Martin Heidegger i Vanja Sutlić nazivaju onto-teo-kozmo-antropologijskim ustrojstvom metafizike. Tek otuda se povijesno pojavljuje pismo koje nije nastavak glasa drugim sredstvima, već ima svoju autonomnost u dokidanju granica ljudske komunikacije fizičkim pristupom drugome čovjeku. Pismo je formalni trenutak nastanka civilizacije jer je riječ o mnemotehničkome alatu ili instrumentu kojim se živo sjećanje govora preobražava u „mrtvo“ pamćenje pisma kao uvjeta mogućnosti nastanka Knjige. Čitava se povijest od vladavine novoga vijeka s matematikom i fizikom kao temeljima onoga što možemo nazvati sukladno Foucaultovim analizama mathesis universalis ubrzava zato što više ne potrebuje dijalog u prostorno fiksnoj blizini između ljudi kao živih su-govornika Glasa, a niti pismo u smislu prelaska u komunikaciju na daljinu unutar istog modela ne-žive komunikacije, već jedino i samo ono što je paradoksalna moć postojanja vizualne civilizacije kojoj Slika prethodi i određuje značenje onkraj granica ljudske egzistencijalne „tromosti“ i „ukorijenjenosti“ u prostor i vrijeme postojanosti i trajnosti bitka.

Slika u svojoj digitalnoj nematerijalnosti zaslugom kibernetike postaje bit tehnosfere i vizualizacije događaja čime se izvornost Glasa i posredovanje Pisma pretvara u simulatnost proizvođenja vizualnih znakova u „beskonačnoj brzini“ protoka informacija. Time se glas vizualizira, a pismo postaje vizualnim tekstom, što ujedno označava i kraj glasa i kraj pisma, te apsolutni primat svekolike transparencije Slike koja nadilazi granice prostora i vremena shvaćenog metafizički kroz tri ekstaze ili dimenzije: prošlost-sadašnjost-budućnost. No, je li time Glas uistinu izgubio svoju vjerodostojnost smisla kazivanja jezika u poeziji i umjetnosti u doba vladavine tehnosfere i može li se ustvrditi da postoji njegova gotovo „mistična“ moć izvan djelovanja onoga što je za kasnoga Wittgensteina u Filozofijskim istraživanjima bilo opisano pojmom jezičnih igara (Sprachspiele, language games) kao formom života?

Za filozofa Hans-Georga Gadamera, glas (Stimme) je živi temelj razgovora i spona između misli, jezika i Drugoga. U njegovoj filozofijskoj hermeneutici, glas ima središnju važnost, jer nadilazi puko pisanje i čini značenje čujnim samo u činu govora. Za Gadamera, jezik postoji prvenstveno u istinskome dijalogu (“jezik je samo u razgovoru”). Fizički glas prenosi nijanse koje nijedan pisani tekst ne može uhvatiti. Hermeneutička otvorenost ostvaruje se slušanjem konkretnoga glasa druge osobe. Čovjek mora priznati glas Drugoga kako bi integrirao njegovu perspektivu u vlastiti horizont. Pisani tekst (kako je opisano u njegovom glavnome djelu, Istina i metoda) je, za Gadamera, “otuđeni” oblik jezika. Tek kada se tekst pročita ꟷ i tako prožet glasom, bilo interno ili naglas ꟷ budi se za novo značenje.

Čitajući, primatelj posuđuje tekstu svoj vlastiti unutarnji glas. Razumijevanje ovdje znači vraćanje nijemoga slova živome pokretu govora. Gadamer otuda naglašava da jezik uvijek znači više od onoga što točne riječi izražavaju. Taj „značaj“ – rezonanca neizrečenoga – uvelike se prenosi tonom glasa, pauzama i modulacijom. Budući da je glas vezan za konkretan, nepredvidiv trenutak govora, izmiče isključivo znanstvenim, mehaničkim metodama analize. Drugim riječima, ova neposrednost i izvornost Glasa onkraj granica prirodnoga okolnoga svijeta kao da izmiče svakoj tehničkoj subjektivaciji života u sklopu različitih dispozitiva/aparata moći oblikovanja svijeta u suvremenosti. Kao da Glas unatoč povijesnoj nužnosti njegova podjarmljivanja pod logiku Pisma i još više semiotiku Slike postaje poput rijetke biljke ili nečega što je povijesna prošlost poput upravo Glasa kojeg je utjelovio Orson Welles u svojim radio-dramama i filmskim uprizorenjima Shakespearea i, naposljetku, televizijskim intervjuima u kojima je objašnjavao svoje umjetničko stvaralaštvo i razloge zbog kojih je unatoč radikalne vizualizacije scena akustički prostor-vrijeme njegovih filmova gotovo nalik svojevrsnome Ur-stimmungu kojeg stvara Ur-stimme. Usput, na njemačkome jeziku etimologijski je riječ ugođaj ili raspoloženje u egzistencijalnome smislu (Stimmung) ono što proizlazi iz Glasa kao uvjeta mogućnosti svih daljnjih rapoloživosti i ugođajnosti čovjeka u zajedništvu s Drugima.

2.

Hans-Georg Gadamer posvetio je jednu od svojih najznačajnijih interpretacija hermetičke poezije Paula Celana svojoj knjizi “Tko sam ja i tko si ti?” (1973). Koristeći Celanov ciklus poezije Mijena daha kao primjer, Gadamer pokazuje kako njegova filozofijska hermeneutika glasa i dijaloga funkcionira u susretu s modernom, “mračnom” poezijom. Za Gadamera, naime, Celanova poezija nije lirski monolog, već postoji u osnovi kao obraćanje. “Ja” i “Ti” u pjesmama često ostaju namjerno neodređeni – “Ti” može biti čitatelj, voljena osoba, Bog ili samo čitateljevo ja. Sam Celan usporedio je pjesmu s porukom u boci koja bi mogla negdje biti izbačena na obalu. Gadamer preuzima ovu ideju: Pjesma traži strani glas koji je prima i vraća je u život u činu čitanja naglas ili u sebi.

Za Gadamera, koncept „mijene daha“ simbolizira paradoks moderne poezije. Prolazni, topli dah govora (glas) smrznuo se u pjesmi u čvrsti, trajni i hladni kristal (pisana riječ). Zadatak čitatelja je ponovno „odmrznuti“ ovaj jezični kristal kroz vlastiti unutarnji glas. Samo ponovljenim, empatičnim govorom smrznuti se oblik ukapljuje natrag u živo značenje. Za razliku od klasične poezije, Celanove riječi, prema Gadameru, govore s izuzetnom „diskrecijom“ i oprezom. Suočene s povijesnim traumama (poput Holokausta), gotovo se prekidaju i približavaju se tišini. Budući da glas u pjesmi postaje toliko tih i fragmentiran, od čitatelja zahtijeva promijenjen način slušanja. Razumijevanje ovdje ne znači dešifriranje fiksne poruke, već praćenje krhkog, istraživačkoga kretanja lirskoga glasa u prostoru neizrečenoga. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/poezija-i-bezavicajnost-svijeta/ )

Rasprava između Jacquesa Derridae i Hansa-Georga Gadamera, počevši od njihovog poznatog susreta u Parizu 1981. godine, uvelike je potaknuta pitanjem kako razumjeti tekstove odnosno razliku Glasa i Pisma. Poezija Paula Celana postala je uistinu otvoreni prostor za misaoni prijepor između Gadamera (hermeneutika) i Derridae (dekonstrukcija) u suvremenoj filozofiji i ne samo njoj. Dok Gadamer traži uspješan dijalog u poeziji, Derrida ga vidi kao dokaz radikalne nečitljivosti i otuđenja. Gadamer je pretpostavio da se Celanove pjesme, unatoč njihovoj nejasnoći, mogu razumjeti “ispravno” i “adekvatno” kroz upornu i primjerenu interpretaciju. Tražio je zajednički horizont značenja. Derridaov prigovor Gadameru buo je u tome da je ovu interpretaciju formulirao “možda prenagljeno”. Za Derridau, Celanova poezija određuje se upravo otporom prema svakom mogućem, pa i doslovnome razumijevanju. Nečitljivost nije mana, već sama bit pjesme.

Stoga je Derrida kritizirao Gadamerovu hermeneutiku kao “logocentrizam” i metafiziku volje. Prema Derridai, kada Gadamer nastoji integrirati glas pjesme u “razgovor”, on zaglađuje pukotine. Za Derridau, Gadamerovo harmonizirajuće razumijevanje predstavlja nedopustivo prisvajanje radikalno Drugoga. Pjesma je „prisilno“ odaslana u čitateljev horizont umjesto da bude ostavljena u svojoj stranosti. No, za Gadamera, razgovor napreduje na protoku, spajanju horizonata i prevladavanju otuđenja. U svojim esejima o Celanu (uključujući “Shibboleth: Za Paula Celana” i “Béliers/Aries”), Derrida naglašava ovu cezuru i prekid. Pjesma govori iz apsolutne singularnosti (povijesne rane, specifičnoga datuma poput Holokausta) koja se nikada ne može u potpunosti prevesti u sadašnjost suvremenoga čitatelja. Gadamer želi vratiti „kristal“ pisanja toplom, živome glasu razgovora. Derrida na to uzvraća da tekst ostavlja beskonačan trag koji se proteže izvan svakoga govornika i slušatelja. Pjesma ne zahtijeva zaključak u razumijevanju, već beskonačno čitanje i pisanje. (https://pierre-legrand.com/derridas-gadamer.pdf )

3.

Tehnosfera za razliku od strojne tehnike kao moderne tehnologije reprodukcije „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka nije više nikakva slika u smislu mimesisa i reprezentacije, već se određuje iz trijade računanja-planiranja-konstrukcije „umjetne stvarnosti“ koja s pomoću broja stvara sliku kao vizualizaciju događaja u njegovoj kontingenciji-emergenciji i to kroz kibernetičko četvorstvo informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije. Što to znači drugo negoli da je sliku kao bit tehnosfere nemoguće misliti filozofijski u okvirima mišljenja prevladavanja-prebolijevanja metafizike kao ontologije, jer se slika više ne konstruira iz predstavljajućega mišljenja subjekta,

Umjesto toga, slika je autopoietička transverzalna logika vladavine autonomnih objekata koji misle tako što sebe vide na isti način kojim bog Dioniz gleda vlastito oko, kako to efektno iskazuje Peter Sloterdijk u svojoj studiji o Nietzscheu. Problem je u vizualizaciji događaja koja nastaje danas s onime što pripada kibernetičkome sustavu i okolini u kojoj AI stvara simulakrume, a ne kopije stvarnosti, što je Glas koji pripada biti jezika koji proizlazi iz poetske autoreferencije samoga života postao funkcija Pismu koje u svojem alfanumeričkome prijelazu spram slike skriva logiku Broja koji računa i konstruira stvarnost kakva ne postoji u „stvarnosti“. Stoga se nalazimo u stanju koje više nije bez-glasna komunikacija, već je odsutnost Glasa kao događaja promjene samoga povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka dovedena do zida vremena. Ono što je Glas izgovarao imalo je povijesno-metafizičke značajke otvorenosti smisla. To ne znači da „danas“ više ovo nije moguće, naprosto zato što se glas (phoné) pojavljuje kao medijski konstruirani događaj a ne zbiljski događaj promjene ljudskoga odnosa spram transcendencije i imanencije samoga života. Govor je, doduše, još uvijek i moć retoričke usmjerenosti na promjenu stava Drugoga koji sluša što Glas koji govori Drugome pokazuje ne kao moć subjekta govora, nego kao upravljanje Drugim s pomoću „glasova“ koji su već promijenjeni u svojoj izvornoj „biti“ time što su modulirani kibernetičkim sustavom prijenosa poruka s pomoću pisma-slike onoga što se trenutno i simultano zbiva u prostoru-vremenu izvorne buke i kaosa.

Glas se utemeljuje u svojem izvornome smislu kazivanja kao nagovor Drugoga na slušanje onoga što jezik u svojem kazivanju ima (još uvijek) reći. Ovo govorenje pretpostavlja otvorenost slušanja, pri čemu čak i u slučaju prevlasti Pisma kao pisanja onog što Glas govori i u slučaju apsolutne vladavine Slike kao sinteze povijesne fono-grafologije kao logocentrizma Zapada mi imamo posljednju mogućnost otklona od ove „tiranije jednodimenzionalnosti“ s kojom živimo neprestano priključeni na aparate modeliranja i moduliranja zvuka kojim Glas upravlja svijetom. Čuti „svoj“ unutarnji Glas znači su-misliti s Drugime u šutnji i onijemjelosti stvari u svijetu baš kao što to kaže Paul Celan u Pjesmi u pustinji.

 Uzalud slikaš srca po prozoru: među mnoštvom je Bog,

zavijen u ogrtač što jednoć je tebi s ramena skliznuo

na stube, u noćno doba.

Promjena vlastite uronjenosti u svijet kakav već jest uistinu je događaj koji pretpostavlja slušanje onoga što označavamo nečime što nije ni glas u smislu zvučnosti i glasovnosti, ali nije ni pokoravanje nekom nad-Glasu koji bi imao nad-naravne i stoga nužno transcendentne značajke. Umjesto toga, dovoljno je „slušati“ imperativ onoga što čovjek egzistencijalno „jest“ i „postaje“ mogućnošću promjene vlastita života a što se zbiva u iznimnim trenucima koji su gotovo nepredvidljivi i koji odlučuju o nadolazećoj budućnosti i čovjeka kao singularnoga pojedinca i svijeta kao otvorenosti smisla.

Glas je besmislen bez Drugoga kao njegova slušatelja i kao njegova sugovornika u svjetlu istine onog što je Heidegger u svojem kasnome mišljenju nazivao topologijom bitka. Bez Glasa koji se smješta u svoj prostor i vrijeme osmišljavanja života iz egzistencijalne potrebe za Drugim nema ni poezije ni filozofije iz kojih nastaje jezik u njegovu neizrecivu događaju ugođaja i ugode u svjetlu istine onog što od drevnih vremena pripada zajedništvu bitka i vremena.

Sve dok umijemo i znamo slušati ne kakofoniju mračnih glasova ništavila, već i neizmjernu ljepotu sklada i atonalnu simfoniju užasa ovog svijeta u njegovim bezdanim noćima, imamo mogućnost osluškivanja novoga svijeta koji će doći, kako je to kazivao Derrida, u svojoj neočekivanosti i nepredvidljivosti poput nenadanoga bljeska svjetlosti.