Žarko Paić

1.

          U razgovoru s Paulom Viriliom objavljenim u 30. broju Europskoga glasnika za 2025. godinu, koji uskoro izlazi (v. Paul Virilio, „Administracija straha“, str. 521, s francuskoga preveo Marko Gregorić), nalazi se i ova iznimno provokativna i nadasve nadahnjujuća misao za moje današnje predavanje. Evo, uvjerite se sami.

„Na početku dvadesetog stoljeća veze između filozofije i znanosti će se razvrgnuti zbog nesporazuma između dvaju genija mišljenja. Dijalog između Henrija Bergsona, mislioca trajanja, i Alberta Einsteina, tvorca teorije relativnosti, podbacio je. Obojica učenjaci, obojica Židovi, obojica genijalci, ne uspijevaju naći zajednički jezik tijekom svog susreta u Parizu. Bergson ne tumači relativitet na isti način kao Einstein: on ga shvaća s gledišta osjećaja neposrednosti i doživljenog vremena, ali ne s fizikalnog gledišta, istovremeno kao posebnu relativnost, s pitanjem položaja dvaju promatrača smještenih u relativne situacije kretanja, i s gledišta zakrivljenosti prostora- vremena, što je pitanje opće relativnosti.“

Ponajprije, Virilio tvrdi da je ovaj „neuspio razgovor“ i „nesporazum“ zapečatio sudbinu istinskih sveza i odnosa između filozofije i znanosti. Nije za sada važno vidjeti što podrazumijeva u iskazu o „uspješnostI“ dijaloga između onog što je već u iskonu grčke metafizike i na taj način zapravo u biti zapadnjačkoga mišljenja razdvojeno, iako blisko kao i odnos filozofije i umjetnosti, te nužno u svojoj autonomnosti heterogeno, jer filozofija je mišljenje o smislu bitka, a znanost sustavno znanje o onome što još iz doba klasične ili tradicionalne ontologije nazivamo područjem važenja bitka bića. Filozofija se, nadalje, uvijek pojavljuje kao ishodište znanstvenoga znanja i iskazuje se u svojoj singularnosti, dok se znanost razmatra svagda u pluralu i stoga govorimo o različitim znanostima koje istražuju mnoštvo područja bitka bića. Važno je, naprotiv, razvidjeti zašto Einstein i Bergson nisu „uspjeli“ pronaći taj famozni „zajednički jezik“. Pretpostavljamo da pod tim pojmom Virilio misli ono što je zajedničko i filozofiji i znanosti (u slučaju Einsteina je to matematička fizika i njegovo paradigmatsko otkriće teorije relativnosti).

No, što je to zajedničko, rekao bi Heidegger mišljenju kao računanju (Rechnen) i mišljenju kao kazivanju (Dichten), odnosno znanosti i filozofiji, iako Heidegger u ovome Dichten uključuje i umjetnost kojoj poezija podaruje bit jer oboje su izvedene iz jezika kao kazivanja? Očigledno da ono zajedničko u smislu jezika može biti ono što nadilazi granice jezika i proizlazi iz same biti mišljenja kao događaja koji Hegel naziva pojmom apsoluta i kroz njega misli sintezu supstancije i subjekta. Uglavnom, Virilio konstatira da je ovaj „neuspio razgovor“ bio posljednji slučaj pokušaja da se dva načina mišljenja susretnu oko „istog“ problema koji je nakon toga ostao i nadalje „isti“, ali su se putovi filozofije i znanosti nedvojbeno toliko nezaustavljivo razišli da ih je gotovo nemoguće više vratiti na položaj koji je postojao u samome početku novoga vijeka s Newtonom i Leibnizom, Descartesom i Spinozom, Keplerom i Kantom. (v. o tome Žarko Paić, Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-Kibernetika-Transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023.)

Zajedničko je filozofiji i znanosti od iskona pojam logosa. A to znači upravo ono biti-zajedno u traganju za istinom bitka, kako je to formulirao Heidegger na svojem putu mišljenja. Logos, naime, označava sabiranje i zajedničkost u razboru kao načinu ljudskoga odnosa spram bitka. No, problem koji je Virilio izvrsno čak i dramatski i simbolički formulirao jest da je razgovor dvojice genija 20. stoljeća završio „neuspjehom“. Ali, nije to bio razgovor „jednakih“ po mojem sudu, već onih misaonih ljudi koji su svojim teoretskim pristupom problema 20. stoljeća otvorili posve drukčije shvaćanje svijeta i čovjeka unutar njegovih spoznajnih granica. Jednakost ovdje ne znači ono što je isto u mjerenju njihovih umnih sposobnosti, daleko od toga. Ne, jednakost znači da su posrijedi paradigmatski i najznačajniji teoretski fizičar ne samo 20. stoljeća, već onoga što pripada pojmu suvremenosti i to nitko ne spori ni među znanstvenicima ni među filozofima. Sporno je, međutim, mjesto Bergsona u suvremenoj filozofiji kao paradigmatskoga i najznačajnijeg mislioca u 20. stoljeću i suvremenosti uopće. Inače, razgovor se odvio 6. travnja 1922. godine u Parizu i tema mu je bila odgovor na pitanje o biti vremena: je li riječ o kontinuitetu i linearnosti trajanja koje Bergson naziva durée ili o tzv. subjektivnoj predstavi čovjeka koja pretpostavlja postojanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?

Po mojem sudu, unatoč tada proširenome uvjerenju kako je Bergson pravi sugovornik Einsteinu oko ovog pitanja, trebalo je pričekati samo još pet godina i razgovor održati nakon objavljivanja najznačajnijeg filozofskoga djela 20. stoljeća i suvremenosti uopće, naime, Heideggerova Bitka i vremena (Sein und Zeita) 1927. Tada bismo s punim pravom mogli reći da bi se razgovor vodio na principu „jednakosti“ misaonoga doprinosa obojica zajedničkoj stvari mišljenja (filozofije i znanosti). Jer bi Heidegger destruirao tradicionalnu ontologiju kao metafiziku i kazao da su oba pojma vremena zapravo rezultat jedne ne-autentične ili vulgarne koncepcije vremenitosti: trajanje kao kontinuitet znanstveno-tehničke apsolutizacije vremena i subjektivnost predstave kao redukcija novovjekovne ideje razlikovanja subjekta i objekta, što je i za kvantnu teoriju pogrešno, jer objekt X kao i subjekt koji promatra njegovo kretanje nisu statičke veličine, već dinamičke. Uostalom, u Heideggerovu glavnome djelu nailazimo na kritiku oba pristupa biti vremena, i Bergsonov i Einsteinov. Problem je još k tome da je Einstein prvi teoretski fizičar u 20. stoljeću koji je, iako naklonjen filozofiji zbog nemogućnosti konačnoga odgovora znanosti na pitanje o podrijetlu ljudske svijesti i razloga postojanja (prvoga uzroka i posljednje svrhe) svemira, vrijeme zapravo neutralizirao i suspendirao kao mogućnost, zbilju i nužnost postojanja unutar horizonta fizike. To danas u 21. stoljeću samo s više ili manje teoretske vjerodostojnosti govore gotovo najznačajniji predstavnici kvantne teorije, teorije superstruna i potencijalne teorije svega. (v. primjerice o tome, Carlo Rovelli, https://www.quantamagazine.org/carlo-rovellis-radical-perspective-on-reality-20251029/

Što je razlog zbog čega susreta i razgovora između filozofije i znanosti, među kojima je teoretska fizika uvjet mogućnosti svih drugih znanosti iz jednostavnog razloga što je kao i filozofija usmjerena na pitanje o kozmologiji, gotovo da više i nema nakon onog „neuspjeha“ nalaženja zajedničkoga jezika između Einsteina i Bergsona?

2.

Razmotrimo ukratko što je u tom razgovoru iz 1922. godine bilo rečeno i obrazloženo i što je dalekosežno u godinama koje su uslijedile bio dokaz da između filozofije i znanosti vlada ipak odveć veliki jaz koji se teško može premostiti. Zahvaljujući Einsteinu, vrijeme je konačno „svrgnuto s visokoga sjedišta“, spušteno s uzvišenog vrha filozofije na praktično, prizemno područje fizike. Pokazao je da „naše vjerovanje u objektivno značenje istovremenosti“, kao i u apsolutno vrijeme, mora biti zauvijek „odbačeno“ nakon što je uspješno „protjerao ovu dogmu iz naših umova“. Fizičar je pokazao da su „prostor sam po sebi i vrijeme samo po sebi“ dva koncepta „osuđena da nestanu u puke sjene“. Bergson je, nasuprot tome, tvrdio da je Vrijeme više nego što su znanstvenici ikada pretpostavljali ꟷ i mislio je na znanstvenike svih vrsta, od darvinističkih evolucionista do astronoma i fizičara. Kako bi objasnio one aspekte Vremena koji su bili najvažniji i koje su znanstvenici stalno zanemarivali, Bergson bi često koristio veliki početni pojam. Povezivao ga je s élan vital, konceptom koji se diljem svijeta prevodi kao „životni poriv“. Ovaj impuls, tvrdio je, isprepleten je svemirom dajući životu nezaustavljiv impuls i nalet, uvijek prepun novih neočekivanih kreacija, a znanost ga nesavršeno shvaća. Iako se znanost s njom mogla nositi samo nesavršeno, bila je okosnica umjetničkoga i kreativnoga rada. Bergsonov utjecaj na književnost širio se na Gertrude Stein, T. S. Elliota, Virginiju Woolf, Williama Faulknera i brojne druge koji su u poeziju i romane uveli prekide, zaokrete i obrate gdje se budućnost pojavljivala prije prošlosti, a prošlost nakon budućnosti.

Einsteinov i Bergsonov doprinos njihovim se suvremenicima činio snažno suprotstavljenima, predstavljajući dva konkurentska smjera modernoga doba. Vitalizam je, dakle, suprotstavljen mehanizaciji, stvaranje racionalizaciji, a osobnost uniformnosti. Tijekom tih godina, Bergsonova se filozofija često stavljala uz prvu u tim parovima pojmova; Einsteinov rad često se pojavljivao uz drugu. Bergson se povezivao s metafizikom, antiracionalizmom i vitalizmom, idejom da život prožima sve. Einstein s njihovim suprotnostima: s fizikom, racionalnošću i idejom da svemir (i naše znanje o njemu) može jednako dobro opstati i bez nas. Svaki je čovjek predstavljao jednu stranu istaknutih, nepomirljivih dihotomija koje su karakterizirale modernost. No, postavimo, pitanje: nije li isto bilo i u slučaju Kanta i Newtona?

          Einsteinov odgovor tijekom razgovora bio je prilično kratak. Odgovorio je: „Pitanje se stoga postavlja ovako: je li vrijeme filozofa isto kao i vrijeme fizičara?“ Prema Einsteinu, vrijeme filozofa je i fizičko i psihološko: ono povezuje proživljeno unutarnje trajanje sa stvarima izvan nas. Međutim, ništa nam ne dopušta da to učinimo, tvrdio je. U našem iskustvu imamo simultanost percepcija i u njima zamišljamo vremenski red; ali postoje i „objektivni događaji neovisni o pojedincima“ i ne možemo nedvosmisleno zaključiti simultanost samih tih događaja iz simultanosti naših percepcija zbog konačne veličine brzine svjetlosti. Einstein je zaključio: „dakle, ne postoji vrijeme filozofa; postoji samo psihološko vrijeme različito od vremena fizičara“. Drugim riječima, dok je Bergson dovodio u pitanje filozofski značaj određenih aspekata Einsteinove teorije, Einstein je u potpunosti dovodio u pitanje ulogu filozofa ovdje. Prema njegovom mišljenju, postojalo je psihološko vrijeme koje doživljavamo i fizičko vrijeme koje se mjeri – i to se ne bi smjelo miješati, kao što to filozofi obično čine. Iako je Einsteinu pripisana revolucija u fizici, on je, iz perspektive francuskoga filozofa, bio poprilično klasični mislilac: zastupao je mehanicistički svjetonazor koji je vidio snažnu razliku između stvari uma i stvari materije – kartezijanske tradicije koju je bergsonizam osporavao. (v. Gilles Deleuze, Bergsonism, Zone Books, New York, 1991.)

Einstein je čvrsto vjerovao u postojanje stvarnosti neovisne o promatraču kojom u potpunosti upravljaju deterministički zakoni. Fizika je trebala dati opis te stvarnosti koji je što objektivniji: neovisan o perspektivi promatrača i neovisan o individualnim preferencijama teoretičara. Od bogatstva našeg unutarnjega života, fizika bi se stoga trebala isključivo baviti „osjetnim iskustvima“ i razumijevanjem njihovih odnosa, iz kojih se može zaključiti stvarnost izvanjskoga svijeta. Iako se Einstein slagao da su osnovni pojmovi znanosti izvedeni iz „svakodnevnoga razmišljanja“, znanost treba promatrati kao „usavršavanje“ ove vrste razmišljanja, a ne kao prilagođavanje njemu. Najbolja teorija, prema Einsteinu, ona je koja je što je moguće „potpunija“, ali istovremeno koristi minimalno pojmova i odnosa, tražeći logičko jedinstvo koje nedostaje svakodnevnome razmišljanju. (v. S. Savitt, (2021). „What Bergson Should Have Said to Einstein“. Bergsoniana, 1,  https://doi.org/10.4000/bergsoniana. )

          Bergson i Einstein su se još nekoliko puta sastali i razmijenili nekoliko pisama. Einstein je nakon problematičnog susreta u Parizu poslao Bergsonu prijateljsku razglednicu iz Rio de Janeira. Nikada više nisu javno raspravljali. Umjesto toga, širili su svoje stavove u publikacijama i pismima drugima. Neka od tih pisama na kraju su dospjela u javnost; druga su ostala u privatnim rukama sve dok nisu pronašla put do arhiva. Preko njih možemo pratiti jasne primjere vrlo učinkovitoga ogovaranja. Brojni istaknuti učenici preuzeli su na sebe završiti raspravu u korist čovjeka kojeg su podržavali. Rasprava se proširila i zahvatila širu javnost. Malo tko je ostao neutralan. Nakon njihovog prvoga susreta, Einstein je inzistirao da filozof jednostavno ne razumije fiziku relativnosti ꟷ optužba s kojom se većina Einsteinovih branitelja složila, a kojoj se Bergson snažno odupirao.

U svjetlu tih optužbi, Bergson je revidirao svoj argument u tri odvojena dodatka knjizi Trajanje i istovremenost koje je uključio u drugo izdanje i u zaseban rad objavljen u jednom specijaliziranom časopisu. Bergsonov odgovor često je ignoriran. Uzimajući to u obzir, možemo vidjeti da se njihov spor temeljio na mnogo više od pukih tehničkih neslaganja koja se odnose na činjenične detalje teorije relativnosti. Bergson nikada nije priznao poraz. Prema njegovim riječima, Einstein i njegovi sugovornici bili su ti koji ga nisu razumjeli. (v. Henri Bergson, Durée et Simultanéité: A propos de la théorie d’Einstein, Edition numérique: Pierre Hidalgo PhiloSophie, novembre 2018)

          Je li, dakle, bilo uopće moguće pronaći zajednički nazivnik između filozofije „vitalizma“ i fizike koja predstavlja apsolutni „mehanicizam“ i nastoji dospjeti do stajališta apsolutne kozmologije koja danas čak i unatoč doprinosima Rogera Penrosea ne može uključiti u svoja razmatranja bilo kakav pojam „vitalizma“ ili spiritualne koegzistencije s onim što suvremena znanost objašnjava pojmovima kvantne mehanike i kibernetike, a to je epohalna „pobjeda“ ne više bergsonizma, već ajnštajnizma?

Ti su pojmovi materija, energija, brzina i informacija. Pritom je samo informacija unatoč tautologije suvremene fizike koja kaže da je posrijedi „uputstvo za djelovanje“ u smislu „kontingencije“ učinka ono što ipak preostaje u polju metafizičke zagonetke.

3.

Neki od suvremenih fizikalnih kozmologa prepuštaju filozofiji znanosti da objašnjava njihove teorije koristeći „svoje“ konceptualne matrice i ne više od toga. Doduše, što bi filozofija kao mišljenje koje nadilazi metafiziku u Heideggerovu „novome ruhu“ još mogla kazati na ove, kako vidimo, već više od stotinu godina stare Einsteinove argumente kako „vrijeme ne postoji o-sebi“? Nije li indikativno da i Bergsonova djela, a Heideggerovo je glavno djelo naprosto paradigmatsko već u naslovu, pretpostavljaju „postojanje“ vremena, ali pitanje je, međutim, što i kako pod ovim pojmom misle. Što god da misle, vidimo da teoretska fizika tvrdi da je to i takvo mišljenje nevjerodostojno jer se ne podudara s matematički dokazanim fizikalnim razlozima o ne-postojanju vremena kao „subjektivne“ kategorije, jer je posrijedi ono što nema „objektivne“ kriterije mjerljivosti i vizualizacije.

Drugim riječima, ono što mi nazivamo „vremenom“ za čitavu je teoretsku fiziku himera, iluzija, simulacija. Treba li onda filozofija kao bergsonizam postati neki oblik nemetafizičkoga ajnštajnizma i jednostavno kazati zaboravimo na svako spominjanje „životnoga poriva“ u svemiru i otvoriti prostor-vrijeme onome što smjera promišljanju mogućnosti izvan čak i brzine svjetlosti bez koje nema razloga vjerodostojnosti Einsteinove teorije relativnosti? A što ako je drugi pravi razgovor između filozofije i znanosti trebao biti odgovor na ovu logičko-metafizičku aporiju o biti vremena. Kakav sad pa „drugi“ razgovor? Onaj koji se nikad nije odigrao, ali ne između Heideggera i Einsteina, već između Heideggera i Whiteheada, matematičara i filozofa znanosti, jer su oboje uveli u svoja razmatranja pojam događaja (Ereignis-event) kojim se potire u zaleđe svekoliki dualizam vitalizma i mehanicizma, vremena kao trajanja i vremena kao subjektivnoga doživljaja u ekstazama ili dimenzijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U oba slučaja, i u Heideggerovu i u Whiteheadovu susrećemo se s onime što je „zajednički jezik“ mišljenja kao filozofije i mišljenja kao znanosti (matematike i fizike). Događaj se događa i ima povijesno-epohalne dimenzije prostora-vremena u kojem se ono konačno zbiva u beskonačnome, a čovjek nije ni „duša“ ni „stroj“, već misaono biće koje svoju svrhu ispunjava egzistencijalnom otvorenošću spram onoga što je nadolazeće u vremenu kao događaju mogućnosti promjene sadašnjega stanja.

Filozofija ima svoju „budućnost“ jedino u tome da ne postane ni bergsonizam niti ajnštajnizam, ali niti da postane slijepa vjera u jednu novu „metafiziku događaja“ na tragovima Heideggera i Whiteheada bez njihovih posljednjih konzekvencija. Problem vremena možda uistinu za suvremenu teoretsku fiziku ne postoji, iako je problem vidljiv u tome što njezin naziv pretpostavlja znanost o prirodi još iz doba Grka, kao što postoji filozofski problem vremena i njega se ne može riješiti tek tako da će se kazati kako je vrijeme ljudski horizont u kojem se događa kretanje objekta X od njegova nastanka do nestanka. Jer kako bismo inače mogli definirati ono što Whitehead naziva kozmičkom epohom koja pretpostavlja svojevrsnu fizikalnu povijest svojega „trajanja“ u kojem se sintetiziraju i ono što fizika određuje kontinuitetom zbivanja i ono što filozofija određuje diskontinuitetom u pojmu događanja.

Problem je što se jedino u povijesti suvremenosti zbio sam jedan, prvi susret i razgovor između dva načina mišljenja bitka kao događaja i prirode kao fizikalno-kozmologijskoga sklopa. Taj je susret i razgovor kao što je to lucidno kazao Paul Virilio bio „neuspješan“, a oba su sudionika tog dramatskoga događaja susreta između filozofije i znanosti imali dojam da ih onaj drugi nije shvatio. Psihološke su značajke ljudske naravi da čovjek kao individuum iz sukoba (mišljenja) želi izaći kao pobjednik, a dijalog je uvijek, budimo „objektivni“, samo eufemizam za polemiku i pokušaj da se Drugoga nadvlada argumentima ili retoričkim figurama sofizma. Sve to, ipak, u konačnici nije više niti može biti važno. Jer mišljenje nadilazi granice taštine i njezina agonalnoga privida moći nekog „subjekta“.

Mišljenje je događaj mišljenja i stoga je problem vremena ono što se i u filozofiji i u znanosti kao što je to teoretska fizika pojavljuje kao problem smisla i svrhe onog što su i Leibniz i Schelling postavili ovim pitanjem:

Zašto je radije biće, a ne ništa?