Žarko Paić

Kad sam pisao esej ʺPessoa – metafizičko ludilo epoheʺ, objavljen u knjizi Neiskazivost – o mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019. godine, a od svih interpretativnih tekstova oni suvremenog francuskoga filozofa Alaina Badioua pripadaju najvišoj razini posebno mi je bitna bila knjiga Judith Balso, Pessoa, The Metaphysical Courier, Atropos Press, New York-Dresden, 2011. Baveći se Pessoinim heteronimom Albertom Caeirom, autorica je došla do zapanjujuće postavke koja se može razumjeti tek kad znamo kako u ontologiji postajanja Gillesa Deleuzea, u njegovom tumačenju ideje vječnoga vraćanja jednakoga u Nietzschea, ono novo nije nikakvo ponavljanje staroga u krugu istoga, već događaj stvaranja razlike kao svagda novog događaja. Ponavljanje, dakle, ima čin stvaralačkoga simulakruma. Dokaz za to Balso nalazi u jednom fragmentu iz Dos ‘Poemas Inconjuntos’ (1913-1915) u kojem Caeiro pjeva ʺOno što vidim u svakom trenutku, ono je što nikad prije vidio nisam, i znam da sam na to posebno usmjeren.ʺ Što iz toga proizlazi? Balso tvrdi da je vječnost ono što je dinamična novost bivanja, a ne zauvijek zamrznuto stanje ovjekovječenja trenutka. ‘Vrijeme ne postoji’, pa zato u Caeira tolika ‘ontologijska vrtoglavica mišljenja’  (Judith Balso, str. 71-72.) Pogledajmo kako je Pessoa ocrtao životopis svojeg očito filozofijski možda i najvažnijeg heteronima.

Alberto Caeiro je autor zbirke ‘Čuvar stada’ (De ‘O Guardador de Rebanhos’, 1911-1912) u kojoj je uvršteno 49 pjesama. On je, usto, učitelj heteronima Alberta Camposa i Ricarda Reisa. Umro je sa 26 godina. Rođen je u Lisabonu, ali je proživio svoj život na selu. Nije se školovao, niti imao neki posao. Boležljiv, umro je od tuberkuloze. No, poezija koju je pisao predstavlja uzvišeno tkanje filozofije koja spaja nespojivo, ono kozmičko i pastoralno, duhovno i istodobno nesvodivo, kako vidjesmo, jer govori o neponovljivosti i kontingenciji življenja u dinamičnoj vječnosti koja se neprestano stvara. No, ne samo da ne postoji vrijeme, već to isto vrijedi i za prirodu. Što onda postoji uopće? Singularnosti i bića poput stabala, rijeka, poljana, mjesečine, stvari u njihovoj moćnoj i životnoj individuaciji. Pa, zar onda to nije prijepis Nietzscheove kritike zapadnjačke metafizike i njezine ontologije koja je esencijalistički određivala vladavinu bitka nad bićima ili još gore Boga nad njegovim stvorovima? Uostalom, naziv zbirke kao da je prijepis kršćanskoga egzistencijalizma u kojem čuvar stada, doduše na Heideggerov način onoga tko poput ‘pastira bitka’ čuva bića od raspada i smrti nije gospodar bitka, već namjesnik njegove otvorenosti. U jednoj pjesmi Caeiro kaže da ne postoji cjelina, već samo dijelovi. Ono što je bez Jednoga, to je apsolutna singularnost u procesu uspostavljanja mreže drugih s kojima se živi i osjeća ritam svemira. Balso stoga lijepo kaže da se ovdje susrećemo s ʺantimetafizičkom poemom kojom Caeiro uspostavlja sebe unutar a-kozmičke figure bitka.ʺ (str. 75) 

Pessoa je stvorio Caeira kao filozofa koji negira metafiziku Platona i Aristotela, te slavi upojedinjenje kao protutežu onome što je izvor svake filozofijske refleksije, a to može biti samo ideja. Ono pojedinačno, Ja, vlat trave, suza u oku, sve je to u totalnoj ‘ontologijskoj vrtoglavici’ dokaz kako nominalističko shvaćanje svijeta mora svrgnuti s prijestolja ideje i pojmove kojim jezik postaje poput vladara nad stvarima, iako svi znamo da je jezik tek kazivajući događaj pokazivanja bitka, bića i biti čovjeka kako je to najradikalnije ustvrdio kasni Wittgenstein. Ono o čemu Caeiro pjeva je svetkovina prirode kao ne-cjeline, već kao složenoga sklopa singularnosti. Sve nije Jedno koje stvara Sve. Ono što postaje može biti samo upojedinjena singularnost Mnoštva. I zato nije začudno zašto je Badiou, mislilac pluralne ontologije događaja, matematičar koji je Cantorove jednadžbe povezao s idejom Mnoštva singularnosti, toliko usmjeren na ovu ‘poetsku ontologiju’, iako kao apologet avangardizma i revolucije ponajviše tumači pjesništvo heteronima Alvara de Camposa. (Alain Badiou, Stoljeće, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 122. S francuskoga preveo Ozren Pupovac) Biti znači biti-obitavati pjesnički ovu zemlju, o čemu je kazivao Hölderlin svojim znamenitim stihom dichterisch wohnet der Mensch auf diese Erde. Ali Pessoa u kazivanju Caeira to isto iskazuje kao svagda novo i nikad prije ispjevano i viđeno zato što polazi od a-kozmičnosti metafizike kao svojevrsnoga ludila mišljenja. Jedno se uvijek udvaja i umnožava. Ali to ne znači da ono što je Mnoštvo može biti samo derivacija Jednoga. Naprotiv, svako pojedinačno biće, govoreći ontologijski, jest autentično događanje stvaralačke vječnosti koja se ne zbiva u vremenu, već vremenuje kao ono životvorno i stoga samostalno i od svega drugoga neovisno Ono. Caeiro pjeva u Dos ‘Poemas Inconjuntos’ ovako: Tudo isso é absolutamente independente da minha vontade. (Poesia de Fernando Pessoa, Editorial Presença, Lisboa, 2006., str. 141.)

Heteronimi nisu stoga ništa drugo negoli žive singularnosti koje je, doduše, stvorio Pessoa u svojoj ‘glavi’ i dao im stvarni život pjesnika u ‘ontologijskoj vrtoglavici’ ovog metaverzuma od svjetova. No, Pessoa kao metafizičko ludiilo epohe predstavlja samo putokaz u otvorenost stvaralačke simfonije strojeva i ljudi u ovoj i svim drugim vječnostima. Sjetimo se, Alvaro de Campos je htio biti stroj, a to je danas i postao sam svijet. Pisanje kao umnožavanje teksta u kazivajućoj sudbini življenja nije nikakvo ponavljanje onog što već bijaše bilo. Ako vrijeme ne postoji, onda postoje samo Riječi poput ovjekovječenja onog što na papiru ili koži, na tijelu ili u virtualnim sferama osmišljavaju i kad ništa bitno ne pokazuju novo. Jer novo je svaki trenutak u našoj svijesti. Jer novo je ono što dolazi iz nadolazećega vremena kojemu se poput Alberta Caeira posvećujemo bez sustegnuća čak i kad iščekujemo ono ništavno i ništeće.

Baš kao u prvoj strofi V. njegove veličanstvene poeme Čuvar stada kad pjeva ovako:

Há metafísica bastante em não pensar em nada.