Žarko Paić

Ne postoji nikakav otac-utemeljitelj filozofije, a ponajmanje to nije Adam, kako je to Walter Benjamin izrekao u predgovoru svoje Trauerspiel, kad je istinu kao akustički fenomen suprotstavio logosu. Postoji samo trenutak u vremenu njezina nastanka. I doista bih taj trenutak nazvao sretnim u znaku grčkoga boga Kairosa, što je baš ono što sam Benjamin naziva sadašnjim-vremenom (Jetzt-zeit). Ni akustika ni logos, već čudo ugođaja koje spaja svijest s onim da nešto jest i kako to što jest biva u vremenu koje se neprestano zaustavlja u svojem protijeku. Mudrost kao bit filozofije nije, dakle, nikakvo znanje o tom sretnome trenutku kao naknadna refleksija. Posve suprotno, Kairos znamenuje osjećaj ispunjenosti duše čovjeka s vremenom kao božanskim Aionom, ne Kronosom. Taj je osjećaj jedinstveno jednokratan i pojavljuje se čovjeku i kao djetetu i kao starcu. Mudrost nije stvar postojane svijesti kao znanja o vremenu koje prolazi i smjera vječnosti kao živoj prisutnosti onog zauvijek utisnutog u misao. Ona je stapanje duše, duha i tijela u trenutku nastanka misli kao događaja i zato nadilazi granice uma. Podrijetlo ili izvorište mudrosti proizlazi iz pred-refleksivne svijesti koju nazivamo intuicijom. Bez intuicije ne možemo misliti sretan trenutak događaja nastanka filozofije.

Kakav je to trenutak koji se zaustavlja u vremenu sjećanja čovjeka i koji se nastoji zadržati u svojoj nepromijenjenosti? U knjizi francuskoga filozofa znanosti, epistemologa i estetičara Gastona Bachelarda Intuicija trenutka kaže se i ovo: 

ʺ…trenutak, u svom preciznom određenju, ostaje apsolut u Einsteinovoj teoriji.(…) Vrijeme zamjećujemo tek u trenucima, trajanje…osjećamo jedino u trenucima. Ono je zrnce trenutaka, točnije, skupina točaka koje fenomen točke gledišta više ili manje tijesno povezuje.ʺ (Gaston Bachelard, Intuicija trenutka, Litteris, Zagreb, 2013., str. 34. i 38. S francuskoga prevela Gordana V. Popović).

Sjećanje je mišljenje u formi refleksivnoga opažaja. Njegova trajnost blijedi s vremenom. No, u samoj se izvornoj strukturi sjećanja vrijeme kao sretan trenutak zaustavlja. Nije stoga nimalo začudno da je baš Walter Benjamin svoj koncept vremena izjednačio s grčkim bogom Kairosom tako što je mediju fotografije s njezinom tehničkom reprodukcijom izvornika podario mogućnost zaustavljanja sjećanja u točki proživljeno-doživljenoga trenutka. Ono što pamtimo su trenuci u vremenu, ali traumatične događaje nastojimo izbrisati iz sjećanja, a sretne zauvijek očuvati. Stoga je sretan trenutak onaj događaj u vremenu koji otvara mogućnost spasonosnoga događaja kao sveze bitka i mišljenja, stvarnosti i sjećanja. Misliti vrijeme kao ‘zrnce trenutaka’ znači uvidjeti da postoji i prašina i čistoća u sjećanju i da osjećanje vremena povezuje intuiciju i refleksiju. Prvo se zbiva u trenutku i omogućuje spoznaju tog čuda vremena u kojem je sabrano sjeme vječnosti kao nunc stans. Drugo se zbiva u posredovanju tri dimenzija protijeka vremena ꟷ prošlosti-sadašnjosti-budućnosti ꟷ i već uvijek je zakašnjelo u odnosu na ono što se dogodilo u trenutku. Leibniz je razvio pojam intuicije u svojoj monadologijskoj metafizici, a Hegel pojam refleksije u svojem sustavu apsolutnoga duha. No, valja jasno pokazati da je Leibniz kao matematičar dao prednost racionalnome mišljenju u odnosu na intuicijsko koje krasi Božju spoznaju kao intuitus prasens.

Sretan trenutak je za stajalište Einsteinova apsoluta vremena, a to pogađa fiziku kao kozmologiju u metafizičkome smislu, nešto posve ravnodušno za promatrača koji se kao i njegov objekt promatranja nalaze u prostoru-vremenu kretanja brzine svjetlosti kao kretanja elektro-magnetskih valova u zakrivljenome svemiru. Pojam zaustavljenoga sjećanja može se prispodobiti upravo matematičkim pojmom transverzale koja prekida kretanje i odvodi ga u drugome smjeru. Sjećanje, dakle, mora biti selektivno i svagda nepouzdano jer se ne odvija u kontinuitetu događaja,  nego u diskontinuitetu, rezu, prekidu. Trenutak je, dakle, ono što sadašnjosti podaruje veću moć od prošlosti i budućnosti, jer intuicija iz ‘zrnca sadašnjosti’ osjeća i vidi ono što će se dogoditi u nadolazećoj budućnosti. I baš zato što to ‘intuitivno’ zna, želi ono što se dogodilo u diskontinuitetu prostora-vremena ovjekovječiti. Sretan trenutak je uvjet mogućnosti življenja i ujedno sinteze osjećanja i doživljaja vremena. Ta mogućnost življenja nije zamisliva bez pomoći ili stimulansa umjetnosti. Bog koji simbolizira ovaj događaj kao Kairos je gol mladić na kugli, s krilima na leđima ili nogama te s nožem i vagom u rukama. U nas očuvan je reljef s Kairosom iz Trogira, a pretpostavlja se da potječe iz 1. stoljeća i da je rađen prema Lizipovu kipu. Kairos stoga znamenuje nešto uzvišeno i za grčku filozofiju kao metafiziku jedino smisleno ‒  ulazak vječnosti u vrijeme. Vrijeme mjereno matematičko-fizikalnim parametrima, onaj Einsteinov apsolut, ovdje više nije mjerodavan. Intuicija pripada u bitnome smislu tragičnoj spoznaji. Zašto? Zbog toga što vrijeme ireverzibilno odlazi u nepovrat i svaki je trenutak bez sjećanja na njegovu faktičnost mrtvo vrijeme zaborava.