Žarko Paić

           Kažu da je Béla Hamvas nakon što su mu polupismeni egzekturi mađarske komunističke tajne policije bombom razvalili kovčeg prepun dovršenih i nedovršenih spisa, prijevoda Upanišada i Henokove Knjige Apokalipse, sjeo na obližnje brdo uz njegovu trošnu kuću za odmor uz rijeku i rekao ovo:

             ‒ Hvala Svevišnjem što me oslobodio strašnog grijeha taštine. Ionako sve to skupa nije vrijedilo ništa.

            Ako je ova priča istinita, a nije, onda nam je pisanje i trag mišljenja u knjigama uvijek prožeto nužnim promašajem života. Lako je homo pragmaticusima, jer njihovo je carstvo od ovoga svijeta u koristi i šteti onog što čine i što ima svoju konkretnu svrhu. Iako je, pravo uzevši, i njima i hamvaševcima, naizgled isto. Netko je ipak morao stolarski i rezbarski oblikovati taj kovčeg, a netko je morao smisliti učinak te bombe-kašikare. Neki Šandor i neki Gyjula nisu razmišljali o sebi kao o stvarateljima i umjetnicima, već o svrsishodnome umijeću svojeg posla. Mogli su, doduše, biti nalik srednjovjekovnim obrtnicima i biti uvjereni da to što čine jest originalno djelo. No, reprodukcija moderne tehnologije i kovčeg i kašikaru lišavaju taštine majstorske imaginacije. To ne vrijedi za spisateljstvo. Ono je duhovna emanacija taštine. Ako je čak neinventivno i glupo, barem ga krasi pečat originalnosti, zaštitni znak osobnoga besmisla. Ne vrijedi kukati za izgubljenim blagom vlastite genijalnosti.  Hamvas je postupio uzvišeno i samokritički. Proglasio je svoje duhovne stvari bezvrijednim. I bio je u pravu, ako je ova priča istinita, a nije, jer nema svjedoka koji će to potvrditi.

          Totalitarni mađarski komunizam nadomješten je veličajnim liberalno-autokratskim orbanizmom napuhanog pijevca na gumnu, Hamvas je postao danas svjetskim imenom filozofijske ezoterije i mistike, a rijeka uz trošnu kuću i nadalje teče poput Upanišada do ušća Henokove Apokalipse. Kažem Vam, priču su smislili tajni agenti opozicijske tajne policije da napakoste režimu staljinizma nakon 2. svjetskoga rata i da javno prokažu glavnog prokazitelja, Staatsphilosopha Györgyja Lukácsa, autora glasovite ontološke čitanke staljinizma Povijest i klasna svijest, koji je krivac za Hamvasevu duhovnu izolaciju nakon izlaska njegove knjižice o mađarskome nadrealizmu. Kovčeg sa spisima nije raznesen u krhotine bombom-kašikarom, iako su majstori Šandor i Gyula zatočeni nakon posjeta Hamvaševoj izbi na dunavskoj adi pod optužbom da su švercali subverzivni materijal ‒ krvavice i devenice u kovčegu s duplim dnom. Dokaz možete vidjeti u kultnome filmu Péta Bascóa Krunski svjedok iz 1969. godine. Kao što se sjećate, glavni je junak filma debeljuškasti, prostodušni čuvar nasipa Jóseph Pelikán, koji jednog dana odlučuje prekinuti pravilo države o klanju svinja, pa u svojem podrumu zakolje jednu krmaču. I tada počinju njegove muke, jer završava u zatvoru. Naravno, pitate se kakve veze ima Pelikán i zaklana krmača s navodnim Hamvasovim grijehom taštine kojeg je oslobodio dotični Svevišnji, a nije ni riječ o onome iz Upanišada niti iz Henokove Apokalipse, a ponajmanje Apsolutu zvanom Partija iz Lukácseve Povijesti i klasne svijesti. Iskreno rečeno, nemam pojma. Samo znam da je gubitak kovčega s krvavicama i devenicama apsolutno nenadoknadiv.

Duplo dno povijesti uvijek skriva mračne tajne i još poneku krunsku taštinu.