Žarko Paić

1.

Academia virtualis je ciklus predavanja, koji objavljujem na svojoj web stranici. Ovaj projekt valja razumjeti kao svojevrsnu „virtualnu akademiju” bez čvrstog fizičkoga mjesta ili institucijske uvjetovanosti. U njemu kroz niz od 32 numeriranih predavanja analiziram bit suvremenosti, problematiziram povlačenje iz javnosti radi filozofijskoga promišljanja te otvaram nužan dijalog s ključnim misliocima 20. i 21. stoljeća.

Glavne tematske cjeline i motivi unutar ovog ciklusa uključuju:

• Suvremenu filozofiju tehnologije: Analize vodećih mislitelja poput Gilberta Simondona, Yuk Huia, Nicka Landa, Bernarda Stieglera. 
• Problem vremena i znanosti: Rasprave o povijesnim filozofskim i znanstvenim susretima, poput onoga o problemu vremena između Alberta Einsteina i Henrija Bergsona.
• Estetiku, film i vizualnost: Predavanja inspirirana poviješću filma, primjerice kroz interpretaciju improviziranih lekcija Jean-Luca Godarda iz Montreala, kao i šira pitanja odnosa tijela i vizualnosti te književnosti kao u Borgesovim hardvarskim predavanjima.
• Tehnosferu i suvremenost: Nadogradnja Heideggerovih i Leibnizovih postavljanja problema u kontekstu kibernetike i suvremene tehnologije.

2.

Academia virtualis nastavak je mojeg dugogodišnjeg rada u područjima estetike, teorije medija i filozofije tehnike, zabilježenoga u ranijim djelima poput petosveščane Tehnosfere. Kako se, dakle, određuje smisao sveučilišnih predavanja od Platona do Hegela kao bit metafizike i nakon njezina kraja u kibernetici nakon Heideggera? U okviru Academiae virtualis te u radovima poput knjiga Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-Kibernetika-Transhumanizam unutar koje se nalazi uvrštena i studija „Sveučilište i tehnosfera“, (v.  https://zarkopaic.net/blog-post/sveuciliste-i-tehnosfera/ ) smisao sveučilišnih predavanja prolazi kroz radikalnu ontologijsku preobrazbu: od živoga govora i bitka metafizike pa sve do tehno-znanstvene operativnosti nakon njezina kraja. Ovu evoluciju i njezinu svodivost na kibernetiku određujem kroz nekoliko ključnih faza:

1. Od Platona do Hegela: Sveučilišno predavanje kao bit metafizike i prisutnost logosa

U klasičnoj tradiciji zapadnjačke misli, sveučilišno predavanje nije bilo puki prijenos informacija, već događaj same istine bitka.

• Platonovski korijeni (Akademija): Predavanje i dijalog shvaćeni su kao živi govor (logos), prostor u kojemu se um uzdiže prema čistim bitima (idejama). Znanje traži živu prisutnost učitelja i učenika, gdje se istina otkriva u zajedničkome traganju.
• Hegelovski vrhunac (Apsolutna metafizika): Kod Hegela filozofija doseže svoj vrhunac kao spekulativni sustav. Sveučilišno predavanje ovdje postaje samorazvitak apsolutnoga duha. Profesor na katedri ne iznosi tzv. subjektivno mišljenje, već kroz predavanje misao misli samu sebe, dovodeći povijest do njezina pojmovnoga dovršenja u obliku apsolutnoga znanja. Zato je predavanje u klasičnom njemačkome idealizmu (poput Humboldtova modela sveučilišta) institucionalno utjelovljenje jedinstva uma, slobode i znanosti.
•  

2. Kraj metafizike i obrat prema kibernetici (Heideggerov poticaj)

Oslanjajući se na Martina Heideggera, Vanju Sutlića i Gillesa Deleuzea, naglašavam da se metafizika ne završava tako da jednostavno nestane, već se ostvaruje i dovršava u obliku moderne tehnologije i kibernetike. Kada Heidegger proglašava „kraj filozofije i zadaću mišljenja”, on uočava da tradicionalna ontologija prepušta mjesto tehno-znanostima. Smisao bitka više nije u njegovoj skrivenosti ili prisutnosti, već u tome da bude izračunljivo, planirano i konstruirano.

3. Predavanje u dobu kibernetike: Trijada koda i tehnosfera

Nakon Heideggera Sutlića i Deleuzea, u digitalnome dobu koje nazivam vladavinom tehnosfere, smisao sveučilišta i predavanja temeljito se mijenja. Ono gubi svoj humanistički karakter i biva integrirano u autopoietički (samoproizvodeći) planetarni sustav. Umjesto klasičnoga logosa i potrage za istinom, predavanje se u kibernetici redefinira kroz četiri temeljna pojma:

1. Informacija: Znanje se reducira na operativni podatak lišen ontologijske dubine.
2. Povratna sprega (feedback): Predavanje postaje komunikacijski proces optimizacije i stalnoga prilagođavanja sustavu.
3. Kontrola i komunikacija: Sveučilište više ne odgaja „subjekt” slobode ili građanina svijeta, već proizvodi funkcionalne elemente unutar kodirane mreže.

Usporedni pregled ove radikalne promjene:

3.

funkcionalnost mreže (gdje se operira s onim što koristi unutar sustava umjetnog života). Iz tog razloga Academia virtualis postaje jedinom smislenom suvremenom paradigmom svih znanosti danas, i tzv. prirodno-tehničkih i tzv. društveno-humanističkih kao i studija umjetnosti – jer se istinsko mišljenje danas mora povući s institucionalnoga sveučilišta kao muzealizirane i historizirane povijesti logosa i mythosa kako bi u virtualnome, slobodnome prostoru uopće moglo misliti nadolazeći događaj neke druge i drukčije povijesti. Sve drugo je bezglava negacija Hegelove nepogrešive definicije filozofije kao svojeg vremena sabranoga u mislima.

Dante je još krajem 13. stoljeća kazao u svojem Novome životu nešto imperativno i tome se doista nema što proturječiti:

Incipit vita nova!