Žarko Paić

1.

Borges u jednom razgovoru kaže da je Bog tako velikodušan prema čovjeku da mu je darovao čak i pakao. Prvo pitanje koje ima još uvijek karakter filozofijskoga odnosa spram bitka jest kako taj i takav čovjek u doba tehnosfere predočava uopće pojam pakla? Je li to nepojmljiva slika užasa i čudovišnosti koja se ne može prikazati, ali stvara takav strah da je dovoljno izgovoriti ovu riječ i već imamo prizore iz Danteova „Pakla“ pa makar ne znali kako veliki Firentinac opisuje njegove tzv. krugove? Ili je možda problem u tome što je samo iskustvo ove „prazne epifanije“ toliko prožeto nečime što je izvan svekolike teologije i odnosi se na prikaz i predstavu zbiljskoga užasa u ovome svijetu (ratovi, torture, genocidi, patološki zločini) koji postaje neka vrsta simulakruma kao kazne za zločince u „onostranosti“ utoliko više što prema Novome Zavjetu postoji ono što se naziva Posljednjim sudom, pa je pakao nužno povezan s najgorom kaznom za zlotvore primjeren njihovim zlodjelima? Dakle, slike pakla prethode njegovu pojmu ili je on neovisan od ljudske moći opažaja svijeta?

          Tko je najveći stručnjak za Pakao osim Đavola koji za to ima sve prerogative? Osim Dantea, vjerojatno bi se i argentinski književnik koji je valjda napamet znao i njegove knjige složio da je to švedski znanstvenik, filozof i mistik Emanuel Swedenborg. On je detaljno opisao svoje vizije zagrobnoga života u svojem najpoznatijem djelu iz 1758. godine, Nebo i pakao. (v. https://swedenborg.com/wp-content/uploads/2015/08/NCE_HeavenandHell_portable.pdf) Za razliku od tradicionalnih kršćanskih predodžbi o paklu kao mjestu fizičkoga mučenja sumporom i vatrom pod nadzorom vragova, Swedenborgov pakao je psihološko, duhovno i dobrovoljno stanje koje duša sama bira na temelju svojih unutrašnjih ljubavi i žudnji. Bog nikoga ne šalje u pakao; duše same odlaze tamo jer se osjećaju ugodnije među sebi sličnim zlim duhovima. Vatra nije stvarni plamen, već metafora za goruću sebičnost, mržnju, osvetoljubivost i niske strasti. Izgled pakla odražava unutrašnje stanje njegovih stanovnika. Izvana izgleda kao ruševine, prljave jame, smrdljive močvare i mračne šume. Zli duhovi ne vide sebe kao čudovišta, već jedni drugima izgledaju normalno zbog iskrivljene percepcije stvarnosti. Princip korespondencije kazujeda je sve u paklu izravna suprotnost nebeskom redu, istini i ljubavi prema bližnjemu.

Pakao je podijeljen na nebrojena društva koja odgovaraju različitim vrstama zla i laži. U tim zajednicama nema istinske suradnje; duhovi neprekidno pokušavaju dominirati, mučiti i podčinjavati jedni druge. Budući da tamo vlada vječni sukob, anđeli s neba stalno nadziru pakao kako bi održali ravnotežu i spriječili da zlo potpuno nadvlada svemir ili da duhovi nanesu preveliku patnju jedni drugima.

2.

Vratimo se ipak Borgesu jer bez njega i njegove ironične misli o Božjoj velikodušnosti prema čovjeku kojemu je podario pakao ne bih ni krenuo pisati ovo „iskustvo prazne epifanije“. Razlog je više negoli bjelodan. U Borgesovu sonetu “Emanuel Swedenborg“  čitamo da je Swedenborg vidio “žestoku geometriju, kristalni labirint Boga i prljavo vrvenje paklenih užitaka”. E, pa sada, vjerojatno je pitanje geometrije i labirinta stvar više za Leibnizovu teodiceju i njezine matematičke i metafizičke istine negoli za pjesnike i mistike. No, ako je užitak stvar paklenoga plana (Đavola?), kako je onda moguće da je taj teologijsko shvaćeni jouissance, (čemu se ne bi vjerojatno odupirao u svojoj teoretskoj psihoanalizi niti Jacques Lacan) uvjet mogućnosti ideje i zbilje ljudskoga roda u njegovoj biološkoj evoluciji kao sreće i spasonosnoga produljenja vrste? Je li, dakle, pakao kao Swedenborgovo „psihološko, duhovno i dobrovoljno stanje“ kako ga je Borges poetski razvio do aporije metafizike par excellence zapravo pitanje moralne odgovornosti subjekta koji poput Pascalove trstike na vjetru postaje onaj koji usuprot vrhovne dogme kršćanstva sve postavlja na noge moderne egzistencije čovjeka?

Swedenborg je bio Šveđanin, čovjek sa Sjevera, iz zemlje koja pripada duhu protestantizma koji ne priznaje apsolutnu vrhovnu religiozno-političku vladavinu kakvu je povijesno izgradio katolicizam. I baš zato, evo jednog drugoga paradoksa. Kad sam pisao knjigu koja je izravno i neizravno vezana uz najmisaonijeg Danca u njezinoj povijesti bez kojeg ne bismo mogli razumjeti bit (moderne) ljudske egzistencije, a jasno je da je riječ o Sörenu Kierkegaardu (v. https://apokalipsa.publishwall.com/knjigarna/zarko-paic-the-spheres-of-existence-three-studies-on-kierkegaard), neprestano mi je lebdjela sjena Swedenborga ponad one slike danskoga religioznoga filozofa koji je napisao ključnu knjigu svekolika egzistencijalnoga mišljenja kao što je to Strah i drhtanje (v. https://www.sorenkierkegaard.nl/artikelen/Engels/101.%20Fear%20and%20Trembling%20book%20Kierkegaard.pdf) Zašto, pitate se? Evo odgovora.

3.

Kierkegaard je bio izrazito sumnjičav prema ljudima koji su tvrdili da imaju privatne vizije Boga ili izravne objave. Smatrao je to oblikom duhovnoga ponosa ili zablude. Za Kierkegaarda, jedini pravi autoritet je Krist, a odnos s njim se ne gradi kroz šetnje po nebeskim sferama, već kroz patnju, preispitivanje vlastite savjesti i prihvaćanje paradoksa vjere Unatoč ovim velikim razlikama, u jednoj se točki njihove misli dodiruju na fascinantan način: ideji da čovjek sam bira svoj pakao. Dok Swedenborg piše da duša sama odlazi u pakao jer tamo nalazi društvo koje odgovara njezinim zlim ljubavima, Kierkegaard u svojim psihološkim djelima (poput Bolesti na smrt v. https://www.reclam.de/produktdetail/die-krankheit-zum-tode-9783150143254 ) opisuje očaj. Za Kierkegaarda, vrhunski oblik očaja je onaj u kojemu čovjek svjesno želi biti ono što jest u svojem prkosu i grijehu, odbijajući Božje milosrđe. Taj kierkegaardovski “prkosni očaj” nevjerojatno nalikuje Swedenborgovim stanovnicima pakla koji radije biraju svoj smrad i tamu nego svjetlost neba, jer im ta svjetlost nanosi bol.

Ako je pakao pitanje slobode izbora, onda je moguće velikodušno odbiti Božju milost i kazati: „Pakao, to nisu Drugi, već drukčije stanje ljudske duše u njezinu padu u bezdan. Vizije su stvar slobode subjekta, a pakao pripada privatnome nagnuću čovjeka.“ Naravno, pitate se, kako bi Borges odgovorio na ovu „sablazan“, jer ipak je on bio najbolji suvremeni stručnjak za pakao u što se možemo uvjeriti čitajući njegove eseje o Danteu, koji podaruju, da budemo dosadno neinventivni u razbacivanju novim metaforama ꟷ „božanski“ čitateljski užitak. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/vrhunska-poezija-nadilazi-svaki-suhoparni-teoloski-roman/ )

Dok je njegov a ne stvarni Dante očigledno bio čovjek naklonjen ideji da stvarne ljude (blažene i zlomisleće, pokorne i nepokorne, jadne i proklete) kao svoje likove iz Božanstvene komedije sustavno postavi u sve lijevke, krugove, elipse i transverzale „Pakla“, „Čistilišta“ i „Raja“, Borges je kao njegov vrhunski književni tumač bio smjerno ravnodušan na takve osvetoljubive reakcije, pa je pisao pjesme o Swedenborgu i samome Danteovu „Paklu“. U njima pronalazimo više geometrije od „paklenih užitaka“ i manje mahnitih sukoba između suprotstavljenih likova od Beatrice čija sjena ostaje na trnu purpurne ruže vječnoga zaborava. Pakao nije otuda više ni ono slikovno neprikazivo niti jezikom neiskazivo, nije više čak ni Swedenborgovo privatno stanje u vizijama razgovora s anđelima i Nebom o smislu ljudske patnje i vjere u iskupljenje u onostranome životu.

No, sve je to na kraju posve nevažno, iako nam se dugo vremena činilo da ima moć posvemašnje imaginacije iznad svih drugih Borgesovih tekstova.

U genijalnoj njegovoj priči “Funes ili pamćenje” (Funes el memorioso), Borges predstavlja jednu od svojih najstrašnijih vizija pakla – pakao nemogućnosti zaboravljanja. Glavni lik, Ireneo Funes, nakon pada s konja dobiva sposobnost da savršeno pamti apsolutno sve: oblik svakog oblaka u svakome trenutku, teksturu svakoga lista koji je ikada vidio. Borges eksplicitno pokazuje da je to pakao, jer Funesov um postaje pretrpan detaljima, onemogućujući mu da misli, jer “misliti znači zaboravljati razlike, znači generalizirati, apstrahirati”. Pakao je ovdje um koji je postao vlastiti zatvor.

Eto, sva sreća što nas na kraju svih užitaka u ovome životu čeka rajsko stanje vječnoga zaborava da ne poludimo od onoga drugoga pakla o kojem ne znamo baš ništa jer smo već zaboravili je li riječ o pukoj slici mišljenja ili o njegovoj tamnoj sjeni.