Žarko Paić

1.

          U Kavafijevoj pjesmi Sjeti se, tijelo čovjek s ljubavlju razgovara sa svojim starim tijelom podsjećajući ga na želju koju je nekoć pobuđivalo, Ton je nježan, nostalgičan, njegove riječi miluju naboranu kožu.

„Tijelo, sjeti se ne samo koliko si bio voljen,

ne samo kreveta na kojima si ležao,

već i onih želja koje su otvoreno sjale

u očima koje su te gledale,

drhtale za tebe u glasovima –

samo ih je neka slučajna prepreka frustrirala.

Sada kada je sve konačno u prošlosti,

čini se gotovo kao da si se predao

i tim željama – kako su sjale,

sjeti se, u očima koje su te gledale,

sjeti se, tijelo, kako su drhtale za tebe u tim glasovima.“

2.

Sjećanje na tijelo proizlazi iz tijela u njegovu duhovno-duševnome bivanju koje još nazivamo kretanjem u prostoru kao vremenski određenoj dionici ljudskoga puta na ovoj zemlji. Svako je sjećanje utoliko tjelesni događaj reza s vremenom koje protječe u svojoj neumitnoj prolaznosti. No, ovo sjećanje nije isto u ljudskoj singularnosti djeteta, dobu sazrijevanja čovjeka u različitim modusima njegove spolno/rodne jedinstvenosti, te naposljetku u doba zastarijevanja koje se približava kraju svoje konačnosti koju imenujemo riječju smrti. Ono što je isto u sjećanju jest da je posrijedi uvijek sjećanje „na“ tijelo, ne „o“ tijelu, jer mišljenje kao razmišljanje, osjećanje i doživljaj vlastite tjelesnosti nadilazi svoju granicu postojanja određenu fizičkim objektom koju označava latinska riječ corpus. (v. https://www.amazon.com/Corpus-Perspectives-Continental-Philosophy-Jean-Luc/dp/0823229629) Iza granice ovog korporalnoga leži sjećanje „na“ tijelo s kojim mišljenje misli svijet ne kao puko okružje fizičkih predmeta, već kao zajedništvo razlika između mnoštva tijela u svojevrsnoj korporalno-duhovnoj monadologiji, da to kažemo pojmom Leibniza.

          Zašto sjećanje „na“ tijelo pretpostavlja singularnost ljudskoga iskustva „vlastitosti“ koje od Dunsa Škota do Nietzschea i dalje nazivamo principom individuacije? Zato što je ono jedno, jedinstveno i jednokratno u smislu autentičnoga događaja sveze bitka i vremena ne posredovano tijelom kako je to mislila kartezijanska novovjekovna metafizika, već omogućeno u izvornome aktu upojedinjenja i osmišljavanja ljudske egzistencije. Kad Kavafi, dakle, melankolično, a kako drugo, pjeva o iskustvu svojeg tijela polazeći od sjećanja na ljubavne zgode koje prolaze kroz tijelo, ulaze kroz njega i iz njega izlaze, onda je posrijedi iskustvo predrefleksivnoga osjećanja onoga što je prostorno-vremenski uokvireno kao ekstatička bit egzistencije ljudskoga bitka uopće. Nije stoga samo vrijeme ekstatička dimenzija onoga što je nedohvatljivo u svojem tijeku i prolaženju. Ekstatičko je tijelo koje se sjeća svojeg postojanja u bolnim i sretnim iskustvima u svakome trenutku vlastite kozmodiceje. (v. https://www.abebooks.com/9783030144661/White-Holes-Visualization-Body-Pai%C4%87-3030144666/plp )

3.

Thimisou Soma (Sjeti se, tijelo)  jedno je od najsnažnijih svjedočanstava Kavafijeve specifične erotske i nostalgične poezije. Dok se većina modernističkih pjesnika njegova doba obraćala duši, razumu ili apstraktnim idealima, Kavafi čini radikalan zaokret i izravno se obraća ljudskome mesu i koži. On ne promatra tijelo samo kao prolazni biološki omotač, već kao autonomni arhiv proživljenih emocija. Čak i kada razum zaboravi pojedinosti, ime ili točan datum, tijelo zadržava fizičko pamćenje osjeta – drhtaja, dodira i mirisa. Pjesnik naređuje tijelu da se aktivno sjeća, jer je to jedini način da se prkosi starenju, prolaznosti i tjelesnome propadanju . Pjesma je pisana iz perspektive čovjeka koji se nalazi u kasnijim godinama života, kada je intenzivna fizička strast stvar prošlosti. Međutim, ton pjesme nije očajan. Ona nudi melankoličnu utjehu: sjećanje na to da si nekada bio poželjan i da si osjećao strast daje dostojanstvo i smisao starosti. Tijelo se kroz sjećanje ponovno puni istim onim sjajem i drhtajem iz mladosti.

Ova pjesma pokazuje pritom još nešto mnogo dalekosežnije. Iako je nesumnjivo riječ o dispozitivu sjećanja kao nostalgičnome iskustvu povratka u prošlost, a taj je povratak uvijek u svim načinima postojanja ljudske svijesti kako pokazuje i Jean-Paul Sartre u svojoj analizi pogleda i Drugoga u Bitku i ništavilu (L’être et le néant) iz 1943. godinepokušaj zaustavljanja u trenutku ekstatičkoga zanosa mladenaštva, Kavafijeva pjesma je u bitnome smislu pjev o divnoj tragediji tijela. Ono „na“ što tijelo u trenucima svojeg tihoga propadanja zaustavlja „pogled“, koji nije tek opažaj oka, već i sinestezija mirisa, zvukova, dodira i svekolike obuhvatne osjetilnosti, pripada iskustvu tjelesne ljubavi. Bez nje i ona druga, duhovna ostaje prazna. Sjećanje „na“ tijelo kao ekstatički događaj iskustva života prolazi i prelazi kroz vrijeme i njegove dimenzije „vječite sadašnjosti“.

Ovaj nunc stans nije nikakva tlapnja aristotelovskoga shvaćanja vječnosti. Riječ je o jedinome načinu kojim metafizika dohvaća pojam iskonskoga i autentičnoga vremena polazeći od duhovnoga iskustva neposrednoga trenutka u njegovoj nužnoj oprošljenosti. Vječnost nije ni sadašnjost ni budućnost, već zaustavljena prošlost koja se nastoji očuvati u sjećanju kao doživljaju sretnoga trenutka kojeg Grci imenovahu kairosom, bogom-dječakom s krilima na nogama i leđima. Bog sretnoga trenutka istodobno je u svojoj paradoksalnosti ono vrijeme koje u hipu prolazi i ako ga se ne dohvati u pravo vrijeme, gotovo je zauvijek. Svaka je tragedija stoga divna tragedija tijela ako je susret s Kairosom u prohujalome vremenu imao svoje ispunjenje, a ne uzaludnost i nesretni slučaj.

4.

Kavafijeva je pjesma stoga nužno sjećanje „na“ divnu tragediju tijela koja je utoliko ljepša ukoliko je ne samo zbiljski doživljeno iskustvo u prošlosti, već i u „vječnoj sadašnjosti“. No, sjećanje koje to omogućuje nije dovoljno kao takvo. Potreban je dodatni stimulans za život, kako Nietzsche označava bit umjetnosti. Upravo je to iskustvo čitanja ove Kavafijeve pjesme. Njegov senzualizam nije vulgaran niti isključivo fizički; to je profinjena, često melankolična filozofija užitka u kojoj se isprepliću erotika, sjećanje i umjetnost. Kavafi crpi nadahnuće iz helenističkoga razdoblja antičkoga svijeta nakon Aleksandra Makedonskog. To je bilo doba kozmopolitizma, dekadencije i miješanja kultura u gradovima poput Aleksandrije i Antiohije. Za razliku od kršćanskoga ili puritanskoga morala, helenistički svjetonazor koji Kavafi oživljava slavi puninu ovozemaljskog, erotskoga užitka. Užitak je za njega oblik duhovnoga prosvjetljenja i otpora banalnosti svakodnevice i to je svetkovina homoerotizma i ljubavi onkraj svih tzv. društvenih granica.

Sve pogađa divna tragedija tijela, i one koji su iskusili svu ljepotu, bol i patnju ekstatičke slobode tijela i oni kojima je zbiljsko stanje ove demonske igre bilo uskraćeno u stvarnosti, pa su sublimni zanos svojih izmišljanja poklonili vizijama i utopijama svijeta onkraj svih granica postojanja.

          Sada kada je sve konačno u prošlosti, sjeti se, tijelo da je sva tvoja žudnja ono što bez poezije nema smisla i zato sve ravnodušno leži u bezdanu i motri svoj lik u zastrtome zrcalu ovog ludo savršenoga života.