Žarko Paić

1.

U svojem posthumnome djelu Mozart: Sociologija jednoga genija (objavljenome 1991. godine), znameniti njemački sociolog fenomenologijske orijentacije Norbert Elias dekonstruira romantični mit o bezvremenskom i božanskom umjetničkome geniju. Kroz sociologijsku i psihologijsku analizu pokazuje da se iznimni talent Wolfganga Amadeusa Mozarta sukobio s krutim strukturama dvorskoga društva 18. stoljeća, objašnjavajući tako glazbenikovu tragičnu i preuranjenu sudbinu kakvu je imao u vidu djelomice i spektakularni film Miloša Formana Amadeus iz 1984. godine. (v. https://cinephiliabeyond.org/milos-formans-amadeus-a-stylish-cinematic-homage-the-musical-prodigy-deserved/ )

Mozart je bio čovjek iz buržoazije koji je stvarao za plemstvo koje je nametalo vlastite estetske kriterije. U to vrijeme glazbenik nije bio slobodni umjetnik već dvorski sluga podložan hirovima svojih gospodara, poput salzburškoga princa-nadbiskupa Colloreda. Tržište neovisne glazbe (javni koncerti, prodaja notnoga zapisa) nije bilo dovoljno zrelo da bi uzdržavalo umjetnika bez aristokratskoga pokroviteljstva. Elias nas podsjeća da se romantični pojam “autonomnoga genija” pojavio nakon Mozartove smrti. Dvor nije stoga očekivao da Mozart izrazi svoju subjektivnost, već da izvrši precizne narudžbe poštujući bonton. Ovaj strukturni jaz pretvorio je njegovu potragu za slobodom u neizbježan društveni neuspjeh suočen s asimetrijom moći.

          Naviknut na laskanje europskih dvorova tijekom djetinjstva, njegov prijelaz u status sluge u odrasloj dobi bio je nepodnošljiv. Elias detaljno analizira složen i otuđujući odnos sa svojim ocem, Leopoldom Mozartom, koji je djelovao kao njegov prvi socijalizacijski agent. Kako bi prikrio svoje poniženje u očima plemića, Mozart je razvio provokativan stav i skatološki humor, koje Elias analizira kao psihološke sigurnosne ventile. Ova knjiga ostaje bitan klasik u sociologiji umjetnosti za razumijevanje kako društvene strukture oblikuju, pokreću ili uništavaju individualne putanje. Tema dvorskoga društva pojavljuje se pritom kroz proučavanje odnosa između glazbenika, koji pripada buržoaziji, i njegovog gospodara. No, koncept genija je filozofski koncept koji su razvili Schopenhauer i Kant. Kako možemo, dakle shvatiti u razlici ovaj koncept  koji sociologijski preuzima Elias? Da bismo uistinu razumjeli genij u djelu Norberta Eliasa u odnosu na Kanta i Schopenhauera, moramo suprotstaviti povijesnu sociologiju metafizici. Dok novovjekovna filozofija definira genij kao dar prirode ili mističnu silu, Elias ga redefinira kao proizvod društvene konfiguracije.

Za Immanuela Kanta, genij je prirodni talent kroz koji priroda diktira pravila umjetnosti. Talent je biološka predispozicija koja može procvjetati samo ako joj društvena struktura osigura jezik, alate i funkciju. Za Arthura Schopenhauera, genij posjeduje čistu svijest, odvojenu od zajedničke volje i materijalnih kontingenata. Stvoritelj je vezan za očekivanja svojeg vremena. Njihove najdublje želje oblikovane su njihovom poviješću i odnosima (posebno obiteljskim i dvorskim). Elias, pak, pokazuje da je Kantova definicija genija sama po sebi proizvod svojeg vremena. Pojavila se u 18. stoljeću s emancipacijom njemačke buržoazije, koja je cijenila intelektualna postignuća iznad privilegija plemićkoga porijekla. Za filozofiju, genij stvara ni iz čega. Za Eliasa, Mozartova glazba rezultat je dugog procesa njegovanja vještina slušanja, evolucije instrumenata i zahtjeva dvorskoga društva. Elias teorijski vjerodostojno objašnjava Mozartovu tragediju kroz strukturnu promjenu. Naime, Mozart je posjedovao habitus “autonomnog kreativnoga genija” (filozofski koncept koji će tek doći), ali je živio u društvenoj strukturi koja ga je tretirala kao pukog obrtnika-slugu. Ukratko, tamo gdje novovjekovna filozofija vidi božansku ili prirodnu anomaliju, Elias vidi iznimnu povijesnu konfiguraciju u kojoj je čovjek doveo umjetnost glazbenoga jezika do vrhunca, iako mu njegov društveni status još nije dopuštao da bude njegov legitimni gospodar.

2.

Sociologija genija zasigurno nije najčitanije ili najvažnije djelo Norberta Eliasa, autora kapitalne studije O procesu civilizacije. (v. https://www.nepoznati-smjer.hr/o-procesu-civilizacije-sociogenetska-i-psihogenetska-istrazivanja ) On u toj knjizi možda više od njegovih drugih studija pokazuje ono što povjesničar predstavlja kao konvergenciju između pojedinca i društva i ono što veliki francuski neomarksistički sociolog Pierre Bourdieu opisuje kao “susret dviju povijesti, […] između utjelovljene povijesti i povijesti kao stvari, ili, preciznije, između povijesti objektivirane u stvarima, u obliku struktura i mehanizama (onih društvenoga prostora ili polja), i povijesti utjelovljene u ljudima, u obliku habitusa”. (https://mvinfo.hr/knjiga/8073/distinkcija-drustvena-kritika-sudjenja)  Pierre Bourdieu spominje ovu teorijsku liniju u svojem predavanju od 15. svibnja 1986., gdje hvali Norberta Eliasa kao jednog od glavnih sociologa koji teorijski primjenjuje pojam habitusa.

          U knjizi Mozart: Sociologija jednog genija stoga postoji problematična napetost  „kako biće koje je iskusilo životinjske impulse običnog pojedinca može stvoriti glazbu za koju njegovi slušatelji smatraju da je lišena svake animalnosti“. Elias opetovano koristi epitete pripisane Mozartu kako bi pokazao koliko oni ometaju prikaz genija i kako to otežava njegovo prepoznavanje od strane dvorske aristokracije. Piše da je „jedna od osobina koja ga čini najsimpatičnijim, ili, ako hoćete, najljudskijim, ta što nije imao herojske crte lica najpoznatijih portreta Goethea ili Beethovena, koje one koji ih posjeduju odmah čine iznimnim bićima, dajući im odliku genija, čim uđu u sobu ili se pojave na ulici.“ Mozartove crte lica jednostavno nisu bile herojske. Istaknuti, mesnat nos, koji se činio nagnutim prema blago uzdignutoj bradi, izgledao je malo manje teško kada je lice poprimilo puniji oblik. Fiziognomika Mozarta naprosto kao da odudara od skamenjenih figura drugih veličajnih osobnosti njemačke povijesti i kulture.

          Mozartov društveni neuspjeh unutar dvorske aristokracije može se djelomično objasniti skladateljevim fizičkim zdravljem koje je zasjenilo njegovu glazbu, koliko god iznimna i plodna bila. Njegov glazbeni genij stoga je prečesto bio zasjenjen njegovim ekscesima u ponašanju. Ali to nije bila njegova jedina poteškoća. “Konfiguracije” koje je iskusio predstavljale su drugu poteškoću, ili, preciznije, društvena dihotomija koja je obilježila njegov život bila je posljedica društvenih konfiguracija s kojima se susretao. Za Eliasa je prvenstveno ljudska konstelacija ta koja oblikuje pojedinca i njegovu glazbu. Mozart je stvarao međuovisne odnose s drugim pojedincima svojeg vremena. Ova perspektiva, koja njegovu društvenu povijest i onu socijalizacije vraća u analizu, omogućuje nam da shvatimo da je skladatelj, tako reći, bio “uhvaćen” u dvije razine napetosti, čije je blisko ispreplitanje činilo bit njegova postojanja. Prvi i odlučujući čimbenik odnosi se na njegovu društvenu pozadinu. Mozart je potjecao iz niže srednje klase. Leopold je bio sin obrtnika. Njegov otac i brat bili su knjigoveže u Augsburgu. Društveno se uzdigao postavši glazbenik, a zatim pomoćni dirigent na salzburškome dvoru. Također je napisao priručnik za violinu koji mu je donio dovoljno slave da se njegovo ime proširilo visokim društvom.

          Kako je, dakle, ovaj čovjek, ovaj „jadnik, parazit, kreten, takav jadnik“, da upotrijebimo epitete koje je salzburški nadbiskup dao mladome Mozartu u pismu ocu od 9. svibnja 1781., kako je ovaj „klaun“ ili čak ova „budala“ mogao znati više i bolje od dvorske aristokracije o glazbenoj umjetnosti? Pogotovo jer je, osim svojeg porijekla, Wolfgangovo obrazovanje bilo sve samo ne konvencionalno i, u određenom smislu, djelovalo protiv recepcije njegove glazbe. Ovo je drugi čimbenik napetosti koja okružuje skladateljev život. Elias se poziva na nekoliko studija koje pokazuju da je skladateljeva socijalizacija bila vrlo monokonfigurirana, kontrolirana i upravljana od strane oca Leopolda. Sve upućuje na to da je sinovljevo jedino društveno iskustvo bilo učenje i izvođenje glazbe. Njegov otac ga je u biti preuzeo u dobi od tri godine i „programirao“ mu život tako da bude isključivo usmjeren na glazbu. (Prebacimo li se u vrijeme društva spektakla kraja 20. stoljeća i danas, vidimo da je ovo posebno razvidno u slučajevima velikih sportskih zvijezda tenisa i u nas skijanja: slučajevi Steffi Graf, Gorana Ivaniševića, Novaka Đokovića, Ivice i Janice Kostelić potvrđuju teze psihoanalize lakanovskoga tipa kako simbolička funkcija Oca/Zakona tiranski oblikuje kontradiktornu strukturu osobnosti „sportskoga genija“.)

Ova biografska nit dominirala je i zasjenila sve druge obveze u njegovom životu. Bez da ide toliko daleko da pravi neugodnu usporedbu između glazbe i upotrebe droga, Elias karakterizira Mozarta kao figuru “monomanske koncentracije”. U nekoliko svojih pisama Mozart spominje intelekt preplavljen notama, čak i tijekom najbezbrižnijih razgovora, koje ga prisiljavaju da napusti razgovor kako bi se izolirao i u partituru upisao “note koje se vole”, kako ih on naziva, te glazbene sekvence koje ga potpuno obuzimaju i opsjedaju sve dok ih se ne riješi prebacajući ih na takt.

3.

 Sociologija jednog genija predstavlja intelektualnu vježbu za sociogenetske i psihogenetske  analize Norberta Eliasa i djelomice je slična pristupu Pierrea Bourdieua u razumijevanju polja i strukturnih kauzalnosti svijeta umjetnosti kroz slučaj Maneta, ili istraživanju Bernarda Lahirea o mjestu svetoga u dinamici dominacije u slikarstvu fokusirajući se na Poussinovu sliku, ili njegovoj studiji sociologijske konstrukcije književnoga stvaranja kroz analizu Kafkinoga djela. (v. https://www.amazon.com/Books-Bernard-Lahire/s?rh=n%3A283155%2Cp_27%3ABernard%2BLahire ) Iako se ne radi o uspostavljanju potpune recipročnosti između ovih studija, one zacijelo proizlaze iz zajedničkoga razmišljanja o karizmatskim osobama kulture. Pristup se ne čini u potpunosti kazuističkim, kao da se iz jednog slučaja izvodi mehanizam za generiranje načela, već kao sredstvo primjene i usavršavanja postojećih teorija. I to je sasvim normalno, budući da su te teorije takve da jedan slučaj ne bi bio dovoljan da ih u potpunosti razvije. S druge strane, slučaj, kroz međuigru razmjera koju nameće, stavlja koncepte na kušnju i time doprinosi njihovom sazrijevanju i radu na njihovim granicama. Donosi otuda nepredviđene i specifične elemente potrebne za prilagodbu određenih konceptualnih linija, kao i za razvitak podkoncepata koji služe za “preciznije pogađanje cilja”.

Na taj način Mozart pridonosi proučavanju civilizacijskoga procesa. Međuigra suprotnosti koja nastaje između njegovog glazbenog genija i njegovog ponašanja tvori anomaliju koja pogoršava pozicije unutar odnosa dominacije. Elias uvjerljivo sociologijski slika portret pojedinca postavljenoga u odnosu na dominantnu skupinu koja prepoznaje domišljatost njegove glazbe, ali stalno ismijava njegovo ponašanje i kritizira njegovo podrijetlo. U tome leži paradoks Mozartovog slučaja. Virtuoznost njegove glazbe (nesumnjivo povezana s Leopoldovim napornim djelovanjem) omogućila mu je pristup određenim krugovima na dvoru. Mladi glazbenik ima pamćenje onkraj granica svoje klasno-socijalne pozicije i upravo je to pamćenje ono što i Elias i Bourdieu nazvaju ‘habitusom’. Ova knjiga o Mozartu upravo je paradigmatska studija jednog habitusa čovjeka kao genija kojeg svi bez iznimke identificiraju baš tim pojmom stvaralačke mahnitosti i novosti koja s njima ulazi u svijet i s njime nepovratno iščezava.

Genij prelazi granice društvenoga kaosa i sam postaje njegova žrtva.