Žarko Paić

1.

Već sam nekoliko puta u tekstovima iz suvremene estetike i filozofije umjetnosti kad je riječ o pojmu uzvišenoga upućivao na iznimno lucidne i nadasve poticajne analize Philippe Lacoue-Labarthea, francuskoga filozofa bliskoga Derridai, koji se zbog svojeg predavačkoga rada na Sveučilištu u Strasbourgu i suradnje s Jean-Lucom Nancyjem često određuje kao mislilac drukčijega smjera dekonstrukcije od onog koji će se „kanonizirati“ krajem 1970-ih godina u teoriji književnosti, politike i društva. Posebno je referentan zbog svojih studija o njemačkoj romantici, Hölderlinu i razumijevanju biti umjetnosti u modernosti i postmodernosti. (https://www.amazon.fr/Inesth%C3%A9tique-mim%C3%A8sis-Badiou-Lacoue-Labarthe-question/dp/2355260451 i https://www.lespressesdureel.com/ouvrage.php?id=1551&menu=0) Usto, njegova knjiga o političkim stranputicama Heideggerove metapolitike u doba nacizma ima dodatnu vrijednost promišljanja „ontologije politike“ i onoga što pripada estetskome području u tehnološki određenoj suvremenosti. (v. https://www.amazon.com/fiction-politique-Heidegger-Collection-De%CC%81troits/dp/226700531X ) Moja analiza njegovih stavova o problema uzvišenoga objavljena je na ovome blogu koji se zove Kaos 11. listopada 2025.(v. https://zarkopaic.net/blog-post/uzviseno/ )

Odnos Philippea Lacoue-Labarthea i Sofoklove tragedije Antigona ključan je za razumijevanje njegove dekonstrukcije zapadnjačke metafizike, etike i kazališta. Njegov rad na Antigoni odvija se na dvije glavne razine: kroz izravan prijevod i kazališnu adaptaciju te kroz teorijski dijalog s Jacquesom Lacanom i Martinom Heideggerom.

2.

Godine 1978. Lacoue-Labarthe je preveo i prilagodio tekst Antigonä des Sophokles njemačkogs pjesnika Friedricha Hölderlina za potrebe predstave u Théâtre National de Strasbourg. Njegov rad nije bio izravan prijevod s grčkoga, već francuski prijevod Hölderlinove radikalne i kontroverzne njemačke verzije iz 1804. godine. Kroz analizu Hölderlina, Lacoue-Labarthe prepoznaje Antigonu kao tragediju čiste, tajne i spontane želje za prijestupom. Nasuprot Edipu, koji predstavlja tragediju znanja i logike, Antigona utjelovljuje paradoksalnu logiku beskonačnih i nerješivih proturječja koja izmiču klasičnoj Hegelovoj dijalektici. Više od samog značenja riječi, u fokusu njegova prijevoda bio je ritam, struktura i Cezura – trenutak u kojem se tragični pad zaustavlja, a čisti bitak progovara kroz prekid.

U svojem utjecajnom eseju iz 1991. godine, De l’éthique: à propos d’Antigone (u zborniku Lacan avec les philosophes –  „O etici: povodom Antigone“ tekst s francuskoga jezika preveo Mario Kopić, a objavljen je u časopisu Tvrđa br. 1/2 iz 2013. godine, str. 20–29,), Lacoue-Labarthe podvrgava kritici poznato čitanje Antigone koje je Jacques Lacan iznio u svom VII. Seminaru (Etika psihoanalize). Dok Lacan u Antigoni vidi apsolutnog heroja želje koji “ne popušta pod svojom željom” i blista u prostoru između dvije smrti (biološke i simboličke), Lacoue-Labarthe upozorava na opasnost pretvaranja Antigone u uzvišenu, estetsku ikonu.

Lacoue-Labarthe pritom dekonstruira Lacanov pokušaj da etiku psihoanalize utemelji na figuri koja se nalazi izvan zakona i izvan zajednice. On inzistira na tome da Antigonin čin nije izvanpolitički; njezino inzistiranje na pokopu brata Polinika izravno provocira i razotkriva političke granice države (Kreonta). Ukratko, za Philippea Lacoue-Labarthea Antigona nije tek antički lik, već kritičko poprište na kojem se lome moderna etika, filozofija politike i mogućnost istinskog tragičnoga teatra.

On temelji svoju kritiku Jacquesa Lacana tako što iskazuje kritički prigovor za “estetizaciju” etike i pretvaranje tragične heroine u nedodirljivi mit. Dok Lacan u svom Seminaru VII slavi Antigonu kao uzor etike jer “ne odustaje od svoje želje”, Lacoue-Labarthe uočava opasne filozofske zamke. Lacan tvrdi da Antigonina ljepota (njezin “sjaj”) djeluje kao štit koji fascinira gledatelja. Lacoue-Labarthe smatra da to skreće pažnju s političkoga užasa. I nadalje, Dok Lacan smješta Antigonu u prostor “između dvije smrti”, za Lacoue-Labarthea, to je pretvara u sublimnu, ali nedodirljivu ikonu izvan ljudske zajednice. Lacan vidi katarzu kao pročišćenje kroz fascinaciju ljepotom. Filozof pak uzvraća da prava tragedija mora donijeti političko i etičko otrežnjenje, a ne estetsku opijenost. Psihoanaliza svodi Antigonin čin na obiteljsku dužnost i privatni nagon smrti. Lacoue-Labarthe inzistira da je njezin krik protiv Kreonta čisti politički čin koji izaziva samu bit državne moći. U konačnici, Lacoue-Labarthe zamjera Lacanu što je etiku psihoanalize utemeljio na nemogućem, mitskom idealu, umjesto na stvarnoj, nesavršenoj ljudskoj i političkoj zajednici.

Martin Heidegger, u razlici spram Lacana, temelji svoje tumačenje Antigone na konceptu “jezivoga” (Das Unheimliche), videći u Sofoklovoj tragediji vrhunski izraz ljudske sudbine i bitka. Njegova čitanja, posebice u djelima Uvod u metafiziku (1935.) i predavanjima o Hölderlinovoj himni Ister (1942.), ključna su točka s kojom Philippe Lacoue-Labarthe ulazi u dijalog. Heidegger se, kao što je poznato, usmjerava na slavni Prvi stasimon (korsku pjesmu) o čovjeku. Grčku riječ deinon ne prevodi samo kao “strašan” ili “moćan”, već kao unheimlich – ono što je istovremeno jezivo, ne-domaće i iznimno. Čovjek je najjezivije biće jer stalno prekoračuje granice. (v. Martin Heidegger, Hölderlins Hymne „Der Ister“, Prir. Walter Biemel, GA, sv. 53, V. Klostermann. Frankfurt a. M, 1984.) Za Heideggera, grčki polis nije tek politički grad-država. To je povijesno mjesto, središte u kojem se susreću i sukobljavaju čovjek, bogovi, zemlja i nebo. Tragedija stoga proizlazi iz sudara dviju sila. Dikē predstavlja vrhovni kozmički red i neumoljivu sudbinu bitka. Tehné je ljudska nasilna kreativnost, umjetnost i znanje kojima čovjek pokušava nadvladati taj red.

Nasuprot Kreontu koji predstavlja političko nasilje i zloupotrebu sile (technē), Antigona dobrovoljno prihvaća sudbinu (dikē). Ona svjesno zakoračuje u “jezivo” i smrt, postajući obitavalište samog bitka koji se razotkriva kroz njezin pad.

Dok Philippe Lacoue-Labarthe preuzima Heideggerov uvid o čovjekovoj suštinskoj izmještenosti (unheimlich), on odbija Heideggerovu politizaciju tog mita. Zamjera mu što u predavanjima iz 1942. godine (usred Drugog svjetskoga rata) koristi Antigonu za povijesno-filozofijsku misiju njemačkoga naroda, pokušavajući uspostaviti izravnu vezu između stare Grčke i njemačke sudbine. Zato radije koristi Hölderlinov pojam cezure kako bi izbjegao Heideggerov totalizirajući mit o povijesti bitka. Cezura (la césure) je ključni teorijski pojam koji Philippe Lacoue-Labarthe preuzima od pjesnika Friedricha Hölderlina. Ona označava čisti prekid, prazninu ili dramatični zastoj u strukturi tragedije. Cezura označava trenutak u predstavi u kojem se radnja i tragični zanos naglo prekidaju. Riječ više ne služi prenošenju radnje, već postaje čisti ritam i tišina. U trenutku cezure, kazališna iluzija se posve gubi. Gledatelj se budi iz opijenosti i biva prisiljen suočiti se s čistom prisutnošću, a ne s mitom. Nasuprot Hegelu, koji je smatrao da se sukob u Antigoni rješava kroz višu sintezu (pomirenje države i obitelji), cezura dokazuje da u pravoj tragediji nema pomirenja. Sukob ostaje nepovratno razdrt u samome sebi i otvoren povijesti kao jaz u bezdanu ljudske tragične slobode. Dok Heidegger koristi Antigonu da izgradi veliki mit o sudbini bitka, a Lacan o apsolutnoj želji, cezura unosi prazninu koja te mitove dekonstruira.

U Antigoni, prema tumačenju Lacoue-Labartheu cezura se najjasnije očituje u njezinu prijelazu u grobnicu. Kada Antigona biva živa zazidana, ona ulazi u međuprostor – prostor između života i smrti, zakona i bezakonja. Taj trenutak njezine apsolutne izolacije prekida politički poredak Kreontove države. Ona više ne govori jezikom živih, ali njezina šutnja postaje razornija od bilo koje riječi. Za Lacoue-Labarthea, etika i politika ne rađaju se iz velikih mitskih priča, već upravo iz te praznine i distance koju cezura stvara.

3.

U svojim slavnim Bilješkama o Edipu i Antigoni (Anmerkungen zum Oedipus / zur Antigonä) iz 1804. godine, Friedrich Hölderlin postavlja temelje moderne teorije tragedije. (https://www.amazon.de/Sophokles-Trag%C3%B6dien-Antigone-Anmerkungen-Friedrich/dp/B004LICMP8) Upravo te bilješke služe Philippeu Lacoue-Labartheu kao filozofijski krunski dokaz za uvođenje pojma cezure.  Hölderlin pritom objašnjava da se dinamika tragedije ne temelji na linearnoj radnji, već na ritmu, ravnoteži i nužnome prekidu. On pokazuje  u ovim Bilješkama da u obje drame prorok Tiresija utjelovljuje cezuru. On je “nadglednik sudbine” koji u trenutku kada tragični zanos doseže vrhunac ulazi na scenu i svojim otkrivenjem brutalno prekida tijek radnje. Kod Edipa, cezura se manifestira kao paradoks i lažna interpretacija proročanstva. Edip, u svojoj mahnitoj potrazi za istinom, tumači riječi Sfinge i proročišta “prema beskonačnosti”. Cezura ovdje nastupa kada se čitav njegov logički svijet i racionalni poredak slome u sekundi, ostavljajući ga u praznini gdje preostaje samo “umno oboljelo ispitivanje” (geisteskranke Fragen).  Kod Antigone, cezura se manifestira kroz njezin prijelaz u “pustinju” i identifikaciju s Niobom. U trenutku kada su svi pokušaji spašavanja propali, Antigona uspoređuje svoju sudbinu s Niobom, koju su bogovi pretvorili u kamen. Hölderlin taj trenutak naziva njezinim “najvišim obilježjem” (höchste Trait). To je trenutak radikalnoga obrata (Umkehr) – ona biva živa izolirana iz svijeta.

Kroz ove bilješke, Hölderlin definira tragiku kroz geometrijske i ritmičke prikaze (Edipa prikazuje kao uzlazno-silazni val _/__, a Antigonu kao obrnuti __\_). Najvažniji uvid koji Lacoue-Labarthe preuzima nalazi se na samom kraju Bilješki o Antigoni: forma uma koja se ovdje tragično oblikuje jest politička i republikanska. Cezura drži savršenu ravnotežu između Kreonta i Antigone (zakona i protu-zakona), ne dopuštajući niti jednoj strani da postane apsolutni mitski pobjednik.

Kazališna predstava u Théâtre National de Strasbourg (1978. godine), u režiji Michela Deutscha i s prijevodom Philippea Lacoue-Labarthea, bila je praktični laboratorij za testiranje Hölderlinove “republikanske forme”. Zajedno su pokušali prenijeti filozofijsku apstrakciju cezure u opipljiv kazališni prostor, suprotstavljajući se dotadašnjim buržoaskim i mitskim tradicijama izvođenja grčkih tragedija.

Lacoue-Labartheov prijevod namjerno je zadržao Hölderlinovu “grbavu”, tešku sintaksu i lomove u stihovima. Glumci nisu recitirali tekst tečno; morali su naglašavati lomove u rečenicama i pauze, čime je sama cezura postala zvučni element koji stalno prekida gledateljevu iluziju. Umjesto da predstavu postave kao sukob “dobre” Antigone i “zlog” Kreonta, prostor scene bio je podijeljen tako da odražava ravnotežu (geometriju) o kojoj Hölderlin piše. Kreont nije prikazan kao karikaturalni tiranin, već kao racionalni državnik zarobljen vlastitom logikom poretka, dok je Antigona bila lišena romantičarskog patosa. Kor, koji u tradicionalnim predstavama često predstavlja “glas naroda” ili sudbinu, u ovoj je verziji bio sveden na političko tijelo koje oklijeva i svjedoči krizi institucija. Time je naglašen republikanski i građanski karakter tragedije o kojem govori Hölderlin – kriza se događa unutar zajednice, a ne zbog hira bogova.

U ključnim trenucima, posebice prije Antigonina odlaska u grobnicu, predstava bi koristila radikalne rezove u osvjetljenju i tišinu. Ta scenska praznina onemogućila je publiku da se estetski “uživi” ili suosjeća na banalan način. Gledatelj je bio bačen u ulogu građanina koji mora misliti o političkom slomu koji vidi pred sobom. Predstava u Strasbourgu pokazala je da za Lacoue-Labarthea kazalište nije mjesto zabave ili pukog prikazivanja mita, već politički i filozofijski događaj par excellence, u kojem prekid (cezura) prisiljava zajednicu na samorefleksiju.

Predstava Antigona iz 1978. godine u Strasbourgu izazvala je snažne estetske i političke potrese u Francuskoj, jer je izravno napala prevladavajuće društvene i intelektualne mitove kasnih sedamdesetih godina. Njezin je prijem bio obilježen sukobom s tradicionalnim kazalištem i dubokim preispitivanjem ljevice nakon razočaranja pokretom iz svibnja 1968. godine. Kasne sedamdesete u Francuskoj bile su obilježene krizom tradicionalnih lijevih ideologija i usponom tzv. “Novih filozofa” (Nouveaux Philosophes), koji su kritizirali totalitarne sustave. Predstava je odbila ponuditi Antigonu kao romantičnu, revolucionarnu heroinu (što je bila česta ljevičarska interpretacija). Prikazivanjem njezina sloma bez katarze, predstava je ogolila nemoć pojedinca pred hladnim državnim aparatom. Tradicionalna kazališna publika i dio desno orijentiranih kritičara dočekali su predstavu s negodovanjem. Naviknuti na tečna, poetična i emocionalna čitanja grčkih klasika, smatrali su Lacoue-Labartheov “grbavi”, isprekidani prijevod i Deutschovu strogu režiju pretjerano akademskim, hladnim i “anti-kazališnim”. Théâtre National de Strasbourg i Sveučilište u Strasbourgu (gdje su predavali Lacoue-Labarthe i Jean-Luc Nancy) namjerno su izabrani kao prostor za ovaj eksperiment. Izvođenje Hölderlinova prijevoda u gradu na francusko-njemačkoj granici imalo je i duboku geopolitičku težinu: bio je to pokušaj dekonstrukcije povijesnih trauma i nacionalističkih mitova obiju zemalja kroz zajedničku, antičku krizu.

 Unatoč otporu šire publike, predstava je među francuskim avangardnim intelektualcima (uključujući krugove oko Jacquesa Derridae) prepoznata kao revolucionarni događaj. Dokazala je da se filozofija dekonstrukcije može uspješno preseliti s papira na scenu i postati političko oruđe. Ova je izvedba otvorila vrata za potpuno novu eru francuskoga teatra u kojem se tekst više ne slavi, već se kritički secira.

4.

Kad sve saberemo, u misaonome horizontu suvremenosti nakon nenadmašnoga tumačenja Hegela o kojem u ovome tekstu nismo rekli više od jedne konstatacije, postoje tri međusobno bliska i ujedno bitno udaljena pristupa postavljanju Sofoklove Antigone na kazališnu scenu.

Lacan se usmjerava na unutrašnjost i psihu. Za njega je Antigona fascinantna jer njezina ljepota blista na samom rubu uništenja. Ona je etički uzor jer ne popušta pred društvenim pritiscima, čak i pod cijenu života.

Heidegger se izričito usmjerava, pak, na bitak i povijest. Za njega Antigona nije politički pobunjenik, već tragično biće koje kroz svoj pad dopušta istini bitka da progovori. Njezin je čin sudbonosan i kozmički.

Lacoue-Labarthe, nasuprot obojici, bira politiku i prekid (cezuru). On uočava opasnost u tome što je Lacan estetizira, a Heidegger mitologizira. Koristeći Hölderlina, Lacoue-Labarthe dokazuje da Antigona ne pripada ni mitskom kozmosu ni izoliranoj psihi, već stvarnom političkome prostoru. Njezin krik i njezina šutnja u grobnici unose prazninu koja prisiljava zajednicu (državu i građane) da preispita vlastite zakone i nasilje.

Ovim je projektom iz 1978. godine, na razmeđu filozofije i kazališta, Lacoue-Labarthe ponudio Antigonu koja više ne služi za divljenje, već za kritičko buđenje i političku odgovornost.

Na kraju ovoga teksta, krajnje paradoksalno ali vidjet ćete i jedino nužno, vraćam se Hegelu i njegovu tumačenju Antigone. Čak i unatoč suvremenih feminističkih kritika kako se njegovim uvidom u bit tragedije opravdava tzv. okrutni patrijarhalizam i ne uviđa pravo žrtve ili Drugoga, što je sve točno i tome se ne treba ništa kritički prigovarati, nešto preostaje upravo i više negoli Unheimliche o čemu je promišljao Heidegger. Što? Naime, Hegel je u ovoj znamenitoj antičkoj drami vidio ne samo predstavu, već paradigmatski prikaz propadanja grčkoga morala i glavni primjer svoje dijalektičke metode. Djelom se prvenstveno bavio u Fenomenologiji duha (1807.) i u svojim Predavanjima o estetici. (v. https://mroche.nd.edu/assets/292195/roche_hegel_tragedy_german.pdf  i https://www.iaslonline.lmu.de/index.php?vorgang_id=1264 )

Za Hegela, tragedija nije borba između dobra i zla. To je sudar dviju legitimnih moralnih sila, od kojih svaka tvrdi da ima univerzalnu valjanost Antigona kao božanski zakon utjelovljuje “duh obitelji”, nepisani vjerski zakon i dužnost da svojem bratu pruži dostojanstven pokop. Kreont kao ljudski zakon utjelovljuje “duh države”, to jest pisani zakon, političku zajednicu i održavanje državnoga poretka protiv izdajnika. Prema Hegelu, oba lika su istovremeno kriva i nevina. Brane istinsko pravo, ali time krše zakon drugoga. Budući da obje strane apsolutiziraju vlastitu sferu i odbijaju priznati suprotnu, slijepo uzrokuju vlastitu propast. U tragičnome kraju (smrt obiju strana), jednostranost se rastvara. Dijalektika, kroz uništenje antičkoga morala polisa, u konačnici vodi do više razine povijesne svijesti. Nije li za ovo danas gotovo neprihvatljivo rješenje aporije tragične sudbine i slobode egzistencijalnoga događaja žene koja se suprotstavlja Zakonu zajednice stvar upravo moguće sagledati drukčijim obratom u samoj biti Hegelove „spekulativne dijalektike“? Kakva je to „viša razina povijesne svijesti“ ako ne rastemeljenje i onoga što brani Kreont (polis i političku moć koju jamči transcendentalna struktura kao „ideologija“ u liku Boga), ali i čudovišne žrtve Antigone onkraj svih povijesnih granica,

Antigona je živa zakopana i to je naprosto najčudovišniji događaj njezine transgresije Zakona zajednice. Štoviše, Antigona nadilazi svojom žrtvom iz horizonta egzistencijalne slobode svaki mogući ideologijski horizont etike i politike. Hegel je jedini u svojoj teoriji apsolutnoga duha vidio da je bit tragedije i grčkoga svijeta uopće u tome što se iz žrtvovanja Antigone razvija sloboda kao put samosvijesti onkraj granica i polisa i subjektivnosti koja dolazi s kršćanstvom nakon smrti antičke tragedije. Onog trenutka kad se samosvijest uzdiže na višu razinu subjektivnosti, tragedija postaje povijesno muzealizirana.

Ona više ne kazuje ništa o stvarnosti života u moderno doba i zato sva tri čitanja Antigone kao drame i kao paradigmatskoga lika grčke tragedije uopće, koja označava smisao žrtvovanja u zapadnjačkoj metafizici nisu dospjela do onog četvrtoga koji se jedino na tragu Hegelova paradoksa „više razine povijesne svijesti“ može danas dovesti do pitanja o smislu Antigone onkraj svih granica „kraja povijesti“. No, kakva je to „viša razina“ ako ne razina tragedije bez žrtvovanja koja djeluje izvan svake dijalektike dva Zakona (božanskoga i ljudskoga). Štoviše, jedini „zakon“ koji danas djeluje nadilazi i Boga i Čovjeka jer je u svojoj „biti“ realizacija onog neljudskoga, onog što proizlazi iz Sfingine tajne kozmičke tragedije svijeta jest „zakon“ samovladavine jedne „druge“ svijesti koja uspostavlja logiku najviše razine sinteze životinje, čovjeka i stroja.

Antigona je zauvijek „odigrana“ i samo se još može „igrati“ kao ona četvrta s pitanjem o najvišoj razini realizirane povijesne svijesti.