Žarko Paić

1.

Kako opisati osjećaj promatrača koji beskrajno uživa u stapanju s krajolikom božanske ljepote kakvi pripadaju Grčkoj i njezinoj otvorenosti oblika i čežnje za odbjeglom prošlošću u novi mit i onoga što se valja na obzorju svjetske povijesti kao raspad svijeta u najkrvavijim događajima razaranja ljudskosti možda ikad odigranim na ovoj jedinoj zemlji? Nije li upravo taj čudovišni kontrapunkt između zbiljskoga pojedinačnoga erosa i okrutnosti nadolazećega kolektivnoga thanatosa ono što još više podaruje tom trenutku najviši rang jedinstvene transcendencije života, a koji traje dva puta: prvi put u proživljenome trenutku vlastita iskustva čovjeka kao singularnoga pojedinca, a drugi put u ovjekovječenome sjećanju kojeg čuva ideja Knjige do njezina apokaliptičkoga kraja? Mnogi od nas možda  smo ovo osjetili na isti način. I nije nužno krajolik morao biti onaj zbog kojeg je američki književnik, esejist i erotolog Henri Miller 1939. godine u svojem djelu Kolos iz Maroussija doživio kozmičko-spisateljsku ekstazu i pretvorio ovo iskustvo u nadmoćan putopis kao vrhunski tekst sa sedam pečata.

„Sada, dok ovo pišem, otprilike je isto doba dana nekoliko mjeseci kasnije. Sat i kalendar to barem kažu. Istina je da su prošli eoni otkako sam prošao kroz taj uski tjesnac. To se nikada više neće ponoviti. Obično bih bio tužan pri toj pomisli, ali sada nisam. Postoji svaki razlog da budem tužan u ovom trenutku: sve slutnje koje sam imao deset godina ostvaruju se. Ovo je jedan od najnižih trenutaka u povijesti ljudske rase. Nema znaka nade na horizontu. Cijeli svijet je uključen u klanje i krvoproliće. Ponavljam – nisam tužan. Neka se svijet okupa u krvi – ja ću se držati Porosa.

Mogu proći milijuni godina i ja ću se možda vraćati iznova i iznova na jedan ili drugi planet, kao čovjek, kao vrag, kao arkanđeo (nije me briga kako, koji, što ili kada), ali moje noge nikada neće napustiti taj brod, moje oči nikada neće zatvoriti na toj sceni, moji prijatelji nikada neće nestati. To je bio trenutak koji traje, koji preživljava svjetske ratove, koji nadživljava život samoga planeta Zemlje. Ako ikada postignem ispunjenje o kojem govore budhisti, ako ikada budem imao izbor postići Nirvanu ili ostati da pazim i vodim one koji dolaze, kažem sada, dopustite mi da ostanem, dopustite mi da lebdim kao blagi duh iznad krovova Porosa i gledam dolje na putnika s osmijehom mira i dobroga raspoloženja. Vidim cijelu ljudsku rasu kako se ovdje napreže kroz grlić boce, tražeći izlaz u svijet svjetlosti i ljepote. Neka dođu, neka se iskrcaju, neka ostanu i odmore se neko vrijeme u miru.“ (https://www.theatlantic.com/magazine/archive/1955/06/coming-into-poros-harbor-a-few-pages-from-the-colossus-of-maroussi/641747/ )

Ponovno uzimam ovu knjigu u ruke, ljeto je A.D. 2026. Čitao sam je u davne dane, na kraju svojeg mladenaštva, svoje pretenciozne i eskapističke odluke da baš to ljeto prije odlaska na studij ne odem nigdje izvan svojeg dosadnoga okružja prepušten samo knjigama i vlastitim utvarama. Prošlo ljeto na ovome blogu zvanom Kaos napisao sam sedam eseja o književnosti Lawrencea Durrella, a u jednom pismu o atičkim pijevcima autor Aleksandrijskoga kvarteta piše Henriju Milleru kako je proveo ludu noć na Akropoli i podno nje u nekoj birtiji vrijednoj devet života slušao te famozne pijevce kako kukuriču valjda uvijek na isti prodoran način još iz vremena Perikla i Platonove Akademije. To je inače Appendix ovog izdanja Millerova Kolosa kojeg imam pred sobom u obličju e-knjige. (https://zarkopaic.net/blog-post/aticki-pijevci-protiv-prokletih-modernista/ )Nećemo rangirati tko je od anglosaksonskih pisaca 20. stoljeća apsolutni majstor putopisne proze ꟷ D.H. Lawrence, Henri Miller ili Lawrence Durrell. Sva trojica su nesvodivo autentična i briljantna. Znate da je moja naklonost ipak malo više posvećena piscu Avinjonska kvinteta. Vraćam se, dakle, Kolosu i želim za početak reći ono što već mnogi znaju.

          Knjiga, naime, prati Millerovo putovanje po Grčkoj 1939. godine uoči izbijanja Drugog svjetskoga rata, kamo je stigao na poziv svojeg prijatelja, britanskoga pisca Lawrencea Durrella. Iako je Miller najpoznatiji po svojim kontroverznim i zabranjivanim romanima poput Rakove obratnice, sam je autor ovaj putopis često isticao kao svoje najbolje i najdraže djelo. Lik iz naslova odnosi se na Georgea Katsimbalisa, stvarnog grčkoga pjesnika, urednika i znamenitoga pripovjedača. Miller ga opisuje kao gigantsku ličnost čije priče i energija mogu “vratiti mrtve u život”. Putovanje kroz grčke otoke i povijesna mjesta (poput Epidaura i Mikene) za Millera je predstavljalo osobno i umjetničko prosvjetljenje. U Grčkoj pronalazi mir, jednostavnost i humanost koji su, prema njegovom mišljenju, potpuno nestali iz zapadne mehanizirane civilizacije.

 Ova knjiga služi kao oštra kritika konzumerizma, materijalizma i tjeskobe modernog zapadnoga svijeta. Nasuprot tome, slavi se sloboda uma, prepuštanje trenutku i životni polet. Gotovo sve to isto pronalazimo u putopisima D.H. Lawrencea Sumrak u Italiji, o Etruščanima, o Sardiniji, a i Durrellove Grčke otoke krasi isti doživljaj i iskustvo življenja izvan Engleske i furiozne zapadnjačke opsjednutosti tehnološkim novotarijama i gubitkom mjere životnoga vremena kao sretnoga trenutka kojeg Grci nazivahu bogom Kairosom. Za razliku od uobičajenih turističkih vodiča, ovo je visoko lirsko, subjektivno i strastveno djelo prepuno filozofskih promišljanja, nadrealnih asocijacija i anegdota (poput bježanja pred stadom ovaca ili glasnoga oponašanja pijetlova usred noći). Kolos iz Maroussija se danas smatra jednim od remek-djela putopisne književnosti 20. stoljeća i izvanrednim prikazom grčkoga duha u osvit totalne globalne katastrofe.

2.

Henry Miller u Kolosu iz Maroussija ne promatra grčke mitove i tragedije kao mrtvu akademsku povijest, već kao živu, pulsirajuću stvarnost. On koristi drevni svijet kao ogledalo u kojem se jasno vide sve neuroze, promašaji i duhovna praznina moderne zapadne civilizacije uoči Drugog svjetskog rata. Kada Miller posjećuje Mikenu – dom Agamemnona i poprište krvavih obiteljskih tragedija iz Eshilovih drama – on ne osjeća samo divljenje prema ruševinama. Miller u tlu i zidinama osjeća težinu drevnoga zločina koji je još uvijek svjež i stvaran i otuda jeza koja vlada u prostoru zločina i u svijesti putnika suočenim s grobnicom. Za njega Mikena nije prošlost; njezina mračna, nasilna energija zrcali modernu Europu 1939. godine, koja se u tom trenutku ponovno spremala za masovni pokolj i samouništenje.

Nasuprot mračnoj Mikeni, Millerov posjet Epidauru (drevnom lječilištu i kazalištu) predstavlja vrhunac njegova prosvjetljenja. Suvremeni čovjek liječi tijelo mehaniziranom medicinom, a um tabletama. Miller u Epidauru prepoznaje drevni ideal gdje se iscjeljenje postizalo kroz umjetnost, dramu i mir prirode. Dok se moderna zapadna civilizacija guši u tjeskobi, trci za novcem i ratnohuškačkoj propagandi, Epidaur nudi tišinu i sklad koji su modernome čovjeku očajnički potrebni da bi ostao čovjekom. Kroz lik Georgea Katsimbalisa (Kolosa) i običnih seljaka koje susreće, Miller oživljava grčke mitove u svakodnevnome životu. Suvremeni Grci koje susreće nisu turistički radnici, već izravni nasljednici mitskih likova. Oni posjeduju strast, ponos i sposobnost uživanja u malim stvarima (poput masline, kruha i čaše vina). Miller suprotstavlja tog slobodnog, “mitskoga” Grka modernome Amerikancu ili Europljaninu, kojeg vidi kao duhovno mrtvog robota zarobljenoga u tvornicama, uredima i materijalizmu Nije li ovo zapravo gotovo sveprošireni osjećaj svakog modernoga čovjeka-putnika koji se susreće s mitskom zemljom svojih civilizacijskih izvora? Tko od nas fanatičnih grkoslovaca nije išao u stvarnu Grčku s knjigom pjesama Friedricha Hölderlina Patmos ili s njegovim romanom Hiperion? Zar isto ne govori i filozof Martin Heidegger u svojem putopisu Putovanja Grčkom (Griechenlandreisen) 1962.-1967. godine od Peloponeza, Krete, Rodosa? (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Hoelderlin-Griechenland-Ln )

Za pisca kao što je Henri Miller, tragedija modernoga svijeta leži u tome što je čovječanstvo izgubilo vezu s mitskim i svetim. On kroz Grčku poručuje da tehnološki napredak ne znači ništa ako smo usput izgubili dušu, te da se odgovori na moderne krize ne nalaze u politici ili ratu, već u povratku jednostavnosti i bezvremenskim istinama drevnoga svijeta.

3.

Uvijek kad čitam poetske prikaze grkstva i Grčke u književnosti 20. stoljeća, a putopisi su za to najbolji dokaz sveze između mitske drevne prošlosti i suvremenosti koju oživljuje pripovjedač kao stvarna osoba koji je, ne zaboravimo to, ipak i naposljetku samo putnik-namjernik, a ne „urođenik“, shvaćam da je život u svojoj iznimnoj ljepoti i nečuvenoj prolaznosti stvari zapravo iluzija jednog vremena kao savršenstva proživljenoga trenutka. No, ovo nekim misterijem ne vrijedi za iskustvo ljeta u tzv. hiperborejskim predjelima gdje još uvijek postoje ledenjaci koji se sporo-brzo tope i gdje nomadski narodi tjerani svojim prokletstvom vječnih lutalica slijede tragove krda sobova. Grčka je ideja vječnoga ljeta svijeta jer je satkana od ljepote i mjere koju nikad ni jedno kasnije razdoblje u povijesti nije moglo nadmašiti u njezinu sjaju.

Ovo je, usput, najbolja Millerova knjiga uopće, a sve su druge usputne. Kroz nju slijedimo vlastitu zvijezdu vodilju kroz ovaj svijet kao carstvo privida kad nam se i oni Durrellovi atički pijevci u praskozorje pod Akropolom i „sablasno more krvi“ iz Eshilovih tragedija o kralju Mikene pojavljuju kao postaje na putu spram neke druge vječnosti od one koju je jedino primjereno definirao najveći predsokratski mislilac Parmenid kad je kazao kako je vrijeme iluzija, a samo je ono postojano, nepromjenljivo, beskonačno i zauvijek isto što nikad ne blijedi i ne iščezava, jer je sām bitak u svojoj jednokratnoj ovjekovječenosti.

Nama su dani trenuci ovog savršenstva, oni koje nam podaruje pisac Kolosa iz Maroussija kad na kraju ove knjige kaže da je doživio prosvjetljenje u Agamemnonovu grobu izašavši iz carstva tjeskobe u vječnu svjetlost svojeg najvećega otkrića s puta po Grčkoj.

To se otkriće zove ꟷ „božanstvo čovjeka“.