Žarko Paić

1.

Labirint samoće je filozofijski i povijesni esej u devet dijelova o meksičkome identitetu i kulturi. Octavio Paz, veliki meksički pjesnik i profesionalni diplomat, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1990. godine kojeg mnogi uz Borgesa smatraju ključnim književnikom Latinske Amerike u 20. stoljeću, otpočeo je pisati ovo remek-djelo tijekom svojeg mandata meksičkoga veleposlanika u Francuskoj krajem 1940-ih. Izvorno objavljeno 1951. godine, prvo izdanje Pazove knjige pojavilo se na španjolskome pod naslovom El labertino de la soledad. (https://tongaatsecondary.co.za/gallery/Labyrinth%20of%20Solitude%20(%20PDFDrive%20).pdf ) Knjiga istražuje meksički identitet, povijest i psihu kroz prizmu samoće i otuđenosti. Paz tvrdi da su Meksikanci, zbog svoje složene povijesti, duboko izolirani, te žive iza obrambenih “maski” i osjećaju temeljnu duhovnu napuštenost.

Esej se sastoji od devet poglavlja koja analiziraju različite aspekte meksičkoga karaktera i povijesti.

1. Pachuco i druge krajnosti: Knjiga otpočinje analizom pachucoa (meksičko-američkih mladića u SAD-u) koji balansiraju između dviju kultura, predstavljajući pobunu, ali i otuđenost i marginalizaciju.

2. Meksičke maske: Paz opisuje kako Meksikanci koriste društvene maske (muževnost, cinizam, zatvorenost) kako bi sakrili svoje stvarne osjećosti, zaštitili se od ranjivosti i izbjegli intimnost.
3. Blagdan (Fiesta): Za razliku od svakodnevne samoće, meksički blagdani omogućuju ljudima da se oslobode društvenih normi, proslave život i smrt te osjete zajedništvo i jednakost.
4. Sinovi La Malinche: Središnje mjesto u meksičkoj psihi zauzima trauma La Malinche (domorodačke prevoditeljice i ljubavnice Hernána Cortésa). Paz tvrdi da Meksikanci svoju povijest doživljavaju kao čin nasilja, silovanja i izdaje, što stvara osjećaj srama i krivnje zbog vlastitoga postojanja.
5. Osvajanje i kolonijalizam: Autor ispituje kulturne kontradikcije koje su uslijedile nakon španjolskog osvajanja i nametanja kolonijalne vlasti.
6. Od neovisnosti do revolucije: Analizira povijesne neuspjehe, od meksičke borbe za neovisnost do Meksičke revolucije (1910.), tvrdeći da revolucija nije imala jasnu ideologiju, već je bila eksplozija ogorčenja i želje za korjenitom promjenom.
7. Meksička inteligencija i suvremenost: Kritizira meksičke intelektualce koji su često samo kopirali europske ideje umjesto da razviju filozofiju koja odgovara stvarnim meksičkim potrebama.
8. Sadašnjica: Paz analizira povijesni trenutak nakon Drugog svjetskoga rata. Tvrdi da ni zapadni kapitalizam ni sovjetski komunizam ne nude pravo rješenje za ljudsku otuđenost.
9. Dijalektika samoće: U završnome poglavlju, Paz se vraća univerzalnoj temi samoće. Tvrdi da je samoća temeljno stanje ljudskoga postojanja i da se svi ljudi suočavaju s osjećajem odvojenosti. Rješenje vidi u umjetničkom stvaralaštvu i erotskoj ljubavi kao načinima za premošćivanje jaza između pojedinca i svijeta.

Nakon izlaska, knjiga je postala jedan od najznačajnijih tekstova u povijesti latinoameričke književnosti, a kasnije su joj dodani eseji pod nazivom Posdata koji se bave političkim nemirima i studentskim prosvjedima u Meksiku 1968. godine.

2.

Vjerojatno će me pravi Meksikanci, filozofi i teoretičari suvremene kulture, politike i društva odmah poklopiti i kazati: Pazova knjiga je, naravno, iznimno važna za razumijevanje ovog začudnoga stanja u kojem se Meksiko pojavljuje u slikama Europljana i Zapada kao iskonski kaos i pad u bezdan globalne političke entropije koja dovodi do toga da su tradicionalne institucije države postale servilno sredstvo transnacionalnim korporacijama za posvemašnje predatarsko koloniziranje i eksploataciju nafte i drugih prirodnih resursa i domaćim mafijaškim kartelima s grozomornim zločinstvima njihovih korporativno-privatnih milicija nad drugim kartelima i onime što je još preostalo od naroda. Ali ona je ipak svojevrsno idealiziranje jedne kulture i njezinih mitskih izvora koja idealno zrcali razmjere i granice tzv. postkolonijalne kritike zapadnjačkoga hegemonizma.

No, u ovome eseju o tome neće biti riječi, već o jednome paradoksu koji se nužno pojavljuje u slučaju dovođenja do „vidljivosti“ tzv. autentične ili istinske slike Meksika u očima nas Drugih, mahom onih koji gotovo ništa ne znaju o ovoj iskonskoj zemlji, civilizacijskome odredištu svih putovanja Europljana/Zapadnjaka u magični solaris onkraj dalekih granica ljudske povijesti. U mojem slučaju, uz ovu Pazovu knjigu „razotkriće Meksika“ pripada, naravno, jednom od najrefleksivnijih poetsko-filozofijskih eseja-putopisa napisanih u 20. stoljeću, a riječ je o knjizi Antonina Artauda Putovanje u zemlju Tarahumare iz 1936. godine. (v. https://www.antikvarijat-biblos.hr/en/books/kazaliste-i-film/antonin-artaud-sunce-i-mahnitost )

Dok Paz Meksiko analizira iznutra, kao kritički esejist i sin te zemlje, Artaud u knjizi Tarahumare (nastala nakon njegova boravka među istoimenim domorocima u planinama Sierra Tarahumara 1936. godine) piše iz pozicije radikalnoga autsajdera, europskoga tuđinca koji u Meksiku traži lijek za zapadnu dekadenciju.Artaud u kulturi naroda Tarahumara (Rarámuri) i njihovom obredu s pejotlom ne vidi egzotični folklor, već živu metafiziku. Za njega je to prostor gdje svijet još uvijek komunicira s bogovima kroz tijelo, ples i ritual. Zapad je za Artauda “leš” uništen racionalizmom i industrijom, a Tarahumare su čuvari autentičnoga postojanja.Paz, s druge strane, u Labirintu samoće prepoznaje da je ta autentična, mitska jezgra Meksika potisnuta. Meksikanac je prisiljen nositi “maske” upravo zato što ga je modernost (kroz kolonijalizam, a potom i globalni kapitalizam) pokušala profanirati i svesti na ekonomsku jedinicu bez duše. Dok Artaud slavi preživjelu tajnu, Paz oplakuje njezinu izolaciju u labirintu povijesti.

Oba autora vide moderni kapitalizam kao predatorsku silu koja uništava sveto (profaniranje svijeta): U osmome poglavlju (The Present Day), Paz direktno kritizira tehnokratski i kapitalistički razvoj koji ljude pretvara u otuđenu radnu snagu. Modernizacija bez duhovnoga temelja za Paza je samo nova forma samoće. Artaud u Tarahumarama piše s još većim bijesom protiv zapadnoga “napretka”. Za njega je dolazak strojeva, profita i zapadne svijesti zapravo dolazak duhovne smrti. On u Meksiko dolazi doslovno kako bi pobjegao od te eksploatacije i pronašao društvo koje još uvijek živi u kozmičkome poretku, a ne u tržišnome nihilizmu napuštenoga svijeta. Zanimljivo je kako oba autora identificiraju istu točku spasa od kapitalističke svakodnevice: Za Paza, to je Fiesta (blagdan). U državi koja grabi prema modernome kapitalizmu, Fiesta je jedini trenutak kada Meksikanac troši sve što ima, uništava ekonomsku logiku akumulacije kapitala i kroz kaos se vraća mitskome, iskonskome vremenu.

Za Artauda, to je ritual pejotla (Ciguri). To nije rekreacijsko uzimanje droge, već strogi, sakralni čin koji razbija ego i povezuje pojedinca s prirodom – sušta suprotnost zapadnome individualizmu i konzumerizmu. Artaudov pristup je mističan i subjektivan. On traži (i pronalazi) apsolutnu, čistu tajnu koja odbija umrijeti pred naletom profanoga svijeta. Pazov pristup je povijesni i egzistencijalni. On mapira rane koje je taj sraz ostavio na psihi čitave jedne nacije. Zajedno, ova dva esejistička djela služe kao snažan prosvjed protiv gubitka autentične kulture i opomena su da se metafizičko biće čovjeka ne može zamijeniti pukim ekonomskim napretkom koji završava u apokaliptičkome metežu i propasti iskonskoga Meksika.

3.

Octavio Paz nije samo suptilni pjesnik najvišeg dosega misaonosti, već i briljantni književno-povijesni esejist s filozofijskim darom refleksije. Možda je to onaj trag koji se u Meksiku prenio s iskustvom španjolske filozofije života i egzistencije u djelima s jasnim probojem tradicionalne forme rasprave, te je esej postao više od fluidnosti mišljenja i kazivanja. Naravno, uzori su nenadmašni pjesnik i filozof Miguel de Unamuno, te filozof i esejist José Ortega y Gasset. Čitajući ovu Pazovu knjigu od početka do kraja valja uživati u svakoj rečenici, stilskome umijeću i mogućnostima novih tumačenja.

„Ljudski odnosi, u svim zemljama i razdobljima, riskiraju da postanu dvosmisleni. To se posebno odnosi na ljubav. Narcizam i mazohizam nisu isključivo meksičke osobine, ali je značajno koliko često naše popularne pjesme i izreke te naše svakodnevno ponašanje tretiraju ljubav kao laž i izdaju. Gotovo uvijek izbjegavamo opasnosti gole veze preuveličavanjem svojih osjećaja. Istodobno, borbena priroda naše erotike je naglašena i pogoršana. Ljubav je pokušaj prodiranja u drugo biće, ali se može ostvariti samo ako je predaja obostrana. Uvijek je teško odustati; malo je ljudi igdje uspjelo u tome, a još manje njih nadilazi posesivnu fazu kako bi upoznalo ljubav onakvu kakva ona zapravo jest: trajno otkrivanje, uranjanje u vode stvarnosti i beskrajno ponovno stvaranje. Meksikanac ljubav shvaća kao borbu i osvajanje. To nije toliko pokušaj prodiranja u stvarnost pomoću tijela koliko njezino narušavanje. Stoga se slika sretnog ljubavnika – možda izvedena od španjolskog Don Juana – miješa sa slikom muškarca koji namjerno koristi svoje osjećaje, stvarne ili izmišljene, kako bi osvojio ženu.“ (str. 42)

Narcizam i mazohizam, samoća i otuđenost, ljubav kao borba i osvajanje ꟷ sve su to univerzalni pojmovi jedne metafizike koja se suočava s egzistencijalnim pitanjima života čovjeka u suvremenome društvu onkraj granica njegove izvorne zapalosti u prostor i vrijeme tradicije. Paz je Meksiko shvatio onkraj svih granica antropologije i etnologije, historiografije i tradicionalne kulturne povijesti i zato će ona zauvijek ostati ono što je postala odmah nakon prvotnoga objavljivanja ꟷ mitopoetski prikaz jedne transpovijesne samoće svijeta i zemlje u labirintu povijesti koji otvara vrata prolaza u iskonsko praskozorje života. Latinska Amerika kroz ovu knjigu o Meksiku drukčije diše i uzdiže se ponad svojih užarenih pustinja i visokih planinskih klanaca, svetkuje vlastiti ples mrtvaca ispod obrednih maski i gubi se u „dijalektici samoće“ nakon stoljeća velikih revolucija i pokreta za oslobođenjem vjekovnoga naroda od njegovih vanjskih i unutarnjih kolonizatora i diktatora, manijakalnih ubojica i poklonika državnoga terora.

„Dijalektika samoće -… dvostruko kretanje povlačenja i – povratka”, da upotrijebimo Toynbeejeve riječi – jasno se razotkriva u povijesti svakog naroda. Možda su drevna društva, manje složena od našeg, bolji primjeri ovog dvostrukoga kretanja. Nije teško zamisliti u kojoj je mjeri samoća opasno i zastrašujuće stanje za osobe koje – samozadovoljno i netočno – nazivamo… primitivcima. U arhaičnim društvima, složeni i kruti sustavi zabrana, pravila i rituala štite pojedinca od samoće. Grupa je jedini izvor zdravlja. Samotnjak je invalid, mrtva grana koju treba odrezati i spaliti, jer je društvo u cjelini ugroženo ako jedna od njegovih komponenti oboli. Ponavljanje sekularnih vjerovanja i formula osigurava ne samo trajnost grupe već i njezino jedinstvo i koheziju; dok religijski rituali i stalna prisutnost mrtvih stvaraju središte odnosa koji ograničavaju neovisno djelovanje, štiteći tako pojedinca od samoće, a grupu od raspada.“ (str. 205)

Octavio Paz identificira nekoliko ključnih izvora i manifestacija ove specifične meksičke melankolije. To su raskid s majkom i očinska izdaja. Meksikanac se, prema Pazu, osjeća kao siroče. To je psihološka posljedica španjolskoga osvajanja (konkviste). U tom povijesnom procesu, autohtono stanovništvo doživjelo je nasilno odvajanje od svojih pretkolumbovskih korijena i božanstava, dok je španjolski osvajač (otac) napustio i izdao vlastito meksičko potomstvo. Simbol te melankolije utjelovljen je u figuri Malinche — domorodačkoj prevoditeljici i ljubavnici Hernána Cortésa. U meksičkoj svijesti ona postaje La Chingada (violirana ili izdana majka), majka “izdajica” vlastitoga naroda, čime se stvara duboki osjećaj krivnje i otuđenosti koji se prenosi kroz generacije. Zbog straha od vanjskog svijeta, povrede i vlastitog identiteta, Meksikanac se, prema Pazu, skriva iza maski.

Te su maske vidljive kroz mačizam, formalizirano društveno ponašanje, ironiju i sveprisutnu šutnju kojima se skriva unutarnja bol i tuga. No, melankolija se očituje i u jedinstvenom meksičkome odnosu prema smrti. Tijekom poznatoga Dana mrtvih (španj. Día de Muertos) smrt se slavi i ismijava — ona je osveta životu, ali i način suočavanja s tjeskobom i apsurdom modernog svijeta. No, za Paza, ta melankolija nije stanje pasivnog očaja. Ona je “labirint” iz kojeg se može izaći jedino kroz umjetničko stvaralaštvo, prepoznavanje vlastite ranjivosti i ponovno povezivanje s univerzalnim humanizmom.

4.

Ovo je jedna od iznimno moćnih pjesama Octavia Paza i svojim metaforama i simbolikom nosi u sebi upravo tu nesvodivu samoću u labirintu povijesti.

Poslušajmo je u cijelosti umjesto svakog mogućeg epiloga ovom eseju.

Pokret

Ako si jantarna kobila

Ja sam put krvi

Ako si prvi snijeg

Ja sam onaj koji pali ognjište zore

Ako si toranj noći

Ja sam klas koji gori u tvojem umu

Ako si jutarnja plima

Ja sam krik prve ptice

Ako si košara naranči

Ja sam nož sunca

Ako si kameni oltar

Ja sam svetogrdna ruka

Ako si usnula zemlja

Ja sam zeleni štap

Ako si skok vjetra

Ja sam zakopana vatra

Ako si usta vode

Ja sam usta mahovine

Ako si šuma oblaka

Ja sam sjekira koja je siječe

Ako si oskrnavljeni grad

Ja sam kiša posvete

Ako si žuta planina

Ja sam crvene ruke lišaja

Ako si izlazeće sunce

Ja sam put krvi