Žarko Paić

1.

Misli Oswalda Spenglera o umjetnosti u njegovoj posthumnoj ostavštini (Nachlass) bave se njezinom ulogom u najranijim fazama ljudske povijesti, njezinim psihološkim podrijetlom i neizbježnim krajem u civilizacijskoj fazi. Glavni dio tih zapisa objavljen je u posthumnoj zbirci fragmenata pod naslovom „Frühzeit der Weltgeschichte. Fragmente aus dem Nachlass“ (uredio Anton Mirko Koktanek). U tim fragmentima Spengler proširuje postavke iz svojeg glavnoga djela Propast Zapada (Der Untergang des Abendlandes) . Umjetnost ima svoje podrijetlo iz pra-straha i čovjekova buđenja. Već ova postavka pokazuje da za Spenglera umjetnost nastaje u trenutku čovjekova duhovnoga buđenja („Menschwerdung“). Ona je primarni ljudski odgovor na strah od nepoznatoga i neobjašnjivoga u prirodi. Kroz oblikovanje (formu), čovjek pokušava fiksirati i ukrotiti ono što je prolazno i neshvatljivo. Umjetnost se, dakle, pojavljuje kao izraz duše kulture.

To je ključ njegove morfologije povijesti. Svaka velika kultura pritom razvija vlastiti, neponovljivi umjetnički jezik koji Spengler naziva „ornamentalnim izražajnim jezikom“. U tekstovima iz Ostavštine, koje smo izabrali za tematsku cjelinu u 31. broju časopisa Europski glasnik koje je preveo s njemačkoga Boris Perić, naglašava da prava umjetnost nije puka estetika, već duboko proživljen, religiozni i metafizički simbol cijele jedne epohe. Spengler u fragmentima razlikuje rano, nagonsko umjetničko izražavanje (koje je dio „krvi i rase“) od kasnoga, intelektualiziranoga umijeća. Prava umjetnost za njega prestaje biti živa kada postane akademska disciplina, previše svjesna same sebe i svojih pravila. S obzirom na njegove opće povijesne teze, u Ostavštini se potvrđuje da u kasnoj fazi svake kulture – fazi civilizacije – visoka umjetnost nužno umire. Ona se transformira u modu, luksuz, tehnički dizajn i prazan dekor. Umjetnost gubi svoju metafizičku težinu i postaje „umjetnički obrt“ (Kunstgewerbe).

Evo, kako to sam kaže u fragmentu 223.

„Ono što nazivamo umjetnošću svjesno sigurno ne postoje za rane ljude. „Umjetnik“, „stil“, „ljepota“, „umjetničko djelo“ prije svega su literarni izumi velikih gradova. L’art pour l’art znači umjetnost za trgovanje umjetninama. Tek otkako se trguje umjetničkim djelima bez obzira na njihovo praktično određenje, postoji „čista umjetnost“. Zdrav čovjek raduje se lijepoj kući, haljini ili komadu oružja koje koristi. To stvara obrt, koji nama nikakve veze s „umjetničkim zanatom“ – tj. djelatnošću ljudi koji bi htjeli biti umjetnici, ali nemaju stvaralačke snage i stoga na sve predmete naljepljuju „stil“. U c-kulturama postoje „gradnja“ grobnica, kuća, hramova, klesanje i slikanje u ritualne svrhe, pjevanje i plesanje, ali „slikarstvo“ ili „ples“ ne postoje. „Dvorski pjesnik“ i „crkveni klesar“ stariji su i istinskiji od „pjesnika“ i „klesara“. S izlaganjem umjetnosti umjetnost je završila.“

2.

Već od mojeg prvoga čitanja Spenglerove Propasti Zapada pa do uvida u njegove fragmente o umjetnosti iz Ostavštine imao sam tzv. osjećaj da sam u izravnoj korelaciji s njegovim postavkama. Štoviše, da su to najdublji uvidi uz one Heideggerove i one Ortege y Gasseta o sudbini umjetnosti u modernome dobu i suvremenosti s kojima se susrećemo danas. Jednostavno, razlog što tzv. umjetnosti (u pluralu) danas ima u izobilju ne znači uopće da umjetnost ima svoj rang i svoje mjesto koje joj je pripadalo u razdoblju visokih kultura svjetske povijesti. Za razliku od filozofije koja je, drukčije od sustava tradicionalnoga indijskoga mišljenja i religioznosti odredila bit Zapada i to tvrde na različite načine i Hegel i Husserl i Heidegger polazeći od nastanka logosa kao episteme i téhne, umjetnost izravno postoji u gotovo svim svjetskim kulturama i spaja mitsko shvaćanje svijeta s religijama politeizma i monoteizma kakve su, primjerice, zapisane u knjigama poput Talmuda i Biblije, Upanišada i Tao Te Kinga. Umjetnost koju Grci nisu ni imenovali posebnim pojmom, već su za to imali dva izraza kao što su to poiesis (sačinjanje) i téhne (tvorba), u metafizičkome je okviru mišljenja usmjerena na duhovno-povijesno razotkrivanje svijeta kao simboličkoga sabirališta priče o bogovima i vjere u transcendentnu svrhu njezina pojavljivanja čovjeku.

Spengler u navedenome fragmentu o tome ipak ne govori, već upravo suprotno o razlici između „umjetnosti“ onoga što će se njemačkim jezikom nazvati Ur-grundom (pra-stanjem, pra-temeljem). Njegova hladna antropologijska postavka iskazuje nešto naizgled destruktivno i skrnavljajuće. U početku ne bijaše visoka umjetnost (Kunst), koja u Heideggerovim promišljanjima smisla bitka i vremena od Grka zadobiva najviši mogući rang otvorenosti osmišljavanja svijeta. Umjesto toga, sve ukazuje na nešto čudovišno. Ako je s „izlaganjem umjetnost završila“, onda se to odnosi na istu postavku koju iskazuje i Heidegger koncem 1960-ih godina kad tvrdi da Grcima nije bilo nužno imati neku estetiku ili filozofiju umjetnost, a niti muzeje i galerije kakvi danas krase velebne izlagačke prostore tzv. kulturne politike nacija-država. Zašto? Zbog toga što je sam prostor ljudskoga obitavanja u zajednici imao kultno-ritualni karakter pojavljivanja umjetnosti u događaju otvorenosti hramova i arhitekture svetoga s pripadnim kipovima boginja i bogova, nimfi i satira koji ne prikazuju samo tzv. stvarni život onoga vremena, već su mitsko-religiozni sklop pojavljivanja ljepote u zbiljskome svijetu. (v. https://heidegger.ru/wp-content/uploads/2025/06/Band-13.pdf )

Isto tvrdi svojim načinom kazivanja i Spengler u fragmentu 215.

„Povijest umjetnosti: Umjetnost postaje značajna tek u životu bolesno napetih ljudi, oboljelih od previše razmišljanja, tek nakon što se svakodnevno-praktičan način mišljenja – trezveni seljak – pokvari literaturom (knjiga, novine, kazalište, roman, stručna literatura). Otad je „umjetnost“ – tj. ono što se doživljava kao umjetnost – potreba. U Egiptu nije bilo ni umjetnosti ni umjetnika, nego zanat, religija. Kao umjetnost to smo doživjeli tek mi. To jest, mi u tim stvarima uživamo neovisno o njihovoj svrsi! Veoma umjetan način mišljenja! Za seljake ne postoji „umjetnost“. Sve se razumije samo po sebi, kao što postoji i samo jedno mišljenje. Nema „umjetničke“ refleksije. „Bit“ umjetnosti.“

Ako se za Spenglera umjetnost nakon produhovljenja uzdiže do morfologije kojom narodu u povijesti podaruje izraz navlastite „duše“, onda je posve razumljivo da je izraz „visoka umjetnost“ kao i njemu sukladan izraz „visoke kulture“ (u pluralu) nužno pripadan onome što se suprotstavlja stadiju propasti ili zamrzavanja same biti plodotvornoga života kojemu je naziv civilizacija. Gotovo da je zapanjujuće kako je u 20. stoljeću zaslugom antropologija u angloameričkome kontekstu društvenih znanosti riječ civilizacija postala sinonim za univerzalnost i pojam svijeta u smislu globalnosti planete, dok je, pak, kultura izgubila svoju „bit“ i prometnula se u herderovski socijalizirani „duh naroda“, čisti partikularizam koji sebe razvija u organskome jačanju bioloških izvora nacije.Spengler nipošto nije posve izvoran kad govori o dekadenciji „visoke umjetnosti i kulture“. On se time nastavlja na tradiciju njemačke romantike i na spekulativnu težinu Schellingovih razmatranja o mitu i filozofiji umjetnosti, a posebno na Nietzscheove postavke o kraju umjetnosti u modernome dobu kojim vlada kult Wagnerove teatrokracije i silazna putanja dekadencije. (https://zarkopaic.net/blog-post/slucaj-wagner-adornova-kritika/ )

Ono što, dakle, mi suvremeni nazivamo još uvijek pojmom „umjetnosti“ više je stvar loše navike očuvanja zamrznute tradicije, a ne žive oblikotvornosti koja je imala za svoj svijet poeziju, arhitekturu, slikarstvo i muziku onkraj granica onoga što se naziva zabavom, spektaklom i razonodom. Kao i riječ „kultura“ kojoj sam ispisao requiem još u svojoj studiji Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005. https://www.superknjizara.hr/hr/politika-identiteta-kultura-kao-nova-ideologija-2005-zarko-paic ) tako je i riječju „umjetnost“ stvar otišla do krajnjih granica onoga što su Adorno s pojmom Entkunstunga i Heidegger s pojmom Kunstlosigkeita doveli do krajnjih granica održivosti estetike uopće. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zasto-je-umjetnost-zagonetka/ i https://zarkopaic.net/blog-post/o-biti-dogadjaja/ )

Zašto?

3.

Umjetnost, filozofija i znanost su jasni dokazi vladavine civilizacije nad kulturom jer su materijaliziranje ideje „napretka“ i „razvitka“, dok su mit i religija ono što je izvorno nastalo u doba Ur-Grunda kao prvotne duhovne sveze ljudske psihe i kozmosa u morfologiji svijeta. Umjetnost je najznačajniji dokaz ljudske duhovne morfogeneze. Zato je uistinu ono što Spengler u čitavoj svojoj misaonoj pustolovini, koja dolazi do vrhunca u Propasti Zapada, kristalno jasno izvodi samo i jedino duboka analiza njezina stanja u doba kraja umjetnosti koju shvaća posve drukčije od Hegela. Naime, nije riječ više o prestanku najviše duhovne potrebe za umjetnošću u doba nastanka znanstvene slike svijeta, već o iscrpljenim mogućnostima tog i takvoga svijeta kojeg određuje dekadencija visoke kulture i umjetnosti i pad na razinu pukog obrtništva ili što bismo danas kazali estetiziranja i/ili dizajniranja svijeta.

Umjetnost u doba njezine posvemašnje demokratizacije i tehnološke homogenosti postaje spekulativno-refleksivni sklop banalno-trivijalnih događanja i instrument onoga što već danas „bolje“ i „funkcionalnije“ čini tehnosfera. Sve je to o čemu je govorio Spengler poslije 2. svjetskoga rata razradio Arnold Gehlen.   pojmom posthistorije  u svojoj „estetskoj antropologiji“. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/racionalnost-u-doba-posthistorije/)Problem s promišljanjem ontologijskoga statusa „umjetnosti“ u doba tehnosfere nije više sukladan onome što je najavio Oswald Spengler u fragmentima iz Ostavštine, osim u jednome i to naprosto neizbježnome i nužnome.

Umjetnost je metafizički izraz za pobjedu čovjeka nad kaosom. Čak i latinski izraz ars, a isto vrijedi i za izraz cultura označavaju ono što je drukčije od prirode. Zato je ljudska egzistencija u svojoj „biti“ projekt prevladavanja kaosa i stvaranje morfogenetskih struktura koje su utoliko trajnije ukoliko su u svojim posljednjim svrhama, paradoksalno, usmjerene stvaranju „transcendentalne iluzije“ rekao bi Gilles Deleuze koju jamče mit i religija, a riječ je o bogovima i Bogu. Bez toga nema ni velike umjetnosti ni visokih kultura, jer je svaka druga „umjetnost“ subjektivnost bez supstancijalnosti, kao što to pokazuje i arhitektura i slikarstvo i muzika u doba avangarde koju suvremena umjetnost samo nastavlja i još više radikalizira.

Prije umjetnosti i poslije umjetnosti ꟷ to je vladavina kaosa bez obzira je li forma u kojoj se to događa i sama forma onoga što riječi poput Entkunstunga i Kunstlosigkeita označavaju.