Žarko Paić

https://www.gutenberg.org/files/9497/9497-h/9497-h.htm

Mirku Kovaču, u spomen

1.

Znate li koje su bile posljednje riječi pape Ivana Pavla II. nakon što je intuitivno shvatio da dolazak interneta ne treba kuditi tradicionalizmom ustajala tamjana, već pronaći u njegovu misteriju najviše dosege božanske milosti u prenošenju evanđeoske poruke svijetu? Rekao je ovo: „Hvala ti, Bože, na internetu!“ E, upravo nešto slično, bez napasti mesijanizma, osjećam i „ja“ otkad u okviru projekta Gutenberg čitam sjajne e-knjige velikog modernističkoga engleskoga pisca D.H. Lawrencea o Etruščanima i Sumraku u Italiji objavljenu još 1916. godine. Već sam otprije pročitao njegov esej Apokalipsa iz 1932. godine,zahvaljujući filozofijskome tumačenju Gillesa Deleuzea i o tome napisao svoj esej objavljen u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019. (v. https://fenomeni.me/knjiga-za-zombije-o-programiranoj-buducnosti-i-pisanju-bez-posljednje-svrhe/ ) No, ne znam ni sam zašto, zaobišli su me njegovi putopisni maestralni doživljaji ljepote talijanskih krajolika i uopće refleksivnost najvišega ranga u promatranju života i kulturne povijesti objavljeni u jeku Prvoga svjetskoga rata i nakon njega, što sada u kasnim svojim godinama nadoknađujem i užitak se čini neizmjernim.

Nagovor na čitanje ove i knjige o Etruščanima pripada njegovu pravome nasljedniku koji je putopisni hibridni žanr razvio do romaneskne forme sveze eseja i meditacija u kojem svijet Sredozemlja postaje i u 20. stoljeću prostor-i-vrijeme uzvišenosti osjećaja, tjelesne ekstatičnosti i melankoličnoga osjećaja da je ovaj užitak u savršenoj topologiji bitka, rekao bi Heidegger na seminarima u Provansi 1960-ih godina, samo posljednji trenutak ozarenosti i sreće prije konačne apokalipse. Naravno, riječ je o Lawrenceu Durrellu. Isti onaj osjećaj prikovanosti uz „naše ljude i krajeve“, bez obzira na silnu uzvratnu mizantropiju koju valja imati na umu pred posrnućem naše zemlje u morbidnu arkadiju, osjetio sam mnogo puta i isto to govorio Mirku Kovaču kad smo sjedili na njegovu balkonu ispod škura u Rovinju i promatrali nasrtanje horde turista u pohodu na svoj komad skupo plaćenoga užitka.

Kad je moj divni prijatelj Mirko dobio 1995. godine uglednu nagradu švedskoga PEN-centra za svoja književna dostignuća i plemeniti angažman za stvar dosljedne obrane javnoga prostora slobode u okružju ratnoga razaranja, osim zahvalnoga govora i par protokolarnih obveza plus nekoliko važnih intervjua za vodeće švedske medije, trebao je provesti mjesec dana u Stockholmu i posjetiti još neke manje važne gradove. Uljudno je zahvalio organizatorima i rekao da to, nažalost, ne može prihvatiti. „Zašto, pa to je velika čast i prigoda da upoznate švedsku kulturu?“ – „Znate, ovdje je divno, ali je stalno hladno, a ja živim u Rovinju, istarskome gradiću neviđene ljepote i sklada, i u ovim se godinama teško privikavam na klimatske promjene. Sunce je moja životna sudbina.“

 A što to u knjizi Sumrak u Italiji kazuje na svoj stilski jedinstven način D.H. Lawrence?

„Sjedio sam i gledao jezero. Bilo je lijepo kao raj, kao prvo stvorenje. Na obalama su se u melankoliji isticali ruševni stupovi limuna, nespretne, zatvorene kuće limuna izgledale su trošno, strše među vinovom lozom i maslinama. Sela, također, skupljena oko svojih crkava, činila su se da pripadaju prošlosti. Činilo se kao da su ostala u prošlim stoljećima.

‘Ali je vrlo lijepo’, prosvjedovao sam. ‘U Engleskoj—’

‘Ah, u Engleskoj’, uzviknuo je padrone, isti onaj bezvremenski, majmunski osmijeh kobnosti, ublaženo lukavstvom, pojavio se na njegovu licu, ‘u Engleskoj imate bogatstvo—les richesses—imate mineralni ugljen i strojeve, vous savez. Ovdje imamo sunce—.“

2.

Što je putopis i zašto je baš u doba književnoga modernizma krajem 19. i početkom 20. stoljeća dosegao najvišu razinu stilskoga umijeća ne samo u engleskoj književnosti, već i u francuskoj i austrijskoj književnosti, primjerice u slučaju Huga von Hofmannsthala i njegova djela Trenuci u Grčkoj? Putopisi su nedvojbeno hibridni književni žanr koji miješa esej, autobiografiju, društvenu kritiku, statistiku, propovijedi, turistički vodič. Prema riječima Michaela Wileyja, „čak se i najčišći oblici putopisa kombiniraju s drugim oblicima pisanja i čine više od pukoga opisivanja činjeničnih okolnosti mjesta s kojima se pisac susreće“. Osim toga, u putopisnoj literaturi granice između činjenica i fikcije, stvarnosti i mašte su zamagljene, što može objasniti zašto su je kritičari često zanemarivali; interes za putopisne izvještaje, koji su u prošlosti često bili previđeni kao sporedni žanr, postao je u 20. stoljeću iznimno velik. A čini se da ni u trećem desetljeću 21. stoljeća ne jenjava, jer se kvantitativno objavljuje čitav niz takvih knjiga.

O svemu tome pisao sam u svojoj studiji o nomadizmu i kaosu kraja povijesti uzevši za primjer u 21. stoljeću putopisne knjige australskoga književnika i svjetskoga putnika Brucea Chatwina, Utz te U Patagoniji. Dokumentarni film Nomad: Stopama Brucea Chatwina o njegovim spiritualnim putovanjima zemljama izvan Zapada i unutar njega u zaboravljenim drevnim mitskim zemljama snimio je slavni neoekspresionistički njemački redatelj Werner Herzog 2019. godine. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zemljovidi-za-lutalice/  Sažeto iskazano: putopis je nadasve životno iskustvo promatranja tuđe/strane zemlje ne iz položaja ravnodušnog (fu)turističkoga posjetitelja koji želi vidjeti autentične drevne spomenike i pravu „kuhinju“ egzotične zemlje koju posjećuje, već refleksivno promatranje Drugoga iz položaja apatrida, egzilanta i stranca. On nužno ima u sebi traumu odlaska iz zemlje „urođeništva“ i dolaska u zemlju „tuđinstva“ koja mu podaruje duhovno i životno utočište u pravilu do njegove smrti.

Kako u tom svjetlu odrediti ovu knjigu koja govori o „sumraku u Italiji“? I zašto je za naslov odabran onaj dio dana kad sunce zapada na obzorju, a ne praskozorje ili podne kad je sunce najsjajnije i isijava toplinu do užarenosti? Nama filozofima odmah pred oči dolaze kognitivne metafore Nietzschea kao što su „osvit“ i „sumrak“ metafizike. No, nije li možda stvar da je D.H. Lawrence upravo u izboru sumraka za opis ljepota i života ljudi sjevernih krajolika Italije kao što su jezero Garda i znamenita bazilika San Gaudienzio u Novari s monumentalnom kupolom visokom 121 metar koju je projektirao arhitekt Alessandro Antonelli htio ukazati na upravo ono što će u svojem posljednjem djelu ꟷ Apokalipsi ꟷ dovesti do kristalizacije: naime, do pretkazanja jedne drukčije „propasti Zapada“ od one koju nam je najavio Oswald Spengler u svojem istoimenome djelu, jer ipak je D.H. Lawrence prominentni mislilac i pisac produhovljenoga modernog katolicizma poput Thomasa S. Eliota?

Lawrenceove putopisne knjige napisane su u razdobljima njegova života koja su bila emocionalno vrlo intenzivna. Italija mu je bila i posljednje utočište od dosade mehanizirane moderne civilizacije i njegove Engleske koju je prebrisao iz vlastita duhovnoga habitusa boreći se s tegobnom plućnom bolešću, u to vrijeme prokletstvom pjesnika i mislilaca. Nije li hrvatski književni modernizam fatalno određen pojavom tuberkuloze koja je odnijela i jednog suptilnoga ekspresionističkoga pjesnika kao što je A. B. Šimić u dobi od 27 godina, pjesnika genijalne zbirke Preobraženja? Lawrencove emocije, ideje, uvjerenja i filozofsko razmišljanje stoga izviru s tih stranica. Kao da autor performativno izlaže samog sebe za svoje čitatelje, dopuštajući im da uđu u njegovu svijest i razotkriju njegov stav i njegove ideje. Čak su i odlomci koji se bave umjetničkom baštinom posjećenih mjesta daleko od tzv. objektivnih opisa. Naprotiv, izražavaju autorov osobni odgovor na ono što je vidio. Sam Lawrence jasno daje do znanja da mu namjera nije opisivati ​​spomenike.

U poglavlju koje evocira autorovo sjećanje na jezero Garda naslovljeno „Vreteno i redovnik“, Lawrence čitatelju priča o svojem posjetu crkvi, ali umjesto da opisuje mjesto, naglašava svoju emocionalnu reakciju i još nešto što je bit njegova obrata u strukturi i ideji putopisne proze. Nije riječ o kontemplativnome iskustvu jednog religioznoga čovjeka koji je usput napisao neke od najljepših erotskih romana 20. stoljeća, a poezija mu je o ljepoti susreta i seksualnoga uzbuđenja između sladostrasnih ljubavnika gotovo „sakralnoga“ metafizičkoga karaktera. Ne, ovdje se susrećemo s iskustvom koje u opisu svetoga mjesta istodobno unosi vlastiti dah poniznosti i slobode s osjećajem onoga što nadilazi prolaznost ljepote kao osjećaja stapanja ekstaze i transcendentalije koja je u tomističkoj ontologiji uvijek imala posljednje, ali izdvojeno peto mjesto u hijerarhiji božanskoga stvaranja svijeta (unum, bonum, verum, ens, pulchrum).

„Ali crkva San Tommaso uzdizala se nad selom. Silazeći niz popločanu, potopljenu ulicu, mnogo puta sam pogledao gore između kuća i vidio tanku staru crkvu kako stoji gore na svjetlu, kao da se nalazi na krovovima kuća. Njen tanki sivi vrat bio je čvrsto podignut, a iza njega se pružala vizija tamnog lišća i visoke padine. (…) Talijani se zovu ‘Djeca Sunca’. Možda bi ih bilo bolje nazvati ‘Djeca Sjene’. Njihove duše su mračne i noćne. Ako žele biti mirni, moraju se moći sakriti, biti skriveni u jazbinama i špiljama tame. Prolazak kroz ove malene kaotične uličice sela bio je poput ulaska u labirint koji su stvorila skrivena stvorenja, koja su promatrala iz drugog elementa. I bio sam blijed, bistar i prolazan, poput svjetla, a oni su bili tamni, bliski i stalni, poput sjene. (…) Ušao sam u crkvu. Bila je vrlo mračna i impregnirana stoljećima tamjana. Djelovala je na mene poput jazbine nekog ogromnoga stvorenja. Moja su se osjetila probudila, probudila su se u vrućoj, začinjenoj tami. Moja je koža iščekivala, kao da očekuje neki kontakt, neki zagrljaj, kao da je svjesna bliskosti fizičkog svijeta, fizičkog kontakta s tamom i teškom, sugestivnom supstancom ograđenog prostora. Bila je to gusta, žestoka tama osjetila. Ali moja se duša smanjila. Ponovno sam izašao. Popločani prag bio je čist poput dragulja, čudesna jasnoća sunčeve svjetlosti koja postaje plava u visini kao da me je destilirala u sebe.“

Putopis ima svoj smisao sve dok postoji razlika između „gore“ i „dolje“, sve dok je život metafizički shvaćen kao dvojstvo ideje i pojave. Zato je književnost kao prikaz i predstava toposa ukorijenjenosti u zemlju kao izvorište naroda i njegove povijesne sudbine uvijek sinteza jezika i slike. Nije nimalo slučajno da je to razdoblje koje će u modernizmu biti određeno obratom od izvanjskoga svijeta spram unutarnjosti, od „duha“ do „duše“ kao što je to slučaj s francuskim impresionizmom. D.H. Lawrence je prototip pisca refleksivnoga putopisa kad se impresije krajolikom velikih europskih kultura (iščezli narod Etruščana i na njihovo povijesno mjesto dospjeli Italski narod u doba imperijalnoga Rima) prelijevaju i „prevode“ u svojevrsni „stvaralački kaos“ slikarskih stilova koji su protutnjali europskom avangardom prije konačne destrukcije predmetnoga svijeta s Maljevičevim suprematizmom.

Što je drugo preostalo nakon ovog razornoga događaja realizacije metafizike u samoj raskomadanoj zbilji negoli ꟷ sumrak u Italiji.

3.

Godine 1912. D. H. Lawrence prvi je put napustio Englesku posjetivši Njemačku, Alpe i Italiju. Iako je Sumrak u Italiji, kako smo već rekli, djelo o njegovim iskustvima na putovanju, što znači da je to bio njegov prvi putopisni roman, Anais Nin je kazala da se „ne može čitati kao običan putopisni roman, jer je njegovo putovanje filozofsko, kao i simbolično i senzualno“. Snažna tema koja ujedinjuje ove eseje jest prijetnja približavanja kaosa, a to se i dogodilo katastrofom Prvoga svjetskog rata koji je paradigmatski arhé suvremenoga događaja raketnoga terora koji pogađa i gradove i prirodu i povijesne spomenike i naposljetku ljude pretvara u metalni odljev okrvavljenih lubanja.

Ova je knjiga stoga putopis varljiva užitka u tekstu, jer u sukobu „izvornosti“ i „industrijalizacije“, svetosti i skarednosti, D.H. Lawrence najavljuje apokaliptički događaj koji se pomalja iza blistave ljepote svijeta utonuloga u davnu prošlost koja ne prolazi. I doista se kako je to J. W. Goethe napisao za Veneciju, svi talijanski gradovi i njihova aura „skamenjuju u vječnosti“. Obožavati čitati ovu melankoličnu književnost znači vjerovati da je očuvanje smisla jezika istoznačno s očuvanjem smisla slike. Jer u knjizi Sumrak u Italiji svekolika iluminacija i zatamnjenje svijeta kojeg minuciozno oživljava u sjećanju D.H.Lawrence označava i svetkovinu slike kao događaja uživljavanja u samu bit jednog svijeta koji nam se otvara kroz refleksivnu osjećajnost.

„Um, to je Svjetlost; osjetila, ona su Tama. Afrodita, kraljica osjetila, ona, rođena iz morske pjene, je sjaj blistavih osjetila, fosforescencija mora, osjetila postaju svjesni cilj sami sebi; ona je blistava tama, ona je blistava noć, ona je božica uništenja, njezina bijela, hladna vatra proždire, a ne stvara. To je duša Talijana od renesanse. Na suncu se kupa u snu, skupljajući vino u svoje vene koje će noću destilirati u ekstatičnu senzualnu radost, intenzivnu, bijelo-hladnu ekstazu tame i mjesečine, bučnu, mačju, destruktivnu za uživanje, osjetila svjesna i vape u svojoj svijesti u mukama uživanja, koje je proždiralo južnjačke nacije, možda sve latinske rase, od renesanse.“

Eto, to je metafizički ključ veličajnosti i sumraka talijanske svjetlosti kojoj svi težimo po naravi jer ova zemlja čak i kad se više ništa od svega toga ne osjeća u njezinoj povijesnoj sudbini nije utemeljena u svojim mitskim prapočelima Rimske dekadencije, već u nastojanju novoga početka tradicije rođene iz duha renesanse čija bit počiva u ideji humaniteta i u slici Boticcellijeve Venere. Ni jedna druga slika ꟷ ni Leonardova ni Michelangelova ꟷ ne zrcali ono talijansko o-sebi i za-sebe, ono što je temeljni razlog nostalgije i melankolije za vječnošću poput ideje i zbilje ljepote.

Renesansa je tajna našeg pada u glib izgubljenosti u banalnosti stvari koje čine život dosadnim i ispraznim. Razlog leži u tome što je to jedina epoha i umjetnički stil u povijesti čovječanstva koji je svijet vratio u postojbinu svjetlosti jer je za svoje poslanstvo slobode i svetkovine duše i tijela izabrao poklonstvo ideji ljepote bez koje čovjek doslovno umire.

4.

Sunce ponad ruševnih stupova povijesti…

Imao je pravo Mirko Kovač kad je u dalekome sjevernome gradu koji mu je ukazao najveću počast za njegovo književno djelo snatrio o povratku u „svoj“ mali grad na jugu poluokružen morem, iako je u njemu do smrti živio kao apatrid, egzilant i stranac.

     „Sunce je moja životna sudbina.“