Žarko Paić

1.

 Rukopis Blaženika iz Saint-Severa jedini je poznati komentar Knjige Otkrivenja te vrste nastao sjeverno od Pirineja. Ostali primjerci, na koje je utjecao španjolski redovnik Blaženik iz Liébane, koji je živio u 8. stoljeću, svi potječu iz iberijskih skriptorija. Rukopis Saint-Severa stoga je izniman i po svojoj temi i po stilu, a njegove iluminacije razotkrivaju, posebno u tretmanu draperija, umjetničke razmjene s kršćanskom Španjolskom, kao i s Burgundijom. Korištenje perspektive, kao što se vidi u prikazu Poklonstva staraca, sugerira vezu između ovog djela i zidnoga slikarstva tog razdoblja, a posebno onog iz romaničkoga Poitoua.

          U ovome rukopisu vidljiv je rad najmanje četiriju ruku, uključujući i rad slikara Stephanusa Garcije, koji je stvorio većinu iluminacija. Ovaj je umjetnik ostavio svoj potpis na trupu prikazanom na uvodnim stranicama teksta. Kroz glavni ispis, gdje se ime opata Grgura Montanera beskrajno ponavlja, i kartu svijeta, gdje je opatija Saint-Sever prikazana kao impozantna građevina, rukopis je imao za cilj uzvisiti moć samostana i njegovoga opata. Ova mapa svijeta, koja ilustrira Komentar Apokalipse, jednako je iznimno svjedočanstvo o poznavanju svijeta sredinom 11. stoljeća koliko i odraz mašte srednjovjekovnih ljudi. Zemlja, okružena eliptičnim oceanom koji vrvi ribom, prikazana je ravna, s poznatim kontinentima raspoređenim oko Sredozemnoga mora. Rajski vrt ꟷ s Adamom, Evom i zmijom ꟷ nalazi se na vrhu karte, prema istoku. Originalnost ovog dokumenta leži u visokoj kvaliteti izvedbe i bogatstvu detalja, što je izraz autorove erudicije.

          Objavljena 1929. godine u časopisu Georgesa Bataillea Documents, knjiga Blaženika iz Saint-Severa doživjela je preporod. Avangardni umjetnici prihvatili su ove iluminacije, čiji su moderni crteži i boje postali neosporni izvori nadahnuća. Figure na tlu u Picassovoj Guernici podsjećaju na smrt divova u rukopisu, baš kao što Matisseov Ples evocira lebdeće figure na listu 139. Georgesa Bataillea je duboko pogodila formalna brutalnost, iskrivljenost i jarke boje ilustriranih ploča. Za njega je srednjovjekovna umjetnost odražavala “neoslobođeno divljaštvo” i iskonsko nasilje koje je prkosilo razumu. U njoj je vidio izraz ekstremnoga misticizma, gdje su nasilje ratova, apokaliptični masakri i žrtvena dimenzija bili međusobno isprepleteni. Ovaj pristup kasnije je utjecao na estetske refleksije slikara poput Pabla Picassa. Ekspresionizam i razmještanje oblika u nekim njegovim djelima (poput Raspeća) često se uspoređuju s primitivnim nasiljem i bojama ovog Blaženika iz Saint-Severa. (v. o tome Žarko Paić, https://fenomeni.me/apokalipsa-i-transgresija-tijela-o-picassovu-raspecu/

2.

Pierre Singaravélou, francuski povjesničar umjetnosti, proučio je u detalje kartu svijeta iz Blaženika, koja se proteže na dvije stranice (folio 45b i 45e). Remek-djelo srednjovjekovne geografije, ova karta svijeta odvojena je od rukopisa nepoznatoga datuma i tako je dugo nestala, prije nego što je ponovno otkrivena 1866. godine u jednoj knjižari i potom ponovno umetnuta u Blaženika iz Saint-Severa. Singaravélou kaže:

„Ovo je, zapravo, jedna od najmoćnijih slika koje postoje, karta svijeta dimenzija 37 cm x 57 cm koja, kao i sve karte svijeta, posjeduje izvanrednu moć. Ne predstavlja samo Zemlju; ona je stvara razotkrivajući planet koji je inače nevidljiv. Samo karta svijeta i planisfera mogu istinski na prvi pogled učiniti dostupnom beskonačnu raznolikost planeta koju riječi teško opisuju. Sada, od 32 primjerka Blaženika, koji datiraju od 10. do 13. stoljeća, a koji su sačuvani do danas, samo četrnaest sadrži kartu svijeta čiji se oblik i sadržaj značajno razlikuju. Ono što je upečatljivo jest njegov oblik: pojednostavljeni prikaz, lišen ornamenata koji često kompenziraju nedostatak informacija na srednjovjekovnim kartama. Dakle, može se diviti plavim ribama i čamcima, ali ne i morskim čudovištima ili drugim izmišljenim stvorenjima. Oblikovatelj karte, koji je nesumnjivo opat Grégoire de Montaner, uvelike se oslanjao na drevno i pogansko geografsko znanje.“

Zašto je ovaj rukopis Blaženika iz Saint-Severa toliko misteriozno, fascinantno, gotovo čudovišno blizak ne samo našem vremenu tehnološki usmjerene Apokalipse svijeta i zemlje uopće, a to onda neizbježno vodi i do mojeg temeljnoga razloga zašto tome posvećujem ovaj esej na svojem blogu koji se zove Kaos? Zacijelo da se odgovor ne skriva, skandalozno zar ne, u udivljenju sa samim Rukopisom i njegovim iluminacijama koji je punih devet stoljeća strpljivo čekao na svoju „pravu“ interpretaciju. Odgovor je samo i jedino u tome što je o Blaženiku sa sjevera Francuske koji tako prodorno i vidovito opisuje i slika svijet kao mappu mundi i kao apokaliptički oris sveopćega života u ozračju milenarističke opsjednutosti krajem svijeta koncem drugoga desetljeća 20. stoljeća u svojem časopisu pisao Georges Bataille polazeći od njegove teorije suverenosti svetoga nasilja. Dakle, bez pisca Književnosti i zla, isto tako i pasioniranoga razotkrivatelja tajne početka ljudske civilizacije u njegovu divnome eseju-knjizi Lascaux ili rođenje umjetnosti (v. Europski glasnik, br. 8/2003., str. 697-750, s francuskoga prevela Ana Buljan) o kojem će biti riječi jednom drugom zgodom, ne bih vjerojatno nikad posegnuo za literaturom o ovome rukopisu. Evo kratkog popisa tekstova koji se bave malom Apokalipsom sa sjevera Francuske, 11. stoljeće.

Catalogue de l’exposition Apocalypse : Hier et demain à la Bibliothèque Nationale de France.

Catalogue de l’exposition L’Âge atomique au Musée d’Art Moderne de la Ville de Paris.

Le Beatus de Saint-Sever, éd. Charlotte Denoël, Paris, BnF/Citadelles Mazenod, 2022

Maria Stavrinaki, « Apocalypse expressionniste », Traces du sacré, cat. d’exp., Jean de Loisy, Angela Lampe, Marc Alizard (dir.), Paris, MNAM/Centre Pompidou, 2008, p. 250.

Maria Stavrinaki, « Apocalypse primitive. Une lecture politique de la Negerplastik », Gradhiva, n°14, novembre 2011, p. 57-77. (dans le drive).

Maria Stavrinaki, « Messianic Pains: The Apocalyptic Temporality in Avant-Garde Art, Politics and War », Modernism/Modernity, Vol. 18, n° 2, April 2011, p. 371-393.

Maria Stavrinaki, « Modernisme à tout prix. Construction de discours, tropismes et variants autour de l’Apocalypse de Saint-Sever», Le Beatus de Saint-Sever, éd. Charlotte Denoël, Paris, BnF/Citadelles Mazenod, 2022, pp. 199-219.

3.

Što nam u 21.  stoljeću u doba realizirane metafizike tehnosfere može uopće reći skup egzegetskih tekstova koji se odnose na Apokalipsu, nastalih u perifernoj regiji Europe u stoljeću koje se često smatra jednim od najmračnijih u srednjovjekovnome razdoblju, a koje je samo po sebi imalo izrazito loš ugled kada je riječ o kulturi? Ipak, stvari nisu tako jednostavno „misteriozne“ niti se, pak, svode na zlogukost i milenaristrički katastrofizam. Zašto? Kad kažemo Apokalipsa, mi prosječno pod tim pojmom svagda razmišljamo kao o nečemu proročanskome i linearnome u smislu kretanja spram kraja samoga vremena i ljudske povijesti. Proroštva od mitskih Grka i religioznih Židova najavljuju buduće događaje, a svi su usmjereni prema zatvorenoj budućnosti koja ima svoj početak, razvitak i ozbiljenje u slici pravocrtnosti u geometrijskome smislu. Međutim, za rane kršćane, Knjiga Otkrivenja sigurno nije bila proročanska na način na koji je mi razumijemo, jer se, u pravilu, nije smatrala uputstvom za pretkazanje budućnosti. (v. o tome https://zarkopaic.net/blog-post/mistagogija/ )

Umjesto toga, jedno od prihvatljivih razjašnjenja situacije iz koje misli i piše Blaženik iz Saint-Severa zacijelo bi moglo biti sljedeće, kakvu iznosi u svojem tekstu Patrick Henriet, „Apocalypse, messianisme et présentisme: Remarques sur le temps messianique au Moyen Âge et chez quelques penseurs contemporains“, v. https://journals.openedition.org/elh/612 ) Prema ovome povjesničaru kulture, Knjiga Otkrivenja funkcionira sukladno „ logici korespondencije“, iako događaji koje opisuje pripadaju više onome što nazivamo budućnošću nego prošlosti. Figurativni događaji, tipovi prisutni u Ivanovome tekstu, ključevi su koji nam omogućuju tumačenje i razotkrivanje sadašnjosti. Svaki događaj stoga vjerojatno pronalazi sukladnost i značenje u Otkrivenju, a granice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti postaju zamagljene, čak i nedjelotvorne.

„U slučaju Blaženika, koji je pisao u pograničnome području u vrijeme kada je veći dio Poluotoka bio pod okupacijom muslimana, mnogi povjesničari protumačili su njegov tekst, a još više neka od iluminacija koje su ga pratile, kao kodirani diskurs protiv islama: njegova prisutnost bila je znak nadolazećih posljednjih vremena, nakon kojih će uslijediti tisućljetna vladavina Krista i konačni obračun sa Sotonom. Likovi zla, u Blaženikovu umu, nužno su morali predstavljati suprotstavljenu religiju.“

No, kontekst je ovog Rukopisa tijekom povijesnoga kretanja od 11. do 20. stoljeća i Batailleove interpretacije pa sve do danas onaj koji bismo mogli nazvati onako semiologijski tvrdokorno promjenljivošću označitelja. To znači da je formalno stvar ostala unutar egzegetike kršćanske apokaliptike, ali je zbog same naravi onto-teologijske strukture zapadnjačke metafizike kao eshatologije dospjela do autonomnosti književno-povijesne otvorenosti samoga teksta i iluminacija povijesti. Bataille je u svojem obratu od kanonizirane linije tumačenja teksta male Apokalipse sa sjevera Francuske iz 11. stoljeća učinio svojevrsnu „subverzivnu sablazan“. Tekst i slike, karte svijeta i njegovu propast nastojao je promisliti iz svoje heterologije kao suverenost svetoga nasilja koji dokazuje da je ideja o „kraju povijesti“ zapravo uvijek razlika u onome što se smatra istim u vremenskome kretanju ne od-do, već u krugu iz-prema, što pretpostavlja drukčije shvaćanje pojmova iskona i svrhovitosti povijesti.

Ono što ga je nesumnjivo očaralo ovim Rukopisom predstavlja upravo njegova svekolika i dramatična suvremenost, jer je nasilje u svojoj brutalnosti ujedno izvedba neljudskoga u čovjeku i njegova konstantna „bit“ u svim vremenima. Korespondencija je prošlosti sa suvremenošću ponajprije u tome što „ono“ i „ovo“ vrijeme određuje strah od egzistencijalne propasti ne samo od Drugoga i njegove kulture/religije, već jezovita tjeskoba pred vlastitim bezdanom pustoši i praznine. Slikotvorba je ovih iluminacija Blaženika iz Saint-Severa doslovno primitivni animalizam i zanos naturalističkim obrisima jedne metafizike imanencije koju je odmah objeručke dohvatio i prenio u slikovnu strukturu svojega Raspeća apsolutni slikar 20. stoljeća, Pablo Picasso. Nije time nastala samo „nova sablazan“ dekonstrukcije kršćanske ikonografije u njegovoj para-figurativnoj slici Apokalipse, kako sam to nastojao protumačiti u svojem razmatranju odnosa između Rukopisa iz 11. stoljeća, Batailleova tumačenja istog i Picassove slike nadahnute ovim događajem pretkazanja budućnosti iz pera jednog srednjovjekovnoga redovnika.

Bolje je reći da je povijest Apokalipse kao teksta i slike povijest kreativnoga „skrnavljenja“ samoga izvornika koji se pripisuje autoru Knjige Otkrivenja kao Ivanu, disidentu s grčkoga otoka Patmos. No, kad čujemo ime ovog otoka mi ne možemo biti istodobno ravnodušni na to da je sam „otok“ postao više od topografije jednog grčkoga otoka u Sredozemlju. On je topologija svetoga događaja zapadnjačke povijesti ne samo zbog toga što je pisac Apokalipse ovdje boravio u bijegu pred onima koji su ga nakanili uništiti, već zbog toga što je posrijedi „posljednja knjiga“ jedne univerzalne Knjige kao sveze metafizike i povijesti što će poetski naposljetku dovesti do vrhunca osmišljavanja i misterija u jednoj svojoj amblematskoj elegiji i pjesnik „kraja pjesništva“ ꟷ Friedrich Hölderlin. Kad imamo pred sobom tumačenje Georgesa Bataillea, onda je višeznačnost Knjige Otkrivenja jednog redovnika iz 11. stoljeća na sjeveru Francuske posve prešla iz metafizike u događaj suverenosti svetoga nasilja.

Poznato je iz Batailleove „antropologije svetoga“ da on pojmomtransgresije pokazuje izravan susret sa stvarnošću, koji je lišen svih posrednika, dakle bez simbola i bez naknadnoga opravdanja. Običan život nas skriva unutar konvencija, jezika i društvenog poretka; u transgresiji se te zaštite urušavaju, ostavljajući samo golu energiju postojanja. Iskustvo je nepodnošljivo. No, ono razotkriva bit svetoga. Dakle, za Bataillea, sveto i zabranjeno kao iskonski tabu nisu suprotnosti, već predstavljaju dva lica istog misterija. Sveto se razotkriva upravo na mjestu gdje se prelazi granica između dopuštenoga i zabranjenoga. Otuda je za Bataille ovaj Rukopis emanacija sveze onog paradoksalnoga što je, uostalom, i obilježilo njegovo navlastito mišljenje na tragu Nietzschea i mistične tradicije kršćanstva: transgresija zapadnjačke povijesti spasa kao suverenosti svetoga nasilja. Sve je stoga u znaku napetosti i razotkrivenosti svijeta u njegovu krajnjem času raspada i metamorfoza. Da bi se svijet uopće imao razloga spasiti od vlastita razaranja koje nosi znamen zla u likovima iz manihejske i mesijanske povijesti (dobro-zlo), nužno je prijeći-preko, s onu stranu iste crte razdvajanja života i njegove vječne obnove i preobrazbe.

4.

Iluminacije su ovog Rukopisa stoga u znaku proto-pikasovskoga ushićenja bojama iskona i kraja povijesti.  Zlokobne crvene i narančaste, ove boje dominiraju kako bi pojačale emocionalni naboj scena. Elementi poput “kiše vatre i krvi”, pa čak i prirodne vodene površine, obojeni su upečatljivim crvenim bojama kako bi ponudili apstraktno, vrlo simbolično iskustvo. Figure su često postavljene uz podebljane horizontalne trake tamnoplave, duboke plave, živahne zelene i intenzivne žute. Ova tehnika inspirirana Leonezom stvara nadzemaljski osjećaj prostora i kazališnu perspektivu. Pozlaćeni detalji krase trube anđela, krune i nebeske okvire. Ovi dijelovi oslanjaju se na dragocjeno lišće koje hvata svjetlost, predstavljajući upečatljiv kontrast okolnim ravnim pigmentnim zonama. Zlokobni tamni tonovi proviruju kroz žućkaste nijanse, duboke smeđe i crne kojima se prikazuje podzemlje, višeglavu Zvijer i scene Posljednjega suda kako bi izazvale teror i kozmički kaos.

5.

Riječ apokalipsa je jedina poznata riječ iz riznice zapadnjačke metafizike kao eshatologijske vizije povijesti koja ima svoju slikovnu iluminaciju. Sve druge temeljne riječi-pojmovi pripadaju duhu refleksije i nikad se ne mogu prikazati i predstaviti slikom kao što je to slučaj s ovom grčkom riječju kojom završava povijest Knjige.

Zato je apokalipsa „slika mišljenja“ koja prelazi sve granice epoha i označava „kraj vremena“.

… jer vrijeme je blizu…