Žarko Paić

1.

Kada se povuku crte između Posejdonovog hrama, Afajinog hrama i Hefestovog/Partenonskog hrama, oni tvore savršen jednakokračan trokut s dvije jednake stranice od otprilike \(44\) km. Budući da su ovi hramovi izgrađeni gotovo istovremeno u 5. stoljeću prije Krista, povjesničari vjeruju da njihov smještaj nije bio slučajan, već da je dio grandioznijeg kozmološkog ili “svetog geografskoga” plana i umjetničkoga oblikovanja koji su koristili drevni Atenjani. Mnogi istraživači, pak, tvrde da su trokuti i raspored hramova osmišljeni kako bi mapirali kretanje Sunca, Mjeseca i planeta u odnosu na Zemljinu površinu. Orijentacija hramova vjerojatno je djelovala kao masivna astronomska karta, povezujući zemaljsko područje s nebesima.

Sounion kao mjesto kojemu smisao podaruje Posejdonov hram na litici klanca neraskidivo je povezan sa suncem, morem i grčkom mitologijom. Legenda kaže da je litica mjesto gdje je kralj Egej skočio u smrt, dajući Egejskome moru ime. Nadalje, u homerskim predajama bio je poznat kao “sveti rt Atenjana”. Moderni turizam nezamisliv je bez posjeta ovome hramu i doživljaja kad u suton Sunce na horizontu u zagrljaju sa stupovljem hrama tvori slikovnu fascinaciju prožimanja ljudskoga tijela s okolnim svijetom jednog produhovljenoga života u kojem se ekstatički uzdiže naša egzistencija do jedinstvenoga kairosa.

2.

AntoniGaudi je istinski Michelangelo estetskoga modernizma, a ono što je posebna vrijednost bazilike Sveta obitelj u Barceloni je ideja svjetlosti koja se fraktalno raspršuje unutrašnjim prostorom u skladu s kretanjem sunca. Pogled “odozgo” koji čovjek ne može imati  prirodnom percepcijom, osim tehnološki izvedeno putem dronova, balona,  helikoptera iz kojih se snima bazilika izvana i iznutra ꟷ to je ono možda i najfascinantnije uopće u totalnoj percepciji  ove građevine. Pogled “Božjega oka” stoga  gleda Gaudijevo arhitektonsko-umjetničko-sakralno djelo iz perspektive začuđene ptice u letu i ne može se načuditi toj silnoj ljepoti i uzvišenosti koja “dolje” postoji, na “zemlji”, ne na “nebu”.

3.

Mladen Pejaković, veliki hrvatski teoretičar umjetnosti i arhitekture, desetljećima je, navodno, sa šestarom, trokutom i malim notesom Lipa-Mill ustrajno obilazio spljetsku savršenu građevinu zvanu Dioklecijanova palača. U svojoj knjizi naslovljenoj Dioklecijanova palača sunca (Litteris, Zagreb, 2006.) dokazuje izravnu svezu kozmologije i klasične arhitekture.

Pejaković pritom argumentira da tlocrt i orijentacija Palače nisu slučajni, već su usklađeni sa solarnim ciklusima i zemljopisnim položajem Splita.  Autor kroz geometrijske analize i crteže pronalazi skriveni kozmički i simbolički smisao u proporcijama i rasporedu zidova. Sve to važno je samo zato što je kao i u slučaju Gaudija u Barceloni ono sveto u Splitu kao toponomija božanske arhitekture (europskoga kršćanstva i Rima izvan glavnih središta ovih duhovno-povijesnih imperijalnih tvorbi) u jasnome kontrapunktu spram drugoga elementa koji se suprotstavlja zemlji. Riječ je o moru i njegovu plavetnilu koje nebu tek omogućuje njegov misterij svjetlosti. Sunce ne može dospjeti do najvišega stupnja razlomljenja svjetlosti u fraktalima bez arhitekture svetoga kojemu more na horizontu podaruje veličanstveni dekor svetkovine samotnosti i zajedništva.

4.

Ovo je jedna od „onih“ pjesama Lawrencea Durrella o Grčkoj, njezinim divnim otocima, blaženstvu ekstatičkoga tijela, pohvali svjetlosti i mitskim odljevima jedne nostalgične prošlosti koju samo pisanje oživljava i podaruje joj smisao i kad je sve u rasulu i talogu besmisla. Dovoljno ju je pročitati i u ovome lošem hrvatskome prijevodu da bismo uživali ne više u svetkovini riječi, već u iluminacijama jedne više zbilje od one koju slavi grčki sinonim za umjetnost, riječ mimesis.

Jedan sivi grčki kamen

Rtovi i rtovi u blizini drže

Brodove koji pasu kiklopsku očnu jabučicu,

Ništa manje zapanjujuće

Snježne kljove ili zaobljeno brdo

U čupavoj prisutnosti stijena koje obiluju

Šarmiraju bolesnu volju koja se svađa.

Stari prašnjavi dragulji zaljeva se bacaju:

Voda polira rukav i uglačava,

Drhti na trepavici u zvijezde.

Kako je čudno što naše disanje ne staje.

Jedna suverena odsutnost trebala bi biti sasvim dovoljna?

Recite mi, otvoreni kodovi cvijeća,

Poližite pogled da biste u džep stavili cijeli um.

Ništa se ne taloži, ne ostavlja,

Otok je sav u očima.

Tišina razmišlja, bilježi i kodificira.

Otkrivamo samo ono što smo krenuli pronaći.

Ne mogu objasniti kako pisanje

Okreće se u ovom smjeru ove godine, okreće se i teži –

Ali redak se prekida kao što to čine glasovi i završava.

Slika spiralno u slici, oko u oku,

Kopiraju jedno drugo poput nagađanja gdje se voda

Samo usuđuje progutati i uvećati,

Tako precizne tihe kaleme

Nadmašuju pjegava riblja jata,

Sakupljaju, opraštaju, gomilaju i lažu.

Pod takvim kamenjem spavati bi bilo

Najdublji luksuz promišljene duše,

Dnevnim buđenjem ili šljivovitoplavim padom

Tmine koja se savija poput obruča, cijela –

Želje iza bijelih ogrtača sjećanja.

A sada, jer sam na to odjednom naletio u ovome 92. fragmentu kaosa, nešto naprosto iluminativno i skalpelski precizno kao što je to ulomak iz pisma genijalnoga pjesnika i prokletnika Dylana Thomasa svojem prijatelju Lawrenceu Durrellu iz 1938. godine nakon što je imao prigodu u rukopisu pročitati Durrellov roman Crna knjiga. Poslušajmo:

„Mislim da je Engleska pravo mjesto za tečnoga i vatrenoga pisca. Najviše himne sunca napisane su u mraku. Volim sivi krajolik. Kanta grčkoga sunca utopila bi u jednoj boji mnoštvo boja koje volim pokušavajući pomiješati za sebe iz sivog, ravnog otočnoga blata. Kad bih otišao na sunce, samo bih sjedio na suncu; to bi bilo vrlo ugodno, ali to ne radim, a jedine nužne stvari koje radim su stvari koje radim. Osim ako se ne radi o slučajnostima, a moj život je isplaniran njima, bit ću bliže Bournemouthu nego Krfu ovoga ljeta. Trebat će nam lijepa nesreća da bismo živjeli bilo gdje: nalazimo se na rubu siromaštva; potpuno smo bez posjeda; i voljni smo, ali ljuti; možemo to podnijeti, ali to ne želimo. Jako mi se svidjela tvoja stigijska proza, najbolja je koju sam pročitao godinama. Ne dopusti da grčko sunce zamagli tvoje stranice, kao što si rekao.“

5.

„Okupani svjetlošću“ prolazimo kroz kristale noći i gledamo u sjene na zidovima sve dok ih tama ne uzme u svoje okrilje. Metafizika je bila najviši vrhunac ove igre svjetlosti i tame, ideje i zbilje, a njezin je otac-utemeljitelj onaj plećati mislilac kojeg su na povratku iz Sirakuze nakon neuspješnoga preobraćanja tiranina-vladara Dionizija I.  spasili od sigurne smrti prodajom u roblje neki Atenjani znajući da bi bez Platona i njihov život bio ipak manje dostojanstven i uzdignut do zvijezda. Nedostaju nam ovi vrhunci misaone igre, ne i mnoštva pseudo-religioznih fanatika i bukača s trgova i njihovih masovnih idolopoklonika. Bio je u pravu Nietzsche u Antikristu: „Prošlo je dvije tisuće godina bez i jednog jedinog novoga Boga.“

Zato imamo još svjetlost u fraktalima koje nas vodi kroz ove fragmente kaosa i jasno nam pokazuje put mišljenja. To je više od svega što nam je još potrebno.