Žarko Paić

1.

U izvrsnoj knjizi njemačkog „konzervativnoga“ filozofa Hermanna Lübbea, naslovljenoj Zeit-Verhältnisse: Zur Kulturphilosophie des Fortschritts (Styria Verlag, Graz, 1983.), a koju sam čitao 1987. godine baveći se tada obuhvatno i sustavno filozofijskim ishodištima i nastankom pojma postmoderne i postmodernosti (v. Žarko Paić, Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996.), posebno je upečatljiva analiza „duhovne situacije vremena“ polazeći od sumnje u svrsishodnost metafizičkoga shvaćanja povijesti s vrhuncem u Hegelovoj postavci o „kraju povijesti“. Ključne su Lübbeove teze sljedeće i sažeto ću ih izložiti.

Ponajprije, autor je skovao naizgled paradoksalni termin “muzealiziranje kao moderniziranje”, a  koristi ga kako bi opisao društvenu potrebu za očuvanjem prošlosti u muzejima kako bi se nosilo s brzim tempom modernoga života. Za Lübbea to nije nostalgija za gledanjem unatrag, već kulturna strategija kompenzacije za zahtjeve ubrzanoga napretka. Na prvi pogled ovome se teško može što prigovoriti sa stajališta tzv. fenomenologije svakidašnjega života. Posvuda smo izloženi tom procesu kojim se, govoreći jezikom kasnoga Husserla, nastoji očuvati svijet života od sustavnoga koloniziranja koji proizlazi iz razvitka moderne tehnologije s njezinim imperativima pragmatičkoga znanja utemeljenoga na korisnosti i primjenjivosti univerzalnih alata spoznaje. Što Lübbe uspostavlja svojim konceptualnim izazovom za refleksiju upravo „danas“?

Riječ je o kulturnoj kompenzaciji čovjeka za sve brže promjene. To znači da što se brže mijenjaju naši životni okoliši i emergentne tehnologije, to kraće postaju povijesne epohe. Kako bi se stoga spriječilo neizbježan gubitak identiteta, društvo institucionalizira forme pamćenja. Potrebno je,  tvrdi Lübbe, zajamčiti svojevrsno rasterećenje sadašnjosti. A to se odvija  kroz “muzealizaciju” čime se povijest uklanja iz neposrednog političkog ili moralnoga pritiska sadašnjosti te postaje predmet pukog promatranja i promišljanja. Naravno, ovo se „rasterećenje“,  a pojam je inače rabio i filozofski antropolog Arnold Gehlen u svojim studijama (v. https://zarkopaic.net/blog-post/racionalnost-u-doba-posthistorije/ ), ne odvija etički i moralno ravnodušno u društvima obilježenim čudovišnim povijesnim traumama koji je 20. stoljeće iznjedrilo do najviših vrhunaca strategije kolektivne boli i katarze.

Ono što nastaje iz muzealiziranja povijesti jest historiziranje kao civilizacijska strategija. Muzealiziranje, naime, dovodi do suviška prošlosti, što nas u konačnici čini sposobnijima za djelovanje, ali i neprestano usmjerenim na tzv. odrađivanje prošlosti s više ili manje uspjeha. Očuvanjem staroga, ono gubi svoj prijeteći karakter, a mi se možemo neopterećeno okrenuti budućnosti. (Koliko li je taj stav Hermanna Lübbea uistinu prihvatljiv u 21. stoljeću i povratku prošlosti u smislu Kulturkampfa i povijesnoga revizionizma i negacionizma s kojim smo suočeni (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-postmodernom-kontekstualnome-fasizmu/ možemo svi prosuditi stavom da je to zapravo iluzija. Stoga i posljednji izvedeni stav o pristupu budućnosti u Lübbea valja dijelom revidirati. N       e zaboravimo da nas od objave njegove knjige dijeli 43 godine.)  Muzeji, dakle, ne samo da prikupljaju i čuvaju prošlost, već i osiguravaju sadašnjost kao buduću povijest.

2.

„Nikada nije postojala civilizacijska epoha toliko zaokupljena prošlošću kao naša, ili drugim riječima: nijedna prethodna civilizacijska epoha nije poduzela takve intelektualne i materijalne napore kao naša sadašnja epoha kako bi sačuvala prošlost u sadašnjosti. Ovo “nikada prije” nije retorička hiperbola; radije, to je oštar, sociološki izmjeren nalaz   …(…) Postoji li kulturno kritički odgovor na pitanje zašto smo toliko zaokupljeni prošlošću? Najpopularniji odgovor ponudio je Friedrich Nietzsche u svojem poznatome – ne bih oklijevao reći zloglasnome – eseju „O upotrebi i štetnosti historije za život“. U njemu kaže: “Svi patimo od historijske groznice.”

U njemačkome, ali na sreću i u hrvatskome jeziku, postoji jasna razlika između povijesti i historije. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ima-li-jos-svjetske-povijesti/ ) Ovdje ću sažeto iznijeti svoje postavke o tzv. ontologijskoj razlici ove dvije riječi kao temeljna pojma za suvremenu filozofiju i za, koliko god to zvučalo možda čak i patetično, sam život u njegovu suvislome i nesuvislome protijeku ljudske egzistencije. Uostalom, nisam slučajno izabrao pisati na ovome blogu koji se zove Kaos o postavkama jedne knjige koja je davno objavljena i koja izaziva našu pozornost baš zbog toga što nastoji dati odgovor na dijagnozu Nietzscheova „duha vremena“ kako, eto, baš svi patimo od te čudovišne „historijske groznice“.

Povijest je događanje smisla bitka kao otvorenosti spram nadolazeće budućnosti i zato je u njezinu pojmu riječ o ideji i svrsi ovog zbivanja, a ne o kaosu kao univerzalnome neredu, u smislu drevnog pojma kojeg rabi i Hesiod u svojoj Teogoniji. No, kad nastupi doba historiziranja povijesti, onda je historija kao znanost i znanje o fakticitetu povijesti svedeno na istraživanje prošlosti koja se, dakako, već dogodila. Nije li sve jasno iz ove „ontologijske razlike“. Povijest je usmjerena ekstatički u nadolazeću budućnost iako je njezin izvor u prošlosti kao onome što Heidegger u predavanju „Izreka Anaksimandra“ iz 1942. godine naziva eahatologijom bitka. Tome usuprot, historija baveći se prošlošću uz pomoć modernih, postmodernih i suvremenih metoda i sustava istraživanja tzv. povijesne istine nastoji dokazati da je sadašnjost kao vremenska ekstaza aktualnosti glavni kriterij njezine relativistički shvaćene „objektivnosti“. Otuda sva sila „novijih i novih“ pristupa u historijskim znanostima koje su unatoč tehničkoj pomoći hermeneutičke „forenzike“ uvijek interpretativne naravi i nikad stoga ne mogu dospjeti do ranga onoga što pripada pojmu znanosti u prirodno-tehničkim kategorijama kvantitativnosti i mjerljivosti. Možda je ovo ponajbolje u 20. stoljeću pokazao Oswald Spengler u svojoj Propasti Zapada govoreći o razlici prirodnih znanosti i povijesnih znanosti utemeljenih na ideji duhovnih principa razumijevanja svijeta.

„Matematika i princip kauzalnosti vode prirodi primjerenom redu pojava, kronologija i ideja sudbine historijskom redu pojava. A oba reda, svaki za sebe, obuhvaćaju cijeli svijet.“ (Oswald Spengler, Propast Zapada: Obrisi jedne morfologije svjetske povijesti, svezak prvi, Demetra, Zagreb, 1998., str. 14. S njemačkoga preveo Nerkez Smailagić. Priredio i prijevod redigirao Dimitrije Savić.)

U čemu je, dakle, paradoks Lübbeove glavne postavke jednog „priloga filozofiji kulture napretka“, kako glasi podnaslov njegove knjige koje bismo mogli prevesti ovako: Vremenski odnosi? U tome što upravo historiziranje povijesti kao logična posljedica preobrazbe povijesti u stanje muzealiziranja, koje pretpostavlja i arhive i vizualizaciju događaja zahvaljujući današnjem napretku u autogenerativnoj tehnosferi, ne „muzealizira povijest“ u stanje zamrznute institucionalizirane prošlosti. Umjesto toga, historiziranje postaje insceniranje povijesti kao nedovršenih „kulturalnih ratova“ u sadašnjosti s tendencijom pokoravanja nadolazeće budućnosti kao poprišta permanentne polemologije između naroda i država, svjetonazora i ideologija, političkih pokreta i totalne mobilizacije medija u svrhu neutraliziranja i suspendiranja Drugoga.

Ova užasavajuća „historijska groznica“ nije ipak dokaz o „povratku povijesti“, kako sam to već mnogo puta pokazivao onima koji malo misle i ponešto čitaju Fukuyamu i njegov pseudo-teorem o „kraju povijesti“ umjesto da urone u dublje slojeve ove postavke koja ima svoje podrijetlo u Hegela, a s predavanjima rusko-francuskoga filozofa Alexandrea Kojêvea Kako čitati Hegela 1933-1939. godine dovedena je do vrhunca realizacije s izrazito prijepornim i dalekosežnim tvrdnjama. Ona je dokaz toga da se povijest kroz muzealizirano historiziranje pojavljuje kao postmoderna travestija i suvremeno insceniranje Kulturkampfa koji je samo drugi oblik permanentnoga građanskoga rata na globalnoj razini. Paradoks je, dakle, u tome što je sam život u ovome svijetu totalnoga tehnološkoga napretka i totalnoga etičkoga nazatka postao historijskom groznicom. A za nju ne postoji protuotrov osim radikalne kritike same „filozofije kulture napretka“.

3.

Hermann Lübbe završava svoje razmatranje o problemu povijesti u doba tehnološkoga „rasterećenja sadašnjosti“ na sljedeći način.

„F.T. Marinetti je 1909. godine  objavio je svoj prvi futuristički manifest u pariškome listu Le Figaro, pozivajući na napad na bezbrojne talijanske muzeje koji su, kako je tvrdio, prekrivali Italiju, njegovu domovinu, poput groblja. Trkaći automobil, tvrdio je Marinetti, bio je ljepši od Krilate pobjede Samotrake. Mora se imati na umu da je ovo bio trkaći automobil iz 1909. – sada vrlo cijenjeni artefakt u našim muzejima tehnologije – dok to krilato biće, Krilata pobjeda Samotrake – čija se gipsana replika može pronaći u svakoj arheološkoj zbirci – čiji izvorni oblik datira iz kasnoga 3. stoljeća poslije Krista, teško da je zastarjelo u više od 90 godina od Marinettijeve izjave. To je trajna snaga klasičnoga. Svatko tko to ne prepozna živi u smrtnoj opasnosti. Poput Marinettija, koji je, ne sasvim slučajno, završio kao umjetnički papa fašističkoga diktatora.“

Lakomisleno bi bilo zaključiti onako u maniri tzv. perenijalne filozofije, da će i u budućnosti uvijek sjati smisao povijesne prošlosti bez koje ne bi postojalo ni muzealiziranje ni historiziranje s kojim se u 21. stoljeću neprestano suočavamo kao sa svojim sablastima. I futurizam kao avangardni protopokret kasnije u službi talijanskoga fašizma nije bio dosljedan u obožavanju moderne tehnologije, jer je pretpostavljao bicikle i replike-kopije Nike sa Samotrake svakom daljnjem ubrzavanju povijesti. Ništa ne može zaustaviti furiju „napretka“ a kamoli konzervativna „filozofija kulture“. Zašto?

Zato što je „napredak“ ireverzibilnost, a ne „povratak“ na već dogođeno stanje, i taj je „napredak“ uvijek i samo imao jednu jedinu ideju koja nema veze ni s kulturom ni s umjetnošću, a niti sa dostojanstvom „svijeta života“. Ta ideja je ono neljudsko u samoj biti ljudske egzistencije i to je ono što nadilazi i povijest i historiju. Nietzsche je to misaono navijestio postavkom o volji za moć koja nadilazi granice ljudske subjektivnosti i postaje „tehnološkom groznicom“.

Svi su protuotrovi ovome apsolutnome otrovu naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nedjelotvorni. Smisao povijesti leži onkraj ove bolesti kao φάρμακον. I otrov i protuotrov istodobno.