Žarko Paić

Uvod

Pročitao sam mnoštvo vrsnih tekstova i pogledao podosta vrlo dobrih dokumentarnih filmova o Gaudijevu remek-djelu sakralne arhitekture, njegovoj bazilici Sveta obitelj koja pokazuje da je moderno i postmoderno doba unatoč radikalne sekularizacije i profanacije svetoga zapravo paradoksalni projekt nastavka estetske religije i pojma Gesamtkunstwerka drugim sredstvima. To je vjerojatno najautentičniji i ujedno najkontroverzniji projekt izgradnje jedne kršćanske „kuće za Boga i narod“ koji spaja dva iskustva pogleda u „sveto oko“: onaj smrtnika i onaj besmrtnika, onaj sa zemlje i onaj iz zraka, a suvremena sredstva vizualizacije mikrokozmosa pokazuju nam sve više i više da je ovo arhitektonsko djelo ništa drugo negoli stvaralački događaj u slavu vječne nedovršenosti (jer gradnja je nastavljena i u 21. stoljeću i skele nisu bile ovdje samo znak prisutnosti majstora-renovatora, već i dokaz da je obnova i izgradnja pitanje permanentnoga nastojanja da se savlada neumitnost organske propasti materijala i time metafizičkoga pojma trajanja u bergsonovskome smislu (durée).

1.

Sagrada Familia zacijelo je opus magnum velikog katalonskoga arhitekta i umjetnika Antonija Gaudíja. Gaudí je, naime, imenovan za voditelja projekta 1883. godine, u dobi od 31 godine, i tu je ulogu obavljao do kraja života. Od 1914. do svoje smrti 1926. radio je isključivo na kultnome hramu, napuštajući sve druge projekte i živeći u radionici na gradilištu. Gaudíjeva Bazilika Sagrada Família u Barceloni arhitektonsko je čudo, ali njezinu povijest muče vandalizam, rat i žestoke kontroverze. Put od Gaudíjeve početne svete vizije do modernoga gradilišta bio je duboko uznemirujući. Najrazorniji događaj u povijesti bazilike dogodio se u srpnju 1936. godine. Na početku Španjolskog građanskoga rata, antiklerikalni anarhisti provalili su u Gaudíjevu radionicu. Zapalili su kriptu i razbili mnoge njegove gipsane modele. Najstrašnije je to što su spalili gotovo sve njegove originalne skice, crteže i strukturne planove. Kasnijim arhitektima trebalo je šesnaest godina samo da sastave fragmentirane ostatke njegovih majstorskih modela. Sjetim se stoga da je povijest gradnje Svete obitelji ujedno i povijest njezine rušilačke razgradnje koja pripada u ono što su Bruno Latour i Peter Weibel u svojoj konceptualnoj izložbi u Karlsruheu 2002. godine nazvali Iconoclash kao događaj političko-ideologijskoga „sukoba/rata kultura“ u umjetnosti i društvenim pokretima avangarde i konzervativne revolucije u Europi i svijetu. (v. Žarko Paić, https://zarkopaic.net/works/aesthetics-and-the-iconoclasm-of-contemporary-art/  )

Budući da je većina Gaudíjevih planova sravnjena s pepelom, velik dio gradnje nakon 1939. godine temelji se na onome što moderni arhitekti tumače da je on možda želio. To je izazvalo desetljeća ogorčene arhitektonske rasprave. Uključivanje armiranog betona, 3D ispisa i CAD softvera navelo je kritičare da tvrde da moderna gradnja obezvređuje Gaudíjeve ručno izrađene ideale. Kritičari tvrde da novi dodaci i pravokutne, neorganske pločice za restauraciju ne odgovaraju organskome toku izvornoga zidarstva. Čak i dok je Gaudí bio živ, njegov radikalni stil i sama veličina projekta uznemirili su neke suvremenike. Slavni britanski pisac George Orwell žestoko je mrzio projekt, nazivajući ga “jednom od najodvratnijih građevina na svijetu” i išao je toliko daleko da je rekao da je mislio da su anarhisti pokazali loš ukus time što ga nisu potpuno uništili.

Neki moderni kritičari tvrde da su kontinuirana, frenetična gradnja i oslanjanje na ulaznice od 20 eura i više pretvorili duboko religioznu “katedralu za siromašne” u izrazito komercijalizirani tematski park. Povijest projekta obilježena je i modernim sigurnosnim prijetnjama. Piroman je 2011. podmetnuo požar unutar sakristije, prisiljavajući na masovnu evakuaciju i uzrokujući štetu na području kripte. 2017. godine istrage tragičnih terorističkih napada na La Rambli otkrile su da je sama Sagrada Família bila izvorna meta masovnoga napada.

2.

U sjajnome tekstu ukrajinskih stručnjaka iz Lavova za teoriju arhitekture koja pripada povijesti sakralne umjetnosti „Heterokronija Gaudijeve arhitekture“ R. Kiuntslia, A. Stepaniuka te I. Besaha izvode se ključne postavke za ono što me osobito nadahnjuje u pokušaju razumijevanja njezine metafizičke tajne. Autori, naime, tvrde da se danas u znanstvenoj literaturi aktivno raspravlja o arhitektonskome stilu katedrale Sagrada Familia, a Gaudijeva arhitektura često se pritom naziva organskom ili bioničkom. Prisutnost bioničkog stila u Gaudijevoj arhitekturi podupire činjenica da Sagrada Familia ima složene oblike, koji su danas poznati kao helikoidi, hiperboloidi i hiperbolički paraboloidi. Gaudi posuđuje te oblike iz prirode i na njima temelji konstrukciju stupova, svodova i drugih strukturnih elemenata hrama. Međutim, kažu autori, na arhitektonsku sliku Sagrade Familije utjecala su i Gaudijeva egzistencijalna iskustva, koja su bila rezultat mnogih čimbenika.

Prije svega, to su emocionalna iskustva iz djetinjstva. Drugi važni čimbenici u oblikovanju slike Sagrade Familije bili su katalonski modernizam, koji se pojavio na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Barceloni, utjecaj njemačkoga ekspresionizma, interakcija suvremenih Gaudijevih arhitekata i utjecaj Goetheove filozofije.  Njegov „organski svjetonazor“, koji se temeljio na shvaćanju svijeta kao žive monadske cjeline, revolucionirao je ne samo filozofiju već i arhitekturu. Temeljno načelo Sagrade Familije je svojevrsni proteizam, želja za stalnom obnovom, izražena i kroz unutrašnjost i kroz vanjštinu građevine. Transformacija živih integralnih formacija, prikazana na tri pročelja katedrale, pokazuje niz metamorfoza pra-fenomena (Urphanomen – germ. prema Goetheu) i metamorfoze ljudske duše pod utjecajem Kristova učenja.

Arhitektura Antonija Gaudija posebna je, pokazuju na kraju autori, po svojem emocionalnome sadržaju, koji skriva autorove sukobe i proturječnosti. Suprotstavljanje prirodnome okružju i naglašavanje skladnoga suživota s njim oksimoron je koji je autor ugradio u arhitektonske oblike Sagrade Familije. Bazilika Svete Obitelji može se promatrati kao simbioza napredne tehnologije i kreativnoga izražavanja, vještina predstavljanja autorovih arhitektonskih ideja i sretnih slučajnosti. Umjetnikova originalna vizija i razumijevanje odnosa antropogenoga i prirodnog okoliša u stvaranju arhitektonskoga prostora, mjesta i uloge čovjeka u tom procesu odredili su njegov isključivo individualni arhitektonski stil.

3.

Gaudíjeva Sagrada Família uzdiže arhitekturu u metafiziku, prevodeći apstraktnu teologiju i prirodne zakone u fizički prostor. Sve je više pokušaja u literaturi koji dolaze iz filozofije i teologije u razjašnjenju ove jedinstvene sakralne građevine. Sintezirajući strukturnu geometriju, sklad kozmosa i misterije vjere, bazilika djeluje stogaa kao opipljivi most između imanentnoga svijeta (prirode) i transcendentnoga (božanskog). Metafizički okvir bazilike funkcionira na tri različita stupa:

1. Priroda kao nacrt Božanskoga

Gaudí je u osnovi odbacio krutu, ljudskom rukom stvorenu euklidsku geometriju, navodeći: “Ništa nije izmišljeno, jer je prvo zapisano u prirodi.” U svojoj filozofiji, prirodni svijet je izravna fizička manifestacija Božanskoga. Unutarnji stupovi granaju se na vrhu poput drveća, pretvarajući lađu u metafizičku kamenu šumu. To omogućuje arhitekturi da funkcionira kao panteističko svetište gdje se nebo i zemlja konceptualno susreću. Gaudí nije samo koristio prirodu za ukras; on je obrnutim inženjeringom rekonstruirao njezine principe nosivosti. Rabio je strukturne oblike poput hiperboloida, helikoida i paraboloida, kako smo već to kazali referirajući se na tekst ukrajinskih teoretičara arhitekture, one površine koje ne samo da prirodno i učinkovito raspoređuju težinu, već i lome i raspršuju svjetlosne zrake. Iluminacija je uvijek stvar graditeljske konstrukcije u prostoru otvorenom kozmologijskim principima izmjene sunčevih zraka i barcelonskoga ozračja.

2. Geometrija kao metafora za nedostižno

Arhitekt je, dakle, rabio naprednu geometriju kao metafizički jezik za predstavljanje duhovnih istina, kozmosa i vječnosti. Kontinuirane, zamašne krivulje njegovih ravnih površina izbjegavaju slijepe ulice ili oštre, krute linije, simbolizirajući vječnu, stalno promjenjivu prirodu svemira. Njegova upotreba sijekućih geometrijskih oblika odražava njegovo uvjerenje da se krajnja stvarnost ne može uhvatiti ravnim linijama, već služi kao matematički prijevod Svetoga Trojstva i kozmičkoga sklada. Priroda i božansko pojavljuju mu se kao sveza supstancijalnih odnosa kojim se svijet izgrađuje kao duhovna tvorba vječnih entiteta.

3. Svjetlost kao čista metafizika

Za Gaudíja, svjetlost je bila najviši arhitektonski materijal, jer je predstavljala prisutnost Božanskoga. Vitraji otuda filtriraju svjetlost kako bi izravno odgovarali dobu dana i duhovnome napretku duše. Umjesto bacanja tamnih, impozantnih sjena tipičnih za tradicionalnu gotičku arhitekturu, strukturni oblici u kombinaciji s obojenim staklom osiguravaju da svjetlost preplavi prostor, kupajući posjetitelje u iskustvu neempirijske, intuitivne ljepote. Gaudijeva Sveta obitelj predstavlja u tom pogledu savršenu transcendentnu iluminaciju. Zato stoljetna gradnja bazilike odražava filozofski koncept ljudske čežnje, kontinuiranog duhovnoga rasta i donkihotske težnje za apsolutnim savršenstvom.

Tri dovršena pročelja ꟷ Rođenje, Muka i Slava ꟷ prikazuju metafizičku kartu ljudskoga postojanja, predstavljajući Utjelovljenje, tragediju smrtnosti i konačno kolektivno odredište čovječanstva (Nebo i Posljednji sud). Baš kao i mitska potraga za transcendentnim, trajna gradnja utjelovljuje ideju da se istinska duhovna nagrada nalazi u činu težnje za božanskim, a ne u konačnosti dovršenja. Ova je Gaudijeva bazilika emanacija ideje nedovršenoga putovanja kroz duhovne sfere ljudske egzistencije u smjeru Apsoluta.

Epilog

Što je referencijalni okvir ove fascinantne građevine? Čini se da je to naprosto neporecivo. Pa, zar može biti nešto drugo ako ne Bog kršćanske religije u katoličkoj tradiciji katalonskoga duhovnoga kruga u Španjolskoj? No, ova samorazumljivost nije očiglednost sama o-sebi. Sveta obitelj je slučaj gradnje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i ne može se izostaviti da je posrijedi jedna od uzornih primjera specifičnoga katalonskog modernizma. Za razliku od francuske sekularne moderne koja je iza sebe imala radikalnu ideju Francuske revolucije i skidanje Boga s prijestolja vladavine kao jamstva političke suverenosti anciene régimea, bazilika u Barceloni predstavlja ono što bi Walter Benjamin odredio kao estetski modernizam u kojem je i sama religija u svojem novome kontekstu stvar estetizacije, a ne duhovnoga izvora supstancijalne sveze Boga i čovjeka kakav je bio u srednjovjekovlju, renesansi i baroku.

Otuda je referencijalni okvir ove bazilike u suvremenosti ponajprije pokušaj začaravanja svakodnevice novim iskustvom doživljaja svetosti. Ništa ne može ovo iskustvo pronalaženja „izgubljene božanskosti svijeta“ bolje uvesti u zbilju koja je izgubila svoju auru i osjećaj poniznosti i smjernosti spram Uzvišenoga od veličajne klasične glazbe i nove arhitekture. U tom svjetlu je postavka Petera Sloterdijka o odnosu glazbe i religije naprosto briljantna:

„Uistinu je novovjekovna glazba religioznija od religije, jer je kroz svoj povlašteni savez sa skrivenim dispozicijama slušatelja mogla prodrijeti u unutarnje slojeve u kojima se ono jednostavno religiozno jedva pojavljuje.“ (Peter Sloterdijk, „La musique retrouvée“, u: Der ästhetische Imperativ: Schriften zur Kunst, (prir. i pogovor napisao Peter Weibel), Philo & Philo Fine Arts, Hamburg, 2007., str. 22.)

No, izvedba glazbe koja estetski dovodi „skrivenoga ili odsutnoga Boga“ u svijet ne bi bila nikad toliko vjerodostojno „religiozna“ bez savršene arhitektonske izvedbe katedrale ili bazilike u duhu modernizma i postmodernizma u kojoj i Bachove fuge i Händelov Mesija zvuče baš onako kako puk svojim doživljajem svetoga osjeća da božansko mora biti prisutno u svekolikoj ljepoti i uzvišenosti.

Gaudi je stvorio „muzej imaginacije“ na otvorenome jer njegov san i zbilja nužno mora ostati nedovršeno kao što je to i život duha u suvremenosti kojemu i kaos i kontingencija nisu ništa strano, ništa što bi bilo izvan ljudske opčinjenosti savršenstvom kao najvećom iluzijom za koju vrijedi žrtvovati ovaj život posvećen užitku u malim beznačajnostima.