Žarko Paić

1.

Još od gimnazijskoga školovanja te prvoga čitanja Ovidijeve Ars Amatorie, pa tek potom Metamorfoza, njegov slučaj nerazjašnjenoga političkoga progonstva iz carskoga Rima u zabačeno mjesto Tomi na obali Crnoga mora, nadasve me je zanimao kao ono što književnosti podaruje uzvišeno stanje prokletstva. Veliki rimski pjesnik, uz Vergilija temelj latinskoga jezika i visoke kulture oblikovanja antike kao sustava mišljenja posvećenoga kultu tradicije iz posve drugoga kuta od današnjeg brutalnoga konzervativizma bez stila i ljepote s utjecajem na produhovljenje sadašnjosti, imao je uvijek značajke ekscesa i ekscentričnosti. Razlog leži u tome što se odlikovao suprotstavljanju autoritetima i stoga je za sva vremena ostao obilježen svojom sudbinom egzilanta u tuđoj zemlji, na kraju svijeta.

Kad sam još k tome kasnije uzeo u ruke roman izvrsnoga austrijskoga pisca Cristopha Ransmayra, Posljednji svijet (Die lezte Welt) iz 1988. godine (s njemačkoga prevela Neda Paravić, Mladost, Zagreb, 1990.), još više sam postao opsesivno usmjeren u pokušaj uspostavljanja neke drukčije korelacije između dva svijeta i dvije epohe, one u kojoj je živio i stvarao Ovidije i ove naše opterećene svojim spektakularnim nihilizmom i ubrzavanjem praznine do krajnjih granica zaborava. Naime, radnja Ransmyrova Posljednjega svijeta  smještena je u neodređeno vremensko razdoblje, jer priča priču o čovjeku, Cotti, koji putuje u Tomi u potragu za pjesnikom Nasom, koji se ondje našao u političkome egzilu, nakon što je čuo glasine da je Naso umro. Usput, Salman Rushdie u svojoj knjizi eseja i kritika Zamišljene domovine (Imaginary Homelands) iz 1991. godine ovaj roman stavlja na visoko mjesto onoga što pisac Djece ponoći smatra inovativnim proznim događajima krajem 1980ih godina u svijetu. Miješajući mitsku strukturu pripovijedanja i ono što pripada mašti, Ransmayr je u suvremenome duhu oživljavanja arhetipa drevnoga političkoga progonstva Ovidija stvorio okvir za refleksivnost i melankoliju, već otuda što je ono rubno i strano, poput tog zabačenoga mjesta na obali Crnoga mora u povijesti ljudske civilizacije kao imaginacije postalo ono gotovo središnje i ne manje zagonetno.

Razotkriće misterija Ovidijeva slučaja u njegovim novim preobrazbama kao i svaki takav slučaj ostat će zauvijek ono što nazivamo njemačkom moćnom riječju Unheimlich. Bez ove „političke“ aure, pjesništvo Ovidija ostalo bi ograničeno samo u okvirima estetskoga klasicizma odavno muzealizirane rimske antike.

2.

Ovidije predstavlja kvintesenciju rimskoga pjesnika kao istinskoga simbola svjetskoga grada. Gotovo je u pravilu suprotstavljen najvećem rimskome pjesniku Vergiliju, autoru spjeva Eneida, bez kojeg ne postoji utemeljiteljski smisao vječnoga Rima. O tome u svojim divnim esejima naslovljenim Posvećeno kičmi govori polazeći od razlike u načinu stihotvorenja između „državotvornoga“ ozbiljnog barda kakav  bje Vergilije i subverzivnoga kritičara i ironičara rimske grandioznosti kakav je navodno bio Ovidije, rusko-američki pjesnik i esejist, nobelovac Josif Brodski. (S ruskoga prevela Irena Lukšić, Meandar medija. Zagreb, 2000.) Vergilijevo odbojno raspoloženje prema životu u glavnome gradu bilo je legendarno. Ono odjekuje kroz veći dio njegove poezije, gdje se mnogo više osjeća kao kod kuće u pastoralnoj prošlosti negoli u urbanoj sadašnjosti. (v. Publius Maro Vergilius, Ekloge, Georgike, Eneida, Papir, Velika Gorica, 1994. S latinskoga preveo Koloman Rac) Upravo suprotno od Vergilija, velik dio Ovidijeve poezije vezan je uz boravak u središtu zbivanja u Rimu. Obično u Amoresu, neuhvatljiva Corinna putuje amo-tamo, dok je Ovidije moli da se vrati kući. U kasnijem Ars Amatoria (Umjetnost ljubavi), mjesta njegove poduke su tipična okupljališta više klase grada: banketi, igre i sastanci uz Livijin trijem na Forumu. Ovidijeva ljubavna poezija možda naposljetku i nije odveć visoka umjetnost, ali ima vrlo živ osjećaj za vrijeme i mjesto. Postoji istinska naklonost prema samome Rimu koja se provlači kroz veliki dio njegova opusa, nešto što njegovu konačnu sudbinu čini još tragičnijom. Urbani flaneuer poput njegane može ni zamisliti život izvan civisa romanusa.

Neki autori misle stoga da je nužno dotaknuti se i njegove nedovršene poeme, De Fasti (u prijevodu Kalendar ili Knjiga dana). Ovidije je na njoj radio otprilike u isto vrijeme kad je pisao i svoje znamenite Metamorfoze. De Fasti je trebao biti apologija rimskih blagdana i običaja. Posvećena Oktavijanovu pranećaku Germaniku, ono što je ostalo od ove poeme je šest knjiga koje pokrivaju otprilike pola godine, a osim carskoga posvećenika, postoje mnoge reference na rastući carski kult i ulogu Oktavijana Augusta u uspostavljanju ili oživljavanju određenih praksi.  (v. Werner Eck, The Age of Augustus, Oxford University Press, 2003.) Ukratko, čini se da je to upravo onakva tema koju bi netko odabrao kako bi se dodvorio vladajućoj eliti. No, umjesto da naslijedi Vergilijevo mjesto u središtu carske obitelji, 8. godine poslije Krista Ovidije je prognan iz Rima na osobnu intervenciju Oktavijana i poslan u Tomi, malu tračku luku na Crnome moru (danas rumunjski grad Constanța). Tamo će provesti sljedeće desetljeće u progonstvu do svoje smrti 17./18. godine poslije Krista, čak i nakon Oktavijanove smrti 14. godine poslije Krista i Tiberijeva stupanja na prijestolje. Nikad se više neće vratiti u Rim.

No, što se u stvari dogodilo? Nitko ne može podariti jedinstven i siguran odgovor. Zašto? Je li pjesnik uistinu bio omražen od vlasti ili je sve zapravo svojevrsna mistifikacija o životu antičkoga „disidenta“? Ovidijevo progonstvo događa se otprilike u vrijeme Oktavijanove unuke, Julije Mlađe (ili Julile) i zasebnoga progonstva na talijanski otok Tremirus, kao i progonstva njegovoga unuka, Agripe Postuma, na otok Planazija. Poput nejasnoga progonstva njezine majke Julije Auguste desetljeće ranije, postoji očigledan nedostatak povijesnih izvora o tim događajima koji su doveli do ovog niza progonstava, dijelom vjerojatno zbog Oktavijanove osobne (muške) sramote. Julila, kao i njezina majka prije nje, nejasno je optužena za razne preljubničke prekršaje. Ovo može zvučati relativno bezazleno, ali preljub je u to doba u Rimu bio zločin za progonstvo prema Oktavijanovu Lex Iulia de Adulteriis Coercendis.

Doneseni 17. godine prije Krista, takozvani Julijanski zakoni (Lex Iulia) bili su niz zakonodavnih akata osmišljenih za reguliranje morala i promicanje tradicionalnijih rimskih vrijednosti u novoj carskoj državi. Jedan od glavnih ciljeva ovih zakona bio je brak, koji se ozbiljno poticao i snažno štitio. Celibat i brak bez djece bili su zakonom zabranjeni, posebno u pogledu nasljeđivanja, a građani u legitimnim brakovima s troje ili više djece bili su nagrađivani na razne zakonite načine. Brakovi između rimskih građana i strankinja bili su strogo obeshrabrivani, a preljub se javno kažnjavao. Krivci su prognani iz Rima na odvojene otoke, a postotak njihove imovine oduzet je državi. Ne može se, dakle, poreći da je ovaj strogi konzervativni poredak vladavine propagirao „demografsku obnovu“ Rima i da je Foucault u pravu u svojoj Povijesti seksualnosti kad kaže da je kršćanstvo kao sustav duhovne i tjelesne askeze i moralne discipline imao svoj izravni uzor u carskome Rimu, kojemu se uglavnom neopravdano pripisuje ona dekadentna raskalašenost i sklonost orgijastičkoj kulturi uživanja iznad svega.

Često se u literaturi pretpostavlja da je Ovidije prognan zbog neke vrste sudjelovanja u političkoj zavjeri Julile ili barem zbog znanja o njezinu preljubu. Sam Ovidije navodi, pak, da je prognan zbog „carmen et error“ – „pjesme i pogreške“ (Tristia, 2.207), ali ne ide dalje od toga. Općenito se pretpostavlja da je to „pjesma“ Ars Amatoria, njegov šaljivi vodič o preljubu, što je svakako protivno duhu Lex Iulia. Ali problem ostaje u tome što je Ars bio u širokoj javnoj dostupnosti od 2. godine poslije Krista, što čini začudnim da je Oktavijan čekao šest godina da podnese pritužbu. Zanimljivija spekulacija usto jest da je uvredljiva pjesma de Fasti ili čak Metamorfoze. Kako god bilo, nikako se ne smije isključiti da je sve posrijedi što je svemoćni Oktavijan August, paradoksalno, jedan od najvećih i najznačajnijih vladara u povijesti uopće, jer je rimsko zlatno doba ono koje se datira uz njegovu vladavinu, imao na umu u svojoj iritaciji spram Ovidija. Književnost je samo uvjet mogućnosti svekolika života jer je zapisani tekst trag u vječnosti, a život u zbilji ionako je podložan traćenju i prolaznoj slavi i moralnim posrnućima. Zato svi diktatori tako strašno mrze istinsku književnost „pobunjenoga uma“, jer ih prezire i drži satrapima i moralnim nulama i ništicama.

Ne mogu ovdje ne uključiti i veliki roman ideja 20. stoljeća na tragu Joycea kao što je onaj Hermanna Brocha, Vergilijeva smrt (Der Tod des Vergil) iz 1945. godine (S njemačkoga prevela Truda Stamać, SN Liber, Zagreb, 1979.) u svoje razmatranje o slučaju Ovidijeva progonstva. Naime, roman dočarava posljednjih osamnaest sati života velikoga rimskoga pjesnika Vergilija. On u formi unutarnjeg monologa razmišlja o svojem životu i otuda je struktura ove proze navlastito eksperimentalna. Riječ je stoga o povijesnome romanu koji sjajno ozbiljuje veličajnu antičku prošlost posredovanu novim pristupom izvan svake historiografske idealizacije kakva je odredila 19. stoljeće i njegovu vjeru u povijest kao smislenu svrhovitost ljudskoga uma. Broch je roman počeo pisati u zatočeništvu u vrijeme prvih dana pripojenja Austrije nacističkoj Njemačkoj. Najimpresivnije u ovome tekstu nije čak ni poetiziranje svijeta u pisanju bez interpunkcije, s malim slovima, za čitatelja više negoli zahtjevno, već onaj refleksivno vrhunski dijalog između Pjesnika i Diktatora (Vergilija i Oktavijana Augusta) koji kulminira pokušajem da pisac i utemeljitelj vječnoga Rima zapali rukopis „svoje“ Eneide.

No, August ga retorički i suptilno prijeteći odgovara od tog čina, usput spominjući i mogućnost da bi ako to učini mogao završiti poput „nekih“ mu sudrugova po peru, zaboravljen i prognan na neko otočje rimskim bogovima iza besmrtnih nogu i sjećanja na život u prijestolnici svijeta. Ideja je romana u etičkome imperativu pisca pred pukom estetizacijom svijeta u doba tiranija i diktatura i njihovih ideoloških opsjena i privida, u doba izvornoga populizma nasilja i imperijalne vlasti u čast ovjekovječenja života kao spektakla i blagostanja za građane Carstva, ne i one koji pripadaju sumnjivim apatridima i homo sacerima.

3.

Evo, ovako se Ovidije u pjesmi/pismima iz progonstva naslovljenih latinskom izrazom Tristia (Žalobnice) obraća „nama“ što obitavamo na granicama posljednjega svijeta.

„O, mala knjižice, idi bez mene – ne zamjeram ti – u grad.

Ah, jao, što tvom gospodaru nije dopušteno ići! Idi, ali bez ukrasa, kako dolikuje prognaniku:

tužniče, nosi odjeću ovih vremena. Nećeš biti ogrnut, obojan zumbul ljubičastom bojom – to nije prikladna boja za žalost –

bez cinober titule, bez papira premazanog cedrom,

bez bijelih udubljenja, ‘rogova’ na tvome tamnome ‘oblu’.

(…)

„Možda se pitaš hoću li te poslati

na visoki Palatin, da se popneš na Cezarovu kuću.

To uzvišeno mjesto i bogovi tog mjesta neka mi oproste!

Munja s tog vrha pala mi je na glavu.

Znam da na tim visinama postoje milosrdne sile

ali se i dalje bojim bogova koji nam nanose zlo.

Jastrebovi, najmanji zvuk krila donosi strah

golubicama, vaše kandže su ranjene.

Niti se janje usuđuje odlutati daleko od tora

jednom otrgnutog iz čeljusti gladnog vuka.

Da je Faeton živ, izbjegavao bi nebo, odbijao bi

dodirnuti konje koje je izabrao, glupo.

I ja priznajem, bojim se onoga što sam osjetio, Jupiterovo oružje.“

(…)

„Bogovi mora i neba – jer što je preostalo osim molitve? –

ne razbijajte rebra našeg broda bačenog olujom,

nemojte, molim vas, pojačavati gnjev velikog Cezara!

Često kada jedan bog pritišće, drugi donosi pomoć.

Mulciber je bio protiv Troje, Apolon za nju:

Venera je bila prijateljski nastrojena prema Trojancima, Palada neprijateljski nastrojena.

Saturnija je mrzila Eneju, podržavala Turna:

a ipak je bio siguran zahvaljujući Venerinoj moći.“

(…)

„Kad mi na pamet padne najtužnija uspomena,

te noći, mog posljednjeg sata u gradu,

kad se sjetim te noći kada sam ostavio toliko

toliko dragog meni, čak i sada mi suze teku niz oči.

Već je bio dan kada je Cezar naredio

da odem preko najudaljenijih obala Italije.

Nije bilo dovoljno vremena ni želje da pripremim

ono što je prikladno, srce mi je bilo utrnulo od dugog odgađanja.

Nisam razmišljao o robovima ili suputnicima,

odjeći ili drugim potrebama prognanika.

(…)

„Noć koja je nestajala uskratila mi je daljnje odgađanje,

a Arkadijski medvjed se okrenuo oko svoje osi.

Što sam mogao učiniti? Slatka ljubav prema domovini me držala,

ali ovo je bila posljednja noć prije mog određenog progonstva.

Ah! Koliko sam često govorio dok je netko žurio:

„Zašto žuriti? Razmisli kamo i odakle žuriš.“

Ah! Koliko sam često varljivo govorio da imam određeno vrijeme,

prikladno za moje planirano putovanje.“

(…)

„Ako itko želi znati sve moje nesreće,

traži više nego što okolnosti dopuštaju.

Podnio sam onoliko zala koliko zvijezda na nebu,

ili onoliko sitnih čestica koliko ih suha prašina sadrži:

pretrpio mnogo veća nego što biste mogli vjerovati,

to se neće vjerovati, iako se dogodilo.

Jedan dio toga, čak, trebao bi propasti sa mnom,

i volio bih da se to može prikriti tajnom.“

(…)

„Što ste mi vi, moje knjige, nesretni rad,

ja, jadnik, uništen vlastitim talentom?

Zašto se vraćati novoosuđenim Muzama, mojoj sramoti?

Nije li dovoljna jedna zaslužena kazna?

Poezija je potaknula muškarce i žene da me upoznaju,

ali to za mene nije bio sretan znak.

Poezija je natjerala Cezara da osudi mene i moje putove,

kroz moj Ars Amatoria: tek sada je zabranjena.

Oduzmite mi rad i uklanjate optužbu

protiv mene: optužujem stih krivnjom.

Evo nagrade za moju brigu i moj neprospavani trud,

kazna je smišljena za moju duhovitost.“

4.

Ovo lutanje kroz povijest kao putovanje na kraj svijeta kao vječnoga prokletstva Ovidijeva progonstva u preobrazbama poezije i okrutne zbilje završit ćemo kako i dolikuje, s drugom Tristiom, onom velikoga ruskoga pjesnika Osipa Mandel’štama. Naime Tristia je možda i ključna zbirka njegova pjesništva, objavljena 1922. godine pod teškim životnim okolnostima. Naslov, izravno posuđen od Ovidija, odražava teme egzila i melankolije koje u cijelosti prožimaju ovo djelo. Zbirka se sastoji od 45 pjesama, uglavnom napisanih između 1916. i 1920. godine, te obuhvaća pjesnikovu zaokupljenost u duhovnome smislu s klasičnom antikom, posebno rimskim i grčkim mitskim obrascima, iskazujući njegovo divljenje prema tim kulturama i njihov utjecaj na njegov identitet.

Pjesme otvaraju niz tema, uključujući duboku čežnju za mirom tijekom burnih vremena, što sugerira pozadina Prvog svjetskog rata i Ruske revolucije. Mandel’štamova osobna iskustva unutarnjeg egzila i opasnosti s kojima se suočavao paralelne su s Ovidijevim vlastitim egzilom, nudeći dirljive refleksije o gubitku i odvojenosti. Zbirka također isprepliće elemente židovske kulture i povijesti, ilustrirajući pjesnikovu potragu za jedinstvom među različitim kulturnim tradicijama. Unatoč nedostatku jedinstvenog ujedinjujućega subjekta, Tristia prikazuje Mandel’štamovu bogatu slikovitost i metaforički jezik. Ona ostaje ishodište njegove poetske ostavštine, obuhvaćajući njegove borbe i težnje tijekom razdoblja sudbonosnoga prevrata u Rusiji. Kroz ovu drugu Tristiu slušamo isto u razlici, Ovidija kako nam govori sve što je i govorio svojim rimskim prijateljima iz svojeg egzila na Crnome more. Ali jezik je sada ruski, a sudbina je Pjesnika tragičnija od njegove smrti daleko od Rima, jer zaborav bijaše privid, dok poezija prelazi razdobne sjene vječnoga prokletstva i sjaji možda i više negoli ikad zbog toga što je osuđena na gubitak jezika i postajanje znakom bez značenja, kako glasi onaj stih Hölderlina iz elegije Patmos.

„Tko može znat iz riječi ꟷ rastajanje ꟷ

Koliki li nam rastanak predstoji?

I što nam sluti pijetlovo klicanje

U čas kad oganj akropolu boji?

I zorom nekog novoga života,

Kad vol u slami preživa polako,

Pijetao, glasnik novoga života,

Zašto na gradskom zidu lupa jako?

(….)

Sve bješe nekad, bit će sve ponovo,

Tek časak prepoznavanja nam sladak.“

(1918.)

(Osim Mandel’štam, Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 42-43. S ruskoga preveo Fikret Cacan. Prir. Josip Užarević)

5.

Ovidije je bio prognan u Tomi na obalama Crnoga Mora. Znamo da je to danas Constanta u Rumunjskoj. Nomen est omen. Zašto? Zato što je progonstvo čovjeka-kao-pjesnika iz svoje u neku drugu, tuđu i privremenu domovinu daleko više od Planckove konstante u fizici.

To je konstanta povijesti i sve drugo bilo bi iluzorno tvrditi.