Žarko Paić

1.

U svim mojim knjigama koje pripadaju okružju petoknjižja Tehnosfere, a mogli ste to razabrati u nizu tekstova na ovome blogu koji se zove Kaos, u ontologijskome i u egzistencijalnome smislu, razumijevanje budućnosti ne izvodim ni iz kakve vulgarne opreke utopija-distopija. Upravo suprotno, pokazivao sam i dokazujem uporno i bezobzirno onima koji „misle“ da nešto stvarno misle na tragu Marxa, da njegova pozicija u okviru tzv. historijskoga materijalizma ne znači najavu komunizma kao kraja povijesti u izvan-metafizičkome smislu. Naprotiv, budućnost kao vremensku dimenziju ili ekstazu nadolazeće vremenosti ne može se izvesti ni iz kakvoga produljenja sadašnjosti kao aktualnosti, već samo iz horizonta onoga što je „novo“ u svojoj nesvodivoj novosti tako da sabire na višoj razini događanja smislene povijesti i prošlost i sadašnjost bez njihova tzv. ukidanja/prevladavanja (Aufhebung) u ime neke pseudo-utopije. Oni koji „zdravorazumski“ danas govore o „kraju kapitalizma“ pritom ne vide ono što je naprosto odlučujuće za drugačiju shvaćenu „budućnost“ od ove pozitivistički shvaćene futurologije u lošem tehno-determinističkome smislu.

Kraj kapitalizma ne proizlazi iz neke izvanjske apokalipse koja pretpostavlja uništenje antropocena njegovim iracionalnim „progresizmom“ kapitalizma onkraj granica prirode kao uvjeta mogućnosti ljudske egzistencije na razini dostojanstva njegova života. U knjigama kao što su Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja (Litteris, Zagreb, 2017.) i u Nemezisu: Aporije političkoga i politike (Naklada Breza, Zagreb, 2022.) ekstenzivno pokazujem, osobito u slučaju analize Sutlićeve kritike Heideggerova shvaćanja Marxa, da je jedini pravi problem u shvaćanju „kraja povijesti“ i „kraju kapitalizma“ u onome što je povijesno-epohalna granica ovog sustava proizvodnje života koji od ranoga srednjega vijeka do danas određuje razvojnu putanju čovječanstva sa svim „naprednim“ i „nazadnim“ posljedicama koje su zadesile ono što pripada bitku, bićima i biti čovjeka. Ta granica je u pojmu koji ima hegelovske tragove i određuje se kao supstancija-subjekt povijesnoga razvitka u okvirima metafizike od prošlosti, sadašnjosti do budućnosti. Granica ne leži u tzv. društvenim uvjetima razvitka tzv. proizvodnih snaga (industrija, znanosti, tehnologija), već u samoj „biti“ onoga što nad-određuje kapitalizam kao fundamentalnu strukturu cjelokupnoga života. Riječ je, dakle, o kapitalu kao supstanciji-subjektu koji ima transcendentalnu moć oblikovanja zbiljskoga svijeta u formi ekonomije, politike i kulture od modernosti do suvremenosti koju nazivamo informacijsko-kognitivnim kapitalizmom.

Nikakve tzv. revolucije u sferi društvenih odnosa nisu odlučujuće za put spram njegova „kraja“ koji ima upravo značajke ne više stabilnosti u promjeni, kako su to mislili Heidegger i Sutlić krajem 1960ih godina. Posrijedi je ono što Gilbert Simondon, francuski filozof kibernetike, naziva metastabilnom ravnotežom koja na paradoksalan način povezuje kaos i entropiju kao ključne pojmove teorije emergencije i kontingencije i na taj način daju legitimnost dugoj agoniji jedne „kontrolirane propasti“ svijeta permanentnom konstrukcijom „budućnosti“ kao pseudosinteze kapitala i tehnosfere, a ne kapitala i rada. Uostalom, rad je na višoj razini uspostavljanja autopoietičkih sustava proizvodnje umjetnoga života, a to je u načelu bilo jasno i Hegelu i Marxu, na putu svoje automacije postao realizirana fundamentalna struktura sinteze prirode i duha u samoj tehno-logički proizvednoj stvarnosti onkraj granica ideje i zbilje. (v. o tome moju knjigu  https://www.harvard.com/book/9783032210807 )

Pokušamo li radikalno slijediti ovu logiku realizacije metafizike u kibernetici, vidjet ćemo nešto čudovišno i to ne kao nešto jezovito i neljudski, već ono što je samorazumljivo iz unutarnjega logičko-povijesnoga kretanja same stvari ljudske povijesti koja s kapitalizmom postaje apstraktno-konkretno nastojanje oko uspostavljanja apsolutne vladavine kapitala kao personificiranoga „ljudstva“ (kraj humanizma) u formi brutalnoga osvajanja prostora i vremena prirode i čovjeka uopće. Što? Ništa drugo negoli posvemašnji nestanak osmišljavanja budućnosti kao zbiljskoga događaja onkraj onoga što razlikuje (znanstvenu) futurologiju i filozofijsko-teologijsko kao mesijansko-političko očekivanje singularnoga događaja koji se još uvijek tradicionalno naziva revolucija. Budućnost kao autentična vremenska dimenzija ili ekstaza onoga ne-prisutnoga ili još-ne-sada gubi ono što je u svojoj biti neizvjesno i neočekivano, nenadano i neodređeno. I na taj način svjedočimo o fatalnoj logici permanentnoga ozbiljenja totalne moći onoga što je Heidegger još 1938. godine odredio kao pet temeljnih značajki nestanka izvorne povijesti u zbiljskoj vladavini postava (Gestell) kao biti tehnike. To su:

(1)  ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage;

(2) ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati „zbiljskim“;

(3) ono „imperijalno“ koje proizlazi iz zapovjednoga karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitome okružju;

(4) ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenome sklopu snaga izvršenja;

(5) ono „planetarno“ što pokazuje da moć više nije samo „totalna“ i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u „prodoru“ i tako neutralizira moguće planetarne protivnike. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M. (1997), str. 18)

2.

Jesmo li ostali bez budućnosti? Što to znači, da smo osuđeni na neprestano vraćanje nikad dovršene prošlosti koja sadašnjost opterećuje, ponovno Marx, sablastima koje more suvremenike jer se ne mogu i/ili ne žele preusmjeriti izvan ove vladavine simboličkom drugom smrću Oca, da to kažemo popularnim izrazom Jacquesa Lacana i njegove teorijske psihoanalize? U jeziku spekulativne refleksije, dakle ontologije u širem smislu riječi, to znači nešto naprosto još više čudovišno. Naime, sveza između bitka i vremena pokazuje se u tome što shvaćanje prvoga ima svoj horizont misaonoga djelovanja u drugome. Bitak se kao ono otvoreno i povijesno-epohalno zbiva kao bitstvovanje bića i biti čovjeka u, kantovski iskazano, kategorijama modaliteta: mogućnosti, zbilji i nužnosti. Temeljni je problem naše suvremenosti u tome što su istinske mogućnosti promjene samoga bitka kao permanentnoga postajanja svedene na logiku zbiljske nužnosti koju je u svoje ovlasti posve preuzela tehnosfera (umjetna inteligencija i umjetna intuicija) na putu spram tehnološke singularnosti.

To samo znači da ono što Deleuze u svojoj knjizi Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz 1968. godine naziva virtualnom aktualizacijom nije više carstvo nebrojenih mogućnosti ljudske kreativnosti i slobode. Upravo suprotno i naravno paradoksalno. Mogućnosti su postale ono što je već zbiljski nužno određeno logikom slučaja (kontingencije) iz nečega što omogućuje ljudsku povijest u info-kognitivnome kapitalizmu i što sam taj kapitalizam na kraju nadilazi prije ili kasnije. Riječ je o transklasičnoj logici tehnosfere koja sintetizira bitak-kao-postajanje i vrijeme-kao-singularnost vječne aktualizacije onog što neprestano metamorfno prelazi svoje imanentne granice kao informacija onkraj materije i energije.

Kad, dakle, budućnost više nije ono što se otima zagrljaju određenosti i sudbine kroz otvorenost mogućnosti u smislu stvaralačke igre bez prvoga uzroka i posljednje svrhe, jer je sve u biti tehnosfere probabilizam kontingencije (statistička vjerojatnost neposrednoga događaja umjesto proročanske predvidljivosti), što preostaje od ljudske povijesti kao događaja koji mijenja tzv. transcendentalnu logiku nastajanja stanja u kojem i pojam kapitala nije otuda ništa drugo negoli aksiomatski pokretač akcija i transakcija stvari/robe kao vrijednosti iskazane novcem na kraju njegove materijalne protežnosti u čistoj informaciji kao kontroli i komunikaciji samoga tehnologički konstruiranoga svijeta. To je istodobno i kraj libidinalne ekonomije o kojoj je govorio Lyotard u svojim „ranim djelima“. Razlog leži u tome što želja za vladavinom objekata prestaje biti odlučujuća kad između čovjeka i dispozitiva materijalne egzistencije više ne postoji jaz ili bezdan, već sinteza u neljudskoj proizvodnji umjetnoga života u svim područjima onoga što je preostalo od „budućnosti“.

3.

U knjizi Bernarda Cazesa, francuskoga ekonomista i esejista, povjesničara ideja, Povijest budućnosti: Likovi budućnosti od Svetog Augustina do XXI. stoljeća (Histoire de futurs: Les figures de l’avenir  de saint Augustin au XXIe siècle) iz 1986. godine ( hrv. izdanje objavljeno je 1992. godine u izdanju „Augusta Cesarca“ iz Zagreba u prijevodu Divine Marion) autor se bavi i pojmom povijesne dekadencije u djelima važnih europskih mislilaca političkoga konzervativizma. To je prethodnica onog što će u svojoj Propasti Zapada idejom morfologije svjetske povijesti protiv ideje napretka kao linearnoga razvitka izvesti Oswald Spengler. Evo jednog ključnoga citata iz ove knjige.

„Ovaj je pesimistički konzervativizam bio posebno izražen neposredno prije i neposredno poslije 1800. godine. Veliki torijevski pisac pamfleta Edmund Burke utvrđuje 1790. da je „vrijeme viteštva prošlo, a počinje vrijeme računara i ekonomista: slava se Evrope zauvijek ugasila.“ (str. 295)

Nije potrebno dalje navoditi ono što Cazes i sam navodi kad govori kako gotovo isto tvrde i Chateaubriand i Louis de Bonald, a prvi posebno upečatljivo nastoji u svojem tekstu „Budućnost svijeta“ iz 1831. godine vidjeti što u zaključku svojih Memoara s onu stranu groba i ističe da je svijet u procesu opadanja i to ponajprije onoga što pripada području uzvišene kulture i vrednota.

Budućnost je, naravno, shvaćena iz kršćanskoga shvaćanja koje pretpostavlja nužnu Apokalipsu da bi se „novi svijet“ mogao iznova stvoriti u sjaju božanskoga svjetla i istine. No, ono što je Edmund Burke jasno izrekao, to je totalna „aktualnost“ svijeta u kojem vlada logika tehnosfere kao trijada računanja-planiranja-konstrukcije i koja preuzima moć ekonomije izvan bilo kakve tradicionalne koncepcije prirode i ljudskoga  u smislu matematičkoga izračuna profita i zadovoljenja ljudskih strasti u vrijednosnoj projekciji uvećavanja blagostanja. Budućnost je postala uistinu „povijest budućnosti“ kao stalno muzealiziranje i historiziranje događaja bez svoje otvorenosti spram onoga što pripada istinskome poslanstvu i ideji svjetske povijesti onkraj redukcije na računarstvo i ekonomiju.

Može li se živjeti bez budućnosti? Može, itekako, pod uvjetom da taj i takav život biva homogen i jednoliko prolazan kao i sve drugo u korelaciji s prelaskom čovjeka u posthumano stanje homo kybernetesa.

No, egzistencijalni događaj ljudske slobode nije ovaj „život“ koji postaje „povijest budućnosti“ izračunat i ekonometrijski sveden na pitanje broja i slike što jezik mišljenja naposljetku svode na futurologijski spektakl „novoga“ u preobrazbi kapitala u čisto Ništa.