Žarko Paić

1.

Moji Fragmenti kaosa, iako nisu pisani „fragmentarno“, kao što su to meditacije i refleksije iz „oštećenoga života“ u djelu Theodora W. Adorna, Minima moralia, nastoje biti korelacija između mitopoetske strukture filozofije i „racionalnoga bezdana“ umjetnosti kojoj poezija podaruje ono što se nekoć tradicionalno metafizički nazivalo bit ili suština. Daleki uzori za takav način mišljenja su naravno Heraklitovi Fragmenti i oni o kojem ću u ovome tekstu kazivati. Riječ je, naravno, o Novalisovim Fragmentima. Novalis (Friedrich von Hardenberg) u znamenitome 80. fragmentushvaća romantiziranje ne samo kao uljepšavanje, već kao “kvalitativno intenziviranje” svijeta. Svoj središnji program formulirao je 1798. godine.

„Svijet valja romantizirati. Tako se ponovno pronalazi izvorni smisao. Romantiziranje je samo kvalitativno potenciranje. U toj se operaciji nisko sebstvo identificira s boljim sebstvom. Kao što smo i samo takav kvalitativni niz potencija. Ta je operacija još posve nepoznata. Time što prostom dajem visoki smisao, običnome neki tajanstveni ugled, poznatome dostojanstvo nepoznatoga, konačnome beskonačni sjaj, romantiziram ih. ꟷ Obrnuta je operacija za više, nepoznato, mistično, beskonačno ꟷ ono se tim povezivanjem logaritmizira. ꟷ Dobiva uobičajen izraz. Romantična filozofija. Lingua romana. Izmjenično uzvisivanje i unizivanje.“ (Novalis, Himne noći-Fragmenti, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 60. S njemačkoga preveli Truda Stamać i Ante Stamać. Prir. Truda Stamać)

Ključni aspekt njegove poetike romantizacije je, dakle, kvalitativno intenziviranje. Svakodnevni život pritom se uzdiže na višu razinu kroz poetsku obradu kako bi se skriveno beskonačno učinilo vidljivim unutar konačnoga. Romantizacija otuda služi vraćanju “izvornoga značenja” svijeta otuđenog racionalizacijom i banalizacijom. U tom procesu, “niže ja” se identificira s “boljim ja”, čime pojedinac prepoznaje vlastitu duhovnu stvaralačku moć u svijetu. Uzvišeno je ono što je postalo raščarano (logaritmizirano), dok je ono svakodnevno pojačano (potencirano) kakobi se dovelo do novoga jedinstva duha i materije. Za Novalisa, fragmenti su bili “književne sjemenke”. Koristio je ovaj otvoreni oblik kako bi nadahnuo čitatelja da nastavi vlastito razmišljanje, te je stoga prikazao nepotpunost misli i umjetnosti kroz ideju progresivne univerzalne poezije. Nedovršenost djela ima svoje skriveno podrijetlo u romantici njemačkoga kruga mišljenja.

Jednako je tako s onim što smatramo procesom nastanka „imanentne transcendencije“, kad se onostranost pojavljuje u ovostranosti, kad stvari više nisu određene svojim mističnim iskustvom neiskazivosti, već su prožete onime što Walter Benjamin naziva aurom koja u 20. stoljeću u „doba tehničke reproduktivnosti“ (fotografija i film) gubi svoj metafizički karakter udaljavanja-zbližavanja s predmetom sijanja božanske ljepote i postaje optičkim nesvjesnim samoga dispozitiva estetskoga svijeta. Novalis je u Fragmentima podario neskriveni primat procesu traženja nad gotovim rezultatom mišljenja i kazivanja. To je danas gotovo opće mjesto za analizu umjetničkoga djela u suvremenoj umjetnosti kad estetika događaja nadomješta estetiku djela. (v. o tome Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002.) Nije istodobno nimalo teško ni pokazati kako se Novalisov poetičko-filozofijski program prožimanja i de/re/sakraliziranja svijeta u snovima i mašti pojavljuje i kao navještaj onoga što će i povijesna avangarda s nadrealizmom, te osobito veliki pjesnici i umjetnici u 20. stoljeću poput Fernanda Pessoe nastojati oživotvoriti kao „svoj“ životni projekt stvaralačke proizvodnje života kao estetskoga događaja koji kako je to sam Novalis u 84. fragmentu izričito iskazao ovako iziskuje međusobno postajanje drukčijim tradicionalno shvaćene prirode i umjetnosti:

„(Priroda bi trebala postati umjetnost, a umjetnost druga priroda.)“ (Novalis, isto, str. 59)

2.

Što je to ꟷ romantiziranje svijeta? Vidimo da Novalis pod ovime podrazumijeva uspostavljanje drukčijeg odnosa između umjetnosti, filozofije i znanosti. Religiju ću ovdje staviti na posljednje mjesto koje je ujedno u drukčijem obratu metafizike i prvo, jer je njemačka romantika legitimni tvorac onoga što je još Hegel u Fenomenologiji duha iz 1807. godineotvorio kao problem nastanka nove dijalektičke sinteze refleksije i zbiljskoga bitka u pojmu umjetničke religije (Kunstreligion).

Mislim da je uvjet mogućnosti čitave moderne i suvremene umjetnosti kao projekta stvaranja jedne nove mitopoetske estetizacije svijeta ne više iz ideje Boga i njemu pripadne žive religije ljubavi i dosezanja apsoluta doživljajem svetoga upravo u usponu i propasti umjetničke religije s Wagnerom kao njezinim najznačajnijim protagonistom. Nietzscheova kritika Wagnera i njegove theatokracije umjetnosti glazbe kao „Cagliostra modernosti“ stoga označava vrhunac jednog događaja koji je odredio ne samo kraj 19. stoljeća u odnosu filozofije i umjetnosti, već i čitavo 20. stoljeće kao stoljeće furioznih razarateljskih avangardi i njima suprostavljenih pokreta „konzrvativnoga“ povratka ideje ljepote i uzvišenosti kao „biti“ umjetnosti. (v. Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost ꟷ Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021. i Žarko Paić, Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje, Litteris, Zagreb, 2025.)

Romantiziranje svijeta je pokušaj da se čitava povijest mišljenja i kazivanja kao metafizičkoga testamenta Zapada nakon što je ljubav spram mudrosti postala od Kanta racionalna jezgra ljudskoga mišljenja kao transcendentalnoga izvora zbilje realizira kroz estetiziranje života tvorbom nove „umjetničke religije“. Razlika, formalno kazano, filozofije i poezije, logosa i mythosa, nastoji se dokinuti u zbilji, ali ne spekulativno-dijalektički u smislu proizvodnje apsoluta koji sve nadilazi i sve logičko-povijesno pomiruje u svjetskoj povijesti (prirodu i duh, ono o-sebi i za-sebe). Umjesto onoga što je od Kanta do Hegela činila njemačka spekulativna filozofija kojoj je umjetnost nužno morala biti predmet estetske refleksije, a ne samostalni „duhovni bitak“ koji prethodi svemu racionalnome jer je djelovanje jezika kao stvaranja svijeta, a ne teorijsko prikazivanje i predstavljanje bitka, Novalis pojmom romantiziranja svijeta ima ponajprije u vidu ono što je zbiljsko i temeljno, ono što je u svojoj „banalnosti“ toliko svakidašnje kao što je to „život“ sam u njegovu prirodnome i duhovnome nabačaju najviših ljudskih mogućnosti dosezanja božanskoga. Otuda je njegov „estetički program“ ništa drugo negoli nastojanje da se poezijom u njezinoj nesvodivosti na razum i racionalno oslobodi prostor za stvaranje posve drukčije filozofije i to ne više kao organona prirode i duhe, već kao metafizičkoga instrumenta jedne oduhovljene prirode koja sama stvara uzvišene oblike stvaralačke ekstaze života.

Nije mi ovdje stalo pobliže iznositi stavove o tome kako je, primjerice, već rani Walter Benjamin u svojoj disertaciji naslovljenoj „Pojam umjetničke kritike u njemačkoj romantici“ („Der Begriff der Kunstkritik in der Deutchen Romantik“) iz 1919. godine već dospio kroz analizu Novalisovih fragmenata i Schlegelovih postavki do ideje o svojevrsnoj drukčijoj verziji modernosti, koju možemo nazvati romantičnom modernom. (v. Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-politika-tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018.). Ono što je daleko važnije za svaki daljnji korak u tumačenju odnosa Novalisa i njegova projekta romantiziranja svijeta upravo u našoj suvremenosti „kraja povijesti“ u doba tehnosfere u 21. stoljeću nije više kako razumjeti pojam romantiziranja, već što ćemo uopće s pojmom „svijeta“ ako je njegova svjetovnost posve destruirana i svedena na „fragmente kaosa“.

Ima li onda ikakva još smisla nadati se da će neka „transcendentalna utopija“ s novim romantiziranjem nakon kraja „umjetničke religije“ spasiti i poeziju i filozofiju od njihove abdikacije pred logikom apsolutne moći tehnoznanstvene konstrukcije „novih svjetova“ izvan metafizike i njezina carstva privida?

3.

Novalis i romantičari, osobito njemački, bili su filozofijski poetolozi, a ne pjesnici u tradicionalnome shvaćanju namjesnika božanskoga u doba mitske slike svijeta. Čitajući Novalisove Fragmente kao i poeziju sabranu u Himnama noći razabiremo da je od početka do kraja posrijedi ono isto u razlikama. Filozofija postaje poezija, a poezija filozofijom tek onda kad se u igru uključi proces romantiziranja svijeta kao estetičkoga događaja. Bog više nije bog razuma i onaj koji stvara kao u Leibnizovoj teodiceji najbolji od svih svjetova iz logike dostatnoga razloga, nego onaj Bog koji se ljubavlju razotkriva kao jezik i duša svijeta u svojem postajanju prožimanja prirode s umjetnošću. Novalis zato pred sobom više nema kao grčki filozofi i pjesnici već uvijek opstojeći „svijet“ kojeg samo treba bolje dovesti do poetskoga sklada. Umjesto vječnoga sunca koje razdanjuje tamu, romantiziranje svijeta pred sobom ima noć kao svetkovinu i to nije nimalo slučajno. Ono što je nevidljivo jest mistično, ali samo kad uzima formu uzvišenosti same zbilje koju u njezinoj svakidašnjici valja neprestano estetizirati. Do dana današnjega, temeljni problem suvremene umjetnosti grosso modo jest upravo taj pseudo-događaj nemogućnosti ozbiljenja programa romantike koji je jasno vidio Nietzsche u radikalnoj kritici Wagnerova kulta i pojma Gesamtkunstwerka.

No, cjelovito umjetničko djelo jest cjelovito, ne i apsolutno, samo ako je sastavljeno od fragmenata. Bog se više ne pojavljuje u svijetu osim kao transcendentalni namjesnik svoje vlastite odsutnosti i zato ne samo da nema velikih umjetničkih djela s religioznim tematikom, a to Braća Karamazovi od Dostojevskoga nisu, već filozofijsko-teologijski traktat o nihilizmu i njegovu pokušaju prevladavanja s pomoću kršćanstva, nego nema niti nastanka „novoga“ svijeta jer su sve revolucije svakidašnjega života u 20. stoljeću završile porazno po svezu filozofije i poezije. Svijet u kaosu nije metafizički „svijet“ kojeg treba romantizirati da bi bitak postao smislen, a vrijeme autentično vremenovanje ljudske egzistencije u ljepoti i slobodi življenja. Umjesto toga, posvuda se proteže kaos kao druga priroda i kao umjetnost metastabilne ravnoteže onog što još zovemo svijetom, ali to su samo krhotine ili fragmenti jedne necjelovite cjeline. Mi živimo u doba „novoga apsoluta“ kao što je to tehnosfera koja autopoietički sve druge svjetove suspendira i neutralizira.

Od romantiziranja svijeta u Novalisovu projektu ostalo je samo još ono što je i najveći njegov doprinos suvremenosti uopće, a nalazi se u kazivanju 81. fragmenta, kojeg su obožavali i Heidegger i Derrida i Lévinas. Ja sam s njime zaključio svoju e-knjigu Gradovi izbjeglica: Lévinas-Derrida, Pan Liber, Zagreb-Osijek, 2016. https://www.academia.edu/26272275/GRADOVI_IZBJEGLICA_L%C3%A9vinas_Derrida ) Nema ljepše misli od ove o sudbini filozofije i lutanja čovjeka u potrazi za svojim domom kao habitusom smislene egzistencije. S njom završava i svekoliko romantiziranje svijeta.

„Filozofija je zapravo čežnja za domom ꟷ poriv da se posvuda bude kod kuće.“ (Novalis, isto, str. 57)

Tako je to oduvijek bilo, jest i bit će.