Žarko Paić

1.

Pristup velikome pjesništvu u „mojem slučaju“ kao što je ono najuzvišenije moguće u slučaju Fernanda Pessoe u 20. stoljeću uvijek nadilazi sve što je o njemu napisano i izrečeno iz jednostavnog razloga što je pristup uvijek i odstup, kao što je svaka zgoda nadolazećega u vremenu svagda i odgoda onog što će možda, ne i posve izvjesno, doći u svijet. Ja ne „tumačim“ poetska djela jer je to posve promašen filozofijski način dokazivanja kako je jezik poezije uvijek i samo emanacija vječnih ideja i kad je navodno posrijedi njihova „dekonstrukcija“ koja je otpočela uistinu s Nietzscheom, a s Derridom je došla do krajnje točke negativne sublimacije. Ono što „činim“ kad pišem o pjesništvu jest uvid u ono što kazivanje pjesnika iskazuje u svojoj neiskazivosti tako što je uvijek u „ljubavnome prijeporu“ s refleksivnim govorom filozofije.

Uostalom, Pessoa je jedinstveni slučaj u tome jer je sâm sebe u svim heteronimima odredio kao pjesnika nadahnutog filozofijom, a ne obratno (premda je pisao i filozofijske tekstove u obratu same metafizike polazeći od ne-aristotelovske poetike na „svoj“ navlastit način). Usto, Pessoa je kao i Paul Celan utjelovljenje same ideje (kraja) pjesništva u svijetu vladavine tehnologički usmjerene budućnosti, kad kroz Álvara de Camposa bezuvjetno zapovijeda samome sebi: Želim biti stroj! Moje „opsesivno“ bavljenje Pessoinim „poslanstvom“ u književnosti i filozofiji suvremenosti polazi od toga da je posrijedi ono što na singularan način sjedinjuje glas pjesnika i njegove životne toponomije u slici i jeziku Grada kakav bijaše, jest i bit će do kraja svijeta baš Lisabon, a nešto slično postoji još tako naglašeno možda samo u slučaju aleksandrijskoga pjesnika Konstantina Kavafisa i njegove melankolične dekadencije koju je oživio Lawrence Durrell u svojem divnome Aleksandrijskome kvartetu. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/veliki-pjesnik-aleksandrije-bozanskoga-grada/ ) Grad nije ništa „objektivno“ i ništa neljudsko u smislu povijesnoga protijeka istoga. Lisabon je kao i Aleksandrija čudesna toponomija poetskoga bitka obuhvaćenoga u slikama mišljenja kao kazivanja i kroz njih sve diše i osjeća se postojanim u razlici vječnoga postajanja.

U knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019.) u eseju posvećenom Pessoi koji je prenijet i na ovome blogu koji se zove Kaos (v. https://zarkopaic.net/blog-post/pessoa/ ) nalazi se i jedan temeljni citat. O njemu ću ovdje iznova pokušati promisliti zašto je sav život u svojoj veličajnoj i ujedno banalnoj nedovršenosti ništa drugo negoli pohvala savršenoj nesavršenosti. Citat je iz Knjige nemira koju potpisuje Bernardo Soares, pomoćni knjigovođa iz Lisabona, jedan od najvažnijih autora tzv. svjetske književnosti uopće koji sanja Pessou kao „svojeg“ heteronima istog ranga kao i futurističkoga burevjesnika Álvara de Camposa i meditativnoga barda Ricarda Reisa. Evo, još jednom pročitajte ove misli i spokojno s autorom ovog teksta zašutite.

„Dobro znamo da svako djelo mora biti nesavršeno i da su najmanje sigurna ona estetska razmišljanja o kojima pišemo. No sve je nesavršeno, nema tako lijepog zalaska sunca koji ne bi mogao biti još ljepši, ili laganog povjetarca što nas uspavljuje, a koji ne bi mogao pružiti još spokojniji san. (…) Na život gledam kao na svratište u kojemu se moram zadržati dok ne stigne kočija što vodi u bezdan. Ne znam kamo će me odvesti, jer ništa ne znam.“ (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, 2001., str. 18. S portugalskoga prevela Tatjana Tarbuk)

2.

Nije nimalo naizgled teško iz ovoga što Soares/Pessoa piše izvesti postavku o krhkosti i nestalnosti estetskoga uvida u bit zbiljskoga svijeta. Racionalni potpornji svijeta daleko su postojaniji jer se pojavljuju u znanstvenim teoremima i stvarnosti satkanoj od monumentalnih građevina bez obzira bili to grčki ili rimski hramovi, srednjovjekovne ili barokne katedrale, ili pak moderni neboderi koji streme u nedoglednu visinu. Ono što je krhko nužno je nesavršeno, što ne znači da je i nedovršeno. Pojam djela uz koji povezujemo umjetnost zbog njegove okamenjenosti i zgotovljenosti u formi pisanja drame ili poetske knjige poput Pessoine za života jedine objavljene knjige naslovljena Poruka (Mensagem) iz 1934. godine sastavljene od 44 pjesme koju je autor nazvao „malom knjigom pjesama“ jest sam u sebi aporija.

Zašto? Zbog toga što se djelo odjelovljuje u svojoj svrhovitoj konačnosti kao ono jednom zauvijek oprisutnjeno u „vječnoj sadašnjosti“ (nunc stans). Knjiga se u istinskome smislu ne može pisati drukčije negoli iznova, jer je jednom uvezana postala djelom koje se formalno i sadržajno uklopljuje u vrijeme koje je uvijek prošlo vrijeme, a ne sadašnje ili buduće. Knjige su otuda stvar prošlosti. I zato je naizgled posvemašnji paradoks što Bernardo Soares kao heteronim Fernanda Pessoe piše „svoju“ Knjigu nemira iz nakane da zaustavi vrijeme koje mahnito hita u svoju zauvijek mrtvu prošlost koju oživljavamo kao njezini čitatelji stoga što samo ono što više nije u stalnoj mijeni i transformaciji ima svoju istinsku savršenost. Ništa „živo“ nije savršeno u svojoj ne-dovršenosti osim Knjige koja je svekolika pohvala nemira kao ontologijske toponomije ljudskoga svijeta s kojim život jedino ima svoje metafizičko opravdanje i živu prisutnost u nadolazećoj budućnosti.

          Život? To je „svratište“ u konačnosti svega, jer ono o čemu govori Soares/Pessoa pripada „savršenoj nesavršenosti“ ovoga što vidimo i slušamo u divnoj i plemenitoj estetskoj simfoniji sretnoga trenutka koji je ujedno apokaliptičko viđenje vlastita kraja odlaskom u bezdan ništavila. Preostaje samo ta kočija koja ne može biti nikad totalno ubrzanje u „beskonačnoj brzini“ onkraj granica ljudskoga. Ni bezdan nije više prava slika mišljenja ove suvremenosti kojoj pripada Pessoino pjesništvo više od svih drugih pokušaja i to ne samo ono neoavangardnoga genija poznatog pod heteronimom Álvara de Camposa, autora „Pomorske pjesni“ iz koje pršti sirova i silna moć konstrukcije novoga života i ujedno nostalgija i melankolija za svijetom kakav bijaše nekoć u doba Luzitanaca i drevnih snova o svijetu onkraj velikog oceana na Zapadu.

Mi smo samo monade bez prozora, oni koji svraćaju u život kao u Soaresovu/Pessoinu Knjigu nemira kao uljezi i vječni stranci jer čitava je ova „pohvala savršenoj nesavršenosti“ samo dokaz da jezik svemoćne poezije prethodi ovome životu na njegovu putu spram bezdana.

3.

Nigdje i nikad nije metafizički dekor jednog začaranoga svijeta uspostavljen kao u Pessoinom Lisabonu kojem pjesnik iskazuje kozmopolitsku počast uronjenosti u zavičaj vlastita jezika kad kaže:

„O Lisabone, moj dome!“

Prolaze godine, još malo pa i čitavo stoljeće će dospjeti do svojeg posljednjeg praga izdržljivosti svega onog što je položeno u trule temelje Zapada s kojeg se sve slabije vide daleki horizonti onkraj mora, ali to nas nimalo više ne zanima jer sve što se imalo bitno za reći, rečeno je u ovoj poeziji koja uzdiže na najviši rang i bitak, i bića i bit čovjeka u njegovoj egzistencijalnoj vedrini. Jer ona svu patnju života ostavlja iza sebe i smjera beskraju užitka u stihu koji pjeva ovako u „Nedovršenosti“ (15. svibnja 1929. godine) kroz Álvara de Camposa.

„Srediti život u volji i djelatnosti,

          to ću smjesta učiniti, kao što vazda žuđah, s istim

                                                                                           ishodom;

          lijepo je imati jasnu odluku, čvrstu samo u jasnoći,

                                                                              napraviti nešto!

          Spremit ću kovčege za Konačnost!

          Ustrojiti Álvara de Campos,

          a sutra ostati na istom gdje bijah prekjučer ─ prekjučer

                                                                                   što vječito traje…

Ako za Pessou kroz heteronim Alberta Caeira ne „postoji vrijeme“ (v. https://zarkopaic.net/blog-post/vrijeme-ne-postoji/ onda je sva naša „pohvala savršenoj nesavršenosti“ prava toponomija poezije s kojom se rađamo i umiremo kao bića mjere i bezmjera na zemlji, dostojanstveni u vlastitu porazu i ekstatički vođeni nekoj nepoznatoj svrsi većoj od svega viđenoga i proživljenoga uopće u ovom tijelu Drugoga koje uživa u ljepoti svijeta i kad se polako gasi poput već odavno ustreptale zvijezde.