Žarko Paić

1.

Suvremena je kozmologija uistinu postala gotovo u cijelosti znanstvena kao spoj tehnoznanosti i teorijske fizike. Ono što je još Alfred N. Whitehead nastojao razlikovati da bi podario mogućnost metafizici da bude i nadalje mjerodavna u raspravama o tome je li svemir nastao Velikim praskom ili je na navlastit način određen „vječnošću“ s drukčijim pojmom Boga od tradicionalno metafizičkoga kao prvoga stvaratelja i posljednjeg nositelja smisla svega što jest kao da se nepovratno urušava. Razlog je što je filozofijska kozmologija uvijek u zastoju za znanstvenom stoga što iz nje crpi informacije o novim teorijskim pristupima ontologijskim pitanjima uopće. Jedna od takvih tzv. najnovijih teorija mora otuda imati mističnu moć nalik filmu Matrix. Naime, znanstvenici sada tvrde da naš svemir ima ni više ni manje negoli baš sedam dimenzija. Uz četiri dimenzije koje normalno doživljavamo – visinu, duljinu, dubinu i vrijeme – fizičari pokazuju da postoje tri dodatna „presavijena“ sloja stvarnosti. Daleko od svake ove ili one znanstvene fantastike, istraživači su uvjereni da bi to moglo riješiti jedan od najtvrdokornijih problema u povijesti fizike. Prema astrofizikalnim istraživačima, ova tzv. divlja teorija konačno objašnjava što se događa s crnim rupama kada iščeznu kozmičkom smrću.

Znanstvenici su tako prije mislili da su crne rupe kozmičke praznine iz kojih ništa ne može pobjeći. Ali 1970-ih godina i u prvome desetljeću 21. stoljeća Stephen Hawking shvatio je da crne rupe emitiraju zračenje, polako isparavajući s vremenom. Problem je u tome što se čini da to krši jedno od najvažnijih pravila kvantne fizike, stvarajući nešto što se naziva informacijski paradoks. Skupina istraživača sada kaže da su pronašli rješenje za ovu 50 godina staru zagonetku – ali ono funkcionira samo ako svemir doista ima sedam dimenzija. Prije negoli nastavimo s ovim zanimljivim objašnjenima, samo jedan usputni komentar. U trećem svesku moje Tehnosfere (v. Žarko Paić, Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019., str. 297-360.) i to u poglavlju o konceptualnoj umjetnosti, što je za „pravovjerne“ estetičare i znalce konceptualizma moglo zvučati sablažnjivo, nastojao sam pokazati zašto upravo Stephen Hawking u svojoj prezirnoj kritici suvremene filozofijske kozmologije i to, krajnje paradoksalno, u svojoj tzv. drugoj teoriji o crnim rupama iz 2015. godine „govori“ gotovo metafizičko-poetologijski uzimajući primjer spaljene enciklopedije da bi pokazao kako se informacije nikad ne gube iz „horizonta događaja“, već se mogu vratiti na „mjesto događaja“ u svojoj novoj formi kojom se pojavljuje upravo ono što nazivamo informacijskim paradoksom. Što je to? (v. https://link.springer.com/article/10.1007/JHEP12(2018)098 )

2.

Informacijski paradoks proizlazi iz pravila kvantne fizike koje kaže da se informacija ne može uništiti. Koautor ove tzv. divlje teorije Richard Pinčák, viši istraživač na Slovačkoj akademiji znanosti, doslovno je ponovio sve ono što je o tome govorio Hawking. Evo:

„Zamislite da bacate knjigu u vatru. Knjiga je uništena, ali u principu biste mogli rekonstruirati svaku riječ iz dima, pepela i topline – informacija je izmiješana, a ne izgubljena.“

Međutim, prema Hawkingu, crne rupe bi na kraju trebale ispariti u ništavilo, odnoseći sa sobom sve informacije koje su nekada sadržavale. Čini se da je ovo temeljni sukob između ‘klasičnih’ zakona fizike koji vladaju velikim objektima poput crnih rupa i kvantnih zakona koji upravljaju stvarima na najmanjim skalama. Jedinstveno rješenje dr. Pinčáka za ovaj paradoks proizlazi iz novoga načina razumijevanja same strukture prostor-vremena. Prema Einsteinovim teorijama, prostor-vrijeme je poput četverodimenzionalne ploče koja se može uvijati, savijati i rastezati u prisutnosti jakih gravitacijskih polja. Ali prema nekim novijim teorijama, prostor-vrijeme zapravo ima sedam dimenzija, uključujući tri koje normalno ne možemo vidjeti. Imamo tri dimenzije prostora i jednu dimenziju vremena – ukupno četiri dimenzije“, kaže dr. Pinčák.

„Naš model predlaže da svemir zapravo ima sedam dimenzija: četiri koje poznajemo, plus tri sitne dodatne dimenzije sklupčane tako čvrsto da ih ne možemo izravno percipirati.“

To znači da se prostor-vrijeme ne samo može savijati, već i uvijati – stvarajući novi fizički efekt poznat kao torzija. Ispada da je ovo takozvano „torzijsko polje“ ključno za razumijevanje što se događa s crnim rupama kada se čini da nestaju. Prema teoriji istraživača, kako crna rupa isparava na najmanje moguće razmjere, njezinih sedam dimenzija u biti se zapetlja u čvor. Kada ovaj čvor postane dovoljno malen, savijanje ovih skrivenih dimenzija stvara izvanjsku silu koja sprječava da se crna rupa potpuno uruši. To ostavlja za sobom zapanjujuće malen ostatak, oko 10 milijardi puta manji od elektrona. Međutim, ovaj uvijeni čvor skrivenih dimenzija i dalje drži sve informacije koje su pale u crnu rupu poput sićušnog trajnoga spomenika.

Informacija se nikada ne gubi jer crna rupa nikada zapravo ne nestaje, rješavajući prividni problem informacijskog paradoksa. Uzbudljiv dio ove teorije jest to što bi mogla pomoći u rješavanju nekih od najtrnovitijih pitanja fizike. Istraživači kažu da su tri skrivene dimenzije i torzijsko polje dovoljni da stvore obrazac interakcija iza Higgsovog mehanizma, inače poznatog kao ‘Božja čestica’, koja drugim česticama daje masu. Istraživači stoga sugeriraju da bi ovi ostaci crne rupe mogli čak činiti tamnu materiju, nevidljivu tvar koja čini 27 posto mase svemira. Ako su u pravu, znanstvenici bi trebali moći otkriti čestice s dodatnim dimenzijama poznate kao ‘Kaluza-Kleinove čestice’.

Međutim, one su oko 14 redova veličine teže od najmasovnije poznate elementarne čestice i sedam redova veličine izvan dosega Velikog hadronskoga sudarača. Istraživači bi mogli pronaći tragove ovih sedmodimenzionalnih struktura u Kozmičkome mikrovalnom zračenju koje je ostalo od Velikog praska ili u drevnim valovima u prostor-vremenu koji se nazivaju primordijalni gravitacijski valovi. Ipak, tehnologija potrebna za ove eksperimente još je uvijek daleko, ostavljajući ovo rješenje misterija crnih rupa kao samo još jednu primamljivu mogućnost.

          Unatoč svim dosadašnjim rezultatima tehnološke podrške novijim istraživanjima u astrofizici koje podaruju snimke svemirskoga teleskopa James Webb, stvar je očigledno i nadalje u području spekulativne (meta)fizike i za to ima podosta razloga. Crne rupe su, naime, toliko guste, a njihova gravitacijska sila toliko jaka da im nijedan oblik zračenja ne može pobjeći, pa čak ni svjetlost. Djeluju kao intenzivni izvori gravitacije koji usisavaju prašinu i plin oko sebe. Smatra se da je njihova intenzivna gravitacijska sila ono oko čega kruže zvijezde u galaksijama. Kako nastaju još uvijek je slabo shvaćeno. Astronomi vjeruju da bi mogle nastati kada se veliki oblak plina, do 100.000 puta veći od Sunca, uruši u crnu rupu. Mnoge od ovih sjemenki crnih rupa zatim se spajaju i formiraju mnogo veće supermasivne crne rupe, koje se nalaze u središtu svake poznate masivne galaksije. Alternativno, supermasivna crna rupa mogla bi nastati iz divovske zvijezde, mase oko 100 puta veće od Sunca, koja se na kraju formira u crnu rupu nakon što joj ponestane goriva i uruši se. Kada te divovske zvijezde umru, one također postaju ‘supernova’, ogromna eksplozija koja izbacuje materiju iz vanjskih slojeva zvijezde u duboki svemir.

3.

Vraćam se sada iznova svojem tumačenju iz poglavlja o konceptualnoj umjetnosti u trećem svesku Tehnosfere. (v. str. 313-316) Bit će nužno ovdje iznijeti temeljne postavke teksta u kojem uzimam korelacije između druge ili kasne teorije o crnim rupama Hawkinga i druge ili kasne filozofijske analize problema jezika kao „jezičnih igara“ (Sprachspiele, language games) u djelu Ludwiga Wittgensteina Filozofijska istraživanja iz 1951. godine,koja su odbacivanje njegovih stajališta iz razdoblja prve ili rane teorije jezika iznijete u znamenitome djelu Tractatus logico-philosophicus. Evo, navodim ekstenzivno mjesta iz tog poglavlja trećega sveska Tehnosfere.

„Ako je informacija „bit“ suvremenosti, onda su ključne ontologijske kategorije destrukcije vremena suvremene umjetnosti koje se rabe i u okružju konceptualne/post-konceptualne umjetnosti – singularnost i horizont događaja. Pojmove danas rabi kozmolog i fizičar Stephen Hawking u teoriji nastanka i funkcije crnih rupa u svemiru. Njegova najnovija razjašnjenja ideje i funkcije ovoga „fenomena“ koji i nadalje predstavlja misterij za suvremenu fiziku i, rekli bismo bez imalo zazornosti spram tog pojma, za metafiziku, mogu nam poslužiti za pokušaj uokvirenja aporija konceptualizma kao temeljnoga načina konstitucije i razvitka suvremene umjetnosti u nadolazećem razdoblju. Nije riječ tek o primjeni jedne atraktivne kozmologijske teorije na stanje umjetnosti „danas“. Naprotiv, umjesto ovoga usmjerenoga pragmatizma, bolje je govoriti o nužnome dijalogu s teorijom znanosti i filozofijom oslobođenih tradicionalnih disciplinarnih granica. Jer, ako Hawking u svojem „metajeziku“ suvremene fizike koristi upravo najznačajnije pojmove suvremene filozofije i, dakako, posljedično kategorije suvremene umjetnosti da bi objasnio misterij crnih rupa kao što je trojstvo informacija-singularnost-horizont događaja što je to drugo negoli dokaz da jezik otkrića „novoga“ mora biti primjeren vremenu razotkrića onoga što se događa čak i izvan naše ideje o vremenu na osnovu Einsteinovih jednadžbi o zakrivljenosti svemira i brzini svjetlosti. Usto, mora biti sukladan i načinu uporabe jezika u situaciji njegove tehnifikacije i scijentifikacije. Hawking je nedavno predstavio svoja rješenja misterija crnih rupa na konferenciji KTH Royal Institute of Technology u Stockholmu.

Ukratko, problem se svodi na nemogućnost uvida u to zašto dolazi do paradoksa gubitka informacija. Informacije o zvijezdi iz koje je nastala crna rupa i o materiji(lima) koji upadnu u nju kao da zauvijek nestaju u njoj kada i ona sama iščezne ili ispari. Budući da je to u suprotnosti s temeljnim zakonima fizike o očuvanju energije i kauzalnosti, jer potonji zakoni pretpostavljaju održanje svih informacija u nekome sustavu, a to odgovora ideji ontologijskoga prvenstva bitka koji omogućuje da bića u svojoj nepromjenljivoj supstanciji mijenjaju svojstva, ali im bit ostaje istom, potrebno je krenuti drugim smjerom u istraživanju. Drugi je smjer onaj koji se suprotstavlja klasičnoj ontologiji i kozmologiji. A njegova glavna postavka glasi da je razlika uvjet mogućnosti postojanja biti iz promjene samoga stanja. Otuda se informacija može prenositi i nasljeđivati samo zahvaljujući nekom obliku pohrane i pamćenja, onoga što je Henri Bergson u knjizi Materija i pamćenje (Matiere et mémoire) iz 1939. godine smatrao razlogom za uvođenje vitalizma i pojma stvaralačke evolucije svemira.

             Većina fizičara pritom misli da crne rupe nastaju kada se na kraju svojega postojanja uruše zvijezde. Tada dolazi do nastanka singularnosti, odnosno područja neodređenosti, gdje više ne vrijede dosad usvojene teorije o gustoći materije niti, pak, Einsteinova opća teorija relativnosti. Misterij je za znanosti poput fizike istog ranga kao i za Wittgensteina iz Tractatusa. Budući da o tome gotovo ništa ne znamo, jer ovo nadilazi granice našega jezika (logike) kao granice našega svijeta, sve što preostaje zbiva se u mašti i spekulacijama onih koji misle drukčije, gotovo „mito-poetski“, ali polazeći od temeljnih spoznaja suvremene fizikalne znanosti. Tako i Hawking na predavanju održanome u kolovozu 2015. godine u Stockholmu pobija svoju ranu teoriju iz 1970-ih godina. Tada je, naime, smatrao da crne rupe koje rotiraju sukladno kvantnome načelu neodređenosti, moraju stvarati i emitirati čestice kao što u svemiru i čestice i antičestice nastaju u fluktuaciji kvantne praznine. Ako zrače energiju, onda je korak do njihova iščeznuća takav da je njihov utjecaj na materijalni svijet toliki da se može govoriti kao u antičkoj metafizici, s vrhuncem u Platonovu Timeju, da Ništa nije „ništa“ u smislu negacije materije. Umjesto toga Ništa predstavlja uvjet mogućnosti postojanja sferičnoga oblika svemira. Bića koja plutaju u kaosu da bi dospjela do savršenoga poretka bitka prati tamna sjena Ničega. Sjetimo se obrazloženja u Timeju. Bog je suzdržan od bilo kakvoga djelovanja u misteriju susreta Ništa i bitka. No, obrat je u tome što Hawking ide radikalno dalje u shvaćanju crnih rupa. Tvrdi da je i sam koncept vremena onaj koji se može raspasti ako se pokaže da crne rupe (black holes) ne mogu biti objašnjene fizikalnim zakonitostima svemira.

            Rješenje koje je ponudio svodi se na sljedeće. Informacije ostaju očuvane u nekom obliku transformacije energije. Drugim riječima, nisu potpale pod fatalni „zakon singularnosti“. Ako je tome tako, one ne nestaju u crnoj rupi. Zaustavljaju se na rubu bezdana, da se slikovito izrazimo hajdegerijanskim jezikom. Način ovoga zaustavljanja ili zadržavanja nalikuje životu na rubovima ponora. To je ono što Hawking, a da mu nije zacijelo važno filozofijsko podrijetlo ovoga iskaza, naziva „horizontom događaja“. Jasno je da je taj pojam spoj dva različita Heideggera. Prvi je iz tzv. I. faze mišljenja dokumentiranoga spisom Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. Ondje se izričito kaže da je smisao bitka ono što se zbiva u horizontu iskonskoga vremena. Odmah da riješimo bilo kakav prigovor na spomen riječi „iskonsko“. To nije nešto zastarjelo u odnosu na „suvremenost“. Naprotiv, iskonsko je suvremenije od suvremenosti jer se u njemu zadržava mišljenje razumijevanja bitka iz onoga što nastaje kao tajna ili misterij upravo ove destrukcije „aktualiteta“. Pojam događaja (Ereignis) zahvaljujući Heideggeru iz tzv. II. faze mišljenja posvjedočenoga predavanjima o biti umjetničkoga djela i preusmjerenosti na mišljenje otvorenosti bitka samoga postalo je obvezujuće za suvremenu umjetnost. Otuda postaje jasno da estetika događaja (film i novi mediji) preuzima nadležnost estetike djela (moderno slikarstvo, primjerice, s ključnim pojmom nepredmetnosti i autonomije djela). (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. sv. II, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1976. i Beiträge der Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv, 65, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003. Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Horizont događaja je pojam ove neodređenosti i zadržanosti informacija na rubu crnih rupa u stanju neke očuvanosti njihova „iskonskoga“ ili početnoga (arché) stanja. Hawking to iskazuje na navlastit način:

„Smatram da se informacije ne pohranjuju u unutrašnjosti crne rupe, kako bismo mogli očekivati, već u horizontu događaja“. (www.http://youtube/DkRDmJpthXg Vidi još: Stephen Hawking, A Brief History of Time, Bantam, New York, 1996.)

Kako opisati što taj pojam uopće znači? Ostavimo za sada Heideggera i ono što ima značenje horizonta (smisla) bitka u razumijevanju te onoga što znači događaj (Ereignis) kao pruženo-podarena otvorenost za vremenovanje bitka samoga. Za Hawkinga je riječ o zaštitnome sloju, nekovrsnoj ljusci koja iako nalik strunastoj materiji ipak zadržava od propadanja i nestanka sve što jest uključujući i svjetlost. U dvodimenzionalnome gledištu horizont događaja je poput ruba diska oko rupe. Čak i kada čestice u nju upadnu, one ostavljaju tragove svojih informacija u horizontu događaja. A kada se iznova vrate u obliku zračenja sa sobom nose i promijenjeni dio očuvanih informacija. Kao što je svakome površnome poznavatelju suvremene filozofije bjelodano, ovdje se susrećemo s teorijom autopoietičkoga stvaranja svjetova. Ali ne iz Ničega (creatio ex Nihilo), već iz beskonačne proizvodnje informacija kao postajanja (Werden, becoming, devenir) novoga. Ono što je „novo“ nije apsolutno „novo“. U njemu je očuvano iskonsko ili izvorno stanje stvari, budući da ne postoji nikakva logika ili-ili. Umjesto toga radi se o logici i-i. To samo znači da je singularnost područje entropije. Crne rupe u isto vrijeme jesu i nisu. Razlog leži u tome što na njihovim rubovima vrijede zakoni materijalnosti svemira, a u njihovu bezdanu ili jazu možemo još samo govoriti o neodređenosti, misteriju, mistici stvaranja bez pomoći Boga. I na kraju, ono što je Hawking rekao završavajući ovo predavanje podjednako je intrigantno, možda čak i za našu raspravu o destrukciji vremena u suvremenoj umjetnosti i najvažnije.

Povratak ostataka informacija, njihovo preobraženo „uskrsnuće“, usporedio je sa spaljivanjem enciklopedije. Njezinim izgaranjem informacije neće posve nestati. One će ostati u pepelu. A to znači da ih je potrebno iznova rekonstruirati kao što to činimo u svakodnevnome životu kada nam gubitak pamćenja nalaže da se pouzdamo u druge vjerodostojnije zapise i svjedočanstva našeg povijesnoga bitka. U suvremenoj performativnoj umjetnosti poznato je da se u posljednje vrijeme najviše govori o problemu sjećanja i pamćenja i to zato što je digitalno doba novih medija s implozijom informacija dovelo do toga da je „prazno vrijeme“ sadašnjosti ovjekovječeno u slikama. Ono što nedostaje jest tajna onoga što se već dogodilo, što je, doduše, pohranjeno u sjećanju našega nesvjesnoga koji se, rekao bi Lacan, artikulira kao jezik.“

Problem s „vječnošću“ i „vremenitošću“ unatoč tome što niz vrhunskih teorijskih fizičara tvrdi da je vrijeme ljudska iluzija i da zapravo „objektivno“ ne postoji, a to inače tvrdi i jedan važan heteronim pjesnika Fernanda Pessoe kao što je Alberto Caeiro (v. Žarko Paić, „Vrijeme ne postoji: Alberto Caeiro, „Čuvar stada“ ili o Pessoinom metaverzumu od svjetova“, https://zarkopaic.net/blog-post/vrijeme-ne-postoji/ ne rješava se, dakle, tradicionalno metafizički i „ontologijski“.

Rješava se eksperimentalno i trans-metafizički kroz različite tehno-simulacije i niz novih fizikalnih teorija koje su odreda najviša razina spekulativnosti u sferi onoga što je još Max Planck govoreći o informaciji i kvantnoj mehanici nazvao problemom količine (kvantiteta) i mjerljivosti (eksperimentalnosti). Ključno je u navedenoj tzv. divljoj teoriji ipak proširenje dimenzionalnosti prostora-vremena  s četiri na sedam dimenzija. Ali, još je važnije j svemu tome ono „mistično“ i stoga zapravo „ne-znanstveno“ jer se ne može kvantificirati i izmjeriti. Te famozne „nove“ tri dimenzije o kojima metaforično govorimo upravo pojmovljem iz procesualne ontologije fraktala i transverzala nisu empirijski dohvatljive, to jest ljudskoj su percepciji „skrivene“ i zato je težnja fizikalne kozmologije za tzv. objektivnim istinom i nadalje ideal o kojem je govorio još i Albert Einstein.

No, zašto nas sve mora svaka nova dostignuća iz područja fizikalne kozmologije zapravo „fascinirati“, čak i ako se na kraju pokažu i ne baš primjenjivima u tehnoznanstvenim istraživanjima dosezanja onoga što je još Leibniz nazvao stapanjem matematičke i metafizičke točke, a tehno-futuristi poput Kurzweila to zovu tehnološkom singularnošću? Razlog se čini samorazumljiv i još je od Kanta do danas ostao gotovo aksiomatski. Zato što su metafizička, a to onda znači i kozmologijska pitanja o nastanku svemira i njegovu podrijetlu kao i misteriju života čovjeku urođena kao i njegovo mišljenje koje ga vodi kroz noć i magle, mrak i pomrčinu spram svjetlosti koju crne rupe doduše gutaju i kad iščeznu kozmičkom smrću ostaje možda i nešto više od prvoga i temeljnoga pojma kibernetike, a to je ꟷ informacija.