Žarko Paić

1. Od stroja vječnosti do strojeva vremena: Einsteinova aporija

Albert Einstein izrekao je 1955. godine nešto zagonetno i jednostavno. Za razumijevanje nadolazećega razdoblja vladavine tehničkoga svijeta u svim područjima njegove protežnosti – društva, politike, kulture, ekonomije, psihologije, znanosti – kao da se obistinjuje ta postavka. Štoviše, ona postaje uvjet mogućnosti daljnjeg bavljenja tehnologiziranjem života. Razlog leži u tome što strojevi određuju granice odnosa između životinjskoga i ljudskoga bitka, „prirode“ i „umjetne egzistencije“. Izreka Einsteina glasi:

„Za nas uvjerene fizičare razdvajanje između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ima značenje tek puke iluzije.“ (Navedeno prema: Henning Genz, Wie  die Zeit in die Welt kam: Die Entstehung einer Illusion aus Ordnung und Chaos, C.Hanser, München, 1996., str. 6.)

Kada to tvrdi otac-utemeljitelj paradigme moderne fizike i još k tome tvorac najsloženije teorije o općenitoj relativnosti vremena sa znamenitom formulom E=mc2, očito je da težina iskaza zahtijeva najveću moguću ozbiljnost u promišljanju dalekosežnosti ove misli. Ponajprije, u postavci je implicitno istaknuta bitna i gotovo nepremostiva razlika između fizike i metafizike. Jer posve je jasno da se fizika ovdje razumije kao „pozitivna znanost“ na navlastit način u odnosu spram filozofije i teologije. Iako se izrijekom potonje ne spominju, lako je zaključiti da Einstein nastoji obeshrabriti svako poimanje vremena koje bi se suprotstavljalo ideji o nadilaženju razdvajanja između tri ekstaze vremenitosti, da se poslužimo govorom Heideggera iz Bitka i vremena (Sein und Zeita). Ako, dakle, fizika ne može pristati na ideju razdvajanja koja leži u osnovi prosječnog, čak empirijski izvedenoga shvaćanja vremena kao protjecanja niza „sada“ u odnosu na promatrača, tada se postavlja pitanje je li vrijeme uopće „relativno“ u odnosu na prostor u kojem se brzina svjetlosti pojavljuje uzrokom nastanka neke pojave u svemiru? Einsteinova izreka o „pukoj iluziji“ vodi nas s onu stranu svake moguće granice osjetilnosti promatrača (čovjeka?). Tamo gdje nas vodi nalazi se kraljevstvo čiste fizike. Ona prostor i vrijeme više ne raščlanjuje polazeći od promjene u stanju promatrača.

Umjesto toga, premješteno je težište na „apsolutnost“ vremena kao otvorenost višedimenzionalnosti. Jer iluzija može nastati samo kao problem svijesti. U modusu izvanjskoga ili unutarnjega opažaja zbiva se mogućnost opsjene. Što vidim određeno je mojim položajem u svijetu. Nije svejedno jesam li na tlu ili u zraku, ukorijenjen u zemlju ili izbačen u svemirska prostranstva. Nadalje, nije svejedno osjećam li „šestim čulom“ vibracije zemlje i strujanje elektromagnetskih valova poput nekih praiskonskih grabežljivaca na zemlji (morski psi, primjerice). Znači li to da fizika u odnosu spram svih drugih znanosti te filozofije i teologije kao metafizike ne može pasti u varljivo polje iluzornih ideja o „biti“ vremena? Ako, naime, ovu Einsteinovu izreku usporedimo s onom još slavnijom da se Bog ne kocka, vidimo podudarnost u tome što je slučaj u fizici (kontingencija) zapravo rezultat jedne u svakom slučaju neodređene „nužnosti“. Bez nje bi iluzija bila nemogućom.

          Drugim riječima, za fiziku kao i za sve druge pozitivne znanosti pitanje vremena u smislu nemogućnosti razdvajanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jest bitno metafizičko pitanje. Ono je to utoliko više što granica između Jednoga i Dvoje, bitka i vremena, identiteta i razlike ne proizlazi tek iz sveze ili odnosa mišljenja i zbilje, već iz same stvari koja omogućuje postojanje svijeta kao „nužnoga slučaja“. U svakom slučaju, Einstein u zagonetnome izrijeku podaruje fizici gotovo ono isto što i Aristotel u Fizici: da se pitanje o vremenu ne može izvesti bez razjašnjenja logike kretanja tvari u prostoru. Kretanje nije određeno prostorom u smislu nečega apsolutnoga. Uostalom, poznato je da Riemannov prostor i kvantna fizika uvode u optjecaj zakrivljenost umjesto kružnosti. Prostor u kojem se čestice kreću i sám je u koordiniranosti s kretanjem elektromagnetskih valova. Ništa nema unaprijed postojanu formu zadanosti budući da čestice sudaranjem tvari mijenjaju masu i energiju te stvaraju nove konfiguracije u-prostoru. To, pak, znači da se homogenost i praznina prostora preobražavaju u heterogenost i ispunjenost samo u konstelacijama odnosa snaga i veličina fizikalnoga svijeta.

Što vrijedi za prostor po analogiji mora vrijediti i za vrijeme. Kružnost vremena u klasičnoj metafizici izvodi se stoga iz ideje grčke atomistike. Kretanje atoma određeno je nužnošću njihove putanje (Demokrit) ili se, pak, radi o deklinaciji atoma kao slobodnome padu čiji uzrok proizlazi iz slučajnoga skretanja s ravne putanje (Leukip). U oba slučaja suočeni smo s modalnim kategorijama bitka (nužnost-slučajnost, nužnost-mogućnost, nužnost-sloboda). Usto, susrećemo se s drukčijim shvaćanjem odnosa uzroka i svrhe (télos) sâmoga poretka. Carstvo nužnosti i kraljevstvo slobode međusobno se odnose kao beskonačni pravac i beskonačna krivulja. Što se tiče vremena, ono nije ništa drugo negoli derivacija ideje kretanja u smjeru unaprijed određenoga pravca ili kontingencije krivulje u otvorenome prostoru triju dimenzija (prošlosti-sadašnjosti-budućnosti). No, ono što proizlazi iz fizike koja vrijeme ne razdvaja na tri dimenzije ili ekstaze predstavlja uistinu nešto čudovišno metafizički. Riječ je o aporiji iskona ili prvoga početka (arché). U svojoj općenitoj teoriji relativnosti ono što metafizika naziva učinkovitim uzrokom (causa efficiens) u smislu stvaranja „novoga“ u svijetu i novoga svijeta, Einstein pronalazi u C=brzini svjetlosti. Energija ne može nastati bez da se troma masa ne pokrene. I to takvom brzinom koja prolazi zakrivljeni prostor u 299.792.458 m u sekundi.

          Vrijeme prije stvaranja svijeta i poslije čina stvaralačkoga postajanja međusobno se izvode samo iz onoga između (in-between). To ne može biti drugo negoli vrijeme ispunjenosti praznine u prostoru. Međutim, pitanje je o kakvoj se to praznini ovdje radi: o praznoj praznini ili praznini kao prostoru između dva dinamička objekta koja se kreću u interplanetarnome prostoru izvan djelovanja sila gravitacije? Ako je vrijeme za metafiziku samo iluzija, nije li još više to isto i prostor? Za koga se, međutim, ovo razdvajanje u „biti“ vremena čini pukom iluzijom? Odgovor je unaprijed jasan: za fizičare. Tko živi u iluziji? Metafizičari svih profila, naravno! U to duhovno jato valja svrstati ponajprije filozofe i teologe, ali i sve druge znanstvenike iz područja humanistike (humanities). Povjesničari bi bez razdiobe na prošlost, sadašnjost i budućnost ostali bez posla; futurolozi isto tako. Ipak, nije sve baš tako kristalno jasno.

Preostaje još samo Aristotelova temeljna misao koja tvori bit metafizike uopće. Sjetimo se da je odredba biti bitka kao prisutnosti (ousia) izvedena iz „sada“. Ono što je „sada“ zbiva se istodobno i „ovdje“. Istovjetnost vremena kao prisutnosti i prostora kao mjesta/položaja (topos) u kojem bitak prebiva na način bićevitosti bića postaje uvjetom mogućnosti razumijevanja vječnosti iz horizonta stalne prisutnosti (nunc stans). Od Aristotela do Hegela čitava metafizika počiva na vladavini bitka kao prisutnosti, kako je to izveo Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu), a na njegovu tragu Derrida zapečatio u spisu O gramatologiji (De la grammatologie) kako je logocentrizam nužan način pojavljivanja bitka u modusu prisutnosti bića. Logos neskriveno upravlja poviješću bez obzira je li riječ o glasu ili pismu.(Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 317-366.)

2. Implozija informacija

No, što ako ono što misle fizičari već proizlazi iz logike stvari mišljenja prije razdvajanja na vremenske ekstaze ili dimenzije, a što filozofija u iskonu od Heraklita i Parmenida ima u vidu kada upućuje na problem vremena iz onoga što je vječno i nepromjenljivo, postojano i nerazdvojivo, te postaje uvjetom mogućnosti svake singularnosti bića? Cijeli niz pitanja koje smo iznijeli može se sabrati u jednome. Ima li bez kretanja uopće prostora-i-vremena? Ako nema, onda je iluzija misliti da se svijet kao takav može objasniti izvan zakona fizike koja je s Einsteinom i kvantnom teorijom uspostavljena u 20. stoljeću. Apeiron s onu stranu vremenitosti otvara se mišljenju ishodištem ove aporije. Einstein je izvodi da bi pokazao kako jedino iz fizike čestica slijedi mogućnost nastanka ideje stroja vremena i stroja s onu stranu vremena. Odmah valja kazati da ovdje nije riječ o mehaničkim strojevima (mašinama). Posrijedi je ideja nastanka onoga što već uvijek postoji kao kozmičko-prirodni potencijal. Uz dodatak: stroj ne oponaša (mimesis) bitak kao takav u formi prirode (physis, natura).

Naprotiv, stroj tehnogenetski proizvodi uvjete za promjenu prirode u njezinoj faktičnosti. Razlika se pokazuje u tome što tzv. „prvi stroj“ pretpostavlja lutanje svemirom unutar granice „beskonačne brzine“ (vitesse infinie), dok „drugi stroj“ sâm stvara prostor vlastite protežnosti polazeći od ideje implozije informacija. (Jean Baudrillard, „The Ecstasy of Communication“, u: Hal Foster (ur.), The Anti-Aesthetic: Essays on Postmodern Culture, The New Press, New York, 1998., str. 145-153.) Još ni izdaleka nismo razriješili aporiju. Einsteinov je novi put u razumijevanju nastanka svemira i stvaranja svijeta iz ideje „velikoga praska“ morao obuhvatiti upravo ove dvije mogućnosti da bi općenita teorija relativnosti vremena naposljetku imala praktično dalekosežne posljedice za razvitak suvremene tehnologije. Prva je mogućnost izvedena iz makrofizike, a druga iz mikrofizike. Stroj vremena nije stoga utopijska slika putovanja iz budućnosti u prošlost, nego problem odnosa između različitih svjetova koje povezuje pojam brzine svjetlosti. Nasuprot tome, stroj vječnosti pretpostavlja nadilaženje onoga što pripada fizici kao takvoj i ulazi u zone spekulacija o antitvari, tamnoj tvari i crnim rupama.

          Ukratko, radi se o sažimanju značenja informacije kao tehničkoga uputstva za djelovanje. Što je veća brzina protoka informacija u zatvorenom krugu (bez) značenja, to je mogućnost dekodiranja poruka manja. Vrijeme se sažima do te mjere da je brzina isporuke iznad kognitivnih sposobnosti „prirodnoga uma“. Zbog toga je komunikacija između subjekata/aktera u procesu interaktivnosti određena međusobnim djelovanjem strojeva. Ne komuniciraju ljudi, već živi strojevi zahvaljujući tome što je povećanje kognitivnih kapaciteta omogućeno sve većim proširenjem „radne memorije“. Brzina i pamćenje odgovaraju onome što se ontologijski i tradicionalno naziva bitkom i vremenom. Brzina je odlika kibernetičkoga shvaćanja „bitka“ kao informacije, a pamćenje nadilazi nesvjesni oblik sjećanja tvari i prelazi u stadij postojanoga trajanja (durée). Vidljivo je da potonji pojam potječe iz Bergsonove vitalističke metafizike. (Henri Bergson, Matière et mémoire: Essai sur la relation du corps à l’esprit, P.U.F., Pariz, 1939.)

Razlika između protjecanja vremena kao niza „sada“ i pojma trajanja jest bitna razlika između bitka i vremena kao samosvijesti čija je temeljna značajka sjećanje. Utoliko je samo po sebi razumljivo zašto se kibernetika kao metatehnika bavi usavršavanjem onoga što pripada ideji „umjetne inteligencije“ (A–intelligence). Odnos između trajanja i sjećanja nije tek problem filozofije i psihologije. Što se može pohraniti u sjećanju kao trajni zapis pripada biti informacije u kibernetičkome ustrojstvu tehničkoga svijeta. Na tome počiva mogućnost komunikacije na daljinu (telematika). (Vilém Flusser, „Die kodifizierte Welt“, u: Medienkultur, S.Fischer, Frankfurt a. M., 2005. 4. izd., str. 21-28.)

 Kibernetičar Gotthard Günther nazvao je logiku „drugoga stroja“ transklasičnom. A njezine su temeljne kategorije izvedene iz ne-aristotelovske logike: i-i, odnosno tertium datur. (Gotthard Günther, Das Bewustsein der Maschinen: Eine Metaphysik der Kybernetik, AGIS-Verlag, Krefeld i Baden-Baden, 1963., str. 48-52.)  Kada se to ima u vidu, moguće je zaključiti da sve što pripada novovjekovnome pojmu prirode već unaprijed označava konstrukciju nastalu dosezima prirodnih znanosti. Pojam se prirode za razliku od klasičnoga doba Grka shvaća u Galileja promijenjenom prirodom. To je ona priroda koja se dohvaća misaonim eksperimentom. Već je iz toga bjelodano da između prirode kao samorađanja i samoniklosti (physis) i prirode kao tehnički preoblikovane tvari i tvorevine (natura naturans i natura naturata) postoji nepremostiv jaz. Prva je priroda u znaku filozofije i mitologije kao metafizički sklop bitka-Boga-svijeta-čovjeka, a drugu prirodu odlikuje sve ono što je rezultat mehaničke konstrukcije.

U pravu je stoga Max Bense kada ustvrđuje da se iza tehničkoga svijeta nastaloga u doba novoga vijeka do 20. stoljeća nalazi ideja „filozofijske konstrukcije meta-tehnike“. (Max Bense, Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, u: Ausgewählte Schriften, sv. 2: Philosophie der Mathematik, Naturwissenschaft und Technik, J.B.Metzler, Stuttgart, 1998., str. 429.) Ovaj pojam meta-tehnike odnosi se istodobno i na pojam meta-znanosti. Zašto? Jednostavno zato što filozofija, prema Benseu, ne može imati nikakav određeni predmet. Ona ga, naprotiv, posuđuje iz područja znanosti. Ali tako da mu zauzvrat određuje metafizičke granice. Ono što je krajnji cilj tehnike ukoliko se polazi od tradicionalne ideje svrhovitosti djelovanja unutar tehničkoga sklopa nije ništa tehničko. Ali nije niti, pak, ništa znanstveno. To može biti samo uvid da pojam tehnike od novoga vijeka postaje sâma bit prirodnih znanosti. Na taj način posljedično zadire u bit prirode. Nije, dakle, tehnički svijet tek puka primjena znanstvenih dostignuća u zbilji kako to zamišlja naivni determinizam. Znanosti o prirodi sjedinjuju teorijsko razmatranja objekta i njegovo praktično preoblikovanje. Svaka prirodna znanost bilo da je riječ o fizici, kemiji, biologiji nastoji svoj predmet konstituirati polazeći od njegove mogućnosti da postane eksperimentalno iskusiv kao tehnički objekt.

          No, da bi se to postiglo ideja objekta pretpostavlja mogućnost tehničkoga preoblikovanja biti prirode. Čemu inače potraga za mehaničkim strojevima koji zamjenjuju ljudske „prirodne“ sposobnosti uma da u prirodi razotkriva zakonitosti i pravilnosti promjena bitka? Max Bense pronicljivo upozorava da je opsesija matematičara i filozofa 17. stoljeća poput Pascala i Leibniza bila zajednički projekt „duha vremena“ u traganju za preoblikovanjem matematike u stvaranje stroja koji računa=misli. Kalkulativna „priroda“ takvoga mišljenja postavlja u središte ideju računalnoga stroja. On predstavlja „mozak“, dok se tehnika izvedbe pokazuje problemom mehanike gibanja. Metatehnička bit stroja mišljenja odgovara metaznanstvenoj „prirodi“ novoga vijeka. Kako to objasniti? Ponajprije, vidjeli smo da postojanje mogućnosti dva stroja – vremena i vječnosti – dovode do približavanja metafizike Aristotela i onoga što pripada pokušajima suvremenih filozofijskih rastemeljenja klasične logike (Heidegger i kibernetika). To se približavanje odvija u nepremostivim razlikama. No, pojam stroja nipošto ne proizlazi iz mehaničke strukture kretanja tvari u ideji reprodukcije prirode. Organskome se pridodaje konstrukcija. Otuda ljudsko tijelo nije modelom za digitalne strojeve koji se zasnivaju na prijenosu informacija s pomoću elektromagnetskih valova. Čisto mišljenje označava čisto računanje (theoria). A ono mehanički upravlja promjenom prirode iz stanja postojanosti promjena u tehnički dispozitiv promjene postojanosti. Budući da se ovdje radi o spajanju mehanike i upravljanja, jasno je da kibernetika u svojem matematiziranju „prirode“ nastoji obuhvatiti ideju vremena s onu stranu razdvajanja na prošlost, sadašnjost i budućnost.

          Ova promjena sada ima obrat u strukturi mišljenja kao računanja (komputacije). Upravljanje (grč. kybernetes) ne proizlazi više iz „prirode“ u značenju živućih sustava biljaka i životinja koje evolucijski nastoje održati vlastitu vrstu procesima učenja i reprodukcije. Naprotiv, sám tehnički način egzistencije omogućuje „prirodi“ njezin opstanak u formi stroja života. U tom se pogledu mehanika koja je bila pretpostavka novovjekovne fizike nadomješta elektromehanikom ili elektronikom. Drugi zakon termodinamike koji govori o entropiji živih sustava u ravnoteži koja smjera raspadu i kaosu dovodi se do sinteze s pojmom upravljanja i komunikacije u tehničkome svijetu. Što vrijedi za strojno organizirani način komunikacije između čovjeka i njegove (tehničke) okoline, vrijedi isto tako za odnose među ljudima i za čitav sklop prirode-kulture na Zemlji. Međutim, ovdje valja načiniti konceptualnu razliku između stroja kao tehničkoga aparata i stroja kao načina organizacije ljudskih odnosa. Jedno bez drugoga nije moguće.

No, društva u povijesti s njihovim načinom proizvodnje i odnosima koji ovjekovječuju, primjerice rodno/spolne uloge, pitanje moći i ideologijsko opravdanje despotske države ne pripadaju u autonomno polje određenja života. Posve suprotno, svaki je ulazak tehničkoga sklopa u povijest iz temelja preoblikovao navike ponašanja ljudskih zajednica. Duhovna se iskustva i jezici u kojima se iskazuju znanja i vrednote mijenjaju tijekom povijesti. Tako je mitsko iskustvo vremena u odnosu spram linearnosti napretka moderne industrijske proizvodnje iščezlo u prostore umjetnosti melankolije. Mit više nema moć začaravanja stvarnosti. Iščeznuće sudbine s gubitkom mita nije, međutim, otišlo u nepovrat. Znanost i tehnika još od novoga vijeka nadomještaju pojam sudbine idejom determinističkoga kaosa. Što preostaje od onoga što Grci nazivahu arché? I sve i ništa, rekli bismo. Gubitak se iskonskoga odnosa spram podobnoga vremena o kojem pjeva biblijski psalmist, gdje sve ima svoje vrijeme zato što je riječ o prirodnim ciklusima rađanja i umiranja, plaća dobitkom varljiva imutka. Imati vremena za nešto drugo osim odmora od rada znači imati mogućnost slobode autentične egzistencije. Vrijeme tradicionalnih društava i vremenitost modernoga kapitalističkoga svijeta u globalnome poretku ekonomije, politike i kulture predstavljaju dva bitno različita pojma vremena.

To ne znači da se oni međusobno ne prožimaju, unatoč oprečnosti u shvaćanju bitka i vremena. Ne smijemo zaboraviti što je značila industrijalizacija i modernizacija: otuđenje, raskorijenjenost, bezavičajnost čovjeka. Ubrzanje vremena od novoga vijeka u društvima Zapada ostavilo je trajne posljedice po bioritam modernoga čovjeka. No, to ne znači da bi tehnički dispozitiv vremena u strukturi prazne vremenitosti globalnoga kapitalizma trebalo okrivljavati za psiho-fizičke promjene čovjeka i njegove okoline. Između tehnike i društva odnos je, doduše, nelinearan i nerecipročan. Sve stremi prelasku granica. Ali, društvo se ne može razmatrati samostalnom varijablom bez nesvodljivosti onoga što tvori bit tehničkoga sklopa. (Vidi o tome: Hartmut Rosa, Beschleunigung. Die Veränderung der Zeitstrukturen in der Moderne, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2005.)

          Iako teorija složenosti (complexity theory) uvodi pojam nadodređenosti da bi determinizmu prirode i zakonu kauzalnosti oduzela tvrdi monizam linearnosti, u tehničkome sklopu vladaju preklapajuće tendencije nužnosti i slučaja. Zato neki autori govore o konceptu „otvorenoga stroja“ pozivajući se na postavke Gottharda Günthera, Gilberta Simondona i Martina Heideggera. Otvorenost označava nedovršenost. Usto, otvorenost doziva u pamćenje mnoštvo perspektiva. Kada nešto sebe određuje otvorenim posrijedi je autonomnost u izboru rješenja. Sve što vrijedi za otvorene sustave kojima vlada pojam povratne sprege (feedback), vrijedi i za „otvoreni stroj“. (Erich Hörl, „Die offene Maschine: Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008. (travanj), str. 632-655. )

3. Kibernetički sklop: Wienerovi postulati

Glavni pojam kibernetike koji određuje sve odnose u tehničkome svijetu proizlazi upravo iz nastojanja da se ovlada odnosima ontogeneze i filogeneze života kao takvoga. Taj pojam jest – kontrola (control). Za razliku od nadzora s kontrolom više ne možemo uspostaviti prirodni dodir. Moć se ne izvodi neposrednim odnosom između čovjeka kao gospodara i roba/sluge. Umjesto toga sve je posredovano čudovišnom moći. Ona, pak, proizlazi iz karaktera novih tehnologija upravljanja sustavom i kolinom. Pravi ulazak u tehničko doba ljudske civilizacije koje predstavlja istinski „kraj povijesti“ dogodio se 1948. godine. Tada je Norbert Wiener objavio kapitalnu knjigu za nadolazeće razdoblje apsolutne tehnogeneze – Kibernetika: ili kontrola i komunikacija živoga bića i stroja (Cybernetics: or control and communication in the animal and the machine. (Norbert Wiener, Cybernetics: or control and communication in the animal and the machine, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, 1961. 2. izd.) Nakon toga svjedočimo ubrzanome tempu konstruiranja računskoga stroja.

Temeljna je postavka knjige da informacija postaje ključnom riječju/pojmom kontrole svih sustava na zemlji i u svemiru. Uspostavljanjem nove metateorije „svega“ otpočelo je razdoblje izbačaja čovjeka iz vlastite ukorijenjenosti u zemlju u međuzvjezdano prostranstvo. Promotrimo još malo dalekosežnost ovoga stava. Izbačaj u svemir nije povratak u mitsko kazivanje o kozmičko-prirodnoj „duši“ (anima mundi). Uostalom, svaki je povratak u rajsko stanje fikcija i iluzija. Budući da je za tehničku egzistenciju čovjeka kao posthumanoga stvora/stvari u formi kiborga i androida potrebno sjedinjenje racionalnosti i intucije kao „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) očito je da je pronalazak kibernetike označio kraj povijesnoga vremena. Tehnosfera ne prebiva u povijesti. Naprotiv, njezino je mjesto izbačeno iz „napretka“ i „razvitka“ onoga što je povijesnoj pustolovini još podarivalo neku vrstu utopije čak i kad je sve postalo distopijom. Sve što se nalazi u izbačaju prebacuje horizont svekolikoga dosadašnjega razumijevanja svijeta.

Vrijeme se tehnosfere određuje upravo onime što Einstein ima u vidu kada govori o razdvajanju na prošlost, sadašnjost i budućnost kao pukoj iluziji. Tzv. bezvremeno vrijeme uronjenosti (immersion) u virtualni prostor omogućuje čovjeku da raspolaže vremenom tako što ga može kontrolirati. A to je jedino moguće ako i sâm jest već uvijek objektom kontrole apsolutnoga vremena. Ono ga preobražava u točku, površinu, funkciju, strukturu i aplikaciju. Kontrola vlada, dakle, onime što se kontrolira ako onaj tko kontrolira i sâm zna da je pod kontrolom „Velikoga Trećega“. No, bez samosvijesti pojedinca ne može postojati suvremena tehnologija, Prethodno su strojevi nadzora bili zatvorenoga tipa. Sada je sve „otvoreno“. Ali tako da je zatvorenost prva pretpostavka „otvorenosti“. Kada sustav kontrolira okolinu onda su subjekti/akteri kontrole postali sâmi sebi prozirni. Zbog toga je shizofrenija identiteta u tehničkome svijetu nužna posljedica razdvajanja onoga što je drevna metafizika nazivala još „dušom“. O toj budućnosti ljudske egzistencije u doba tehničkih medija Günther Anders ostavio je najvjerodostojniji zapis:

„Do danas je kulturna kritika vidjela razaranje čovjeka isključivo u njegovoj standardizaciji, dakle u tome da je individuumu, pretvorenom u teorijsko biće, ostavljena samo numerička individualnost. No, danas je, dakle, proigrana čak i ta numerička individualnost; numerički ostatak i sam je još jednom ‘dividiran’, ‘individuum’ je pretvoren u ‘divisum’, rastavljen na mnoštvo funkcija. Razaranje čovjeka očigledno ne može ići dalje; čovjek očito ne može postati inhumanijim. Utoliko je zbrkanija i liecemjernija ‘renesansa cjelovitih gledišta’ koju s patosom i pozom slavi današnja psihologija, što je zapravo samo manevar da se sakriju krhotine čovjeka pod akademskom togom teorije“. (Günther Anders, „Svijet kao fantom i matrica: Filozofska razmatranja o radiju i televiziji“, u: Dražen Katunarić (ur.), Carstvo medija, Litteris, Zagreb, 2012., str. 144. S njemačkoga preveo: Borislav Mikulić)

          Otklonimo li riječ razaranje jer ima značenje etičko-političke negacije ljudskosti, vidjet ćemo nešto zapanjujuće. Čovjek se u tehničkome svijetu, paradoksalno, oslobađa tek onda kada gubi značajke individualnosti. Ovo ne treba shvatiti ironijom jedne moderne tragedije bitka. Radi se o tome da se oslobađanje ne odnosi na oslobađanje od nečega li nekoga. U jezgri je tog procesa prisutna zatvorenost kruga s njegovim znakovima i značenjima. Sâm se krug omeđuje „crnom kutijom“ posve drukčije kontrole od one koju je moguće zamisliti u okružju metafizike. Kako to objasniti? Ono što Anders vidi pogubnim u serijskoj proizvodnji kasnoga kapitalizma, danas je postalo zastarjelim. Nije uopće stvar u tzv. gubitku osobnosti preobrazbom u funkcije i diobu određenu iz logike stroja. Novi stroj u digitalno doba sám misli i osjeća, ili je barem tome na putu s obzirom na istraživanja pojma „umjetne intucije“ (A-intuition). Stoga valja Andersove kulturpesimističke postavke očistiti od nostalgije za izgubljenim svijetom. Kada to učinimo, dobit ćemo jasnu dijagnozu posthumanoga stanja. Problem je u tome što su transklasični strojevi koje pokreće logika nematerijalnosti (informacijski ili biokibernetički kôd) s onu stranu „neljudskoga“ i „ljudskoga“.

To više nije ni po čemu važno. Štoviše, može se čak kazati da digitalni strojevi u svojoj glatkoći i čistoći estetski stvaraju privid ravnodušnosti spram krajnjega korisnika. Kontrola kao ključni pojam kibernetike omogućuje protokole komunikacije. Bez nje bismo bili prepušteni na milost i nemilost kaosa. I to u svim područjima života od društva, politike, kulture, ekonomije. Zamislimo samo situaciju kada zbog nestanka električne struje ne rade banke, ruše se kompjutorski sustavi koji povezuju raznolike institucije svakodnevnoga života. Kaos koji odjednom nalikuje poretku „bijeloga šuma“ (White Noise) kao u romanu američkoga pisca Don DeLilla ne pruža poretku bestemeljni temelj. (Don DeLillo, White Noise, Penguin, New York, 1986.) U kibernetičkome svijetu tehnosfere poredak i kaos nisu suprotstavljene kategorije. One se međusobno pretpostavljaju. U nelinearnoj logici transjunkcije koja počiva na nizu i-i poredak se uspostavlja kroz teoriju kaosa. Sâm pojam kaosa u sebi ima unutarnju strukturu metastabilnosti, kako to izvodi Gilbert Simondon. (Gilbert Simondon, L’individuation psihique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007., str. 77-79.)

Vrijeme tehnosfere otuda pripada tehničkome ubrzanju operacija potrebnih za obradu informacija i njihovo pohranjivanje. To je vrijeme bezvremenosti. Za razliku od „vječnoga sada“ (nunc stans) ono se rasprostire u „realnome vremenu“ kao aktualiziranje digitalne prisutnosti. Ono što ga čini mogućim, zbiljskim i nužnim jest implozija informacija. U pravu je bio Norbert Wiener kad je svoju inovaciju s pojmom kibernetike ogradio od pojmova Einsteinove općenite teorije relativnosti. U čemu je taj prodor kibernetičke bezvremenosti naspram rezultata kvantne fizike? Ni u čemu drugome negoli u postavci da je informacija nesvodljiva na bilo što materijalno. Ona se ne može izvesti iz Einsteinove formule E=mc2. Budući da nije energija, masa niti brzina, čini se da je posrijedi četvrta bitna kategorija suvremenoga doba tehnosfere. Paul Virilio kaže da nakon tri bombe koje su odredile 20. stoljeće – atomske, nuklearne i biološke – u 21. stoljeću više ne slijedi razdoblje eksplozija. Na dnevnome redu nalazi se još samo implozija informacijske bombe.(Paul Virilio, The Information Bomb, Verso, London-New York, 2000.)

Pojmovni eksperimenti upućuju na metode kojima metafizika i fizika grade svoje teorije o strojevima i vremenu. Iz navedenoga je bjelodano da dva različita stroja odgovaraju po analogiji i dvama shvaćanjima vremena. Vremenski stroj pretpostavlja upravo razlikovanje ekstaza ili dimenzija vremena koje Einstein smatra pukom iluzijom. To, dakako, ne znači da je san o putovanju kroz vrijeme, književno posvjedočeno romanom istoimena naslova H.G.Wellsa, Vremenski stroj (The Time Machine) iz 1896. godine, tek snatrenje utopista.(Hary G. Wells, The Time Machine, Dover Publication, London, 1896.) Bilo je mnogobrojnih pokušaja inženjerske konstrukcije ovog projekta. Prema Einsteinovoj općenitoj teoriji relativnosti to je moguće zato što vrijeme teče sporije ako je masa u golemim razmjerima veća od one koju možemo zamisliti kad je riječ o planetima s gravitacijom. Očito je da takva masa može postojati u područjima oko crnih rupa. Za putovanje kroz vrijeme hipotetski se čini mogućim otuda povezati udaljenosti između dvaju različitih masa: jedne gdje sekunde protječu „brzo“ i druge gdje protječu „sporo“. Tzv. crvotočine vremena ili svjetlosni tuneli dopuštaju prolaz kroz zid od vremena između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Iako na tom planu tehnologija još nije uznapredovala, a fizičari i kozmolozi predviđaju napredak u nadolazećem razdoblju, nema nikakve sumnje da se onaj drugi stroj vječnosti ne može više shvatiti iz fizikalnih kategorija.

Umjesto toga treba krenuti iz kibernetičke perspektive. Pojam „vječnoga sada“ (nunc stans), koji bi odgovarao bezvremenom vremenu, pretpostavlja nematerijalan prostor događaja. Taj je prostor virtualan. Nazivamo ga mrežom (network). Međutim, bez glavnoga pokretača svih događaja, a to može biti samo „umjetna inteligencija“ (A-intelligence), ne može postojati mogućnost zadržavanja informacija u „horizontu događaja“. Razlog leži u tome što mreža ne može biti pukim statičkim prostorom. Informacije se šire virtualnim prostorom kao što se interaktori umrežavaju. Ne treba se nipošto iznenaditi da filozofijski pojam „horizonta događaja“ rabi Stephen Hawking za svoju novu teoriju o biti nastanka „crnih rupa“. (www.http://youtube/DkRDmJpthXg Vidi još: Stephen Hawking, A Brief History of Time, Bantam, New York, 1996.)

Ako informacija stvara događaj, onda je mreža unutar koje se obrađuju i pohranjuju informacije „crna kutija“ metafizike. Ona je istodobno materijalna i nematerijalna, ima je i nema je, nastaje i nestaje, širi se i sažima se. Zbog toga je pitanje vremena u okviru kibernetike s ključnim pojmom informacije, kako je to najbolje definirao njezin utemeljitelj Norbert Wiener, pitanje određenja onoga što se zbiva kada kontrola i komunikacija između životinje i stroja dolazi na razinu nečega što svojim postojanjem nadilazi tehnički sklop. Riječ je o uvjetu mogućnosti „drugoga stroja“ ili onoga koji sâm sebe proizvodi i sâm sebi zadaje pravila nove forme tehničke egzistencije. Bit se ovog „trećega poretka kibernetike“ mora razložiti iz spekulativne mistike samosvijesti.

No, je li jezik samoproizvodnoga stroja mišljenja još uvijek jezikom koji govori tako što misli ono što „jest“ ili se ovdje rađa novi način mišljenja i govorenja kakav nismo još poznavali?