Žarko Paić

1. Da li će 21. vijek biti vijek fundamentalizama?

Postavka da živimo u doba kraja ideologija i sama je ideologijska. S jedne strane, radi se o kraju velikih ideologija moderne. One su koncem 20. stoljeća iscrpile svoje mogućnosti. Prije svega to se odnosi samo na totalitarni poredak realnoga socijalizma s njegovom legitimacijskom moći u ideologijsko-političkome liku komunizma. Fašizam je nestao s povijesne scene porazom u drugome svjetskom ratu. S druge strane, kraj ideologija označava nešto krajnje čudovišno. Totalitarni poredak pretpostavlja razaranje građanskoga društva i modernoga koncepta slobode pojedinca. Stoga je paradoks u tome što je neoliberalni svijet globalizacije u svojem sadašnjem obliku doista nedovršeni kraj ideologije, jer iako načelno suprotstavljen fašizmu i komunizmu time što zagovara slobodu pojedinca, tržišnu privredu i liberalnu demokraciju, u stvarnosti se zbiva kao globalitarni poredak nadzora i kažnjavanja slobode, kako bi rekao Foucault.

Nadzire se i kažnjava sve Druge koji se suprotstavljaju tom jedinome putu svjetske povijesti s novim ideologijskim oružjem. Države koje ne slijede model imperijalnoga poretka Amerike i Zapada proglašavaju se kriminalnima (tzv. rogue states), radnički pokret i antiglobalizacijski pokret destruktivnim silama postmoderne ekonomije, a pokreti za novim identitetom žena, manjinskih skupina i potlačenih naroda Trećega svijeta rušiteljem stabilnosti poretka. Korporacijski kapitalizam može imati samo različite političke oblika nadzora nad životom pojedinca. Autoritarni model Kine ili Rusije, primjerice, pokazuje da je kapitalizam ravnodušan spram ljudskih prava, sloboda i uzvišenih ideala moderne demokracije. Kada takav poredak više nema svoje „prirodne“ neprijatelje, on ih sam proizvodi. Fundamentalizam je, dakle, već u samome pojmu moderna ideologijsko-politička reakcija na neoliberalni poredak globalizacije. Njegova osnova ne može biti ništa drugo nego vjera kao militantna ideologija, pri čemu je islamski fundamentalizam samo najradikalniji oblik politizirane vjere danas u svijetu. 21. stoljeće iz logike same stvari bit će dovršavanje kraja povijesti svim dosad viđenim sredstvima u novome stanju čudovišnih preobrazbi.

Svjedočit ćemo o drugoj (simboličkoj) smrti ideologija kao što su fašizam i komunizam, da se poslužim Lacanovom poznatom postavkom o dvije smrti subjekta, stvarne i simboličke. Ovaj apokaliptički ton valja ipak shvatiti s više ironije, a manje zlogukosti. Fundamentalizmi su u svojem navodnom neprijateljstvu spram neoliberalnog korporacijskoga kapitalizma nužno čudovišni hibrid fašizma po formi, a komunizma po sadržaju: Totalitarni koncept zajednice koja nadilazi podjelu na političku državu i građansko društvo bio je u temelju totalne korporativne države kakvu je zamišljao fašizam. Socijalna pravednost i solidarnost pripadnika takve zajednice odnosi se samo na vjersku, nacionalnu i kulturalnu homogenost – ovo potonje je cinični izraz za novi rasizam isključenja drugih iz „naše“ kulture“  – što je pervertirani koncept komunizma u novome ruhu vjerskoga fundamentalizma.

To je razlog zašto mnogi teoretičari, a osobito novi francuski filozof Glucksmann u svojim knjigama o fundamentalizmu Treća smrt Boga i Dostojevski na Manhattanu, tvrdi da je islamski fundamentalizam totalitarizam s Janusovim licem fašizma i komunizma. Ali pritom se zaboravlja nešto krajnje latentno u samome izvoru neoliberalne ideologije, koja je danas jedina osnova postojanja novoga svjetskog poretka. Fundamentalizmi su samo reakcija na modernu kulturu radikalne slobode pojedinca da vodi svoj život protiv svih zabrana. Oni ne ugrožavaju legitimnost kapitalističke globalitarne „misije“, nego ga, štoviše, ideologijski opravdavaju time što u ime Boga uvijek samo brane svetu „krv i tlo“ vlastite kulture.

Zato kapitalizam nije religijski kult, nego je politizirana religija u 21. stoljeću u svim svojim pojavnim oblicima kult kapitalističke materijalističke perverzije: In Gold We Trust. Svi su fundamentalisti samo pervertirani poduzetnici manihejske borbe za vlastitu bolju prošlost, Njihova je vjera u budućnost istovjetna vjeri militantnog preobraćenika s jedne ideologije na drugu. Bijes i mržnja na Druge čine osnovu nove ljubavi spram Boga kao univerzalnoga fetiša svake moguće političke paranoje.

2. Je li kapitalizam svijet do te mjere uspio globalizirati, da zaista jeste svijet, u jednini, a ne svjetovi, u množini?

Postoji samo jedan svijet i jedna, globalna civilizacija. Ona se zbiva u prostoru-vremenu svjetske povijesti na svojem kraju. Subjekt i supstancija kapitalističkoga razvitka su suvremene tehno-znanosti. Upravo je u tome problem. Bez napretka tehno-znanosti kapitalizam je osuđen na propast. Taj svijet je planetarni usud kojemu ne preostaje suviše mogućnosti. U svojem razvitku on je totalno podvrgnut sferi nužnosti i neizbježnosti kapitalističke globalizacije,. Posrijedi je pitanje moći i održanja gologa života ako je netko isključen iz njegove logike funkcioniranja. Žrtve su strašne – bijeda, zaostalost, nerazvijenost, prepuštanje na milost i nemilost agoniji koja se zbiva kao cinični spektakl ekološki održivoga razvitka. Najbolji primjer za to je danas Afrika.

To je prostor u kojem je neizbježno pojavljivanje radikalnoga fundamentalizma zato što je opustošen ekonomskim neokolonijalizmom zapadnjačke globalizacije. Više se gotovo nema što opustošiti, pa je jedino preostalo da se u zamjenu za velike valove migracije stanovništva u zapadnu Europu nadziru njegovi ekološki resursi – nafta, plemeniti metali, flora i fauna za potrebe globalnog kulturnoga safarija. S time uvelike ide ruku pod ruku i filozofijski zaokret spram prava životinja. Kad su ljudske slobode postale ideologijskom praznom frazom u biopolitičkome poretku gologa života, tada se još jedino možemo osloniti na zaštitu prirode, ionako već iz temelja preobražene u privatizirane korporacijske eko-parkove. Postoje, doduše, još uvijek i drugi svjetovi. To su svjetovi subverzivne mašte kao utočišta pred agonijom ove hiperrealne pustoši i apokalipse globalitarnoga svijeta. Umjetnost je posljednja mogućnost otpora tom „svijetu“. Ali i ti su svjetovi u svojoj produktivnoj nemoći sve više interaktivna entropija zajedništva, kao u Pynchonovu romanu Gravity Rainbow, a sve manje realna alternativa ovom jednom, jedinome svijetu užitka u objektima potrošnje i preživljavanja na rubu egzistencije.

3. U vašoj knjizi ZAOKRET (Littreris, Zagreb, 2009.) govorite o kraju kulture kakvu smo poznavali. Što je kultura danas, što je ona postala? Odnosno, kako ste to formulirali, trebamo li, uopšte, izaći iz slijepe ulice kulture?

Kultura je u suvremeno doba nova ideologija koja se realizira u spektaklu medijske proizvodnje i reprezentacije događaja. Sve su razlike u modernome pojmu kulture nestale. Elitna je kultura danas istog vrijednosnoga ranga kao i njezina navodna suprotnost, vulgarna, masovna kultura s najgorim učincima zatupljivanja javnosti. Ovo što govorim zvuči sablažnjivo. U svojim sam knjigama, a posebno u Moći nepokornosti: intelektualac i biopolitika iz 2006. godine nazvao taj fenomen spektaklom dobrovoljnoga ropstva. Kada kultura u svojem značenju humanističke emancipacije čovjeka od zabluda i predrasuda neznanja, što je bila osnovnom idejom od prosvjetiteljstva do 20. stoljeća, izgubi svoju supstanciju, ona je samo po vanjskim uresima još duhovna avantura modernoga subjekta. Ali stvarno to više nije. Sada je perverzni obrat u tome da je kultura akumulirano masovno znanje  u formi spektakularne razmjene informacija na tržištu.

I filozof, i znanstvenik, i umjetnik, i  posljednji slavni praznoglavac, što je sinonim za aktere celebrity kulture, sudjeluju u tom procesu informacijsko-komunikacijske proizvodnje sadržaja novoga identiteta kulture. Ona je nužno prazna, svedena na specijalizirane životne stilove potrošača, i što je više uklopljena u poredak globalnoga kapitalizma to je više njezina funkcija i uloga slična onome učinku koji McLuhan naziva implozijom medija. Naime, taj je učinak u slobodi izbora načelno ravnopravnih sadržaja, i Mahlerove V. Simfonije i turbo-folk bljezgarija – dosada i puko rasterećenje. Kada je kultura postala drugo ime za banalnost, barbarstvo i glupost, što je vidljivo u aktualnim ideologijskim borbama oko ugroženosti tzv. nacionalnoga identiteta, tada je nužno prijeći na drugu obalu.

Kultura je nihilistički krug kredom. U njemu je moć priznanja vlastitoga identiteta jednaka nemoći ostvarenja vlastite slobode nepripadanja toj i takvoj kulturi, koja sve srozava na kult lažnoga identiteta i još lažnijih razlika. Danas mi Brochova definicija kulture kao simboličkog prevladavanja smrti zvuči nostalgičnom tužaljkom za nečime što je možda oduvijek bila samo iluzija. Ali i to je bolje od ove hipertrofije realnosti.

4. Da li identitetske borbe u promijenjenim okolnostima gube na značaju, ili upravo suprotno?

Borba za identitet je istodobno autentična, kada je posrijedi stvarna prijetnja gubitka slobode identiteta. Tada se kultura nužno afirmativno potvrđuje sredstvom i svrhom egzistencije. U doba etničkih ratova i ratova za državnu neovisnost nacionalni je identitet prvorazredno pitanje slobode identiteta, Isto vrijedi i za sve druge oblike otpora hegemoniji. Borba za identitet nije, dakle, nešto zastarjelo i nevažno u novim uvjetima političke globalizacije. Ali kada se svodi samo na isticanje manjinskih prava, kada je svedena na  multikulturalnu retoriku priznanja Drugoga u univerzalnome getu kultura, onda je isprazna i „reakcionarna“. Uzmimo samo primjer štrajka glađu žena radnica u zagrebačkoj tekstilnoj tvornici „Kamensko“ ovih dana. To je paradigme gotovo uzaludne borbe radnika protiv najvećih kriminalnih radnji u sprezi države i privatizirane ekonomije. Ali ovdje je riječ o ženama, koje su objekt političko-ekonomske logike neoliberalne pljačke u Hrvatskoj ostavljenih da se bore same protiv svih za svoja radnička prava. Njihov je identitet to da su radnice, da su žene kao majke i da je egzistencija njihovih obitelji svedena na goli život.

To je temeljni pojam biopolitike kako ga je razvio talijanski filozof politike Agamben. Borba za identitet je danas prije svega borba za dostojanstvo života u uvjetima  neoliberalne eksploatacije i zatiranja ljudskoga života kao takvog. Sve drugo je, doduše, važno, ali presudna je ipak materijalna egzistencija čovjeka. Povratak u stanje moderne industrijske demokracije označava povratak borbi za slobodu i prava na rad prema načelima socijalno-tržišne privrede. Identitet se uvijek ostvaruje u radikalnoj borbi protiv Drugoga, ne samo u njegovu priznanju.

5. O čemu govorimo kada govorimo o biopolitici?

O metodama i strategiji političkoga isključivanja Drugih iz suverene političke zajednice (ilegalni imigranti), o biomedicinskim zahvatima u tijelo čovjeka, o granicama reprodukcije gologa života, o slobodi, životu i smrti u doba apsolutne produkcije samoga života kao događaja kapitalističke eksploatacije ljudskoga tijela do krajnjih granica. Biopolitika je istoznačna sa stanjem nadzora države i njezinih ideologijskih aparata i institucija nad slobodom čovjeka. Govorimo, dakle, o novoj definiciji ljudskih prava i suverenosti nacije-države u neoimperijalnome poretku globalizacije.

6. Nakon „Zaokreta“, što je uloga filozofije? Što danas može biti uloga (bio)političkoga intelektualca?

Filozofija ima svoj izgled prebolijevanja ove tehno-znanstvene epohe svođenja svijeta na racionalni izbor i produženje života čovjeka u posthumanome stanju stroja, kiborga i robota samo u pokušaju radikalne dekonstrukcije svijeta kao biopolitičkoga arhipelaga. Ne mnogo, uistinu mali, ali nesvodiv ostatak koji je sada na istom rangu kao i uloga suvremene umjetnosti. A intelektualci ako ne postanu medijski proizvođači koncepata, na rubu spektakla i dosade, više ne postoje. Spektakl, dakako, uključuje i spektakl svih vrsta revolucionarnih obrata i zaokreta na javnoj pozornici.

Umjesto intelektualaca imamo danas nove mandarine i proroke korporativnoga znanja. Preostaje nam ipak mišljenje slobode kao bezdana i kaosa ovoga svijeta. Intelektualci su prije svega mislioci, a tek onda aktivisti i borci za univerzalne vrijednosti.