Žarko Paić

1.

Knjiga francuskoga filozofa tehnologije Bernarda Stieglera Od biopolitike do psihomoći. Logika brige I.2., učenika Jacquesa Derride i autora važne trilogije Tehnika i vrijeme, u izdanju Suhrkampa na njemačkome jeziku u drugome izdanju 2015. godine, predstavlja vrlo dobru sintezu njegovih ključnih postavki iz nekoliko knjiga koje pripadaju ciklusu tzv. „logike brige“. Nije to „briga“ o kojoj govori Heidegger u Bitku i vremenu kao temeljno egzistencijalno ustrojstvo tubitka u njegovu odnosu spram bitka-u-svijetu i ekstatičke vremenitosti s vladavinom dimenzije budućnosti. Posrijedi je Stieglerovo tumačenje i prerada Foucaultova pojma tehnologije sebstva u volji za oblikovanjem samodiscipline koja se za razliku od Foucaulta više ne odnosi strogo na tijelo, već na svijest/samosvijest u suvremenosti. Stieglerova knjiga na njemačkome jeziku sastoji se od pet tekstova: „Što je filozofija?“,“Biomoć, psihomoć i gramatiziranje“, „Discipline i farmakalogije znanja“, „Oikonomia objekta pažnje“ i „O 20. stoljeću u sadašnjosti – kad nam preostaje vrijeme“.

          U knjizi autor, dakle, analizira prijelaz s discipliniranja tijela (biopolitika) na tehnološku kontrolu svijesti (psihomoć).

Ključni sadržaj i postavke Stieglerova mišljenja  su sljedeće.

1. Dok je Foucaultov koncept biopolitike opisivao upravljanje životom i discipliniranje tijela, Stiegler tvrdi da se moć danas poglavito očituje kao psihomoć. To više ne smjera na tijelo, već na kontrolu i modulaciju pažnje i svijesti.
2. Znanje i vrijednosti više se ne prenose organski s generacije na generaciju, već ih sve više posreduju programske industrije (masovni mediji, digitalne platforme).
3. Stiegler dijagnosticira sustavno uništavanje pažnje, posebno među mlađim generacijama. Stalno medijsko preopterećenje priječi razvitak duboke koncentracije i kritičkoga mišljenja.
4. On smatra moderne mnemoničke tehnologije (tehnike pamćenja) lijekom – one mogu biti i lijek za um i otrov koji vodi njegovoj nezrelosti.
5. Kao protuprijedlog psihomoći, Stiegler se zalaže za noopolitiku (politiku uma). Cilj je preispitati obrazovanje i uspostaviti prakse “brige” kako bi se ponovno zadobila pažnja i kolektivna inteligencija.

2.

Za Bernarda Stieglera, razvitak povezan s digitalnom gramatizacijom ljudskoga postojanja manje se odnosio na obećanje demokratizacije, a više na opasnost od uništenja psihe. Središnji alat za ovu dijagnozu sadašnjosti predstavlja sklop koncepata psihomoći, psihotehnologije i psihopolitike. Stiegler tvrdi da je, zbog premise tercijarnoga zadržavanja, neizbježno da svaka nova tehnologija rekonfigurira psihičko i društveno tkivo u kojem se širi. U tom smislu, svaka tehnologija također ima psihotehnički aspekt  ꟷ iako Stiegler prvenstveno navodi pisanje i knjigu kao psihotehnike u eksplicitnome smislu te riječi. Tehnologije sebstva koje je analizirao kasniji Foucault također se nazivaju psihotehnikama u tom smislu. (Stiegler barem sugerira da se pojam može tumačiti mnogo šire kada se također odnosi na tjelesne tehnike poput plesa, gimnastike, sporta ili planinarenja kao psihotehnike, ukoliko i one treniraju pažnju.) Ova objašnjenja već jasno daju do znanja da je psihološka sposobnost pažnje središnja za Stieglerova razmatranja.

U svakom slučaju, usmjerenost na pažnju posebno je bitan za Stieglerovu kritiku kulturne industrije, odnosno onoga što on naziva “programskim industrijama”, tj. “tvrtkama aktivnim u audiovizualnome sektoru”. Već u prvoj raspravi „Što je filozofija?“ Stiegler upućuje na činjenicu da je akademsko nasljeđe zapadnjačke civilizacije određeno ponajprije kulturom pisma, pa odatle proces gramatiziranja svijesti (a to je odjek Derridine pozicije još iz kanonskoga djela poststrukturalizma O gramatologiji iz 1967. godine) označava ono što pripada „retencionalnome sjećanju“ koje se razvija „transindinvidualno“. Uglavnom, ono što je ključno za svezu „brige“ i „psihomoći“ jest totalni prijelaz iz disciplinarnoga u društvo kontrole (Foucault-Deleuze). I zato više nije posrijedi samo discipliniranje ljudskoga tijela u okvirima zapadnjačkoga sustava mišljenja i djelovanja što je kasni Foucault pojmom biopolitike jasno izložio kroz prijelaz od pojma diskursa do dispozitiva moći.

Svijest kao samosvijest nastoji se u suvremenome kapitalizmu s njegovim pripadnim društvima potrošaštva imati pod kontrolom zahvaljujući ne više gramatiziranju. Umjesto pisma na djelu je vladavina vizualizacije koja izravno u masovnoj proizvodnji informacija zauzima ljudsku pažnju. Dok je još Foucault mogao imati u vidu ovaj proces ovladavanja sebstvom kao pokušaj samokontrole kroz različite tehnologije društvenih iskustava u povijesti od kršćanstva do stoe, a u središtu mu je bio sklop znanja/moći od seksualnosti do nadziranja i kažnjavanja ljudskoga tijela, Stiegler inzistira na prijelazu iz onog tjelesnoga kao biopolitičkoga u područje duševno-duhovnoga kao psihopolitičkoga. (str. 26-34) Nije teško razabrati da se ovdje nastoji razumjeti jedna od najvažnijih posljedica onoga što je sam Foucault već početkom 1970ih godina definirao kao obrat paradigme: od teksta do slike. No, Stiegler nije ipak mislilac koji će pojam slike radikalno postaviti u samo središte svojih razmatranja kao što je to vidljivo u mojim promišljanjima tehnosfere (v. Žarko Paić, The technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics, Palgrave Macmillan, Cham, 2026.) On ustrajno nastoji pokazati kako se briga kao uvjet mogućnosti ovladavanja sebstvom u vizualnoj kulturi gramatiziranja svijesti otvara kao temeljni problem kojim psihotehnološka konstrukcija života ovladava pažnjom nove generacije „subjekata“ u kasnome kapitalizmu koji forsira upravo brzinu i trenutačnost strategija vizualizacije u društvima kontrole.

3.

Motivacija iza koncepta psihomoći može se shvatiti tek kada Stieglerovo uvjerenje dođe u fokus: da medijski konzumenti, prisvajanjem pažnje, nisu samo zarobljeni u uvijek uniformnoj sadašnjosti, već da je istovremeno i njihova veza s budućnošću ograničena. Prema njemu, najvažnija, ali očito i najnesigurnija psihološka funkcija je sposobnost povezivanja s nepostojećim objektima, s onim što naziva konzistentnostima i karakterizira kao beskonačne objekte daleko od bilo kakve izračunljivosti. To bi se moglo shvatiti kao da obuhvaća uvjerenja bilo koje vrste. U filozofiji to su klasične vrijednosti i ideje, i to ne samo u platonskome smislu; Kant i kritička tradicija koja ga je slijedila također se pridržavaju regulativnih ideja, pa čak i dekonstrukcija prepoznaje koncepte poput dara ili pravde, koji se nikada ne mogu iscrpiti empirijskim, izračunljivim odnosima. Za Derridu, neempirijski koncepti poput ovih eminentno otvaraju horizont beskonačnoga dolaska u smislu radikalno otvorene budućnosti. Stiegler se slaže s ovim teoremom, ali ga temelji na psihičkoj sposobnosti želje, koja je uvijek već sukonstituirana tehnologijom.

Međutim, temeljni problem ove knjige i uopće Stieglerova mišljenja u razumijevanju suvremene tehnologije polazeći od deridijanskih pojmova gramatiziranja svijesti te prerađenih fukoovskih pojmova brige za stvaranje sebstva sposobnog za samokontrolu i slobodu u okvirima vladavine psihotehnološke konstrukcije života ponajprije se razabire u tome što je samosvijest već unaprijed „kolonizirana“ i uvučena u sklop koji dovodi u pitanje i strukturu ljudskoga mišljenja na ishodu modernosti. Naime, Stiegler na tragovima Foucaulta pokazuje da je ovo pitanje ključno za budućnost upravo zbog toga što je sposobnost društveno-humanističkih znanosti da se uhvati u koštac s eksponencijalnim rastom tehnomorfne kulture digitalnih strojeva u najmanju ruku ispod razine i zadaće vremena.

Svi mi, postgeneracijski „Metuzalemi“ iz jedne daleke epohe koju je karakterizirao duh ozbiljnosti, vladavina kulture teksta i povjerenje u smisao povijesti unatoč svih strahotnih događaja uništenja čovječnosti u 20. stoljeću vidimo kako se najnovija generacija tzv. Z-svijeta predaje u potpunosti demonima virtualizacije i postaje imuna na patetične pozive na otpor svakoj vrsti koloniziranja i umrtvljenja kritičke pažnje strategijama funkcionalne vizualizacije koja počiva na imploziji informacija. Profesori predaju studentima koji maksimalno mogu izdržati pola sata bez video-igara i „skrolanja“ sadržaja s društvenih mreža i raznih portala. Razlog ove prepuštenosti „čarima“ slikovne fascinacije nije u spontanosti onih koji nemaju sklonosti za težinu refleksije, već u samoj biti jedinstvene i čudovišne psihomoći uzrokovane tehnologijom koja nadilazi granice ljudskoga-suviše-ljudskoga. Čitanje Stieglera u tom pogledu je „ljekovito“, ali ne i odlučujuće za moje razumijevanje biti tehnosfere. Ne mislim da se  bilo koja farmakologija kao prevladavanje ovog zloduha suvremenosti može radikalno suočiti s nečim što je već odavno dospjelo do onog što je Günther Anders u svojim kulturpesimističkim esejima nazvao „zastarjelošću čovjeka“. (v. Žarko Paić, The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023.).

A ta je „zastarjelost“ rezultat obrata koji više nije moguće razumjeti ni deridijanskim ni fukoovskim konceptima, jer je posrijedi autopoietički način drugačijeg mišljenja tehnosfere, a ne samo prijelaz iz biopolitike u psihomoć koja omogućuje kognitivnome kapitalizmu da suvereno trijumfira u prostoru rasterećenja i zabave, u onome što je još Marx rezervirao za „višu djelatnost“ u „carstvu slobode“. Lijeka koji bi imao spasonosnu supstanciju kritike i prevladavanja noopolitike ravnodušnosti spram svijeta kao horizonta slobode i pravednosti nema bez radikalne promjene same biti mišljenja bez novoga pada u bezdan anti-tehnicizma. Najgora stvar je da i danas među tzv. progresivnim marksistima i njihovim pristašama među mladima vlada uvjerenje koje je totalni dogmatizam s „dobrim namjerama“: da je tehniku i tehnologiju moguće koristiti kao puko sredstvo za uzvišene ljudske potrebe i ciljeve, pa je napredak autogenerativnih sustava AI po tome samo „kolektivni duh ljudskoga znanja uzdignutog do razine totalne enciklopedije svijeta“. Sva sreća da tako ne misli i Stiegler, jer nikad ne bi sustavno čitao ni Husserla ni Heideggera, ni Foucaulta ni Deleuzea niti Derridu u nastojanju da shvati zašto se tzv. bit suvremene psihotehnološke konstrukcije života više ne može prepustiti sablastima pseudo-humanizma i njegovim poklonicima koji izlaz traže u „podruštvljenju“ interneta i „socijalno-kritičkoj participaciji“ mnoštva na mreži. Kao da već sama tehnosfera nije ono što nadilazi granice svih propalih sustava pseudo-demokratizacije medija i njihovih nemoćnih subjekata tzv. otpora.

Stiglerova je knjiga barem po nečemu farmakologijski nadmoćna svim takvim propagandistima „krika i bijesa“ iz nasljeđa zapadnoga marksizma, ali i drugoj strani ovog teorijskoga Kulturkampfa koja nemisaono opetuje razne špenglerizme za potrebe metapolitičke desnice koja nema ni jednog mislioca danas vrijednog spomena u razmatranju problema tehnike, tehnologije i tehnosfere kao i pitanja o političkim konzekvencijama razračunavanja s videocentrizmom ove čudovišno banalizirane suvremenosti.

U traganju za istinskom „logikom brige“ Stiegler je otvorio ključno pitanje naše nelagode s vremenom posvemašnje tehno-biopolitike. Ono glasi: ima li filozofija još uopće moć promišljanja onog što joj leži u temelju ako je samosvijest čovjeka dospjela do svojeg kraja u logici psihotehnološkoga pada sabranosti samoga mišljenja?