Žarko Paić

Uvod

Ekonomija, politika i kultura u neoliberalnome shvaćanju postaju metastabilnim sklopom. On se uvijek nalazi na rubu kaosa. Razlog leži u tome što globalna ekonomija funkcionira poput mreže fraktalnih odnosa između korporativno uređenoga svijeta, neovisno je li riječ o formalno demokratskome poretku vrijednosti sa zaštitom privatnoga vlasništva, slobodom tiska i ustavom zajamčenim ljudskim i građanskim pravima, ili se sve to suspendira u autokratskome poretku vladavine, ili je možda, naposljetku, posrijedi hibridni sustav vladavine između despocije i tiranije. Kako valja razumjeti pojam metastabilnosti? Nije riječ o strukturnim krizama kapitalizma. Umjesto periodičnoga zastoja u investiranju i ostvarenju profita transnacionalnih korporacija s obzirom na stalni napredak tehnoznanstvenih istraživanja s kojima se kapital u svojim metamorfozama od robe, preko novca do kapitala uzdiže do totalne mobilizacije kognitivnih kapaciteta čovjeka kao animal rationale, sada je obrat u tome što kaos i entropija predstavljaju novu ravnotežu sustava. Nije li to paradoksalno i aporetično u svojoj učinkovitosti? Znači li to da je za uspjeh neoliberalizma u globalnome poretku gotovo neizbježan savez triju pojavnih formi u kojima se pokazuje njegova kontingentna moć?

To su ponajprije razvitak tehnosfere iz koje nastaje semiosfera, odnosno organiziranje ekonomije kao managementa ljudskih želja, potom politički sustav na rubu demokracije koji umjesto vladavine jednakih promiče plutokratsku oligarhiju elita iznimno prilagođenih vrtoglavim promjenama u tehnologiji i društvu, te naposljetku ono što je vidljivi rezultat našeg informacijskoga doba – mediosfera kao mahniti stroj za proizvodnju pseudo-realnosti. U svim se aspektima svijeta života ogleda moć neoliberalizma, čak i tamo gdje se to na prvi pogled ne očekuje. Pojam vođe zamijenjen je marketingom vodstva ekonomskih gurua nalik američkim televizijskim fundamentalističkim propovjednicima. Ali, mesijanstvo i apokalipsa s neba se sele na realne probleme. Prostori tzv. slobodnoga vremena, kao što su to još opisali Adorno i Horkheimer, kroz djelatnost „kulturne industrije“ u potpunosti su zaposjednuti marketingom zabave i spektakla (entertainment). To je, uostalom, za neoliberalni propagandni uspjeh idealni model psihopolitike. Što mora činiti suvremeni političar da bi bio vjerodostojan nije drugo negoli sveza new age duhovnjaštva i celebrity-figura sporta i show-biznisa. Otkako je predsjednikom SAD-a postao holivudski glumac Ronald Reagan u dva mandata (1981-1989.), mijenja se poželjni lik političara iz tehnokrata u zvijezdu apsolutne moći. Prevlast slike otada nadomješta dugovjeku moć jezika.

          Metastabilnost se odnosi na promjenjive strukture i hibridne sklopove snaga s kojima operira New Management Economy. U svakom slučaju jedno je neporecivo. Oligarhijska moć elita u suvremeno doba raspoređena je gotovo ravnomjerno diljem globalnoga poretka, bez obzira na političke razlike i kulturne vrijednosti. Što je više metastabilnosti sustava „krizni management“ ostvaruje više profita. Za to je već dovoljno kazati da se u jeziku ekonomsko-političke logike neoliberalizma uspostavio izraz „upravljanja krizom“. (Vidi o tome: Luis Suarez-Villa, Corporate Power, Oligopolies, and the Crisis of the State, State University of New York Press, Albany-New York, 2015.) Metajezik informacijske ekonomije duboko je ušao pod kožu u svakodnevnom životu svih sudionika globalno-planetarnih interakcija. Pobjeda neoliberalizma nad životom dosiže vrhunac kada um postaje želja za ništavilom i prazninom bitka samoga. Nije stoga začudno da se u fenomene suvremenoga new age „duhovnoga obrata“ ubraja vrhunski cinizam neoliberalnoga psihopolitičkoga turizma: bankari za svoju glavnu destinaciju odabiru putovanje na Tibet! Doseći vrhunce Geo-ekonomije znači osvojiti svijet kao prostor-vrijeme duhovno-materijalne ekstaze. Tijelo više nema granice kao što kapital više nema svoju fizičku odredivost. Sve je premješteno u svemir i informacijsku imploziju svijeta. Ništa više nije „ništa“, kao što se bitak ne iskazuje onime „jest“. Poput glavne postavke teorija složenosti, (complexity) emergencije i kontingencije koje više ne pitaju o „biti“ stvari (qoudittas), već o načinu stvaranja nečega kao nečega (quidditas), tako se i neoliberalni globalni kapitalizam u svojoj egzistencijalnoj strukturi pojavljuje u formi metastabilne realnosti samoga života.

A taj se život u svim svojim preobrazbama poput Kafkina kukca razotkriva samo iz jedne jedine perspektive. To je totalna mobilizacija ekonomije uma i želje za dosezanjem omega-točke entropije: iz ništa kroz kvantitativno beskonačno nešto do apsolutnoga ništavila. Pogledajmo kako se to odigrava u spektakularnome događaju ekonomskog managementa i političkoga marketinga. Zašto je neoliberalna kultura radikalnoga individualizma ujedno najneracionalniji izbor uopće ako za svoje posljednje opravdanje poseže za „političkom teologijom“ mesijanske psihopolitike Vođa (leadership)?

          David Cameron, britanski premijer, na konferenciji konzervativne stranke u ožujku 2013. godine izjavio je da se Velika Britanija izgrađuje u smjeru „Aspiration Nation“, zemlju u kojoj više neće biti važno poznanstvo s nekim uglednikom ili socijalno i nacionalno podrijetlo, već tko je tko i kamo smjera. Ukratko, nova politika konzervativaca u drugom desetljeću 21. stoljeća iskazuje utopiju ranoga liberalizma poznatog u SAD-u kao „jednakost šansi“. No, za razliku od te ideologijske mantre koju je, kako smo već istakli, Alexis de Tocquveille smatrao ujedno uvjetom mogućnosti istinske demokracije, ali i skrivenom opasnošću svođenja slobode i jednakosti na konzumeristički svjetonazor, sada se sve premješta u moć totalne kontrole samog oslobođenoga pojedinca. Štoviše, neokonzervativni se pojam društva, ako se to još tako uopće može nazvati, određuje iz perspektive uspjeha pojedinaca koji u svojem korporativnome organiziranju nadomještaju socijalnu državu idejom „Aspiration Nation“.

Nema nikakve sumnje, radi se o konceptu nove meritokracije, odnosno vladavine manjine kao elite najuspješnijih koji predvode „društvo“ u smjeru ovladavanja svjetskim tržištima. Egalitarizam se kritički dekonstruira na taj način da ga se ideologijski svodi na glavnoga krivca ekonomske zaostalosti u odnosu na druge konkurentne prostore kapitalističkoga investiranja. Meritokracija se pojavljuje ne tek sinonimom za oligarhijsku vladavinu. Ona je njezin praktični rezultat. U ovome pojmu spajaju se ekonomski management i politički marketing. Tri su mu temeljna načela ili idejni pokretači: (1) ekonomski rast; (2) kapitalistička konkurencija; (3) jednakost šansi. Svo troje se uklapa u neoliberalni model upravljanja svijetom kao sjedinjenjem logike tržišta i logike političkoga odlučivanja (marketizacija=meritokracija).(Vidi o tome: Jo Littler, „Meritocracy as Plutocracy: The Marketising of ‘Equality’ under Neoliberalism“, New Formations, br. 80-81/2013., str. 52-72.)

Što je to – meritokracija? Britanski sociolog Michael Young u djelu Uspon meritokracije (The Rise of Meritocracy) kao i američki sociolog Daniel Bell u glasovitome spisu Dolazak postindustrijskoga društva (The Coming of Post-Industrial Society) pokazali su kako se unutar različitih formi kasnoga kapitalizma stvaraju ekonomske, političke i kulturalne pretpostavke za prijelaz u stanje individualističkog osjećaja u kojem želja za uspjehom i motivacija sustavom nagrada na tržištu postaje presudnom. (Michael Young, The Rise of Meritocracy, Transaction Books, London, 2004. i Daniel Bell, The Coming of Post-Industrial Society: A Venture in Social Forecasting, Basic Books, New York, 1973.)

 Meritokracija pritom postaje novim načinom doživljaja vlastite inicijative i talenta u konkurentskoj prirodi kapitalističke ekonomije. Neoliberalizam se oslanja upravo na ideologijske i kulturalne diskurse kao što su „društvena mobilnost“, „natjecateljski stimulans“, „singularnost uspjeha“. Jednostavno, riječ je o psihopolitici ili marketingu navigacije društvenim procesima s osloncem na tržišne strategije uspjeha. Suvremeni predlošci takvog marketinga nalaze se u različitim agresivnim reklamama o vlastitoj inicijativi i riziku koji uvijek donosi uspjeh. A uspjeh se, dakako, može mjeriti jedino kvantitativno, odnosno profitom i dugoročnim ulaganjem u vlastitu „kreativnost“. Pod time se misli na razvitak suvremenih „kreativnih industrija“, jer je posredovanje u komunikaciji postalo važnije od fizičkoga rada.

Televizijske emisije koje potiču ovu konkurenciju u stvaranju talenata zasnivaju se na novome pristupu psihologiji samosvjesnoga pojedinca poput Talent show-a ili The Voice. Njihova je strategija spoj manipulacije osjećajima priznanja i zapovijedi kontrolnoga mehanizma interakcije između pojedinca i zajednice. Kontrola masovne publike ili stvarnih subjekata-objekata potrošačkoga društva pojavljuje se na dvije razine: ekonomskoj i psihološkoj. Proizvod ili objekt potrošnje nije tek materijalni objekt. Mnogo je važnije ono što se zahvaljujući procvatu estetizacije i dizajnu krajem 20. stoljeća upisuje u samu strukturu nesvjesnoga. Želja za uspjehom mora imati svoj korelat u materijalnome liku objekta visokog društvenoga statusa i priznanja u društvenoj hijerarhiji. Simbolički kapital meritokracije označava njegovu stvarnu vladavinu u svim institucijama globalnoga poretka danas. Naravno, obrazovanje je na samome vrhu. Ali samo ono obrazovanje koje se danas razvija kao norma uspjeha u kognitivnome kapitalizmu i koje pridonosi društvenoj mobilnosti i pokretljivosti kapitala.

          U filmu Paula Thomasa Andersona, Magnolija, svojevrsnoj kulturalnoj paradigmi Amerike 1990-ih godina, u kojem se fragmentacijom realnosti život u postindustrijskome društvu „prikazuje“ i „predstavlja“ kao negativan rezultat neoliberalne paranoje o nužnosti uspjeha, pa svi likovi u svojoj histeriji i duhovnoj praznini pate od nemogućnosti ljubavi i sreće u dubokoj tjeskobi i depresiji, nestaju razlike između elita i masa. Meritokracija je psihopolitika oligarhije, ali njezin je paradoks u tome što se zbiva jedino u masovnome društvu bez stvarnoga subjekta. Po prvi se put u svjetskoj povijesti dešava derealizacija želje. Do toga dolazi na taj način što se, paradoksalno, sama želja propagira emancipacijom od represije i to kako u libertinskim društvenim pokretima 1960-ih i 1970-ih godina, tako i u psihoanalitički usmjerenome marksizmu na tragu Lacana. Meritokracija nije tek vladavina obrazovanih, pametnih i talentiranih u neoliberalnoj ekonomiji New Managementa, kao što nije tek psihopolitika dosezanja krajnjih ciljeva u političkome marketingu. To je ono što odlikuje kulturu u njezinom postmodernome obratu s kultom razlika i heterogenosti, fleksibilnošću, fluidnošću, hibridnostima i preobrazbama identiteta. Neoliberalizam se u mnogostrukim formama utjelovljuje u posthumanome stanju bez solidarnosti s Drugime, bez „socijalne osjetljivosti“, bez suosjećanja s onima koji se nalaze na dnu i u podzemlju globalnoga poretka nejednakosti. I zato nije nipošto paradoksalno što se politika oligarhije i meritokracije kao postdemokratska borba za očuvanjem privilegija u zamrznutome stanju vladavine elita nad društvenim klasama zbiva kao etičko-pravni konsenzus o permanentnim reformama onoga Istoga.

Tajna je uspjeha neoliberalizma u tome što se management i marketing ne odnose samo na ekonomske strategije „uspjeha“ na svjetskome tržištu. Politika i kultura suvremenog doba predstavljaju korporativno upravljanje u kojem kontrola transakcija na tržištu ljudskoga kapitala ne dolazi više izvan sustava. Kontrola je postala kategorijom vladavine oligarhije kao meritokracije upravo stoga jer je riječ o onome neljudskome. A ono počiva na biokibernetičkome kôdu umjesto komunikacije face-to-face. Drugim riječima, neoliberalizam se ne svodi na ekonomiju zato što se koristi ekonometrijskim metodama mjerenja svega što jest u politici i kulturi. Njegova je bit meta-ekonomskom, a politika se svodi na ono što je Ranciere nazvao parapolitikom događaja koji se konstruira i u toj društvenoj konstrukciji kao (protu)revoluciji kapitalizma u 21. stoljeću ne nazire se kraj ovome događaju s globalno-planetarnim posljedicama za sve vidljive i nevidljive subjekte/aktere.

„Neoliberalizam se često opisuje kao ideologija tržišta i kao suprotnost državnoj intervenciji. Premda je istina da neoliberalizam ima svoju ideologiju i propagandu, on je ipak fundamentalno novi društveni poredak u kojem su moć i prihodi viših slojeva vladajućih klasa –  bogataša – bili iznova uspostavljeni nakon njihova pada. Ovu višu kapitalističku klasu nazivamo ‘financijskom’, a financijskim institucijama one kroz koje se njihova moć učvršćuje. Iako su uvjeti koji su pridonijeli strukturnoj krizi postupno nestali, veliki dio svjetske ekonomije obilježava sporiji rast i nezaposlenost, a nejednakost je u zabrinjavajućem porastu. To je bila cijena uspješne obnove prihoda i bogatstva najbogatijih.“ (Gérard Duménil i Dominique Lévy, „The Neoliberal (Counter-)Revolution“, u: Alfredo Saad-Filho i Deborah Johnston (ur.), Neoliberalism: A Critical Reader, Pluto Press, London – Ann Arbor, 2005., str. 9. )

Ako prihvatimo postavku Duménila i Lévyja o neoliberalizmu kao novom društvenome poretku onda je upitno o kakvom se to shvaćanju društva radi, jer neoliberalizam upravo razara bit društva u liberalnome shvaćanju tog pojma. Naime, društvo nije tek prostor ozbiljenja egoistične motivacije pojedinca u stjecanju bogatstva, nego prostor interakcije različitih individualnih i kolektivnih identiteta od sindikata, NGO-sektora civilnih službi do mikropolitika identiteta raznolikih spolno/rodnih, rasnih i nacionalnih manjina. Nadalje, društvo nije ni agregat pojedinačnih interesa. Štoviše, ono je u izravnoj korelaciji s tipom države u okviru prostora teritorijalne suverenosti od novoga vijeka do kraja moderne. Michel Foucault je predavanja o biopolitici i umijeću vladanja zaokružio s temeljnim pitanjem o državi koje bismo mogli formulirati parafraziranjem slavnoga iskaza Margaret Thatcher: There is no such thing as state.

Ako onda nije više jasno što je to društvo u neoliberalnome poretku, još je manje izvjesno o kojoj se to i kakvoj državi radi kada je njezina temeljna značajka vladavine, naime suverenost nad vlastitim prostorom zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, dovedena u pitanje ulaskom u globalni poredak nacija-država s hegemonijom SAD-a u okrilju zapadnjačke civilizacije (NATO, MMF, Svjetska banka). „Novi društveni poredak“ koji se neoliberalizmom stvara može se samo uvjetno odrediti istoznačnim s neoimperijalnom formom globalizacije. Razlike su u tome što je neoliberalizam upravo sve i ništa u strogom teorijskome i praktičnome smislu riječi: i ideologija, i ekonomska strategija privatizacije javnog ili zajedničkoga dobra, i psihopolitika kao marketing, i diskurs moći, i put do nove (ne)jednakosti između vladajućih oligarhija u svijetu.

          Ta logika i-i određuje njegovu složenu bit u novim povijesnim uvjetima. No, ono što je ovdje najvažnije jest to da je „novi društveni poredak“ u znaku entropije i na rubu kaosa. Razlog leži u tome što se neprestano insceniraju nove krize i vode regionalni ratovi između oligarhijsko-plutokratske forme neoimperijalne moći i mreže „odmetničkih država“ (rogue states). Ali to više nisu ratovi između nacija-država, već policijske intervencije u permanentnom građanskome ratu na globalnoj razini. Društvo bez solidarnosti i bez unutarnje stabilnosti subjekata/aktera može biti samo „društvo kontrole“. A njime se upravlja kao korporacijom. To je društvo s ograničenom odgovornošću i s privremenim rokom trajanja. Stoga neoliberalizam nije „novi društveni poredak“. Posve suprotno, s neoliberalizmom nalazimo se na kraju modernoga shvaćanja društva. Što ga nadomješta jest sustav svjetske sigurnosti kao ravnoteže „umreženih društava“ o kojima govori sociolog Manuel Castells. (Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, 2000. S engleskoga preveo Ognjen Andrić) Njihova se aktivnost naposljetku svodi na interakcije u mreži nove komunikacijske moći ekonomije, politike i kulture. I baš zbog toga što više ne postoje elementarne čestice „novog društvenoga ugovora“ između meritokracijski shvaćenih pojedinaca kao homo aeconomicusa, čitav se „novi svjetski poredak“ čini kao mreža prepuna rupa i tragova rizomatske strukture unutarnjeg i vanjskoga terora koji tu mrežu para na čvorovima glokalnih kriza iz dana u dan.

1. Kritika oligarhije i njezine granice: Mafija kao mračni Drugi neoliberalizma

Vratimo li se pitanju zašto „racionalni izbor“ u doba neoliberalizma postaje najgori oblik iracionalnosti, tada je jedan od odgovora već sadržan u samoj biti globalnoga kapitalizma. Vidimo da je ovaj pridjev „globalnosti“ rezultat obrata: suvremeni kapitalizam zasnovan na nematerijalnome radu jest financijski ili spekulativan, a ne industrijski i usmjeren na proizvodnju objekata/stvari. To, naravno, ne znači da proizvodnja nije nadišla sve povijesne epohe. Problem je, međutim, u tome što obrat iz proizvodnje-industrije u financijsko-spekulativno područje transakcija na tržištima dionica počiva na ekonomiji „javnoga duga“ u koji su poput muhe u paukovoj mreži upletene sve tzv. zemlje u razvitku. A pojam „razvitka“ (development) više se ne odnosi ni na kakvu industriju, već na eksploataciju nematerijalnoga rada u digitalnoj ekonomiji preko svih granica radne izdržljivosti. Eksploatacija u kognitivnome kapitalizmu nije spekulativna, ali su njezine posljedice dramatske za razvitak normalne društvenosti. Radi se o pokoravanju slobodnoga vremena do posljednjih granica sna, jer digitalni radnici više ne spavaju. (Johnatan Crary, 24/7: Late Capitalism and the Ends of Sleep, Verso, London-New York, 2014.) Oni interaktivno bdiju nad mrežom u mahnitoj trci za inovacijama na nemilosrdnom tržištu u globalnome poretku.

          Posljedice nisu, dakle, tek u posvemašnjem umoru od nematerijalnoga rada čime se okupira javna percepcija u korporativnome prostoru gledanja, nego se radi o svođenju slobodnoga vremena na „radni prostor“ kvantifikacije. Spekulativni je kapitalizam okrutan u svojem oligarhijskome upravljanju svijetom. Zbog toga što vrijeme transakcije postaje prostorom umreženih translokacija u realnome vremenu, vrtoglavo se ubrzavaju operacije za koje su potrebne nove tehničke vještine. I još više racionalnost bez izbora u stalnom obrazovanju koje ne stvara tek društveni pritisak nove modernizacije. Društvo je tu posve nevažno. Jedino što se čini presudnim jest moć tehnosfere (kibernetika i informatika). Stoga kontrola i vladavina nad prostorom reinvestiranja nije rezultat „slučaja“. Ovdje otpada bilo kakva mistika kontingencije. Kapitalizam se u spekulativnome stadiju vlastita razvitka „nužno“ ponaša poput aksiomatskoga stroja razaranja unutarnje i izvanjske okoline.

Razlog je u tome što se ne može smiriti nikakvim tlapnjama o „održivome razvitku“ i ekološkim vatrogasnim mjerama očuvanja oaza prirode od pustošenja. Svi su pozivi za obratom poput katehizma za obzirne bludnice, bez ikakvoga pokrića i bez smisla. Deleuze i Guattari jasno izvode ono što se čini temeljnim paradoksom baš ovoga „ovdje“ i „sada“ kapitalizma zasnovanog na neoliberalnoj ideji „racionalnoga izbora“. Oni kažu da je sve u kapitalizmu racionalno osim kapitalizma samoga. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, „Capitalism: A Very Special Delirium“, u: S. Lothinger (ur.), Chaosophy, Autonomedia/Semiotexte, New York, 1995., str. 36.)

Ludilo je sistematsko, a um nije nevin u ludnici. Prema tome, ono što se zbiva kada iz stadija industrijskoga razvitka ulazimo u doba financijskog ili spekulativnoga kapitalizma jest neizbježna posljedica razaranja društvenih odnosa povjerenja i minimalnoga konsenzusa o nevaranju ili poštenju u ovoj igri između banaka, država i transnacionalnih korporacija.

          Korupcija je samo izvanjski fenomen degeneracije vrijednosti u plutokratskim demokracijama danas. Dubinsko razaranje čitavoga sklopa društvenih mreža ekonomije, politike i kulture događa se u izlasku iz mraka na svjetlo, u objelodanjivanju „javnih tajni“, razotkriću masovne paranoje bez koje ovaj psihopolitički poredak demokracije ne bi mogao postojati, ali tako da sve ostane isto. Jer kako kaže Béla Hamvas, „ono što je bilo u mraku neka ostane u mraku“. Najznačajniji fenomen ovoga prijelaza koji je neoliberalni kapitalizam učinio od 1980-ih godina do danas nije u racionalnome izboru homo oeconomicusa da bude predmetom svoje vlastite želje za profitom, svojom vlastitom korporacijom i managementom hiperindividualizma. Naprotiv, najznačajniji fenomen oligarhijske vladavine u kojoj ekonomija određuje granice politici i kulturi jest prelazak kapitalizma u stanje koje Bernard Stiegler naziva „mafijizacijom“. (Peter Lemmens: „This system does not produce pleasure anymore“ – An interview with Bernard Stiegler, Krisis: Journal for contemporary Philosophy, br.1/2011., str. 39. www.krisis.eu)

Kumovi i rođaci nisu više u podzemlju. Oni su umreženi u strukture moći. Nalaze se u institucijama financijskih i političkih elita. Odlučuju o „javnome dugu“ država pred bankrotom, o siromaštvu bez granica, o životu i smrti u doba jedne neljudske kontrole samoga života. Mafijaštvo se ne događa negdje drugdje. Nije to više sicilijanski sindrom, nezaboravno prikazan u filmovima Francisa Forda Copolle Kum I-III. Umjesto toga, mafijizacija preuzima način funkcioniranja oligarhije danas jer sama ekonomija zahtijeva da u „iracionalnoj racionalnosti“ višak vrijednosti mora biti razmješten iz rada u ne-rad, iz prirode u kulturu, iz industrije u financije. Spekulativni realizam neoliberalnoga kapitalizma događa se posvuda gdje niču arhitektonski blizanci i tornjevi, ta urbana čudovišta jedne korporativne arhitekture koja stremi u nedogledne visine ne zato što više nema prostora horizontalnoga proširenja, nego zato što je moć uvijek pitanje vertikalne hijerarhije, pa bila ona stvarnom ili simboličkom.

          Bilo bi neoprostivo i pogrešno razmatrati spekulativnu ili financijsku moć globalnoga kapitalizma u pojmovima urote između neoliberalne ekonomije i politike sa subjektima/akterima s onu stranu zakona. Daleko od toga. U vjerodostojnim pokušajima analiza globalizacije ili informacijskoga doba, kakav je i zacijelo Castellsova trilogija, tzv. mafijaška ekonomija razmatra se u okviru onoga što je javno dostupno kad je riječ o statističkim pokazateljima i drugim parametrima ekonomsko-sociologijskih istraživanja. Tako je, uostalom, i u brojnim studijama o neoliberalizmu u 21. stoljeću. Strukturna kriza kapitalizma 1970-ih godina dovela je očigledno do ubrzanja razgradnje socijalne države i kejnzijanskih programa ravnoteže države, tržišta kapitala i rada. No, je li taj prijelaz u doba vladavine financijskoga kapitalizma iz kojeg se generiraju problemi s demokratskim poretkom uvođenjem načela kompetencije i stručnosti umjesto jednakosti u „javnome znanju“ nastankom oligarhije ili plutokracije, samo rezultat neoliberalnoga smjera ekonomije i politike kao managementa? Pretpovijest kriminala kao poduzetništva često je na granici apsurda. U jednoj zanimljivoj dokumentarnoj seriji National Geographic-a o usponu mafije u svjetskoj ekonomiji 20. stoljeća posebno je znakovito otkriće tajnoga dogovora između CIA-e i Pentagona s kumovima talijanske mafije u Chicagu i Palermu za vrijeme 2. svjetskoga rata. Cinizam je ovoga „deala“ bio u tome da su mafijaši svoje domoljubne osjećaje spram SAD-a i Italije stavili u funkciju rušenja korporativne ekonomije talijanskoga fašizma. Ništa u tome nije bilo uzvišeno „domoljubno“, a niti se radilo o nerazrješivu misteriju. Fašistički totalitarizam je, naime, bio u načelu „državotvoran“ do te mjere da je isključivao mafijaške klanove sa Sicilije u redistribuciji BDP-a u doba ratne ekonomije.

          Što nam to svjedoči negoli da je u neoliberalnome sustavu homo aeconomicus ujedno poželjnom normom i za državu i za mafiju pod uvjetom ubrzanoga rasta spekulativnoga profita iz investiranja u tzv. neproizvodan rad, od raznih poduzetništva (enterprise) s javnim službama, davateljima usluga, do medijskog i sportskoga biznisa. Pritom se valja kloniti toga da ono što pripada „financijskome“ sektoru unaprijed proglašavamo parazitskim radom nauštrb fizičkoga. To je još Marx vidio kao problem kad je razmatrao prikrivene oblike najamnoga rada u kapitalizmu 19. stoljeća. Sve što je vezano uz djelatnost posredovanja postaje kapitalom. Uvjet za to je stvaranje novoga viška vrijednosti. Definicija rada u 20. stoljeću razmjestila se pritom do različitih „nomadskih“ profesija. Neoliberalizam utoliko predstavlja razotkriće dimenzije s onu stranu (fizičkoga) rada. Što stvara novu vrijednost nije više, dakle, vezano isključivo uz proizvodnju objekata kao materijalne forme predmeta. Nematerijalan rad i njegova korporativna privatizacija u poduzetničkome smjeru upravljanja određuje glavne tijekove kapitalizma 21. stoljeća. (Vidi o tome: Gérard Duménil i Dominique Lévy, Capital Resurgent: Roots of the Neoliberal Revolution, Harvard University Press, Cambridge – London, 2004., str. 217-219.)

Što je u tom kontekstu s moralnim vrijednostima na koje se pozivaju tradicionalni liberali, konzervativci i socijalisti? Zar u njihovo „zlatno doba“ industrijske ekonomije ranoga 20. stoljeća nije nastala i cvjetala mafija? Odgovor je unaprijed poznat. Nostalgija za kompromisom između kapitala, rada i države blagostanja ipak je samo žalovanje za onim vremenom o kojem pjeva Peter Handke u svojoj poemi Živjeti bez poezije: „Nekoć, kada je željeti još pomagalo.“ Želja je u neoliberalnome kapitalizmu pokretač društvene mobilnosti, ekonomskog razvitka i natjecateljske etike posjedničkoga individualizma. Stoga nije nimalo neobično da je Čikaška škola svoj program neoliberalne ekonomije nastojala izgraditi na novim psihološkim teorijama motivacije pojedinca kao i na mnogim tehnikama psihologije uspjeha, o čemu je u svojim predavanjima o biopolitici govorio i Foucault.   Tko bi pokušao na tragovima Garyja S. Beckera govoriti o etici „racionalnoga izbora“, morao bi ponajprije dokazati što uopće misli o odnosu između ekstremnoga bogaćenja u financijskome sektoru, managerskih provizija i siromaštva koje se pojavljuje na rubovima globalizirane ekonomije i u njezinome središtu. Razlike između klasa u informacijskome kapitalizmu usluga sve su veće. Nije nevažno da se u kritici neoliberalizma od Davida Harveya (David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University Press, Oxford, 2005.) do Gérarda Duménila i Dominique Lévyja nastoji dokazati postavka da je riječ ponajprije o restauraciji moći vladajuće klase političkim projektom vladavine kroz totalnu preobrazbu kejnzijanske ekonomije i demokratskoga konsenzusa 1970-ih godina u Americi i Europi. Prema tome, siromaštvo u samome srcu bogatoga svijeta Zapada nije nastalo preko noći. Uz imigrantske valove stanovništva iz Afrike i Azije pogođenih građanskim ratovima i strukturnim problemima globalizacijske ekonomije kraj je 20. stoljeća najavio problem koji se tek danas pokazuje gotovo nerazrješivim bez radikalnoga preokreta konstelacije ekonomije, politike i kulture u globalnome poretku. To je ono što dovodi do kontingentne veze između neoliberalizma, oligarhije i mafije. Politika kao korporativno poduzetništvo u službi moći transnacionalnih korporacija ujedno razara bit demokracije i učvršćuje vladavinu korporativnih elita. Pojam se jednakosti slama pred zahtjevima slobode. Iz nje proizlaze prava homo oeconomicusa na ozbiljenje svojih mogućnosti u stjecanju materijalnih dobiti i simboličkoga kapitala priznanja egoiteta kao pokretača povijesti. Umjesto ravnoteže snaga nalazimo se u entropijskoj situaciji kaotičnoga determinizma svjetske ekonomije. Krize više nisu „slučajnosti“. U tvorbi dinamične realnosti ništa se ne događa bez paradoksalne sveze racionalnosti i kaosa.

          Tako valja shvatiti da siromaštvo mnogih u svijetu nije tek posljedica uvećanja bogatstva nekih. Neki su s neoliberalnom politikom postali nadmoćna manjina oligarhijske elite, a mnogi pauperizirana većina stanovništva u svijetu. Ovdje vlada „zakon“ obrnute proporcionalnosti. Glavna se kategorija „razvitka“ pojavljuje kao promijenjena dijalektička kategorija proturječja. U pitanju je konstelacija odnosa na kojima se zasniva moć u neoliberalnome diskursu slobode kao jednakosti šansi. Odnosi nisu posljedica „prirodnih“ uvjeta postojanosti, već složena igra suprotstavljenih snaga. Nije ovdje riječ samo o proturječju kapitala i rada. Sada je kapital postao uvjet mogućnosti rada kao informacijske ekonomije. Fizički rad ne stvara novu vrijednost. Posve suprotno, akumulirani i socijalizirani kapital u formi korporativnoga upravljanja zemljom, industrijom i informacijama odlučuje o političko-kulturalnim formama vladavine. Paradoks je, dakle, neoliberalizma kao konzervativne revolucije na kraju moderne povijesti u tome da je sintetičko jedinstvo triju temeljnih načina artikulacije života uopće (teorija, praksa i proizvodnja) rezultat općeg svođenja politike i kulture na ekonomiju kao novu politiku i kulturu. Taj obrat iz sredstva u svrhu, koji otpočinje u novome vijeku ulaskom znanosti i tehnike u proizvodnju života dosiže s neoliberalizmom najveći stupanj apstrahiranja samoga života. Apstraktni stroj „tijela-bez-organa“, kako ga nazivaju Gilles Deleuze i Felix Guattari u Anti-Edipu, postaje neoliberalnom formom globalnoga kapitalizma. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Anti-Oedipus: Capitalism and Schizophrenia I, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1983.) Zato su srodnosti između formi kapitalističke vladavine danas i na Zapadu i u Kini, primjerice, veće od njihovih političkih razlika. Oligarhija i mafija formalno potrebuju slobodno tržište i korporativnu strukturu upravljanja. Okviri političkoga sustava i kulturne razlike važni su samo za privid geografskih razlika, za ono što razlikuje prostor od teritorija do mjere kada sve postaje nerazlikovnom zonom djelovanja „global Governance“.

          Siromaštvo se rijetko ozbiljno teorijski analiziralo upravo s pomoću misaonih alata bliskih Čikaškoj školi neoliberalizma. Krajem 20. stoljeća neomarksistički francuski sociolog Pierre Bourdieu pokazao je da se iza maske europskog ekonomskoga razvitka skrivaju opasne tendencije nastanka mase siromašnih u paralelnim društvima Zapada. (Pierre Bourdieu, La misere du monde, Seuil, Pariz, 2007.) Stoga neka fantomska etika neoliberalizma pretpostavlja tek „privatni humanitarni consulting“ ili, pak, Caritas.corp. u koncesiji do drugoga Kristova došašća. Treće postoji. To je upravo ono što se događa danas kada se javno ili zajedničko dobro korporativno privatizira, a od građanskih revolucija na trgovima slobode preostaju samo uspomene i medijski spektakl insceniranoga događaja.

Vratimo li se definiciji oligarhije u suvremeno doba za razliku od vremena antičke Grčke, vidjet ćemo ono što je uistinu „novo“ kao što je neoliberalizam događaj raskida s klasičnim liberalizmom tzv. prirodnih zakona tržišta u smislu laissez-faire. Naime, oligarhijom se u globalnome kapitalizmu ne određuje tek nova klasa super bogatih poduzetnika i političara u stalnoj borbi za vlast. Bogatstvo postaje jedinim mjerilom uspjeha u doba oligarhije. Kao kriterij za procjenu stupnja moći na društvenoj ljestvici, jasno je da se radi o motivacijskome treningu dosezanja ciljeva vlastitim talentima. Ekonomija i njezine matematičke metode izračuna dobiti i profita se otuda pojavljuje uvjetom mogućnosti promjene političkog i kulturalnoga statusa. Današnje teorijske analize klasa u svjetlu neoliberalne ekonomije i politike nužno moraju imati u vidu još i dodatni kriterij osim ekonomskoga za analizu razloga zašto klasni sukobi nisu više usmjereni na lokalni teritorij nacije-države, nego se razmještaju u globalni kontekst sukoba kapitala i rada, gdje se interes kapitalizma, dakako, pokazuje odlučujućim, pa stoga kriza ne pogađa bogate i moćne koliko osiromašuje one koji su na dnu društvene ljestvice. Štoviše, kada se pojam klase zamjenjuje elitom na djelu je restrukturacija političkoga određenja pojma moći u suvremenim društvima. (Jeffrey A. Winters, „Oligarchy and Democracy“, National Interest, Vol. 7, br. 2/2011. 28. rujna)

Problem s određenjem razlike između izvornoga shvaćanja oligarhije u Platona i Aristotela s našom epohom jest u tome što u Grka taj pojam predstavlja negaciju političke dimenzije slobode i jednakosti. Zato su oligarsi koji su sudili Sokratu za kvarenje mladeži i urotu protiv političkoga poretka u Ateni njegova doba u bitnome samo legalni uzurpatori demokratske vladavine. Suvremena oligarhija ima dodatnu vrijednost u tome što je rezultat neoliberalne (kontra)revolucije. Sprega politike i ekonomije odnosi se na već uočeni prijelaz iz logike industrijskoga rada u nematerijalan rad, odnosno iz logike industrijskoga kapitalizma u kognitivno-informacijski ili spekulativno-financijski. To je bit transformacije u društvenim odnosima. Iz toga proizlazi da se nova klasa proizvodi kao tehnokratska elita u sustavu visokog obrazovanja i kao legitimna moć uspostave načela ekonomskog rasta, privatizacije javnoga ili zajedničkoga dobra, slobode tržišta i društvene mobilnosti kapitala i rada. Drugim riječima, promjena se ne odnosi samo na subjekte/aktere ekonomije neoliberalnoga kapitalizma, već i na političke pokretače tzv. strukturnih reformi.

Ta je mantra današnje svjetske ekonomije zapravo velika politička floskula. Iza toga se krije uspostava totalne mobilizacije svih resursa u cilju ostvarenja programa neoliberalne (kontra)revolucije. Reformirati javni sektor znači dugoročno ga upropastiti preobrazbom u korporativni sektor usluga poput telekomunikacija i energetike, kao što pokazuju primjeri u tranzicijskim zemljama istočne Europe. Transnacionalne korporacije u tom sektoru ubiru najveće dividende uz povećanje cijena svojih usluga. Država se pritom pojavljuje u funkciji „suverenoga“ sluge drugoga gospodara. Kolonijalizam, naravno, nije više baš toliko okrutan kao u 19. stoljeću. Ali je stoga u svojoj novoj formi postao kulturalno-političkom formom vladavine. Kada mafija više nije u podzemlju, sve postaje pervertirano i paradoksalno, pa i to da se demokratska politika u doba oligarhije svodi na management i marketing a ne na događaj politike istine kao slobode i jednakosti u javnoj raspravi. Korupcija kao „nužnost“ funkcioniranja politike u plutokratskim poretcima ne odnosi se samo na kolonizirane države u imperijalnome poretku vladavine. Naprotiv, riba smrdi od glave. Razlika je samo u tome što je korupcija u središtu carstva legalizirana poput prostitucije, a na rubovima ima okus divljine i amoralnoga ponašanja vlada i pojedinaca.

           Bernard Stiegler u knjizi Za novu kritiku političke ekonomije predlaže da se umjesto klasno-političke odrednice buržoazije ili kapitalističke klase s paradigmom rada i industrije uvede nov pojam za neoliberalnu vladavinu globalnim poretkom. Budući da, prema njemu, politička ekonomija više nema svoj predmet niti učinak kao u 19. stoljeću, jer se rad i višak vrijednosti razmještaju u sfere „proletarizacije i pauperizacije“ nematerijalnoga sektora proizvodnje-potrošnje, potrebno je zaokrenuti u smjeru „nove kritike političke ekonomije“. Ponajprije, proleterizacija je gubitak moći u sustavu apstraktne logike djelovanja ekonomije te pokoravanje nadzornom modelu društva, dok je pauperizacija osiromašenje u apsolutnom i relativnome razmjeru. Buržoazija ili kapitalistička klasa nadomještaju se mafijom. Za Stieglera je pojam mafije mnogo složeniji. Mogli bismo kazati da u sebi obuhvaća shvaćanje nove elite (bez) znanja, moć tehnokratskog upravljanja te kulturu poduzetničkoga barbarstva. Sve to proizlazi otuda što mafiji kao „novoj buržoaziji“ više nisu važni oblici estetskoga ukusa visoke kulture modernizma, već samo zabava i luksuz u društvu spektakla.

Ova „nova buržoazija“ nastala je u dvostrukome procesu ekonomsko-političke transindividuacije: neoliberalnom (kontra)revolucijom na Zapadu 1980-ih godina te raspadom komunizma u istočnoj Europi i svijetu. Nije stoga začudno da ruski oligarsi – trgovci naftom, plinom i oružjem – u sprezi s autokratskim poretkom vladavine, gdje državna korporacija poput GAZPROM-a postaje ubojito oružje Putinovih ucjena u geopolitičkoj igri s Europom oko plinske transverzale, imaju značajke upravo te prokazane riječi za bezobzirni kriminal. „Mafija“ u epohi neoliberalnoga kapitalizma, kako ju Stiegler analizira, predstavlja nešto na rubu i onkraj vjere u modernost i zakona kao pravno-ideologijskoga oslonca moći.

          Politika više nije mogućom bez udjela „mafije“ i njezina blagoslova kao prostora izbornog marketinga stranaka, medijske tvorbe događaja i kulture „demokratskoga dijaloga“. Zakoni o sprečavanju sukoba interesa postaju lakrdijom, jer se vlasništvo nad nekretninama i pokretninama kao i vlasništvo u dioničkome udjelu bez posebnih poteškoća prebacuju na treće osobe. Porezni se sustav čak i u doba socijalističkih vlada u Europi, primjerice, ako je riječ o politici progresivnih stopa koje bi trebale ići u prilog pravednije raspodjele BDP-a na srednje i niže klase, elegantno uklapa u neoliberalni program samo s drugim predznakom. Foucault je to pokazao u analizama ekonomskih mjera njemačkih Ordoliberala i njima suprotstavljene Čikaške škole. Dok je još pojam buržoazije osim ekonomske vladavine i političke moći vladajuće klase ranoga kapitalizma imao i ono što je Baudelaire smatrao jezgrom estetske modernosti, naime kult novoga u umjetnostima i iz njih shvaćenog dekadentnoga stila života, današnja se situacija može opisati padom vrijednosti srozane do bahatosti i praznine praznoglavih celebrity-figura u medijskoj pomami za uzdizanjem banalnosti na tron uzvišenosti. Rezultat je „normalizacija“ mafije kao populističkih figura iz svijeta života. Oni, doduše, upravljaju svjetskom ekonomijom i odlučuju o sudbinama političkih elita. Ali to čine u skladu s predstavom o moralno neutralnoj masovnoj kulturi. (Bernard Stiegler, For a New Critique of Political Economy, Polity Press, Cambridge, 2010., str. 60-66.)

Jedan od glavnih pokazatelja stupnja korupcije u modernim demokratskim poretcima nije tek vulgarno podmićivanje predsjednika vlada i stranaka već u samome trenutku izborne utrke s pomoću raznih sumnjivih donacija koje dolaze iz zaklada i sponzorstva transnacionalnih korporacija. Problem s korupcijom nalazi se u središtu funkcioniranja ekonomije nacija-država i njihova pravnoga sustava ograničene suverenosti. Riječ je o nemogućnosti kontrole, primjerice institucije Federalnih rezervi u SAD-u, a na naddržavnoj razini potpune nemoći u kontroli transakcija MMF-a, Svjetske banke i novoga izuma neoliberalne svjetske politike – agencija za ispitivanje vjerodostojnosti mjera ekonomske politike država u novom svjetskome poretku, koje „neovisno“ procjenjuju stanje javnoga duga i kreditnu sposobnost potencijalnoga dužnika (Standard & Poor’s, primjerice). Uz, dakako, nastanak banaka koje kreditiraju korumpirane države tako da iz njih „isisavaju“ kapital i na financijskome tržištu dovode te države u dužničko ropstvo, pred bankrot i potpuni raspad društvenoga sustava socijalne sigurnosti, mirovinskoga sustava i zdravstva poput „zloglasne“ Goldman Sachs group.inc. (Vidi o tome: David Harvey, „Neoliberalism as Creative Destruction“, The Annals of the American Academy of Political and Social Science, 2007., str. 41-43. http://ann.sagepub.com/cgi/content/abstract/610/1/21)

Odredba neoliberalizma kao „stvaralačkoga razaranja“. kako to izvodi David Harvey u svojim kritičkim analizama globalnoga kapitalizma iz neomarksističke perspektive, čini se samo dijelom pogođenom slikom jedne univerzalne paradigme moći vladavine globalnim svijetom. Ako je u biti globalnoga poretka sadržana njegova planetarnost, a to znači primat prostora nad vremenom, tada je geografski način mapiranja novih teritorija u kojima se kapitalizam utjelovljuje istodobno dokaz da se radi o lažnoj univerzalnosti.

          Umjesto civilizacijske misije liberalizma u Europi i SAD-u od početka novoga vijeka do 20. stoljeća s programom sloboda (liberties) i prava vlasništva u svrhu nastanka individualizma bez kojeg bi pojam slobode bio prazan, a politički poredak despotski ili tiranski, u neoliberalnome se shvaćanju sloboda kao uvjet mogućnosti ljudske stvaralačke avanture svodi na slobodu-za-poduzetništvom. A to znači da se sloboda ne misli kao bestemeljnost događaja u kojem jednakost pravednosti podaruje konkretan sadržaj. Naprotiv, sloboda označava samo slobodu-od-države. Doista je bio u pravu još Ernst Jünger kad je u razmatranju mogućnosti i nužnosti svjetske države (Weltstaat) u budućnosti globalno-planetarne sudbine svijeta sagledao problem u tome da anarhisti i liberali vide državu kao prijetnju vlastitoj pobunjeničkoj privatnosti i vlastitome pravu na ravnodušnost spram Drugoga.(Ernst Jünger, Der Weltstaat, Klett-Cotta, Stuttgart, 1960., str. 72-75.) Čitav se problem neoliberalizma danas pokazuje u tome što ne postoji više mogućnost ostvarenja slobode, jednakosti i pravednosti bez onoga što se nekoć nazivalo „bratstvo“ ili „prijateljstvo“, a danas „solidarnost“ između jednakih. Tijekom moderne povijesti sukoba između kapitalizma i demokracije (ekonomije i politike) pojam se solidarnosti pokušavao misliti kao komunikativna racionalnost aktera unutar građanskoga društva ili kao odnos između jednakih unutar strukturne podijeljenosti društva na klase i slojeve.

Solidarnost je, dakle, bila nešto pripadno etičkome imperativu, ali bez pravne snage djelovanja. Taj „kao da“ apel za univerzalnošću slobode, jednakosti i pravednosti nemoguće je provesti bez: (1) radikalne promjene ekonomskih uvjeta funkcioniranja kapitalizma kao vladajućega modela društvene razdiobe bogatstva; (2) političke transformacije društva iz stanja elitarne ili predstavničke demokracije u participativnu ili deliberativnu; (3) kulturalne subverzije pojma političkoga iz područja onoga što Ranciere naziva „policijom“ u demokratski poredak estetski shvaćene politike kao zajedništva u nadolazećem stanju jednakosti. (Oliver Marchart, „The Second Return of the Political: Democracy and the Syllogism of Equality“, u: Paul Bowman i Richard Stamp (ur.), Reading Ranciere, Continuum, London – New York, 2011., str. 129-147.)

Jasno je da preokret tradicionalnih pojmova u povijesnome sklopu nužno mora biti i kritika neoliberalne (kontra)revolucije. Ideologijski se ona svodi na „povlačenje političkoga“ ili na postavke o „kraju ideologije“. Najbolje je to izrekla Margaret Thatcher sloganom svoje Konzervativne stranke: There is no alternative. Tri su temeljna stupa tog radikalnoga puta na kojem „nema alternative: slobodna tržišta, slobodna trgovina i kapitalistička globalizacija. Solidarnost se na kraju svodi na moralno-političko pitanje djelovanja onih koji su izbačeni iz ove okrutne igre jer nisu bili dorasli riziku poduzetništva ili su naprosto kolateralne žrtve „novog svjetskoga poretka“.

          Je li opravdano koristiti pojam „mafije“ za ono što čini novu klasno-socijalnu osnovu neoliberalne vladavine u globalnome poretku moći? Ne čini li se to preteškom moralnom kvalifikacijom, nekovrsnom borbenom retorikom marksizma u pokušaju da se diskurs povijesti kao povijesti klasnih borbi, kako je to tvrdio Marx u Manifestu KP, u obnovljenome smislu riječi nastavi drugim sredstvima? U svakodnevnome žargonu pojam se „mafije“ koristi za nemogućnost ostvarenja jednakosti i pravednosti u osiguranju opstanka javnog ili zajedničkoga dobra (communauté). Nestanak vrijednosti povjerenja u demokratske institucije države zbog rastuće pojave korupcije sudstva, policije, vojske, crkve, sveučilišta dovodi do toga da se čini kako raspad moralno-političkoga konsenzusa stvara ozračje za mafijašku protu-politiku organiziranoga kriminala i zločina. Slabost je takvih država u novom svjetskome poretku, poput Meksika i Kolumbije, obrnuto srazmjerna njihovu ekonomskome potencijalu. Što je veća moć mafije u kontroli ilegalne trgovine drogom to je na djelu manja sposobnost legalnoga upravljanja prirodnim i ljudskim resursima. Mafija nije otuda „država u državi“, već tihi partner u dualnoj ekonomiji i politici oligarhijskoga upravljanja svijetom. Primjeri su brojni, od ruske mafije i sprege s oligarsima do potencijalno najveće mafije u nadolazećem razdoblju 21. stoljeća.

To je kineska s kojom dolaze na vidjelo svi paradoksi i aporije globalnoga kapitalizma. Razlog leži u tome što se njezini izvori ne nalaze samo u neoliberalnoj ekonomiji koja stvara nova tržišta. Ona se poput duboko ukorijenjena virusa pronalazi u mrežama političke ideologije maoizma i managementa hibridne oligarhije. Konfucijanski ethos odanosti državi kao korporaciji i neoliberalna strategija pokoravanja tržišta diljem svijeta nose u sebi mogućnosti preobrazbe jednog u drugo i obratno. Kina nema dijalektiku povijesti. Ali ima povijest dijalektičkih skokova i transgresivne kulture kao tradicije ogoljene od kulta izvornosti i napasti autentičnosti. Njezin ulazak na pozornicu globalne ekonomije i politike u 21. stoljeću potvrđuje postavke Harveya i Arrighija, primjerice, da se uz autokratski poredak političke vladavine može razviti snažan privredni rast uz spoj spekulativno-financijskoga i tvrdog industrijskoga kapitalizma. (Vidi o tome: Giovanni Arrighi, Adam Smith in Beijing: Lineages of the Twenty-First Century, Verso, London-New York, 2007.)

Kao što je Marx pripadnike buržoazije ili kapitalističke klase i proletere označavao „karakternim maskama“ vladajuće ideologije, koja pretpostavlja binarne opreke gospodara i sluge iz Hegelove dijalektike za mogućnost povijesnoga razvitka, tako se i u globalnome kapitalizmu spekulativno-financijskoga tipa ne radi o postojanim akterima. Sve je promjenjivo i privremeno. A „mafijom“ se može označiti samo apstraktno polje vladavine. Umjesto javnosti zagovara se tajnovitost korporativne privatizacije dobara. Kriminal i zločin nisu ekstremi na moralnoj vagi društvene prihvatljivosti amoralnoga ponašanja. Tko želi govoriti o neoliberalnome kapitalizmu bez oligarhije i mafije taj vjeruje u vlastite opsjene o moći nedužne ekonomsko-političke vladavine. Dvije su skupine neoliberalnih aktera, teorijski projektanti i praktični izvršitelji, oni koje se uglavnom naziva tim prokazujućim pojmom amoralnosti i kriminalne mreže interesa. Prvi su tzv. Chicago boysi nadahnuti idejama Miltona Friedmana. U suradnji s čileanskim diktatorom Pinochetom, zločincem i predvodnikom oligarhijsko-autokratskih poredaka u svijetu 1971. godine nakon što je srušen socijalistički vođa Allende, demokratski izabrani predsjednik Čilea, izvršili su prvi radikalan eksperiment privatizacije javnog sektora uz nesmetanu eksploataciju svih resursa u ime ekonomskoga rasta. Neoliberalna transformacija ekonomije i politike u doba Pinocheta sa svim posljedicama ovog obrata pokazuje ono nečuveno i kriminalno u cijeloj priči. Umjesto slobode i ljudskih prava s kojom liberalne demokracije paradiraju svijetom, Pinochetov vojni udar s pomoću CIA-e i Pentagona protiv Salvadora Allendea bio je paradigmatski politički udar na demokraciju s formalno „demokratskom“ obranom temeljnih vrijednosti liberalnoga kapitalizma. Početak je bio u znaku krvavoga terora vojne elite spram vlastitoga naroda. O mogućem scenariju svršetka bolje je šutjeti, jer apokalipsa bez kraja, kako je to promislio Derrida, pretvara svijet iz projekta u projektile. (Jacques Derrida, „No Apocalypse, Not Now (full speed ahead, seven missiles, seven missives)“, Diacritics, Vol. 14, br. 2/1984., ljeto)

Drugi je slučaj uporabe pojma/riječi „mafija“ vezan uz Indoneziju. Tamo su bili djelatni niz reformatora javne uprave i ekonomskoga sustava kompetitivnosti na svjetskome tržištu, ali na taj način što su stvaratelji nove ekonomske i drugih javnih politika bili u službi krvavoga diktatora Suharta i njegova autokratskoga poretka zatiranja ljudskih prava. Svi su „stvaralački razaratelji“ u Indoneziji 1960-ih godina studirali na sveučilištu Berkeley u SAD-u. Mnogi ih zbog toga smatraju prethodnicima neoliberalizma u zemljama u razvitku. Kako god bilo, postoje bitne neodređenosti i nedefiniranosti u bliskoj svezi oligarhije i mafije, kao što je, dakako, teorijska razvedenost pojma neoliberalizma katkad više od složenog teorijskoga problema.

          Je li sve to možda dostatnim razlogom da se ti pojmovi napuste za objašnjenje paradoksa i aporija globalnoga kapitalizma? Nipošto. Temeljna je značajka globalnosti-planetarnosti svijeta kao procesa „napretka“ i „razvitka“ kapitalizma u tome što više ne počiva ni na čemu fiksnome i postojanome. „Sve se čvrsto pretvara u dim“, stoji zapisano u Marxovom i Engelsovom Manifestu KP, političkome spisu u kojem pohvala kapitalizmu kao „progresivnome“ stadiju u razvitku svjetske povijesti zbog toga što oslobađa čovjeka od ropske ovisnosti od političkih formi antičkoga ropstva i srednjovjekovnoga feudalizma pokazuje i njegove epohalne granice kao društvenoga sustava masovnoga osiromašenja i izrabljivanja radničke klase. (Karl Marx i Friedrich Engels, Manifest der kommunistischen Partei, MEW, sv. IV, Dietz, Berlin, 1972.)

Modernost je, dakle, već uvijek još-ne-totalna mobilizacija svih resursa, budući da nedostaje preobrazba materijalnoga u nematerijalan rad, te društvenoga bitka u informacijsko-komunikacijske tehnologije. Nova moć s kojom suvremeni kapitalizam dosiže sintezu subjekta i objekta povijesti počiva u tom sklopu. Ako više ništa nije fiksno i postojano, kako se u tradicionalnoj metafizici bitak mislio iz vječnosti i nepromjenljivosti kao „priroda“ i kao „zakon“, tada se nalazimo u razdoblju postajanja, fluidnosti i složenosti (complexity). Sada kontingencija zamjenjuje nužnost, a transindividuacija kibernetičkoga sustava i okoline postaje pojam koji potiskuje „zakon“ u drugi plan. Svi pojmovi koji su nastali s neoliberalnom (kontra)revolucijom su hibridni pojmovi iz novih znanstvenih disciplina: informatike, lingvistike i biologije. Informacija, jezik i život predstavljaju pojmove sukladne trojstvu novovjekovnih kategorija tehničkoga sklopa mišljenja. To su računanje, planiranje i konstrukcija. Kao što je neoliberalizam apstraktni stroj kapitalističkoga „napretka“ i „razvitka“, kako su ga ponajbolje opisali Foucault u predavanjima o biopolitici i Deleuze u nacrtu društava kontrole, tako su odnosi između oligarhije i mafije odnosi neodređenosti i kontingentnosti događaja. A to samo znači da nema više razloga govoriti o zakonu kauzalnosti između jednog i drugoga. Umjesto toga postoje složeni mehanizmi preklapanja interesa, međuovisnost financijskoga kapitala i političkoga kriminala, nesvodljivost obrazovanja i novih kompetencija na nepotizam i kleptokraciju. Ali…da, istina je, živimo umjesto u demokracijama u poretcima oligarhije. To je ono najčudovišnije da jedno nije suprotnost drugome, već njegov negativni dodatak ili nadomjestak.

          U povijesti pojmovne artikulacije oligarhija još od Aristotela ima dodatnu „kvalitetu“. Nije to samo vladavina elite nad društvom. Ponajprije se radi o političkome načinu pokoravanja većine kao naroda (laos i etnos). No, kada se narod u demokratskome poretku pojavljuje subjektom političkoga kao demos tada se susrećemo s izravnom prijetnjom poretku „iznutra“. Nastanak oligarhije mora imati u sebi dvostruku svezu između moći u političkome smislu riječi (vladavina) i bogatstva stečenog prevarama, makinacijama i otimanjem. Ono što je u suvremenome značenju riječi oligarhije bjelodano jest da se njezinim usponom do prijestolja moći razara demokratski poredak vrijednosti. Vidjeli smo već da filozofi politike i teoretičari političkoga pokušavaju misliti taj obrat s pojmovima koji nadilaze politiku, ili se, pak, usmjeravaju spram razlikovanja onoga što ima karakter an-arhijske pobune samog političkog protiv institucionalnoga poretka vladavine („policije“), kako je to dosljedno provedeno kod Rancièrea.

Zaključak

          U cjelini, dolazak oligarhije u prostor demokratske rasprave uz tamnu sjenu Drugoga u neoliberalizmu – mafije – ukazuje da je vladavina političkoga naroda u doba kraja suverenosti nacije-države postala nevjerodostojnom pričom. Umjesto nepostojećeg političkoga naroda, kao što je to slučaj u državama Europske Unije, vladavina oligarhije ima značajke ravnoteže snaga ljevice i desnice u parlamentu i izvan njega, u onome što je još pripadalo području građanskoga društva, ali sve više gubi na spontanosti i stvaralačkome otporu mikropolitičkih subjekata/aktera. U paralelnim društvima, s hegemonijom priznatih političkih građana/državljana i onih koji postoje kao nepriznata imigrantska populacija na rubovima ekonomije i politike kao „ljudi bez dokumenata“ (stateless people ili sans papiers), ne vode se kulturalni sukobi samo oko „praznoga središta moći“. Još više se tu lome koplja oko priznanja kolektivnoga identiteta. (Giorgio Agamben, Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, Stanford-California, 1998.)

Pitanje političke vjerodostojnosti Europske Unije stoga se u nadolazećem razdoblju mora otvoriti kao pitanje o dvije vrste građanstva/državljanstva. Ukoliko Europa ne želi ostati utopijom bez pokrića i survati se u bezdan nacionalizma i šovinizma pitanje političke vjerodostojnosti Europske Unije stoga se u nadolazećem razdoblju mora postaviti kao pitanje o dvije vrste građanstva/državljanstva, To su:

          (1) transnacionalno građanstvo/državljanstvo i

          (2) politički narod unutar granica postojećih nacionalnih država s težnjom očuvanja njegova kulturnoga identiteta i uzdizanja do još nepostojeće europske kozmopolitske perspektive. (Daniele Archibugi (ur.), Debating Cosmopolitics, Verso, London-New York, 2003., str. 1-15.)

          Ako oboje ne postoji u zbilji ili se srozava na puke ideale, tada je paradoksalni cinizam prosvjetiteljskoga projekta Europe u tome da su samo oligarhijske elite transnacionalne i ujedno predstavnici vlastite kulturne tradicije, dok je mafija „univerzalnom“ jer se globalno umrežava brže od sindikata, NGO-sektora i subverzivnih kontrakultura. Nije ovo ništa neočekivano. Logika kapitala u informacijsko doba sastoji se u tome što globalnost-planetarnost u osvajanju tržišta zahtijeva sve kvalitete koje je neoliberalni projekt transformacije ekonomije i politike od početka upisao u vlastiti kôd: kompetitivnost, racionalnost, stručnost, poduzetništvo, ulaganje u „ljudski kapital“, društvena mobilnost. Transnacionalne elite umrežavaju se, dakle, zbog toga što više nije moguće vladati državom i društvom bez suverenosti ako ne postoji izlazak na svjetska tržišta i korporativno upravljanje na temelju preobrazbe politike u management i marketing. Problem je s demokratskim formama vladavine što su ograničene na lokalnost i suverenu moć građana unutar teritorijalno fiksne države. Javna se rasprava uvijek vodi u svojem dvorištu, iako su velike mogućnosti komunikacije u digitalno doba.

Kibernetička demokracija (online forumi, peticije, interaktivnost sudionika u procesu sudjelovanja u politici) ipak je samo simbolički kapital participacije, ali ne i presudan za obrat stvari. U „novom svjetskome poretku“, koji nije ništa drugo negoli put spram imperijalne politike u okviru vladavine oligarhija s demokratskom legitimnošću, najteža društvena posljedica ovog umrežavanja u globalno-planetarne okvire jest rastuća pojava valova ilegalne imigracije iz Afrike u države Europske Unije te latinoameričkoga stanovništva iz Meksika, Portorika, Paname u SAD. No, neoliberalizam i njegova ekonomija globalnoga rasta financijskoga kapitala upravo stvara moralnu paniku o pošasti ilegalne imigracije. Koncentracija moći u imperijalnim središtima zahtijeva masovnu nezaposlenost. Točnije rečeno, otvaranje mnoštva privremenih poslova nadomješta kejnzijanski program pune zaposlenosti. Rezultat je tog procesa u rastućoj pojavi tzv. prekarijata. (Guy Standing, Precariat: The New Dangerous Class, Bloomsbury Academic, London, 2014.)

Velika većina nezaposlenih dolazi iz visokoobrazovanoga stanovništva. A budući da se realni sektor ekonomije oslobađa od progresivnih poreza u korist novih poduzetničkih projekata, seljenje kapitala istodobno označava i seljenje privremene radne snage u globalnome kretanju spram izvora privremenih poslova. Sve postaje privremeno zbog toga što su pokretljivost i inovativnost zamašnjaci društvenoga razvitka. Problem je samo u tome što takav dinamičan model razvitka funkcionira bez društva i solidarnosti. Ideja se obitelji raspada. Dolazi do „umora od samoga sebe“, kako Alain Ehrenberg definira depresiju. Naposljetku, čitav se život vodi samo u težnji za uspjehom. (Alain Ehrenberg, La fatigue d’etre soi: Dépression et société, Odile Jacob, Pariz, 1998.) Stoički ideal sreće slama se pred ovim imperativnom korisnosti. Što drugo preostaje negoli self-help industrija privremene katarze i dugotrajan „rad na sebi“. Ako je nešto s neoliberalizmom konačno doseglo vrhunac samorefleksije, onda je to niz praksi managementa jednog posve razmještenog i napuštenoga subjekta.

          Na ishodu modernoga doba oligarhija više nije problem koncentracije ekonomsko-političke moći u rukama elite. Pravi je problem u tome što se elite umnažaju u mrežama globalnog kapitalizma. Jednako tako ne određuju samo pervertirane forme demokracije bez subjekta (političkoga naroda). U sivim zonama vladavine u globalnome poretku posvuda vlada ono isto s minimalnim kulturnim razlikama. Oligarhijska se moć konstruira iz moći financijskoga kapitalizma. Geometrijskom progresijom ta se moć širi i implodira na posve drugim čvorištima mreže. Racionalnost izbora postaje izlikom za nemogućnost istinskoga izbora alternative između demokracije i tiranije. Kada se alternativa svodi na ne-alternativu unutar jednog te istog načina upravljanja svjetskom ekonomijom i različitih političkih poredaka od plutokracije do autokratske tiranije, iscrpljene su mogućnosti promjena. Zbog toga se svagda iznova u neoliberalnome shvaćanju svijeta govori samo o „strukturnim reformama“, dok pojam „promjene“ ne označava drugo negoli promjenu na vrhu vlasti u izbornom političkome marketingu. Začarani krug oligarhije ne završava političkim revolucijama. Posve suprotno, tek nakon njihova trijumfa slijedi „Dan poslije“, u cijeloj svojoj banalnosti i rutini svakodnevice. A njome više ne upravljamo „Mi“ kao racionalni subjekti ekonomije želje. Umjesto „nas“ vladaju pravila igre u kojoj se oligarhija ne rađa tek iz ljudske-odveć-ljudske želje ili volje za moć. Njezina je istina u „društvima kontrole“ postala transformacijom same želje u kapital kao moć bez granica. Na toj posljednjoj crti u imaginarnome teritoriju obzorje se zatamnjuje. Iza njega vlada još samo potpuna tama globalno-planetarnoga nihilizma.

          Budućnost možda ipak ne „pripada kaplarima“. Ali kada se umjesto njih pojave psihopatski strojevi moći jedne elite bez dostojanstva, od budućnosti ne preostaje drugo osim nove povijesti beščašća. Alternativa postoji. Zove se događaj nadolazeće zajednice apsolutne politike jednakosti kao poretka univerzalne slobode i pravednosti. Njoj pripada naše povjerenje i naša borba za ispunjenjem smisla života.