Žarko Paić

1.

Prošlo je stotinu godina otkako je Robert Musil, pisac najznačajnijeg romana-ideja uopće u 20. stoljeću Čovjeka bez osobina, napisao esej „Knjige i književnost“ u kojem razglaba o stanju književne kritike, čitanja, razlike između njemačkoga (i austrijskoga) kulturnoga modela u kojem funkcionira literatura spram onog anglosaksonskoga, ponajviše američkoga te vječnoga pitanja je li književnost ona duhovna djelatnost koja može promijeniti čovjeka na bolje. U tekstu koji smo objavili u Europskom glasniku br. 23/2018. u prijevodu Borisa Perića nailazimo tako učestalo na pojmovne sklopove i kategorije koje su nakon 1. svjetskoga rata bile karakteristične upravo za njemačku duhovnu situaciju vremena, jer su ih rabili filozofi i pisci poput Wilhelma Diltheya, Ernsta Jüngera i Oswalda Spenglera, a riječ je o „duhovnome liku“ i „kulturnome pesimizmu“.

Zanimljivo je da se Musil uglavnom s distance, otmjeno suzdržano i ironijski odnosi na njihovu opću diskurzivnu normalizaciju u publicistici i novinarstvu, pokazujući pritom ono isto što će se dogoditi i pedesetak godina kasnije kad pojam „postmoderne“ pohara u potpunosti europsku i američku kulturalnu kritiku i sroza se na pseudo-vremensku odrednicu nečega što je, doduše, aktualno i dolazi poslije moderne, ali nikako da se uvriježi kao bitna oznaka duha vremena, jer kao da nema dovoljno potencijalna da bi od fluidnosti nastao stabilni Označitelj suvremenosti. Uglavnom, nakon stotinu godina od Musilova teksta bilo bi, naravno, besmisleno ponavljati frazu da je ovaj tekst o knjigama i književnosti, eto „užasno aktualan“, a nije, već je samo u nekim aspektima uistinu suvremen. Od Musila se ne očekuje da već na početku ogleda iskazuje nekovrsnu kritičku indolenciju spram vlastita zanata profesionalnoga čitatelja. Ali da mu se ne može ništa zamjeriti jer to svi i danas činimo, naprosto je neporecivo. Što´to? Evo, baš to.

„Mogu slobodno reći da već godinama gotovo nijednu knjigu nisam pročitao dokraja, osim ako bi posrijedi bilo nešto znanstveno ili neki sasvim loš roman, u kojem će nam oči ostati zaglavljene kao da smo proždrli velik tanjur makarona natopljenih rakijom. Ako, međutim, knjiga zaista spada u književnost, rijetko kad ćemo pročitati više od polovice; s količinom pročitanog štiva prema nekoj progresivnoj potenciji raste i jedan dosad nerazjašnjen otpor. Ništa drukčije nego kad bismo u grču razdraženosti zabrtvili kapiju kroz koju knjiga treba stići k nama. Čitamo li zaista knjigu, ubrzo se više nećemo nalaziti ni u kakvom prirodnom stanju, nego ćemo se osjećati kao da nas je netko podvrgnuo operaciji. U glavu nam se gura nirnberški lijevak i neka nam strana individua pokušava kroz njega uliti mudrost svog srca i svojih misli; nije ni čudo da čovjek uzmiče pred tom prisilom čim mu se za to pruži prilika!“ (Robert Musil, „Knjige i književnost“ [1926.] Europski glasnik, br. 23/2018., str. 271. S njemačkoga preveo Boris Perić)

Lako još što čitamo prelijetom preko teksta, prelistavanjem stranica, svojim transverzalijama u snalaženju jer problem više nije prosječna kvaliteta teksta romana ili pripovijetke, eseja ili traktata, već zamor i dosada s onim što se uobičajeno smatra idejnom okosnicom narativnosti. Što se mene tiče, ove Musilove rečenice o čitanju knjiga koje spadaju u književnost u užem i širem smislu potpisujem u cijelosti, uz samo jedan dodatak. Budući da je stotinu godina poslije Musilova teksta o knjigama i književnosti stvar postala još više složenija jer je on imao pred sobom stanje njemačke kulture, dakle, europske i dijelom Amerike, a mi smo suočeni s globalnim komercijalizmom i postkolonijalnim glasovima Australije, Kine i Japana, bliskoga Istoka, Azije, Afrike i Latinske Amerike, čitanje i kritika postaju zahtjevan pothvat „loše beskonačnosti“, a isto vrijedi i za kazalište, arhitekturu, glazbu, film i modu. Kvantitet ne ugrožava kvalitet, već je stanje u znaku bezmjernosti koja dovodi do sveopće banalizacije i spektakularizacije. Ipak, to ne znači da se uvijek ne iskristalizira ono što bi Musil označio kao duhovni lik genija naspram glasne većine mediokriteta. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/treba-li-promijeniti-citatelje/

2.

Musil nije bio pisac koji bi obožavao Amerikance i njihovu književnost koja pretpostavlja jezik-pokret, a ne jezik-vrijeme, da se poslužim obratom slavne Deleuzeove ontologije filma prema kojoj je povijest filma navlastito američkoga u prvoj polovini 20. stoljeća u znaku slike-pokreta, a drugu polovinu, pak, određuje vladavina slike-vremena u europskoj filmografiji plus Japan. No, kad smo već spomenuli Deleuzea koji je u svojoj knjizi o filozofiji književnosti naslovljenoj Kritika i klinika zagovarao upravo estetski i vrijednosno anglosaksonski, dakle, američki pragmatizam novoga realizma i procvat krimića i špijunskih romana protiv dosade i pseudo-eksperimentalizma „novoga romana“ francuske književnosti 1960ih godina, zanimljivo je zašto Musil odjednom ima potrebu „glorificirati“ svojevrsni književni „amerikanizam“. Nije ovdje, dakako, riječ o pohvali jednostavnosti kazivanja, opisa brzine događaja u modernome svijetu kapitalizma i industrijske proizvodnje i spektakularne potrošnje.

Ne, riječ je o nečemu što Musilova dijagnoza stanja s književnošću i knjigama naprosto iziskuje kao svoj referencijalni okvir. To je onaj famozni „duhovni lik“ koji se ne odnosi samo na kolektivni mentalitet nacije-države, već se pojavljuje kao složenost odnosa između kulture i identiteta naroda. Evo, pogledajmo ciničnu prosudbu koja nakon stotinu godina nije nimalo osporena.

„Amerikanci su drukčiji ljudi. Čovjek poput Jacka Londona, koji je veoma živahan i mudar, ne smatra se predobrim da uči od pokojnog kapetana Marryata, koji nas je razveseljavao za dana djetinjstva, te da svoju pređu u cijelosti ispreda iz runa divlje ovce, što je s pravom smatra nutrinom svojih čitatelja. Uspije li mu da u to prokrijumčari još i ovu ili onu duboku misao ili poneku moćnu scenu, bit će veoma zadovoljan; jer on na književnost gleda kao na muški posao, koji mora nešto ponuditi i kupcu i prodavaču. Mi Nijemci, naprotiv, bavimo se književnošću genija, zadirući duboko u moralni kič.“ (Robert Musil,  „Knjige i književnost“ [1926.] Europski glasnik, br. 23/2018., str. 272. S njemačkoga preveo Boris Perić)

Kad se književnost oslobađa od „genija“ i „moralnoga kiča“ nije nužno njezino ozbiljenje u profanoj slici samorazumljivosti koju „narod“ voli i razumije, a izdavači uvijek njuše dobar profit kao i u slučaju američkoga komercijalnog filma nastalog pod okriljem holivudske industrije snova. Robert Musila danas čitamo iz drukčije književne perspektive negoli u doba nastanka njegova životnoga projekta, romana ideja Čovjek bez osobina. Ako je mnogo toga isto ili barem neznatno promijenjeno u zadnjih stotinu godina od nastanka ovog ogleda o književnosti i knjigama, o nekoj vrsti kulturne politike kojoj je jezik temeljni Označitelj, onda je još više posrijedi posve drukčija dijagnoza onog što je „amerikanizam“ u svojem trijumfalnome pohodu svijetom ostavio u nasljeđe ovom hibridnome pojmu suvremenosti koji se nastoji objasniti još od Alexandrea Kojèvea kao doba posthistorije.

Književnost je postala globalni pluralizam svih žanrova i rodova pripovijedanja, povezana s vizualnom kulturom, osobito filmom, te se nudi kao nova spoznaja svijeta i kao zabava i rasterećenje od tegoba svakodnevnoga života. Stoga „danas“ Musilova književnost može krasiti samotnu tišinu hermetičnih sljedbi filozofijskoga romana, a ne paradigmatsku formu pripovijedanja današnjice kojoj uvijek nedostaje još više „hiper-realnosti“ i „beskonačne brzine“ dokumentarizma umjesto nadrealne fikcije. Nedostaje nam, da paradoks bude potpun, ne više nasljednika Jacka Londona kojih imamo na klaftre u svim vidovima novih preobrazbi izvornika, već „književnosti genija“ koji nadilaze svaki pad u kloaku „moralnoga kiča“.

Ovo piše jedan okorjeli metafizičar koji je cijeli misaoni život dosad rušio i razarao sve Jakovljeve ljestve i druge zastarjele i ishlapjele dualizme poput onih o razlici ideje i zbilje, transcendencije i imanencije, visokoj ozbiljnosti i banalnosti života. I zna da je to nalik onoj plemenitoj „nostalgiji za apsolutom“ o kojoj govori u jednom svojem ogledu Georg Steiner: dakle, traćenje ionako izgubljenoga vremena koje se ne može više vratiti ni u kostimiranim filmovima o dekadenciji Habsburškoga carstva u kojem je Musil stvorio svoje „duhovne likove“ i njihove sveze s idejama koje ih vode kroz život do posljednje kočije za bezdan.

3.

Mi, nesvodivi trudbenici beskorisnoga pera koji još mahnito tragaju za izgubljenim smislom neke potonule civilizacije u vlastitome „crnome zrcalu“ dobro znamo samo jedno. Gubimo čitatelje iz dana u noć naočigled svojih fantazmi da se ni filozofija ni književnost nikad ne smiju svesti ni na „amerikanizam“ niti na „genijalizam“ jer su to samo dvije suprotstavljene strane istog bit-coina. Gubimo ih zato što je ovo doba tehnosfere koja algoritamski „čita“ samo ono što je sintetički moguće sažeti na elementarne čestice sveopće povijesti pragmatičkoga ništavila. Čitatelji koji još čitaju fikcionalne knjige, a takvi su navodno većina, uvijek teže onome što je od pamtivijeka bilo odlučujuće za fantazmatsku „bit“ književnosti, a to može biti samo mimesis i reprezentacija života koji se odvija pred očima čitatelja kao drama s katarzičnim osmišljavanjem zbilje. Kad se ta granica između izmišljanja i zbilje poremeti, postane shizofrenijski nepouzdana kao u Lynchovoj kultnoj TV-seriji Twin Peaks 3. sezona iz 2017. godineu kojoj sve teži nadrealističkome hororu s viškom misterija i slikovnoga kaosa, približavamo se opasno razdoblju koje čitanje dovodi do zida jednog vremena realizirane plitkosti i površine bez zrcala. Musilov ogled više nam ovdje ne može biti od velike pomoći.

Osim kao podsjetnik na doba „kad je željeti još pomagalo“, kako to u svojoj zbirci Živjeti bez poezije kazuje Musilov „zemljak“ Peter Handke, kojeg ipak valja pamtiti samo zbog njegovih romana i pripovjedaka poput briljantnoga teksta Der Bildverlust oder Durch die Sierra de Gredos (Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002.) u kojem ironija i intelektualna refleksija prevladavaju nad ionako već viđenim sadržajem samoga svijeta. S Musilom smo u savezu s književnošću za genije i mediokritete, ako još ima ikakva smisla razlikovati ovo dvojstvo, budući da dobro znamo kako je od nastanka romana s Miguelom de Cervantesom nemoguće zamisliti Don Quijotea bez „svojeg“ Sancha Panse.

Možda bi trebalo zamisliti svijet u kojem i vitez tužnoga lika i sluga podrugljive povijesti postaju jedan te isti „duhovni lik“ koji više nema svoj identitet. No, to je najmanje što se moglo dogoditi s književnošću i knjigama u posthistorijsko doba vrtoglave brzine gubitka sjećanja na vrijeme u kojem je čitanje bilo daleko važnije od svekolikoga gubljenja vremena u trci za tzv. životom.