Žarko Paić

Rasprava o “ružnoj “modernističkoj arhitekturi koja već neko vrijeme traje u Europi, od nedavno se preselila kod nas. Iako će neki reći da je “antimodernistički sentiment” marginalna pojava teško se oteti dojmu da se otvaraju vrata za novi kulturni rat u kojem je rasprava o arhitekturi neodvojiva od ideoloških i političkih stavova. Što vi mislite o tome? I koliko se vi u svome radu susrećete s takvom raspravom?

Otkako sam objavio četvrti svezak svoje Tehnosfere 2019. godine naslovljen Sklop i petlja: Što je preostalo od arhitekture? nije trebalo dugo čekati da se iznova pojavi ono što je već viđeno, ali u drugim okolnostima i s drugim sredstvima što je postojalo na mnogo višoj refleksivnoj razini još krajem 20. stoljeća. Dostatno je podsjetiti na knjigu razgovora filozofa postmoderne Jeana Baudrillarda i arhitekta Jeana Nouvela Singularni objekti arhitekture iz 2005. godine u kojem mislilac simulakruma i simulacije govori o trajanju moderne arhitekture i postmoderne težnje da stvori zabavni park fascinacije s formama koje su fluidne i nadomjestive. Vrijedi navesti jedan upečatljiv stav iz ove knjige. Baudrillard, naime, tvrdi:

„U doba arhitektonske avangarde radilo se i zamišljanju organske arhitekture, koju su tvorili prolazni materijali i koja nije bila zamišljena da traje, kao, primjerice, u Las Vegasu. Za mene koji sam prije trideset godina upoznao taj grad, to je pravi masakr.“

U ovom sadašnjem slučaju mi smo već posve zapali u nemogućnost radikalne kritike ovog lažnoga manihejstva koji zahtijeva odanost tradiciji ili napretku, a treće kao da ne postoji. Izraz kulturni rat je za ovu raspravu pogođen jer obje su pozicije, tzv. modernizma i historicizma, na svoj način militantne, ali drukčijim sredstvima. Mi smo na kraju iscrpljenih mogućnosti antropocena i najvidljiviji fenomen ovog raspada smisla duhovnoga sklopa ljudske egzistencije je totalno uništenje prostora obitavanja koje povezuje sva bića na zemlji. Otuda je po prvi put nužno zauzeti stajalište ove treće pozicije i kazati da unatoč tzv. povratka ljepote koji završava često nakaradno kao u monumentalnosti Nazi-Kunsta ili u dekorativnom kiču obnove malih nacija-država s njihovim kultom žrtve i povijesti kao mitske rekonstrukcije idila i pastorala, arhitektura istinske refleksivne suvremenosti ostaje čista teorijska spekulacija jer je prostor-vrijeme globalne distopije u rukama korporativnih grabežljivaca koji se danas zovu tako banalno ꟷ developeri.

Paradigmatske forme gradnje su otuda sportske arene-stadioni, trgovački mega-centri, aerodromi i simbolički tornjevi nebodera-hotela-poslovnoga tornja kao iz Langova genijalnog filma Metropolis iz 1927. godine. U sukobu između suvremenih „starih“ i „novih“ nema ništa poticajno za otvorenost istinskoga događaja „novoga“, jer je sve to zastarjelo i zakašnjelo unatoč naizgled trijumfalnoga trenda retro-garde koja sve „ružno“ i „dosadno“ od krhotina modernizma želi „estetizirati“, pretvoriti u puki znak opuštenosti u slici neprolazne ljepote. Razumljiv je taj anti-sentiment, ali istodobno i dirljivo anakron i unaprijed osuđen na promašaj!

Ustanak protiv  – kako se tvrdi – ružne, moderne arhitekture događa se u naprednim europskim zemljama – kao što su Švedska, Norveška, Nizozemska,  Njemačka, Velika Britanija  u kojoj se čak i aktualni kralj Charles III zalaže za povratak historicističkoj, bukolikoj gradnji. U čemu je moderna arhitektura podbacila da je izazvala takvu rekaciju? Ili je to normalna, očekivana, već od prije u povijesti poznata dinamika rasprave između tradicionalnog i modernog?

Arhitektura radikalne utopije progresizma s ključnim akterima Le Corbusierom, Walterom Gropiusom i Mies van der Roheom bila je funkcionalna i prilagođena tzv. modernome čovjeku u njegovoj radnoj mobilnosti, stalnome seljenju i ubrzavanju ritma života koji je kapitalizam uzdigao do principa sinteze mehaničke tehnologije i ljudske tjelesne osjetilnosti. Time je duhovno-duševna bit čovjeka postala funkcijom stroja. Kad se time prostor urušio imperijalnim osvajanjem Zemlje i devastacijom izvornih krajolika onog što Tin Ujević poetski naziva malenim mjestima srca moga, moderna je funkcionalistička arhitektura doživjela svoj raspad nastankom kibernetičkoga stroja, tehnosfere, digitalnoga doba koji više nije svedeno na organičko tijelo čovjeka, već na fraktalnost ljudskoga mozga, na ono što pripada strukturi mreže i umrežavanja prirode, tehnologije i tijela.

Gradovi kao strojevi utopije u svojim najrazornijim oblicima otuđenosti još su samo podsjetnik na davne dane proigrane utopije. Nikad ne smijemo arhitekturu shvaćati ni funkcionalno ni strukturno niti, pak, u nekom romantičnome smislu nastavka Gesamtkunstwerka drugim sredstvima. Ona je autonomno polje slobode stvaralačkoga mišljenja i heterogeneza novih svjetova, izmaštanih i stvarnih. Ono što nedostaje suvremenoj arhitekturi jest ono isto što Italo Calvino na kraju pripovijesti Nevidljivi gradovi kaže:

Iz mog govora zacijelo si zaključio da je prava Berenika protijek vremena različitih gradova, kadšto pravednih kadšto nepravednih. Ali na nešto drugo sam ti htio skrenuti pozornost: da su sve buduće Berenike prisutne u ovom trenutku, umotane jedna u drugu, tijesno sabijene, nerazmrsive.

Pozicije zauzete u ovom kulturnom ratu kažu da se konzervativci i desničari zalažu za povratak klasičnoj arhitekturi dok oni lijevih uvjerenja i dalje pristaju uz modernistički pogled na to kakva bi arhitektura trebala biti. Mislite li da takva podjela i stoji?

Kad sam pisao knjigu Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, 2006., nastojao sam pokazati kako je problem razumijevanja aporija avangarde i neoavangarde nešto što nadilazi granice umjetnosti uopće. Sve što se na tako drastičan zbivalo s ideološkim zatiranjem slobode i eksperimenta u okrilju totalitarnih poredaka nacizma i staljinističkoga socijalizma 1930ih godina nije pogađalo samo vizualnu umjetnost od Maljeviča do Duchampa, Picassa i Kleea, već je svoju pravu sliku borbe između viška ornamenta i čistoće forme imalo u tendencijama arhitekture. No, ovaj demon totalne politizacije u razdvajanju na desnicu i ljevicu, iako je u mnogim aspektima neporeciv za 20. stoljeće, ipak nije toliko stvar arhitektonske slike svijeta našeg histeričnoga i narcističkog doba.

Uostalom, jedna od najvažnijih analiza ovog fenomena estetske i dijelom post-ideološke situacije nalazi se u knjizi Huberta Damischa Skyline: Narcistički grad. Nije, dakle, više problem u tome da desnica voli tradiciju čak i kad je grozna i kič, a ljevica valjda nužno „progresivno“ čita znakove budućnosti kao nečeg unaprijed etičko-estetski boljeg i svrsishodnijeg za skladne društvene odnose i solidarnost među klasama. Mi smo izbačeni u prostor globalno-planetarnoga nihilizma koji arhitektonski označava primat slike i događaja spektakla nad kultom klasične ljepote koja je mogla još biti zadivljujući privid u doba dok su na ovim prostorima postojali velikani utopije i esteticizma poput Viktora Kovačića i Jožeta Plečnika. Danas je sve to samo pitanje zakašnjelosti u nečemu što je odavno trebalo biti riješeno, a svodi se na sljedeće.

Europa nije po mojem sudu više uopće prostor koji arhitekturi podaruje mogućnost inovacije, provokacije, eksperimenta i stvaranja „novoga“. Ne možemo preokrenuti smjer povijesti nikakvim tzv. usporavanjem ili tzv. održivim razvitkom, jer su to sve floskule koje ni po čemu ne odgovaraju tendencijama u suvremenoj arhitekturi i urbanizmu. To je bijeg od stvarnosti u narkotizirani san izgubljenih u prostoru-i-vremenu. Zašto? Zato što kapitalizam nije u svojim kognitivno-informacijskim i političko-ideologijskim značajkama više stvar Europe i Zapada, već Azije i njezinih autokratsko-totalitarnih vizija budućnosti, a Kina je u tome predvodnik ove čudovišne logike industrijsko-postindustrijske ‘velike priče’ o napretku do krajnjih granica.

Nedavna anketa koju je proveo Jutarnji list o planiranoj novoj realizaciji u centru grada – bio je ponuđen pobjednički projekt modernih formi i drugi prijedlog historicističke zgrade, pokazao je kako 90 posto ljudi misli da je bolje riješenje ovo drugo. U anketi je sudjelovalo respektabilnih 20 000 glasača. Je li ovakav rezultat ankete zapravo frustracija građana konfekcijskom suvremenom arhitekturomi i strahom da će se na takav način  obnoviti centar grada?

Mnoštvo nije „narod“ kao posljednji argument tzv. demokratske većine, ali jest pravi pokazatelj simptoma duha vremena kad je riječ o urbanizmu i arhitekturi. Bilo je previše intervencija u gradske prostore tzv. povijesne jezgre i pokušaja da se tradicija umjesto skladnoga čuvanja trgova i prostora bliskosti i susreta „spacijalizira“ što je dovelo do paradoksalnoga obrata. U težnji hipermodernizma obnove su postale eklektičke devastacije onog što je bečki arhitekt Camillo Sitte nazivao umjetničkom gradogradnjom. O tome valja učiti od onih koji su mudriji od naših korifeja pseudo-suvremenosti, a pritom mislim na finskoga arhitektonskoga mislioca Juhanija Pallasmaae i njegov esej Oči kože: Arhitektura i osjetila, objavljen u časopisu „Europski glasnik“ br. 14/2009 u kojem zagovara otklon od srljanja u bezdušno i funkcionalističko pretvaranje povijesnih gradova u korporativna strašila wellness-industrije zabave ili arhitekture koja se zasniva na fascinaciji poslovnim tornjem duhovne praznine naše bezavičajnosti.

Građani su nakon svih trauma svojeg življenja i životarenja na rubu prazne uzvišenosti opravdano zabrinuti da će im nekontrolirani razvitak „obnove i izgradnje“ u centru grada donijeti samo nova razočaranja. Stoga revolt protiv „novoga“ valja razumjeti kao strah od onog što ima značajke dosade, a ne ružnoće jednoličnosti preoblikovanja grada u znak i sliku tzv. svjetskosti.

S jedne strane imamo taj “antimodernistički sentiment” no s druge strane i svijest kako je moderna arhitektura druge polovice 20. stoljeća  – pogotovo na našim područjima  –  znatno unaprijedila  društvo. No, utopija socijalizma se raspala a moderna arhitektura u 21. stoljeća, u okviru liberalnog kapitalizma odavno je izgubila svoj prosvjetiteljski karakter. Nedostaje li modernoj arhitekturi novih, plemenitih ideja?

Odrediti kamo smjera suvremena arhitektura nije moguće bez prethodnog odgovora na pitanje: ima li ona još uvijek pouzdan referencijalni okvir? Dok se to za modernu arhitekturu od kraja 19. stoljeća do 1990-ih godina moglo bezuvjetno pokazati iz težnje za dosezanjem beskonačnosti, utopije, napretka i blagostanja društva, više ništa od svega toga ne djeluje samorazumljivo. Zašto je tome tako? Ponajprije, društvo se raspalo u osvit neokonzervativne i neoliberalne „revolucije“ krajem 1970-ih godina u SAD-u i Europi.

Prelaskom u područje korporativnoga organiziranja cjelokupnoga života iščezlo je vezivno tkivo društvene solidarnosti. To je imalo dalekosežne posljedice za razumijevanje „biti“ arhitekture u okružju globalizirajućih tendencija osvajanja svjetsko-povijesne pozornice. Promijenjene strukture kapitalizma iziskuju gradnju objekata u prostoru svekolikoga ulančavanja svijeta. Bez jasne predstave o karakteru tzv. društvenoga „razvitka“ na novim osnovama ne postoji mogućnost da se i nadalje govori o socijalnoj dimenziji gradnje i stanovanja, o utopijskim ciljevima urbanizma kako je to bilo postavljeno od Le Corbusiera do pop-modernizma. Uostalom, ideja „napretka“ i „razvitka“ društva s pomoću znanosti i novih tehnologija informacije-komunikacije nije iščezla iz obzorja nastavka modernosti drugim sredstvima. Ona je tek nadomještena strategijama virtualizacije svijeta. Ali time se odigrala sudbonosna promjena u karakteru „društvenoga razvitka“.

Sada su nove tehnologije one koje dovode do kontrole svih procesa interakcije čovjeka i njegovih okolina. Ništa više nema zagonetku spontanosti slobode. S korporacijskim kapitalizmom globalitarnoga doba čitav je krajolik ljudske egzistencije postao umjetnim kao što je ideja života od biološke zadanosti postala tehnogenetskim načinom konstrukcije. Problem u filozofijskom razumijevanju položaja i biti arhitekture o kojoj govorimo jest da rabimo zastarjele i neprimjerene pojmove. U kušnji sam kazati jezikom antropologa i teoretičara znanosti Brune Latoura da mi nikada nismo bili moderni. Drugim riječima, modernizam je u svojem arhitektonskome smislu osuđen na stalno ponavljanje, nažalost onog što više nije ni po čemu inovacijsko i otvarajuće za nadolazeću budućnost, već je pokušaj da se svim avetima protumodernosti pronađe neka suvisla alternativa prije no što nas toliki prolom historicizma kao dekoracije i kiča ne proguta poput mitskoga Jonu onaj sveproždirući kit s nezasitnim utrobom.

Suvremenost nužno treba onu arhitekturu koja više nije ni totalno modernistička a niti neohistoricistička, jer ovo doba tehnosfere koja nadilazi sve dosad viđeno zahtijeva napuštanje iluzije da su nam gradovi tek mjesta totalnoga rada, ubrzanoga ritma života, zone opuštenosti i zone dokolice. Umjesto euforije tzv. smart-gradova i čitavog niza ovih high-tech floskula o generičkim, digitalnim i fraktalnim gradovima kakve utopijski opisuju teoretičari arhitekture i arhitekti poput Gevorka Hartooniana, Michaela Battyja i Rema Koolhaasa, ono jedino što se čini smislenim jest promišljanje grada kao događaja otvorenosti slobode i ljepote/uzvišenosti očuvanja povijesnoga sjećanja unatoč vladavini Grada kao stroja za mrvljenje cjeline života na čudovišne zone kao iz krhotina geopolitičke entropije filma Treći čovjek koji je posve distopijska posveta Beču, i to daleko moćnija od svih nostalgija za muzealiziranjem njegove historijske dekoracije kojoj se tako britko i cinično rugao Hermann Broch u eseju Hofmannsthal i njegovo doba. Sve što je već tada kazao o ovoj temi i danas je neporecivo. Sjetimo se te postavke, da je arhitektura u doba rođenja Huga von Hofmannsthala, najznačajnijeg austrijskoga književnika dekadencije fin de sièclea, bila ʺjedna od najgroznijih u povijesti svijeta. Bilo je to doba eklekticizma, razdoblja lažnoga baroka, lažne renesanse, lažne gotike.ʺ

Nije problem u nedostatku vizija arhitekture kao osmišljavanja suvremenoga svijeta, već u iscrpljenim mogućnostima onog mišljenja koje je nadolazećem svijetu tehnosfere još moglo dati temeljne pojmove i jezik kao što su to u 20. stoljeću bili Heidegger i Wittgenstein. Mi se više ne bavimo jezikom buduće arhitekture, već vizualizacijom i estetizacijom njezina pada u tehnički bezdan sveopćeg dizajniranja svijeta kao umjetne stvarnosti koja iz dana u dana postaje hiperrealna iluzija našeg života.