Žarko Paić

1.

Kad mi je palo na pamet da generacija X. više gubi interes za „jučerašnjim svijetom“, kako bi to kazao veličajni Stefan Zweig u svojoj predivnoj knjizi o kraju Austro-Ugarske i ideje Mitteleurope iz duha jedne sjajne kulture? Bilo je to na jednome predavanju iz Estetike na dodiplomskome studiju kad sam studentima nastojao približiti pokušaj povijesne avangarde da radikalno prevlada razlike između umjetnosti i života. Spominjao sam neke primjere nastanka novih medija i nove senzibilnosti iz svijeta filma koje, naravno, od slušatelja nitko nije uopće znao osim one britve pod rožnicom oka iz Bunuelova i Dalíjeva Andaluzijskoga psa, potom slavodobitno pokušao zavesti publiku primjerom onoga što sam u svojoj naivnosti mislio da im je valjda samorazumljivije od lokalnih trap-bandova s „Instagrama“. Primjer je bio iz područja stripova, a odnosio se na kultni uradak Huga Pratta Corto Maltese, šutljiva kapetana, koji je putovao je početkom 20. stoljeća (1900-1920.), tog romantičnoga “skitnice sa zlatnim srcem”, tolerantnoga i sućutnoga prema slabijima, prethodnice Indiane Jonesa.

Ne moram Vam dočaravati zbunjene reakcije na moje kvizovsko pitanje, kao ni moju iznenađenost da im je to bilo tako strano i daleko kao sva književnost izvan diktature lektirskih par djela poput Sallingerova Lovca u raži i eventualno J. K. Rawling i njezina Harryja Pottera. Drugi uzaludan pokušaj bio je pitanje nacionalne časti i lokal-patriotizma kad sam kazao da smatram strip hrvatskoga genija Andrije Maurovića, Stari Mačak i svu njegovu ilustratorsku i crtačku avanturu između povijesnoga neoklasicizma i hard-pornografije vrhunskim svjetskim dostignućima. Nakon još veće zaplotnjačke šutnje mojih dragih studentica i studenata, vidio sam da je najbolje sve zaboraviti, te završiti predavanje kakvim lošim vicem o Sokratu koji na atenskoj agori proklinje avangardna vremena i prije 2500 godina ispaljuje ovaj retorički ćorak: „Ah, nikad gore zlatne mladeži u našoj dičnoj Heladi!“

Da, generacija X više ne ferma stripove, već samo trailere s video-klipova iz svijeta horora, mode i seksa, to sam znao intuitivno, ali ipak sam ostavljao prostor nekoj varljivoj nadi da sklonost avangardnoj dekonstrukciji visoke kulture u stripovskoj književnosti nije posve iščezla u nepovrat. U međuvremenu, vjerojatno je sve ovo što spominjem dospjelo do vrtoglava ubrzanja u zaboravu svekolike prošlosti, pa tako i tradicije apsolutne modernosti kojoj je na svoj, radikalno-boemski, svjetonazorno „razvratni“ način dao obola naš majstor ilustracije i primijenjenoga crteža, naprosto po crtačkome umijeću jedan od najvećih koji se pojavio u 20. stoljeću ovdje i mnogo šire, Stari Mačak.

2.

Sjećam se dva neobična i posve nesvakidašnja intervjua iz 1980ih godina, oba vezana uz genijalne umjetnike jezika i slike, ali i stvaralačkoga oblikovanja vlastita života na rubovima društvene konzervativnosti s nastojanjem da se sam život ekstatički i orgijastički dovede do usijanja. Prvi je onaj sa slovenskim književnikom i partizanom Vitomilom Zupanom, autorom vjerojatno jednog od najboljih svjetskih romana s tematikom zatvora i vlastite zatočenosti, naslovljenog Levitan koji je objavljen u ljubljanskoj „Mladini“. U njemu Zupan na svoj legendarni, provokatorski i nekonvencionalni način svoju literaturu i život uspoređuje s djelima markiza de Sadea i antitotalitarnih subverzija koje su plijenile pozornost 1970ih godina poput Solženjicina i njegova Arhipelaga Gulaga i drugih istočnoeuropskih intelektualaca poput Havela i Milosza, da bi u posvemašnjem burlesknome stilu opisao kako je sablažnjavao tadašnju slovensku poslijeratnu politiku i kulturu svojim omalovažavanjem i cinizmom spram Prešerena i svekolike nacionalne heroike.

Drugi je razgovor onaj Andrije Maurovića u „Poletu“. U njemu slikar i crtač bez uvijanja govori o svojim seksualnim navikama i o davnim danima kad je gomile novaca koje je zaradio svojim stripovima i radom na reklamama za industrijske proizvode prije rata spiskao na glasovite zabave i orgije u Zagrebu, o veganizmu ne kao pukom „stilu života“ kako se danas „šminkerski“ prakticira do paroksizma, već kao o promišljenom susretu s onim iskonskim u indijskoj hinduističkoj tradiciji, te o svojem umjetničkome radu u mediju avangardne popularne kulture koju nije smatrao ničim toliko bitnim jer mu je istinska umjetnost bila ona koja je odavno prošla u djelima renesansnih i baroknih majstora dok je još Bog hodao ovom zemljom.

Kako je Bog svoje odigrao i prije Nietzschea, tako je Starome Mačku preostalo da život modernih konzervativaca oslika na svoj autentičan način jedinstvenoga noir-Stimmunga, u kontrapunktu crno-bijeloga svijeta  što je tako mistično i nesvodivo figurativno ekspresivno ulazio u svaku kuću i svaki dom našeg uzbudljiva djetinjstva u iščekivanju novih epizoda njegovih stripova. O hermeneutičkome čitanju njegova stvaralaštva vrijedi pročitati tekst sveučilišnoga profesora i stručnjaka za stripove i ilustracije Frane Dulibića kao predgovora katalogu izložbe održane u Muzeju suvremene umjetnosti od 28.11.2018. do veljače 2019. godine ꟷ „Andrija Maurović: Između političkih ideologija i pornografije“. (https://www.jutarnji.hr/kultura/art/andrija-maurovic-kruzila-je-prica-da-bi-od-zaradenog-novca-svaki-mjesec-mogao-kupiti-kucu-no-on-je-novac-nemilice-trosio-na-drustvo-7884360?cx_linkref=jl_ia_vezane . V. isto tako i monografiju Veljka Krulčića, Maurović. 8 remek-djela jednog od najvećih svjetskih majstora stripa (Pula, 1986)

3.

Dakle, posljednji je intervju Andrija Maurović dao nekoliko mjeseci prije smrti, novinaru Zoranu Sekuliću. Uistinu ga je dočekao bos, u kućnome ogrtaču i pidžami. Na pitanje o njegovim erotsko-pornografskim crtežima odgovorio je:

“Stavljam ljudima na znanje istinu. Rugam se braku, obitelji, crkvi. Priroda me opteretila velikim pesimizmom. I nije to kič kako bi neki željeli prikazati moje slike, već filozofija života. Moje slike nose oslobođene žene…”.

Ne može se nikoga prevariti i vući za nos, osim što veliki umjetnici imaju tu moć da se izruguju i varaju ionako dosadne i beznačajne ljude svih profila koji uvijek vjeruju u objavljenu „istinu“ neke dogmatske Korporacije ili Knjige ili Slike. Maurović se lažno predstavio da je učio kod Vlahe Bukovca da bi prevario institucije i upisao se na Likovnu Akademiju u Zagrebu.

No, to je važnije od njegova „akademizma“ kojem se znalački izrugivao samo zato da pokaže koliko mu je u životu bilo važnije da izvrgne rugu institucionalni „ethos“ licemjerja negoli da dosegne građansku sigurnost i dobar status. Od svega toga, najvažnije je u njegovu slučaju to što ga je nadživjela figura koju je sam stvorio svojim strip-crtačkim umijećem. Lik Staroga Mačka postao je upravo autor Andrija Maurović, i to je njegova začarana publika među kojima i ja u djetinjstvu uvijek dobro znala iako nam je svima bilo stalo da umjetnost nadvlada tzv. stvarni život. Kad zavirite u lice genija i provokatora, u taj neo-noir-figuralni naturalizam koji će mnogo kasnije Lucian Michael Freud izvesti u svojim autoportretima, sve odjednom poprima čudovišne metafizičke obrise tjelesne moći i propadanja i zato je svaka usporedba s Prattovim Corto Malteseom ovdje i primjerena i ujedno neprimjerena.

Maurovićevo likovno umijeće nesumnjivo je bilo nadahnuto ljubavlju spram filmske umjetnosti i to je naprosto neporecivo. Sve je u njegovu pristupu svijetu kao ambivalentnome događaju vladavine osjetila i osjećaja životne ekstaze nad svim drugim mistifikacijama od religija do političkih ideologija. Zato je od „oportuna“ preživljavanja i u Pavelićevoj NDH i u Titovoj Jugoslaviji i od tzv. portreta koje je izrađivao po narudžbi kao i sve drugo, uostalom, važnija njegova odluka da svoje carstvo stvaralačke mahnitosti otvori svima čistoga srca i zdrave pameti i zatvori svima kojima je slika uvijek samo „sveta“ slika ovog ili onog autoriteta.

Stari Mačak je svjedočanstvo najviših dosega moderne vizualne kulture koji se ikad dogodio u našem maloj „morbidnoj Arkadiji“ i nema nikakva razloga ne biti euforično neumjeren u estetskoj prosudbi i ponavljati do besvijesti da je njegovo djelo jedino moguće razumjeti u korelaciji s onim Huga Pratta, koliko god to možda i osporila istraživanja povijesno-umjetničarske struke. Nije Maurović bio nikakav „Rembrandt svjetskoga stripa“, već ono što je bio i zauvijek će ostati bez obzira na umjetničke preferencije generacije X ꟷ Crni Mačak jedne epohe iz „jučerašnjega svijeta“ kad je užitak u slici i tekstu stripa bio važniji od sraza sa stvarnošću i života po mjeri uvaženih društvenih troglodita.