Žarko Paić

Predavanja Michela Foucaulta na Collège de France naslovljena „MOĆ PSIHIJATRIJE“ 1973/1974. godine predstavljaju jedinstven događaj izvorne žive riječi velikog suvremenog filozofa i zapisanoga teksta posvećenoga problemu moći psihijatrijskog diskursa kao modernog načina artikulacije znanja-moći i prakse izliječenja mentalnih bolesti u društvu. Valja istaknuti da je riječ o nastavku njegovih postavki iz knjige Povijest ludila. Genealogija psihijatrije označava povijest nastanka sklopa moći/znanja u kojem se ‘luđak’ nalazi izvan društva što zapadnjačku civilizaciju određuju kao dualističku, metafizičku i onu koja počiva na ideji racionalizacije društva s pomoću represivnoga strukturiranja Razuma kao moći oblikovanja života uopće. Početkom 19. stoljeća pojavljuje se, dakle, dvostruki proces sekularizacije diskursa psihijatrije spram mentalne bolesti i to između stručnjaka za neurologiju i psihijatara. Ujedno, ovo je knjiga koja također upućuje na 1960te godine kad nastaje veliki pokret antipsihijatrije kao socijalno-kulturalni i kao političko-društveni način kritike represivne strukture kapitalističke vladavine. Foucault ovako opisuje kako se moć u azilu ili umobolnici strukturira.

…ta prisutnost čini da azil za umo­bolne nije, kako bi nam to rekli psihosociolozi, institucija koja funkci­onira prema pravilima: to je polje koje je, u biti, polarizirano jednom ključnom nesimetrijom moći, koja, dakle, zadobiva svoj oblik, svoju figuru, svoj fizički znak u sâmom tijelu liječnika.

Ali, moć liječnika, naravno, nije jedina moć koja se provodi; jer, u azilu za umobolne, kao i svugdje, moć nije nikada ono što netko ima, ona nije nikada ni ono što iz nekoga proizlazi. Moć ne pripada ni po­jedincu, uostalom, niti grupi; moć postoji samo zato što postoji raspr­šenost, posredovanja, mreže, uzajamna podupiranja, razlike u poten­cijalu, raskoraci, itd. I u tom sustavu razlika, koji će trebati analizirati, moć može početi funkcionirati.  (str. 8.)

Ključna postavka Foucaulta u MOĆI PSIHIJATRIJE jest, dakle, da sama psihijatrija nije rezultat napretka u znanstveno-tehnološkom odnosu spram bolesti uma, već kao složenosti različitih struktura koj su oblikovale disciplinarno ustrojstvo u kojem ‘ludilo’ postaje ono čudovišno i strano za nesmetano funkcioniranje modernoga društva kapitalističke ekonomije, politike i kulture.

            MOĆ PSIHIJATRIJE je knjiga koja pokazuje kako povijest psihijatrijske prakse ili ono što naziva ‘proto-psihijatrijom’ pd 1790. do 1820. godine pretpostavlja razvitak specifičnog diskurzivnoga znanja i terapeutike koja institucije zatvaranja ujedno produhovljuje novim spoznajama i disciplinira na složen način jedne mikrofizike moći. U odnosu između psihijatra i pacijenta uspostavlja se, prema Foucaultu, komunikacija partnerstva i nepovjerenja. Zbog represivne strukture institucionalne moći posve je jasno da se suočavamo s nastankom disciplinarnoga modela moći. Budući da je psihijatrijska moć borba vladanje i usmjerenost spram Drugoga, u tom se odnosu pojavljuje sve ono što je Foucault produktivno razvio u Nadziranju i kažnjavanju poput tema otuđenja čovjeka na tragu Marxa, potom teorija Panoptikona, analiza kolonijalizma i ropstva i pitanje o subjektu kao utjelovljenju mišljenja individualnosti. U cjelini, ovo je knjiga predavanja s kojom Foucault pokazuje kako je pojam individualnosti čovjeka na Zapadu rezultat sklopa disciplinarnoga mehanizma moći i diskursa humanističkih znanosti.

          Pouka koju Foucault izvlači iz ranog, antropološkog stadija psihijatrije jest da čovjek ima tijelo koje pati, što može zbuniti um. To je tijelo koje degenerira i umire. Ali kao subjekt, čovjek nije pasivni primatelj informacija uzročno povezan s njegovim tijelom; on povezuje iskustvo svojih tjelesnih sklonosti s istinom koju je izgradio kroz vlastitu povijest, svoj zajednički razum i jezik te svoju volju. Kao subjekt, čovjek je slobodan, društveni subjekt, aktivno uključen u proizvodnju vlastitih istina i iluzija, a u ludilu se ta autonomija i sloboda patološki pojačavaju i monstruozno naglašavaju, jer subjekt svoje osjetilne podražaje prevodi u privatne, vlastite dovoljne, neprenosive istine.

Psihijatrijski pozitivizam prebacio je središte gravitacije na proučavanje prirode. Međutim, ono nije samo objektiviziralo subjekt. Promijenio je uvjete svog odnosa s prirodom. Za pozitivizam, subjekt i priroda nisu više u dinamičnom odnosu istine i tjelesne stvarnosti, nego u statičkoj, kauzalnoj vezi slobode i nužnosti, aktualnosti i potencijalnosti. Priroda je područje objektivnih procesa i mogućnosti, a psihička bolest njihov manjkav razvoj. Zdravlje subjekta mjeri se njegovom slobodom da nadoknadi te nedostatke kako bi ispunio svoje biološke i psihološke sposobnosti. Dakle, subjekt se smatra autonomnim, transcendentalnim agentom sa zakonski zaštićenim pravom na rast, ali je u isto vrijeme njegova autonomija ograničena zakonima i kauzalnim procesima kojima se mora prilagoditi i potencijalima koje bi trebao ispuniti.  

            Foucault je pokazao da je psihijatrija rođena iz čimbenika izvan nje jer je morala odgovoriti na specifičan izvanznanstveni zahtjev, političku, administrativnu i pravnu volju za vladanjem u smislu discipline, to jest moralne vrijednosti osposobljavanja pojedinaca i provođenje javne higijene. Ipak, ovaj moralni zahtjev dospio je do liječnika kroz medij istine. Medicina nije osigurala pravno i moralno kodificirane i znanstveno mjerljive kriterije norme. Naprotiv, psihijatrija je definirala ludilo kao žarišnu točku u kojoj pravna moć, moralni kodeksi ili psihološki zakoni dosežu svoje granice istine. Ludilo je izbjeglo društvenoj normi, ali ne zato što je dovodilo u pitanje vrijednosti (funkcionalnost, produktivnost, moralnost) na kojima se ta norma temeljila. Zbog toga što nije sudjelovala u zajedničkom, pragmatičnom polju proizvodnje istine, promovirajući vlastitu, privatnu istinu kao apsolutnu, izbjegla je moralu i racionalizaciji.

          Foucaultova knjiga MOĆ PSIHIJATRIJE stoga ne samo da podaruje važan doprinos suvremenim raspravama o moći i znanju, već također izvodi kritiku i rekonceptualizaciju teorijskih temelja i povezanih dijagnostičkih i terapijskih praksi psihijatrije i mentalnog zdravlja što ovu knjigu čini posve jedinstvenom u korpusu suvremenih društveno-humanističkih znanosti.