Žarko Paić

          Probudiš se u tmurno praskozorje nakon tjeskobne noći kad san postaje težinom bez kraja, onom koja oduzima moć tijelu. Gledaš u zidove i ništa drugo ne vidiš osim praznine u ovoj sobi koja te ne razdvaja od svijeta jer je vani još gore negoli u snovima. I što uopće „danas“ još činiti? Sjedneš za stol i srčeš prvu jutranju kavu zagledan u plavičastu svjetlost duše u aparatu s kojeg se pomaljaju virtualni svjetovi pakla i lakrdije. Okrećeš se u smjeru prozora na kojem vrapci prljavi od blatne kiše kljunom pretražuju mrvice od prijesnoga kruha kojeg je odnekud ovdje donio vrtlog jesenjega vjetra.

S radija se čuje stara pjesma Zombiesa, Time of the Season. Ponavljanje svih poznatih radnji ove jutarnje seanse dovođenja u red bez kraja rađa dosadu. Isto pogađa i bliske nam životinje, iako one nisu raspoložene za gledanje i čitanje u prazno, već u nešto drukčije od ljudske sublimne besmislenosti koju do neslućenih visina uzdiže sama bit poezije povezujući svu nemoć egzistencije s vjerom u iskupljenje naših besmrtnih duša.

Nemojmo se zavaravati da još „ima“ velikih pjesnika samim time što navodno poezija doživljava kvantitativni procvat u globalnim razmjerima. Znaju to dobro pravi znalci poezije kao i intuitivno mnoštvo koje zanijemi kad čuje ove stihove koje nadilaze sve što si ikad čuo i postaju više od bilo kakve uzvišene molitve i utjehe čovjeku bačenom u ovo žitko blato svakidašnje prolaznosti kao pukog trajanja.

Znaju, dakle, da je poezija uglavnom izlika za njezino iščeznuće iz ovog svijeta koji je postao estetičkom „staklenom menažerijom“. Poezija je savršeni iznimni trenutak sreće u našem postojanju, svetkovina jezika i osmišljavanja svijeta i kad je osuđen na pad u čudovišni bezdan ništavila. Zato više uglavnom nema pjesnika ni poezije, već samo revokacije onog što je odavno prohujalo i zato su ovi moji zapisi/ogledi na blogu zvanom Kaos baš ono što sv. Augustin Tin Ujević naziva nostalgijom svjetlosti.

Utjeha je u tome što je ova „nostalgija“ svagda nova i beskrajno se ponavlja a da ne može nikad dosaditi naprosto zato što božanska ljepota i uzvišenost neprestano otvaraju nove mogućnosti tumačenja u svojem sjaju i skladu.

Odjednom i ovo jutro gubi svoju težinu i iznurenost, a stihovi poput njegovih obavljenih 1933. godine u zbirci Ojađeno zvono ulaze u dušu čovjeka kao čista izvorska voda i sve je iznova blistavo i smisleno kao u doba dok smo se budili ozareni od sreće što je pred svijetom i nama još jedan savršen dan življenja i kazivanja pohvale baš tome da svijet kao i jezik uopće jest.

Poslušajmo pjesmu u cijelosti, u posvemašnjem ravnovjesju neiskazivosti i tišine.

Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Kad god pročitam ovu Tinovu „pjesmu nad pjesmama“, oči mi se ovlaže i znam da je riječ o samoj biti poezije koja progovara kroz „pobratimstvo lica u svemiru“ iskazane jezikom jednostavnosti i smjernosti želje za ljepotom kao smislom življenja u slobodi i pravednosti. Poput Beethovenove IX. Simfonije, tako i Tinova pjesma izaziva novu nostalgiju svjetlosti i taj je osjećaj sve što još istinski treba neznancima i bezimenima, tuđincima i lutalicama ovom zvijezdom na izdisaju koji znaju da je poezija bit čovjeka, a ne nikakvo bezglavo i mahnito srljanje u neljudsko iživljavanje onkraj duše, koja je za let stvorena!